Bekerov zapis

- Oj, Trivune! – prostenja baba Petrija bolno iz male pletare oblijepljene blatom i poduprte sa cetiri neotesane grede da se ne bi sa prvim nevremenom otkotrljala, iz svoga budžaka kraj koša, na sredinu dvorišta.

- Šta o'š, nano? – Odazove se njen sin Trivun i spusti na drvljanik sikiru i moticišce pa se uputi u pletaru da obide majku i cuje zašto ga danas cijeli dan zivka od posla.

- Trivune! Oj, Trivune! – Zaintacila Petrija nestrpljivo dozivati. – Zar ne cuješ ? Skapati bi mogla.

- Tu sam, nano. Šta hoceš ? –Javi se Trivun sa praga. – Boli te opet, a?

- Boli da... boli me i guši. Ne pitate šta bi mi pomoglo, joj meni, - zavapi ona gušeci se u starackom kašlju.

- Reci, nano, šta da cinimo?

- Sve mislim da bi mi zapisi hodže Toge pomogli, - izjavi Petrija svoju želju. –Eno, prije dvije godine njegovi zapisi su me digli. Samo oni i ništa drugo. E, eh !... Da nije bilo hodže Toge trunula bi vam majka vec davno pod zemljom... A vi tako... dobro znate šta meni treba... neka, neka... vidi Bog !

Petrija, u svojoj starackoj želji da vidi kako svi oko nje oblijecu i nastoje da joj cak i misli pogode, prelazila je u prgavost razmaženog djeteta. Trivun, njen mladi sin, pokazivao je znake neslaganja s ovim majcinim zanovijetanjem. Ne da on njoj ne vjeruje, ni govora o tome, ali kod njih seljaka je tako: kada vec dode do toga da se zove lijecnik u kucu, treba odmah potražiti i popa. A njoj, Petriji, trebaju sada zapisi.

- Zapisi koštaju tri banke – izmaknu se njemu glasno misao što mu je toga casa zadavala brige – a mi svi tucamo suhu kukuruzu od Ðurdeva dana. Da nam je Bog dao malo smoka, možda bi i ti prebolila. Bilo bi okrijepe. A ovako... nema se i ne može se. Mi bi tebi i doktora i medicine i sve...

- Ne treba meni vaš doktor i njegova medicina – naljuti se Petrija.

- A ti se opet mani hodže i njegovih zapisa – odgovori oštro Trivun.

Petrija nije ocekivala ovakav otpor sina. Došlo joj je da svisne, da cupa kosu sa glave, da prokune. Uzvrtila se na goloj slamarici pod grubim vunenim cebetom dok nije došla u položaj da se odupre rukama i upola pridigne s ležaja. Neuredena i rašcupana sijeda kosa padala joj je preko cela, pomucen pogled pa izgleda, ne daj Bože, kao da nije sve cisto kod nje.

I Trivun se trgnuo, pa zinuo i ceka šta ce sada biti.

- Popni se na brijeg – kaže mu odriješito Petrija – pa vidi Jovana i onu njegovu Stanu, iz njive, neka odmah dodu. Ja velim meni trebaju hodžini zapisi, a vi se dogovarajte odkuda cete namaknuti tri banke ili cete se rasipati iz kuce – i Petrija se ponovo spusti na slamaricu i pokri glavu cebetom.

Izišao Trivun pognute glave iz pletare uz strminu, povrh dvorišta, da zovne brata i snaju na dogovor kakav se, zacijelo, još nikada nije poveo ni u jednoj seljackoj kuci njegove bliže i dalje okoline.

Došao i Jovan sa ženom. Okupili se sve troje oko Petrijine postelje na zemlji. Jovan govori:

- Nano, nemamo dinara u kuci. Otkuda sada da namaknemo tri banke za hodžu?

- Potražite – kaže ona. – Zar vam ja ne vrijedim toliko? I okrene se zidu pa cuti.

- Našla se braca u zlu. Vide i oni da iz nje više izbija staracki prkos nego tolika potreba za zapisima.

- Ne daj Bože da joj šta bude – progovori prvi Jovan – pa puce bruka po nama. Vec oblaci se, Trivune, pa idi u caršiju po zapise.

- A pare? – Zapita Trivun.

- Svrati kod ducandžije Bekera. Pozdravi ga i zamoli da nam posudi tri banke. Vazda smo mu pošteno vracali ili odradili. Kaži mu kako je, pa ako dobiješ, odnesi ih Togi, da Bog da mu prisjele, kao što i meni prisjedoše njegovi zapisi – uputi Jovan brata.

Petrija se uzvrtila pod pokrivacem pa i ona dometne.

- Ne zaboravi, Trivune, sine, da ti hodža napravi tri zapisa. Jedan da se sveže za kamen i prebaci preko kuce, drugi za ognjište, a treci da ga nosim u njedrima. Samo tako oni pomažu.

- Kazat cu mu – odgovori preko volje Trivun i ispade u dvorište.

Bekera je našao u njegovoj duvandžinici za tezgom vesela i nasmijana.

- Šta tebe donese, Trivune, ovamo? – Upita ga on.

Smeo se ubogi Trivun pa ne zna kako da iznese svoje jade Bekeru što ga nagnaše do njega.

- Nije dobro, gazda Bekere, - pocne on i umukne.

- Govori, covjece, - sokoli ga Beker – svakom zlu ima lijeka pa ce se i tvome naci.

Trivun se osmjeli. Poznavao je on i od ranije Bekerovu dobrotu, ali sada mu je došlo nekako teško da traži zajam.

- Majka nam bolesna pa da nas pomogneš u nuždi. Treba mi tri banke... Za lijek je.

- Sigurno za doktora? – pita Beker.

- Ne, brate, vec za hodžu Togu – odgovori Trivun zastiden.

- Kako za hodžu?

- da mi napravi zapise.

- Ma jeste li vi ludi. Kakav hodža, kakvi zapisi? Za taj posao ne mogu ti posuditi novac, - odsijece Beker ozbiljno.

U Trivuna se skupi sva gorcina sirotinje. Kome da se obrati? Kako Petriji na oci ?

- Molim te, gazda Bekeru, k'o Boga! – Zavapi on.

- Ne treba me moliti. Ne dam! – i zašuti ne gledajuci ga više.

Stajali su bez rijeci. Trivun je oborio pogled zemlji i promatrao vrhove svojih opanaka kao da je istom sada, prvi put, opazio kako su nezgrapno krojeni, a Beker se zagledao, kroz prozor, nekuda na ulicu.

- Slušaj! – progovori poslije dužeg vremena Beker i otvori ladicu.

Trivun se ponadao.

- I tako ne radiš ništa. Idi do pijace pa mi kupi tri dobre masne kokoši, samo pazi, ne nosi mi žgoljave živine na oci! – I pruži mu citave tri banke.

Trivun jedva doceka da ucini uslugu Bekeru i izgubi se u pravcu pijace.

Cim je Trivun zamakao na ulicu, Beker istrže iz bloka tri lista cistog papira, prihvati se pera, pa stade po onim listovima šarati neke kuke i crte. Kada je bio gotov, savije listice u obliku apotekarskih prašaka, sastavke zalijepi crvenim voskom i poceka.

- Eh, što su tovne – javi se Trivun još sa vrata držeci u ruci tri debele kokoške.

- Spusti ih na zemlju – kaže Beker – pa me slušaj. Evo ti ovdje zapisi i radite s njima kod kuce šta znate. A ove tri kokoši ponesi kuci pa kuhajte majci svaki dan dobru corbu, od njih neka se cestito najede.

- Zinuo Trivun od nenadane srece. Pitao bi nešto, ali se koleba. Beker je to primjetio.

- Šta hoceš još, Trivune?

- Znaš, htio sam te upitati kad brže namace zapise?

- Ja sam ih napravio – rekne Beker.

- ?

- Samo ti njih ponesi – nastavi on zaprepaštenom Trivunu – i sa kokošima uradi kako sam ti rekao, pa da vidiš kako ce pomoci.

I sam Trivun se nasmija dosjetljivosti Bekerovoj pa ga zamoli da nikome ne govori o tome, samo da Petrija ne bi doznala za prevaru, pa sa kokoškama u ruci potegne radostan u selo.

Petrija, s dušom na jeziku, jedva je cekala njegov dolazak. Odmah su jedan zapis vezali za kamen i prebacili preko kucnjeg krova, gdje je Stana cekala s motikom da ga, na istom mjestu, zakopa u zemlju, preostala dva zapisa su okadili na dimu crvene coje. Prvi po redu, sa desne strane ušiven je u platnenu kesicu i obješen Petriji oko vrata, a drugi je spaljen u ognjištu. Stana je zaklala jednu Bekerovu kokoš, a Petriji je do ujutru bilo bolje. Za iducih pet dana slistila je ona sve tri kokoši i ustala zdrava.

- Bog poživio hodžu Togu. Duša mu se raja nagledala! – blagoslivljala Petrija na sav glas. – Božji je to covjek.

- A Trivun se u sebi smješka i ništa ne govori.

Proculo se po selu o cudnim mocima hodže Toge. Dolazio svijet do Petrije da provjeri to cudo i odlazio uvjeren njenim pricanjem u korist hodžinih zapisa. Širila se prica svuda po okolini pa došla i u caršiju Bekeru do ušiju.

- Božje je to cudo, - govore mu sakupljeni seljaci – cijelo proljece i ljeto poboljeva ona, ovih dana samo što nije odapela, a sada eno kopa u vrtu kao neka mlada.

- Prodite se ljudi vjerovanja u zapise – kaže im Beker, a smije se. – Kako ce komadic papira lijeciti i stoku i covjeka ? Ne budite ludi.

- Nemoj da se smiješ i da dušu griješiš, gazda Bekere, - odgovaraju seljaci povrijedeni u svom vjerovanju – to ti je istina. Eno Petrije žive i zdrave.

- I velite pomogli joj zapisi ? – pita ozbiljno Beker.

- Pomogli.

- A šta bi rekli kada vam kažem da sam te iste zapise ja napravio?

Ljudi se u nevjerici potsmješljivo zgledaše.

- Recite i Petriji da joj je zapise napravio Beker i neka se malo prisjeti nije li joj možda šta drugo pomoglo da ozdravi osim zapisa.

Otišli ljudi iz grada i ponijeli Bekerovu poruku o podvali. Docula i Petrija za svoju bruku što je hodžu Togu toliko u zvijezde kovala i hvalila.

- Nasretni sine Trivune! Šta ucini majci pod stare dane, - predbacivala je ona sinu skidajuci sa vrata kopcu o kojoj je visio zapis.

- Nemoj, majko, - umirivao je Trivun. – Dobri su Bekerovi zapisi. Kada bi i hodža uz svaki zapis davao i kokošku, vjeruj da bi bolje pomagali.