1 + 1

Hasicani koji su pohadjali školu u Šamcu, putovali su tada najpoznatijim, najmodernijim i najefikasnijim prometnim sredstvom - "tabanica fijakerom" ili kako se to danas kaže - pješice. Kuci se obicno nije plavo žurilo. Trebalo je prvo svratiti na željeznicku stanicu, procitati sprovodnice na vagonima, ispregledati plombe, otkinuti koju (to se naveliko skupljalo, Matkovic Ivo Rendo, Mešcic Mijo Žujo i Mešcic Niko Škico imali su najvece zbirke na opcini), povaditi minersku žicu iz uglja, prikupiti ”plejove“, plosnate metalne trake sa otvorenih sanduka od koji su se pravile šlicuge, pronaci bacene ostatke karbita (za punjenje topova od limenih konzervi, to cu morati jednom ispricati!), ponekad podvaditi svracija jaja u Šaševici, napacati pokojeg kera, nakrastiti se pecenjaka na poljima pored pruge, pokrasti škaricke šljive i dunje (Mirka Mitrovica), orase burumce (Damnjanovica), ali i "popeglati" pokiji aluminijski dinar na tracnicama, na škarickom prijelazu ili na Siljevcu, tako što se postave pred dolazeci vlak, a vlakovoda uporno vuce špagu od pištaljke, mlatara rukama, prijeti i, ne rijetko prikoci ili cak stane... Bježi ku koji!

Gornjanska djeca su se razdvajala na mjestu koje se zvalo "preko pruge", a nalazi se na prelazu sa puta Šamac-Crkvina, prema škarickom putu i nastavljala sa pisarcima, zasavicanima i crkvinjanima dalje, prema Siljevcu. Rijetko kada je prolazio dan a da nisu izbijale "spontane" tuce gornjohasicana sa pisarcima, na ulazu u Crkvinu, tamo gdje se odvaja put za Pisare. Pucale su kasice, otimale se i istresale predane torbice, švrljale se teke i zadace, hvatalo se protivnika za nos sve dok ne kaže ”pusti go…“, piškilo po knjigama...

Mora se priznati da su hasicani cešce izvlacili deblji kraj. Pisarci su obicno pocinjali iznenada, neocekivano, podmuklije (nismo tada imali pojma da se vec trenira za najnoviji rat!), a onda su strcavali u svoj sokak do prvih kuca, gdje su ih štitili stariji. Hasicanima je put do kuce bio još dug. Tog puta medjutim, hasicani su promijenili taktiku ratovanja, napali prvi i potjerali pisarce u panican bijeg. Dok su svi vrlo brzo bestraga nestali u prvim pisarskim kukuruzištima, najmanji, najmladji  i najneiskusniji, medju njima, Nedjeljko Mijanic Nedo, nije mogao uteci i hasicani su ga uhvatili. ”Živog!“

Kako je to vec red postupati za raznim zatocenicima i kako vec piše u Ženevskoj konvenciji, prije vucenja za uši i cvokanja, poceo je istražni postupak. Istražitelj, a ko ce drugi, tada i sam školarac, Jozo Petric Coco:

- Mali, kako se ti zoveš?

- Nedejko Mijanic?

- A koji si razred?

- Puvi!

- A šta ti znaš?

- Znam sve!

- A koliko je jedan više jedan?

- A bogati, ne znam ja to!

Odgovori tako Nedo iskreno svome istražitelju, kojemu samom nije ostalo u sjecanju (ili nije to nikada htio kazati), kako je glasila konacna presuda i kako je mali Nedo dalje prošao. Vjerovatno platio jadan za sve one batine koje su prije toga dobili hasicani i Coco sam. Preživio jeste, osobno sam svjedok. Kasnije, kada su svi odrasli, mnogo puta sam ga vidao i sretao u Šamcu, sve dok se nije mlad naglo razbolio i umro. Nikada nije niti on htio o tome da kaže jednu, jednu rijec. Nito Jozo kada sam ga pitao. Obdvojica su se uvijek samo zagonetno smješkali. A ja sam naucio iz te price da su jedan i jedan dva - ako se ne naredi drugacije....  P.M