|
Anina prica
-Moj djed Pavo je jako volio djecu, sa babom Marom imao ih je, mislim, 11-ero, hehe....
Tako je pocela pricu o svome djedu njegova unuka Ana. Pisanje na nasem jeziku i nije joj bas tako jaka strana, ali jako je simpaticno i savrseno lijepo! Inace, Ana je rodjena i zivi u jednoj drugoj zemlji. Svaka cast, Ana!
Da, imali su ih jedanaestoro, jos da ih je i po imenu nabrojala, ali ima vremena…. Zivio sam samo sedamdesetak metara dalje, preko puta makadamske ceste sto vodi ka igralistu i Tatine Meraje, a bilo nas je devetoro, dvije curice su umrle jos kao male od upale pluca. I nisam znao da je kod djeda Pave i babe Mare bilo, eto toliko djece… Raskrsce koje je dijelilo dva Hasica bilo je, dakle, u centru velikih familija. Simo V. i sna’ Ruzica imali su ih isto toliko, mozda i vise, a cica Ivo (Adjija) sa njegove dvije zene i jos vise… Eh, kad bi raskrsce nase samo pricati znalo…
No, vratimo se djedu Pavi – Pavusi, kako su ga svi zvali. Jedno ime mu je bilo posebno lijepo i veoma drago, tko ce sada znati i zasto; valjda mu je lijepo zvucalo ili mozda moderno bilo… I kada je Buljko dobio kcerku:
– Neka se zove VERONIKA, ultimativno je rekao djed Pavo!
- E nece ici tako, odgovorio mu je ponosni novopeceni tata Buljko! Imao si puno prilika kad su ti se rodile tolike kceri i ni jednoj im takvo ime nisi dao; e, pa ni ja necu!
A red je bio da se otac slusa. No, mozda je to i bilo vrijeme kad se mijenjalo puno toga, ma jos uvijek to traje;
i moj Dominik je trebao biti Marko, ne zbog toga sto bi djed Cigo moze biti tako zelio, nego zbog moje drage punice koja je tako ’voljela’, ta sramota je..., i, sta ce reci selo…!
Ali svaka nova generacija i nesto novo donosi, i dobro je da je to tako; neka se otimaju mladi, otimali smo se i mi,
a i njihovi ce bogme… Na kraju krajeva, kako Veronika tako i Marko - lijepa su imena, a slatki su i samostalnost, i slobodna volja…
Na slici: Labud i Buljko, iz mladjih dama
- Ali ima jedna druga prica koja se desila kad je tata bio jos malen, nastavlja Ana.
- Davno mi je ispric’o, nisam je zaboravila a nikada niti necu…
Djed Pavo je imao puno zemlje i bilo je tu plodova svake vrste, pa i lubenica!
Ali tudje ko tudje, uvijek sladje nego vlastito: i ljepse izgleda, i bolje mirise i sladje je kad se jede…
I tako, odlucilo nekoliko djecaka, i Buljko medju njima
da se zaslade malo komsijskim bostanom.
Ma cinili su oni to nebrojeno puta; dozlogrdilo komsiji, preslo preko glave; cekat ce on jedno vecer, pa i cijelu noc ako treba…
Odvazili se momci, ne cekaju mraka i eto ih u akciji, vec…
Ko banda prava, sunjaju se oprezno i tiho, misle ne vidi ih niko!
Kako je njiva bila odmah pokraj kuce, komsiji i nije terbalo da bude daleko, vidio ih je ko na dlanu.
I taman kad su prve ruke ugrabile jednu, ko grom iz vedra neba, komsija provali: -Stani!
Al’ ne stade niko, nego ko po nekom unaprijed razradjenom planu, potrcase djeca iz Bostannjive vani.
Sa svih strana zivika obrasla i tesko je bilo brzo proci kroz rupu u trnju.
Srecom avlija bijase prostrana i siroka.
Sa desne strane kuce komsija vec trci, kos je lijevo a kapija u sredini. Lopovi ni desno, ni lijevo, nego prema kapiji pravo.
I bas u tom trenu, eto tako se htjelo, komsiji u posjet krenuo djed Pavo. I bas tu, na kapiji sretose se oni: banda sto juri i komsija za njima.
Ma tko ce djecu stici!
-Drz’ ih Pavo, povika komsija ljutim glasom!
Zbunio se djed Pavo, vidi da nesto nije kako treba biti, na brzinu se pribrao i komsiju je poslusao.
Stade brzo na kapiju, zakrci je svojim tijelom, koliko je mogo.
-Drz’ ih Pavo, zacuje se opet!
Do tada je djed vec skuzio sto je ’u stvari’.
Sto je brze mogo rasiri i noge i ruke, i jos skakutati poce…
Kad odjednom, povika djed Pavo, u cudu, kroz smijeh i salu:
- Ama, kako cu, kad je moj ovaj prvi!
I izgleda da su svi prosli! Nije ni cudo, jer kako nam Ana rece
“ djed je volio djecu.“
Primjetili ste da sam malo upotrijebio i svoju mastu, ali ima tu i vlastitog iskustva. Ta, krali smo i mi bostan, i kruske, jabuke…ponajvise od djeda Marka, a bogme i od Ambre, pa i od sna' Luje, imala je ona najljepsu jabuku u selu...!
Bili smo uspjesni i dugo se za nas nije ni znalo, sve do jednog dana…
Ja , Mika, Andrija, Anto, ...
Ma nismo bili zeljni, imalo se toga, ma djecija su to posla…
Maznemo ti mi tako nekoliko tek dozrelih lubenki, od Ambre!
I stotinjak metara dalje, popnemo se na staru vrbu.
Kako je bila redovito potkresavana u prijasnja vremena, na njenoj povrsini, tik iznad debla, bilo je prostora ko jedna mala soba.
Taman je bilo mjesta, krosnja siroka, prava ljepota…
Sladili smo se mi tako i zapricali, od silne ljepote zaboravili smo cuvati strazu; ni primjetili nismo, odnekuda iz pravca Zandraga, pod vrbu su dosli sna’ Mara –Lesenica i Stanko Matin.
Slusali su oni kratko, malo veselo drustvance, mogu zamislit kako je i njima bilo slatko, i
- Sta radite tu, ostar glas se javi! Iznenadjeni i u strahu, pogledamo dolje… Svi smo sretni, nije AMBRA!
Ma dali smo mi i njima , jeli su i oni, cak i kuci ponijeli.
Mislili smo, da sve ce biti u redu…
Jest, sipak! Rekli su nas Ambri, a ovaj tati…
Ne, ne mogu reci da je i moj tata tako volio djecu kao i djed Pavo…
I kao iz magle koja se razilazi a suncev sjaj na njeno mjesto lagano dolazi, pojavljuje se i nova slika, iz dubine, iz proslosti:
na slici: Trolin uz KAZAN
Sirom otvorena kapija, tata kocijasi i konj upravo prolazi kroz nju, pozadi u platonu KAZAN za rakiju, rastavljen u dijelovima, bakreni poklopac reflektira sunceve zrake i rasipa ih po cijeloj avliji.
Iza platona vec ide djed Pavo, tako on uvijek bude u pratnji, kad KAZAN dolazi i kad odlazi…u medjuvremenu redovito ga obilazi!
Ojs…, Caka… sto ce reci ’desno’ ili pak ’lijevo’ i dugo otegnuto Eeeejj! Konj staje na dijelu dvorista tik uz stari bunar i veliki drveni djeram sto se nad njim nadvio…
Istovaramo KAZAN, djed Pavo sve nadgleda, daje upute, pazi ga bolan ko vlastito dijete!
(E moj djede Pavo, koliko je samo dobra rat odnio…!?)
I vec je montiran, zadnja je stavljena cijev, voda je vec u njemu, ispod kotla loze vatru, mijesaju kom u kaci… i nakon nekog vremena potekle su i prve kapi, podjarmljuje se vatra i ubrzo vec curi..., kasika je u blizini i kusa se rakija sljiva, jos vruca, uvijek poneko i svrati…,
mijenjaju i vodu: joj kako je lijepo grijat ruke u vreloj vodi koja izlazi kroz otvor sto je maloprije jos obicnom komaljikom zacepljen bio…,
siri se miris uzavrelog koma sto se prosipa, dok se kostice gomilaju po zemlji a para uvis dize... sipa se novi...
I gdje zavrsiti pricu?
Dopustimo to Ani, djeda Pave, njegovoj Veroniki!
Djed je umro 1994 u 81 godini u Koski kod Nasica, tamo su bili pobjegli od rata, umro je dok je spavo,
tek je noc bila pala kad smo dobili telefon (kad su nam javili), dobro se sjecam kad sam zaplakala, jer sam djeda naj vise volila.
Ne znam tacno datum ali je bilo ovo doba, zima je vec bila dosla. Sahranjen je u Slavonskom Samcu, kao i baba Mara.
21.10.2005. Ana i Josip
Evo i dijela originala Anine price, koju je ona napisala: tako milim, neopisivo toplim i punim ljubavi, rijecima svojim...
Djed je imo puno zemlje i zato i lubenica,
ali tata i njegovi drugovi su volili kod komsije da kradu lubenice..
Samo sto je to komsija znao pa je jednom ceko na njih i sakrio se i kad je ih uplasio i izaso oni su pobjegli a on za njima..
A djed Pavusa je taman bio na kapiji stojo..
Odjednom samo vikne taj komsija: Pavo uhvati ih!!
A djed samo na to: pa kako cu, kad je prvi moj..!!
Meni je ta prica tako bila smijesna, jer tata uvijek nacne nesto kad smo svi malo neraspolozeni...
jer u tom trenutku smo bili dole a baki Mari je jako
bilo lose i nakon nekoliko vremena je i umrla, pa mi je to ljepa uspomena ostala.
Eto valjda sam ti malo mogla pomoci, jer ja imam jako malo sjecanja na prije, jer sam mala bila, ali djeda necu nikad zaboravit.
Pozdrav od Evica!
Od srca, velika ti hvala Ana!
(Zeli li jos neko poslati neku pricu, ako treba i ja cu pomoci, posaljite je na slijedecu mail adresu: josip@mail.dk)
| 
