Amanet

Sad me poslušaj, sine Petre, - progovorio je, tiho, nemocno stari Jeremija Mokric, sa samrtnicke postelje, pošto je prethodno svojom mršavom rukom dao znak da svi ostali izidu iz sobe. – Moje je da putujem s ovoga svijeta. Šume i oranice, sve što sam imao, naslijedio sam od oca, to je naša stara djedovina. Radio sam i obradivao crnu zemlju cijeloga svoga života. Ništa nisam prodao ili otudio, ali sam, ti znaš, tu djedovinu i povecao. Bog mi nije dao više poroda do tebe, Petre, i ja, odlazeci, ostavljam sve tebi, svojem jedincu. – Tu je stari Jeremija zastao da predahne, pa nastavio.

- Jedno me, sine, muci i ne da mirno da ostavim grudu na kojoj sam proveo život. Ono što me muci, to si ti, sine Petre. Pošao si vec davno rdavim stopama. Loš si radiša, a dobar rasipnik. Oženio sam te u nadi da ceš se privezati za kucu i za zemlju, ali mi se nada izjalovila. Briga me mori šta ce biti od tebe i one djecice kada mene više ne bude bilo. Ne tražim ja od tebe da se popraviš, jer nisam rad da me na samrti varaš obecanjem koje neceš moci održati. Radi, sine, s imanjem kako znaš, neka ti je od mene prosto.

- Govori, babo, ja cu te poslušati – upadne mu Petar šapatom u rijec, odlucan da izvrši želju ocevu.

- Dvije su stvari koje od tebe tražim. To neka ti je moj amanet. Moraš mi se zakleti da ceš ih izvršiti i održati.

- Kunem se, babo, onim što mi je najdraže, - obeca Petar.

- Onda slušaj. Prijateljstvo i kumstvo s kumom Markom iz Zabrda da mi cuvaš i poštuješ, da mu svake godine o Mitrovdanu, njegovoj slavi, odeš i poneseš darove kako sam to i ja vazda cinio.

- Hocu, babo.

- Drugi je amanet malo teži, sine. Pazi dobro, jer i ja sam o njemu mnogo i dugo mislio.

- Reci ga, babo, zakleo sam se i izvršicu ga.

- U našoj štali, u drugoj tavanskoj gredi od vrata, eno onoj pod kojom je vezana Rumenka za jasle, zakucan je u sredini veliki gvozdeni klin.

- Vid'o sam ga, babo.

- Eto taj klin sam ja ukucao svojom rukom i on ima veliku namjenu. Nemoj da o njega vješaš ma šta. On je odreden za tebe. Ako raspeš ocevinu i ne budeš više mogao cestito i pošteno živjeti, onda se objesi o onaj klin u štali.

Pred takvim zahtjevom Petar se skamenio, ali se brzo razabere i obeca.

- Ucinicu, babo, kako si rekao.

Dva dana zatim sahranili su cestitog starinu Jeremiju Mokrica, a nije prošlo ni mjesec dana od njegove smrti, Petar je prodao neke hrastove iz šume u kojoj se nije oglasila sjekira vec nekoliko desetina godina.

Susjedi su gledali kako Petrovo gospodarstvo ide postepeno u sunovrat i klimali su zamišljeno glavama, a on je, ne obaziruci se ni na koga, prodavao komad po komad djedovine. Ipak u jednome je bio stalan. Kumu Marku u Zabrde odlazio je svakoga Mitrovdana. Uzjahao bi svoga zekana, prekrivena teškim cilimima i sa bisagama punim izabranih darova, ujahao bi kroz veliku kapiju u njegovo dvorište, a zatim zauzeo mjesto u procelju sofre uživajuci u pocastima koje su mu svi odreda ukazivali.

Nesreca je došla brže no što se iko, a najmanje Petar, mogao nadati. Jednoga dana uveli su nove vlasnike u posjed njegovog imanja. Jedino je velika, nekada gazdinska, kuca s dvorištem ostala njegova, i u njoj su sada zavladali crni dani.

Te nesretne godine bližio se Mitrovdan, tako se bar Petru cinilo, strašno brzo. Kumu Marku se moralo otici. To je zahtijevao red i amanet, ali niti je on imao više zekana na kojem bi, kao nekada, odjahao, niti bogatih darova koje bi ponio.

Smucilo se Petru od jada pa duša u njemu place. Ipak se odluci i kaže ženi:

- Ispeci nekoliko pogacica kumu za dar, pa ih spremi u torbu, a ja cu vec iza pola noci krenuti od kuce.

- Brašno nam je kao zemlja crno, Petre, - podsjeti ga ona.

- Kakvo je Bog dao – odgovori on i izide u dvorište da izbjegne dalji razgovor.

Daleko prije zore ustao je Petar i spremio se za polazak. Prihvatio za torbu s pogacama, a ono miš iskoci iz nje. Dosjetio se on jada pa baci torbu na stol, a miševi u gomili pokuljaše i razbjegoše se kud koji.

- Šta ceš sada, Petre ? – upita ga žena kroz plac, a sve prevrce one nagrižene i upropašcene ostatke spremljenog dara za kuma.

- Pa šta mogu ! Idem jedanput i bez milošte kumu – i krene pješke put Zabrda.

Umoran, i dosta kasno, stigao je pred kucu kuma Marka. Velika kapija, koja se nekada otvarala da propusti njega i zekana, stajala je sada zatvorena. Neprimjetno, kao kakav slucajni namjernik, upao je u dvorište, a odatle u punu kucu gostiju i druge celjadi.

- A mi vec mislili da neceš ni doci, - kaže mu kum Marko pošto su se poljubili – nego hajde u sobu, medu ljude, bice mjesta i za tebe.

Osjetio je Petar da je, ovog puta, stran i suvišan u toj kuci. Ušao je u sobu i sjeo na stolicu po strani da ne bi nikome bio na putu. Razabrao je iz govora da u procelju trpeze, gdje je vazda bilo njegovo mjesto, sada sjedi jedan drugi kum i da je cijela pažnja upucena tome novome uljezu, pa mu došlo teško.

- Kume ! – kaže on domacinu. – Oprosti što dodoh golih ruku, žena je spremila nešto pogacica za djecu, ali prokleti miševi nanjušili i sve iskrtili.

- Vidi, molim te, - odgovori mu podsmješljivo kum. – Zar miši hoce pogacu ?

Ljudi se oko trpeze nadoše u poslu da peškirom obrišu umašcene brkove kako bi sakrili osmjehe što im je izazvao mig domacina, kojim je propratio svoje rijeci.

Petra je oblio rumen, lice mu je gorjelo kao živa vatra. U zemlju da propadne. Posjedio je još neko vrijeme, a onda, s izgovorom na dalek put, digao se za polazak.

- Zašto, kume, tako brzo ? – upita ga domacin uzgred.

- Moram, ceka me još danas jedan važan posao, - odgovori Petar i napusti, poražen, dom kuma Marka, s teškim mislima što su ga zaokupile.

Cim je došao svojoj kuci poslao je ženu za nekim poslom do susjeda, a sam je potražio uže i uputio se pravo u praznu štalu.

- Došao je cas, babo, da tvoj Petar izvrši amanet što si mu ostavio – šaputale su njegove usne dok je prebacivao i vezivao konopac preko velikoga gvozdenoga klina, na drugoj gredi od vrata. Okom je potražio tronožac na kojem su, u dobra vremena kada je štala bila puna, sjedjele žene i muzle krave. Sve je pripremljeno, i omca i tronožac pod njom, samo je još trebalo da se stavi medu njih, on, Petar Mokric, kako bi održao zakletvu primljenu pri ocevoj smrti.

- Oprosti Bože ! – rekao je, a onda nogom gurnuo tronožac ispod sebe.

Greda je pod teretom njegova tijela najprije zakrckala, a onda se, uz glasan prasak, na polovici, baš kraj samoga klina, prelomila. Petar, još potpuno pri sebi, docekao se na noge. Do ušiju mu je doprla neka zveka. Prvo se oslobodio omce pa pogledao oko sebe.

- Bože ! Babo ! – klicao je od srece i bacio se na zemlju.

Žena mu se pojavila na vratima zacudena što ga vidi u takvom položaju u štali.

- Šta zoveš, Petre ? – upita ga ona.

- Donesi bošcu ! – naredi on ne dižuci se.

Vratila se trceci s velikom maramom i podmuklom slutnjom da se Petru dogodilo neko veliko zlo. Ali kakvo iznenadenje. Petar je grtao iz šupljine grede same žute dukate

- Otkuda to, Petre ? – pitala ga ona u cudu i strahu.

- To mi je babin amanet ! – odgovori on ne prekidajuci posao.

*

Od toga dana uselio se u kucu Petra Mokrica blagoslov. On se izmjenio. Postao drugi covjek. Prionuo za posao u ono malo vrta iza kuce, a cesto je odlazio poslom u varoš.

Jednoga dana u selu se doznalo da je povratio cjelokupno imanje naslijedeno od oca, a svijet kao svijet, cudio se i prepricavao dogadaj na svoj nacin.

Mitrovdan se opet bližio. Petar se spremao u posjetu kumu Marku u Zabrde. Siloviti vranac, pretovaren darovima, unio ga je kroz kapiju u kumovo dvorište. Mjesto u procelju za trpezom bilo je ovog puta za njega ostavljeno. Svi, pa i kum Marko pažljivo su slušali kako Petar prica:

- Eto prekjuce nagrizoše mi miševi crtalo od pluga – kaže on.

- Hoce miševi, hoce, gadovi su to – povladivao je kum Marko i cijelo društvo

Petar se na te rijeci digao od trpeze:

- A je li, kume. Priznaješ sada da bi moglo biti da miševi nagrizu gvozdeno crtalo, a lane nisi povjerovao da su mi izgrizli pogace ? Zbogom, kume, ja sam amanet svoga babe pošteno izvršio – i nestane ga iz sobe da potraži svoga vranca.