Andrija Mikic

Covjek umire tek kada ga zaborave

(klik na sliku za povecanje)

Hasic je bio tih i naizgled miran tog neobicno lijepog nedjeljnog popodneva u mjesecu martu 1992. godine. Spokojnu tisinu remetio je samo poneki automobil sto bi projurio po krivudavoj cesti. Podnevna Velika Misa je  vec odavno privedena svome kraju, obavljen je i nedjeljni rucak a tople sunceve zrake izmamamile su mnoge na cestu. Sjedio sam ispred Kembine Lune u kojoj je nekoliko momaka igralo bilijar, a mir pun tajanstvenog iscekivanja prozimao je cijelo selo.

Andrija, Capo i Cigo laganim su koracima setali cestom. Capo i Cigo na prvi pogled izgledaju opusteno i  

bezbrizno, ruke su im iza ledja sa sakama na straznjici, malkice se isprsili, bolje reci: - malo se upeli, a i lijepo su obuceni, bili su, kako bi se reklo, u 'k misnom' odijelu. Za razliku od njih, Andrija i nije mario da je sve na svom mjestu, malo pogrbljen mrzovoljno je pruzao korake, a ruke su mu duboko strpane u djepove njegova kaputa, veseo je i nasmijan. Isli su lagano prema Raskrscu. Nisu imali cilj, isli su samo. Izgledali su sasvim normalno, kao da je sve u najboljem redu i lijepo ih je bilo vidjeti tako.

Nisam mogao cuti njihove rijeci ali slutio sam da su pricali o mogucem ratu. Ta posvuda se vec pricalo; i ne samo pricalo!

Raskrsce je maleno, lijevo i desno su dva sokaka, oba neasfaltirana sa podosta rupa koje su se pretvarale u lokve prepune vode cim je bilo malo jace kise. Taman je na granici dva neprirodno podijeljena sela. Pa iako su bile dvije table, bilo je to jedno selo. Ta, i prve komsije -Evici npr., bili su tako blizu a spadali su u ono drugo selo -Hasic Donji. S lijeve i desne strane asfeltiranog puta, u dugom nizu, kuce su popravili Mikici i Vuckovici, a po sokacima Sarici, Evici, Bozici. Sve je tu nekako vrvjelo od ljudi, uvijek je neko bio na cesti: islo se u prodavaonicu, gostionu, na igraliste. Gonila se i stoka, ponajvise krave, cesto se moglo vidjeti i konjske zapreke, traktore, itd. itd....

Najljepse je tu bilo nedjeljom, kazu da prije  u 60 -tim, 70 -tim, upravo ovdje na ovom Raskrscu nedjeljom se obavezno igralo kolo, onako uz sargiju, gledali se cure i momci. Bilo je na njemu i okrsaja, no necemo o tome sada...

Kako vec rekoh, Andrija, Cigo i Capo su upravo bili na njemu, na njegovom centru. Iznenada, sasvim neocekivano, okrenuo se Andrija kratko, te pogledao prema svojoj kuci, na tren samo... Lice mu je bilo nekako drugacije, ma nije da je bio zabrinut ili pak uplasen, bio je samo drugaciji nekako... Nikada prije nisam ga vidio takvog. Nastavili su svoju setnju, prosli su pored Markanove gostione, i otisli jos malo dalje -do Antese i Nikica. Vratili su se s njima dvojicom, razgovarali su - ali Andrija je i dalje gledao samo prema svojoj kuci. Otisli su do Njivice, do djeda Jozine kuce. Pri povratku, jos od Jozikine kuce, Andrijin je pogled opet bio prikovan za njegovu kucu. Sam ju je napravio, od temelja pa do krova,  bila je velika i lijepa. Tko zna kakve su mu misli bile u glavi. Petorica ljudi su ujednacenim korakom -kao jedan u setnji kroz selo, neobicno. Uistinu neobicno!

I cini mi se da sve bi bilo lijepo u toj hasickoj idili samo da se nije osjecao taj prikrivreni nemir koji je polako ali sigurno izbijao... U njihova topla srca unosio je pomutnju i zebnju, osjecao sam i sam da nesto nece biti u redu. Moze biti da su upravo ovom  nedjeljnom setnjom pokusavali, onako spontano, taj nemir zatomiti i osloboditi se straha  ili pak podici moral  u selu, neutralizirati price i odrzati nadu... A mozda su i predosjecali da takvih setnji vise nikada nece biti, da ce ih pomesti oluja strasna, odnijeti netragom i sve promijeniti, drasticno... I desilo se, na zalost, eto!

Nisam vjerovao u taj rat, dok moj ujko Capo -dobro je znao! Jednom prilikom, u jasnim nagovjestajima rata koji do mene nisu dopirali, rek’o mi je: -Ma sto radis tu stazu i balkonsku ogradu, ionako ce cetnici sve odnijet!  Ma, nece to valjda tako biti, preuzet ce vlast u Samcu, a tko ce mene dirat, odgovarao sam mu, ali nesigurno. Ta gdje ce ljude iz kuca istjerivat, a tek pljackat i ubijat, pa u kom smo mi to vijeku? Na kraju krajeva neka nose ako im je do toga, al zemlju ne mogu ponijet, ona ce zasigurno ostat!

                                                             ***

I upravo smo iz Zagreba, Touringovim autobusom, stigli u Frankfurt. Rani su jutarnji sati. Zastali smo na glavnom izlazu/ulazu frankfurtskog banhofa, ispod jednog od dva velika luka, odakle se pruza pogled na Keiserstrasse. Pogledi nam traze tramvajsko stajaliste i tramvaj 'dvojku', koja bi nas odvezla do Ilijinog i Klicinog stana.  Ma, zastali smo samo tren, a bas u tom trenu, nesto tecno i ljigavo je palo odozgo i pogodilo Andriju, sve se rasulo preko desnog ramena i cijele te strane. Iako sam stojao tik uz njega, nisam dobio nista. U isti tren pogledi nam se podigose gore. A golubic se scucuri  i nastavi svoj jutarnji drijemez samo... I nasmijao se Andrija, nimalo ljut, rekao je: -Kud bas mene strefi, od toliko ljudi!  I dok smo isli prema tramvaju brisao je rukav kaputa zbijajuci sale. Smijali smo se u tramvaju jos dugo, sve do zadnje stanice u Alt Fescheneimu.

Navikli smo se na Frankfurt kao na neko utociste, cinilo se da je lijepo ali nije to bilo tako...

I leprsao je zuti baloncic gore, dolje, lijevo i desno, krivudao -nije staj'o; 

a kad bi izgledalo da bi pao, Andrija bi ga spremno docekao...

Prolazili su dani uz smijeh i salu, u punom, prepunom, Ilijinom i Klicinom stanu.

Da, upravo smo se vratili s raznih baustela po Frankfurtu, umorni smo i gladni, pospani.  Vecera se pravi, svako sebi, tko sto voli. Nidoceg nam nije! Andrija nam moral dize, po sobi ganja balon, zadirkuje nas i zbija sale. I ne zadugo, i mi s njime: skakucemo ko mala djeca, glumimo da smo mali: pricamo price, improviziramo zgode - teatar pravi. A tek njegovi dozivljaji sa djecom iz skole -ma, sou je to pravi!

A bio je rat. Linija se pomjerala na Grebnicama  -stotinu metara tamo, stotinu ovamo. Ginuli su ljudi!

Bilo nas je u Frankfurtu puno. Borili smo se na svoj nacin. I sretosmo  jednom u s-banu jednog pravog pravcatog borca. Dos’o on u Frankfurt da se malo odmori od rata. Na mrtvo ozbiljan, samo se hvali. Inace je domaljevcanin pravi. -Miniramo kuce i rusimo, samo vi bjez’te a kad se vratite bice vam nogoom u guziiicu pa priko Save! Mi smo na crti a tisinjani i hasicani dosli nam na hranu!

Tesko nama, mislim u sebi.... Poslije cujem da su mnogi od njih bili u svom vrtlaku i hvatali krivine po strani,  neki pri kazanu ili na strazi, pri komandi... A kad je jednom prilikom probijena linija skoro svi do jednog su bili prvi na Savi. Cast izuzetcima, i njih je bilo! Ah, domaljevcani ko domaljevcani! Andrija ga samo gleda i suti, osjecam da mu ovaj ljutu ranu dira. Ipak, ostaje miran. I Andrija je bio u dilemi, pritiskalo je puno toga -nigdje  nije bilo dobro!

I sjetih se, dok ovo pisem sada, Gobelje, Krce i Cige, jednom prilikom, poslije rata, sreli su se u G. Hrastovcu kod “Gobeljine kuce“ - Eh, Cigo, da ’oce opet biti rata! Lijepo je nama bilo tamo, imali smo svega: jela i pica, a tek cigara, primali smo i placu! -sjetno je, tako, saljivim tonom podsjecao Gobelja. Ma nije bilo tamo toliko lijepo. Mozda je Gobelja htio reci kako je tada u G. Hrastovcu bilo jako lose. Tko ce to znati?

I svi smo poput onog baloncica neprestano bili u zraku, danima smo leprsali. Ma sta danima? -mjesecima, godinama!  I jos uvijek leprsamo, mnogi od nas!  Cesto, samo sto nismo bili pali, - koliko puta? Docekala nas je  neka topla ruka, pokrenula bi nas, tek da bi nam rekla: - borite se i idite dalje, nemojte pasti!

                                                                     ***

I jednog dana Andrija je otisao, nije ga vise bilo u nasem malenom stanu. Tuzno je bilo vracati se s posla i ici umoran leci. Snovi su opet bili crni i teski. Prosli su mnogi mjeseci od tada,  i cujem vijesti u koje je bilo tesko vjerovati. Navodno je sam otvorio kovertu i saznao dijagnozu. Od samog pocetka je znao i cekao je samo da dodje vrijeme. A ono je doslo ubrzano. Pricaju da se nosio hrabro...

                                                                      ***

I kako zaboraviti? Ne, ne moze se zaboraviti!

Nikic mi je zidao kucu i kad smo dosli do krova, do gradje, trebalo ju je skrojit i stavit na mjesto. Nije tada bilo plana ni nacrta, gradilo se onako… Trebalo je traziti nove majstore, ali dodatni su to izdatci! Zabrinio se i Cigo. Andrija je samo rek’o:  -Sad cemo mi to lako! I bilo je tako -sve je islo glatko. Krov je super je projektir’o i nit prevelik, nit premalen pokrio je kucu, i jos uvijek na njoj stoji.

A kad sam imao problem s stalno pijanim nastavnikom Lazom? Uh, kako je taj bijandura samarati znao! Ucilo se, nije da nije, ali naucit se nije znalo… Andrija je samo sat - dva sa mnom sjeo, i letile su zagrade: velike, srednje i male. Uz smijeh i salu, bez problema, ko da ih i nema! Zaboravilo se gradiva iz skole, i to mnogo, ali te Andrijine zagrade su mi jos uvijek u glavi. Uistinu je bio nastavnik pravi!

Zelio je zivjeti. Spoznaja da se mora stati bila je strasna, sigurno. Okrutna stvarnost nije davala sansu. Zelio je tako malo: radovati se svakom novom danu, sretati ljude i veseliti se s njima, zelio je znati sto ce dalje biti… Da li ce se u Hasic vratit, i hoce li opet prosetati hasickom cestom sa Cigom i Capom; trebalo je i kucu dotjerati, ozeniti djecu, sjesti pod verandu…

Zbilja, mnogo toga se moze napraviti u jednom danu, koliko za jednu godinu a tek za dvije? A mi i dalje spletkarimo, drugim podmecemo nogu, misleci samo na se. I kako dalje napredovati? Pohlepni i slijepi, k’o da nam je stotinu zivota! O, kako je Andrija dobro znao sto je to jednostavnost i gdje smisao naci, kako zadovoljan biti i sa malo. Nikada nije ogovarao. Pric’o je i o drugima, dakako! Ukazivao je na njihove mane, ali sa salom i simpatijama, znao je da nismo svi isti i kao takve nas je i prihvac’o. Bio je svoj, sto se za mnoge ne moze reci… Da budemo sretni treba nam tako malo, i to ’malo’ nadohvat  je ruke. Tu je, trebamo znati vidjeti ga samo...

U tim teskim danima i Cigo ga je njegovao. I cekao je Andrija da kuci stigne Mario, a onda je zauvijek zatvorio oci. Ostala je ljubav kojom je obasipao, jos uvijek je tu, zivi i traje.

A ja nikako ne mogu da zaboravim onaj baloncic sto lebdi po sobi, jos uvijek leprsa od zida zida, a on ga prstom podbada, nakrivio glavu, siroki osmijeh na licu, scucurio se  dolje na podu i ceka da mu opet baloncic dodje, pa ga salje dalje i prica, prica, prica price… U punom, prepunom stanu u Alt Feschenheimu…

                                                                      ***

I prosle su godine mnoge, prosao je taj glupi neshvatljivi rat. Dosao je mir, pod navodnicima samo -prekriveni mir ispod kojeg nemir ceka. Mnogi se nece vratiti vise nikada. Sto nam je ostalo? - Sjecanja?  Tesko cemo ih se oslobodit! Ostaju i mnogi dragi ljudi koje vise nikada necemo sresti -otrgnuti, iscupani...

Znaci li to da je i Andrija jos uvijek prisutan na neki nacin?  -Naravno! 

Za razliku od onih koji brzo nestaju, postoje i oni koji zive jos dugo, dugo. U stvari oni umiru tek kada umre i poslednji od nas koji ih nosimo u sebi. Dobra djela ostavljaju neizbrisive tragove i mnoga lijepa svjedocanstva o ljudskoj ljepoti prelila su se u zivote nas koji smo ostali. Tako i oni kojih nema vise -jos uvijek zive! Tako dugo sve dok zivimo i mi sami! Zar to nije  lijepo?  Pa iako je utjeha mala, ipak nije beznacajna; naprotiv, neopisivo je lijepa, izgradjujuca i ozivljavajuca -uvijek iznova. Tako je i sa Andrijom. Njegova pojava je bila bogatstvo za sve koji ga znamo. Gradeci  radosni svijet ostavio nam ga je u amanet.
 
A tko moze zaboraviti onaj blagi osmijeh i prirodnu jednostavnost: odrastao covjek i dijete u isto vrijeme, velik i malen a pronicljiv i mudar; lukav, uvijek spreman pomoci na pravi nacin,  poucan,  ozbiljan i saljiv... tako prirodan, itd. itd.. Samo kada bi sve to moglo i da se prikaze u svoj onoj punoci kojom je i obilovalo. Bio je dio nas! -Bio i ostao. Zato ce zivjeti jos dugo, i tko zna kako cesto dolazit ce u misli nase? 
Da, covjek umire tek kada ga zaborave!                       Januar 2007.      Josip V.