Bosnica - Marija

Otac se vratio iz vojske i zaposlio u „Mostogradnji”. Graden je naime most na Savi izmedu Bosne i Hrvatske, tocnije izmedu dva Šamca, Slavonskoga i Bosanskoga. Baka je cuvala  prvorodenu unuku, majka, sada s tetom koja je poodrasla, zaradjivala  je kruh svagdašnji na tudim njivama. Tako se živjelo i rijetko je bilo zaposlenih u državnim poduzecima. Pokoji muškarac je radio, eto i radovi na mostu su zaposlili muškarce, ali žene su i dalje ostajale na njivama i zaokupljene kucnim radovima. Da si prikrate žegu, umor a cesto i glad žene su pjevale. Moja majka i teta su znale lijepo zapjevati i to „dugacki glas”. A i onaj na cijoj se njivi radilo poticao je na pjesmu. Znacilo je da su radnici zadovoljni s gazdom i gazdaricom, jer nije bilo lako kopati „od zvijezde do zvijezde”. Neke su njive bile užasno duge, nije  im se vidjelo kraja.. A agine su bile najduže. Otud je nastala pjesma:

„Duge njive, duge uvratine

Zbogom ostaj moj dragi Martine”

Prica kaže da se neka cura s krša iz Hrvatske udala u Hasic. Kada je vidjela što mora raditi otišla je ispjevavši ovu pjesmu. Majka mi je pricala kako se upoznala s cica Antom Vuckovicem zvanim Patlidžan. Naime, mama nije znala za njegovu primenku, a kako su bili gladni na njivi, a gazdarica kasnila  s ruckom koji je bio nikakav, nagovore mamu da zapjeva nešto što bi gazdarici dalo do znanja  da ne hrani radnike kako treba. Mama je zapjevala:

”Najeli se patlidžanske corbe

Povješali trbuve ko torbe.”

Cica Anto se tako nasmijao, nije mami zamjerio, vec joj rekao svoju primenku.

Snijeg se ispracao i docekivao radom na njivi: proljece, ljeto, jesen: sijanje, plijevljenje (pšenice, zobi, jecma, raži), okopavanje po „3 ruke”, žetva pšenice, kosidba livada, branje-trganje žita, kukuruza, žetva klašure, kupljenje šljiva bjelica za rakiju, krcenje žilja i njegovo sušenje za ogrijev zimi, obrada lana i vrtova, krecenje kuca, tkanje, pletenje, predenje, krpanje te sve vrste kucanskih poslova .... U svim tim radovima, kao i onima nespomenutim,  ogledao se život moje majke. Zimi je prela za imucnije žene. Placu je dobivala  u naturi. Rijetko je to bilo povjesmo (izradjeniji svežanj lana, obraden kroz trlicu i greben), a cešce babace (najgrublji dio kudjelje i s najviše puzdera, tvrdih komadica lana), od kojih su majcine usne krvarile. Zimi je tkala na tkalackome stanu jednožice, (jednostavne ponjave), tkanice, pokrivace  (u Prudu, Dubici, Balegovcu ... ih zovu potkoljenace- tepihic na kojem se u crkvi kleci) izradivala sitarke (finije vrste ponjave, šarane sitno „ko kroz sito”), cuncala (cunkom izradivala na tkl. stanu ponjave u obliku cilima u raznim bojama), pravila truljarke od starih platnenih materijala, od kojih su naprije radeni prekrivaci, a zatim „staze” za podove, naši hasicki tepisi. Po cijele noci je plela pri slaboj petrolejki carape, priglavke, džempere, kape, rukavice. Teta i baka  su motale klupcad. Od staroga se stvaralo novo, poderani džemperi su se porili i pretvarali u nove proizvode. Šlingala je ukrašavala i plela vezom izradene petlje-ocice, crteže na ukrasnim peškirima-otarcima, jastucnicama, gornjim caršafima-plahtama, maramama, maramicama, rubinama...

Njeni šlingeraji, cipkasti vezeni ukrasi na platnu, pocalice i svezacici, dio naše narodne nošnje za glavu bili su poznati.

Žene su narucivale kod nje te predmete, ali je ona rijetko kada od toga znala „izbiti” novac. Uvijek je sve bilo na razini „razmjene dobara”. Lijepo je bilo kada je majka došla s cegerima onoga što je nama taj cas manjkalo. Sav taj rad majka je obavljala rucno, jer je stroj za šivanje kupljen tek oko 60 godine. Naravno polovan, od uciteljice Ružice Krstenice. Dakle, bez nekih tehnickih pomagala, okušala se u svemu što je od drugih vidjela. Tako je pravila „jastucice na kalupe”, plela sitne plodove jabuka, šljiva jagoda, cvjetove karanfila, ruža...za kljuceve, vezla „zidne krpe” (sjecate li se onoga stiha npr; „Kuharice manje zbori Da ti rucak ne izgori”).

Vezla je po bori i po „šifunu”, izradivala rubine od jacega beza tzv. mrkaljice, šotešne, civcarke...

Sve do svoje smrti plela je te(r)luke, priglavke ili natacke od kojih cuvam još nekoliko za uspomenu. A njenih rucnih radova ima na sve strane svijeta, primjerice: u Kanadi, Rumunjskoj, Albaniji, Vatikanu, Bugarskoj, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Austriji, Njemckoj, Danskoj, Madarskoj, Italiji, Sloveniji, Švicarskoj, Francuskoj, Mauricijusu, Španjolskoj, Makedoniji, SAD-u, Crnoj Gori, Australiji, Alžiru, Ceškoj, Slovackoj, Poljskoj, Gani, Brazilu.....

Jedan mali skromni život podario je toliko da se i sama cudim broju zemalja kojih sam se ovako na brzinu sjetila gdje sve njenih radova ima. Zadnje godine života kao da joj je to bila terapija dok je „veremila„ za svojim krajem. Svaki naš novcani dar bi upotrijebila za svoje „vunice”, „svilice”, „muline”.... U našem kraju su poznati korpari. Stoga je u Šamcu i bilo poduzece „Korpara” koje je ženskoj radnoj snazi pomoglo zaposliti se.

I u našem kraju je bila „Korpara” blizu agine kuce. Svako jutro su ljudi žurili našim sokakom na posao.

Ne znam što se dogodilo  pa je na štetu mnogih ta korpara prestala s radom. Znam da je njezin šef bio neki Božo a supruga mu se zvala Draginja. Otad je ostala pjesma:

„Na po neba sunce ko tevsija

U korpari radi protekcija”.

Ljudi se na razlicite nacine zaradivali kruh sa šibom. Novoselci su neki sadili, Grebnicani pravili razlicite predmete u vecim kolicinama, a naši ljudi s kasnojesenskih i zimskih veceri se posvecivali tome poslu, kada se nije moglo ništa drugo vani raditi. Tako su i moji pleli korpe,  krušare, podmetace za hranu, opletali pletenke i boce, a za zahtjevniju tehniku nisu imali mogucnosti, izradu stolica, stolova, kolijevki npr.Majka je voljela praviti cegere od kukuruzne šuške. Baš sam se hvalila sa svojim cegericem koji su mi napravili za Brašancevo, da mogu iz njega „prosipati” cvijece u procesiji. 

Djeci su od šuške pravili zgodne natikacice ili „opancice”, okvire za slike i druge ukrase na zidu. Dovijali su se kako su znali i mogli i koristili sve što je vrijedilo da im život bude lakši. Djed je u vecernje zimske sate pravio metle od sijerka ili metline za kucu ili one od šiblja, zvane brezovace za dvorište, tj. avliju.

Slicno opisanome prolazile su sve zime, pa i ona 1953. Stiglo je proljece, Uskrs, pripremalo se za blagoslov, blagdan sv. Ante Padovanskoga ili Ljetošnjeg. Krecila se kuca, iznosio „šporet” vani da više ne cadi. Kada spominjem šporet sjecam se i jedne drage osobe iz moga djetinjstva. To je Jozo Mikic, koji je bio pravi majstor za pravljenje šporeta, koji su našemu kraju odgovarali po svojoj namjeni. Šporet je bio napravljen u jednom dijelu i  postavljen na visoke nožice. Prvi dio je služio za loženje, kuhanje „na tablji”, te sakupljanje pepela (koji je služio kao deterdžent za pranje rublja u parjenicama). Ispod  su se slagali naramci drva, osobito za zimskih dana kada se i nocu ložilo. Na tablji je uvijek moralo bio u loncu vruce vode za posude ili za brzo skuhati kavu naidje li netko od susjeda. Cesto se varila i varica (posoljeni kukuruz koji je u vecernjim satima uz pricanje prica i razlicitih dogodovština bio dobra „grickalica” umjesto današnjih cipseva, cokoladica i sl.).

Drugi dio šporeta se sastojao od rene (pecnice), koja je bila vrlo prakticna i uvijek puna. Ili se u njoj pekao kruh ili pita, ili ”kompjer na tevsiju”, pokljukuša ili „posni krompiri” (onako u ljusci),  sušile se bundavske špice, pekle morkinje, a oko nje se cesto sušilo rublje, a u njoj drva. Dakle te dobro zamišljene i izradene peci radio je covjek  koji je mnogo znao i umio napraviti vrijedne stvari. S njim je kasnije taj posao nastavio njegov sin Marko Mikic - Capo. Moja majka je, kad bi išla posjetiti svojtu, uvijek hvalila djeda Jozu pa su ljudi dolazili narucivati šporete kod njega. Jednom su moji roditelji bili u financijskoj krizi. Nisu znali od koga bi posudili. Znali su tko ima, ali da taj nece posuditi nikomu, drugi opet koji bi htio posuditi nema dovoljno i tako rijec po rijec došli su do djeda Joze. Majka je otišla k njemu i zamolila posudbu. Nije ni dovršila, a on ju je upitao „Snao koliko trebaš? I ne sikiraj se, vratit ceš kada mogneš. To ti je nagrada što toliki svijet „iz tvoje strane” dolazi k meni narucivati peci.

Eto, moja majka bez poznavanja ekonomskih zakonitosti pokazala se dobra i u markentinškoj promidžbi, a djed Jozo ostao, zajedno sa svojom obitelji u najboljoj uspomeni.

Eh, kako ja cesto odlutam „od zadane teme”. Neka, i to je dio života moje majke, ali i drugih dragih ljudi koje se ne smije preskociti.

Dakle, vrijeme tece, smjenjuju se ljeto i zima. 1954. Prošao je sv. Anto, naš ljetošnji. Naši gornjohasicani su zbog sv. Ante cesto zadirkivali donjohasicane. Lako je vama, Donjani, govorili su, slaviti svetog Antu zimušnjeg kada imate pun tavan mesa, kada su ambari puni svega. A mi moramo cuvati cijelo vrjeme na tavanu nešto mesa i stalno ”šmagati”. A ni u vrtlaku ništa ne dospije do sv. Ante osim malo salate i ako bude srece mladoga krompira. Okopavalo se na veliko žito i to trecu ruku.. I moji su pošli u Bosnice, spominjanu njivu, koju je majka dobila u miraz. Bilo je to 5 srpnja, išlo se ranimice jer se zna kakve su srpanjske vrucine, a do Bosnica je trebalo ici oko l5 km. Majka je išla s djedom i tetom Mandom. Za majku je bilo previše krenuti na takava put, a kamoli kopati cijeli dan. Borila se s pripekom, bolovima i stidom kako svekru reci da je došao trenutak i da ona treba roditi. Djed je vidio da se nešto zbiva, požurili su, ali kuce su bile predaleko. Trebalo je stici do prvih kuca u selu. Moja teta je trcala i obavijestila žene o cemu se radi. One su brzo pripravljale sve što treba. Stigli su do Maslica kuca gdje se rodila moja sestra. (Iz te je kuce bio nastavnik Budiša koji je predavao u osmoljetki povijest)

Majku su dovezli iz Crkvine. Iako je bilo vruce bila je pokrivena iveracom. Izgubila je puno krvi, pa se morala oporavljati, onako na narodnu, bez lijecnika. Bebi sam se puno veselila, ali kako sam najednom shvatila da je majka zbog nje bolesna probala sam se malo osvetiti, makar je uštipnuti. Kada mi je majka to branila bila sam tužna i mislila kako nju više voli.

Ipak, malo po malo, kada su pocele stizati žene na obilazaki kada sam i ja na rucun te sekice pocela dobivati poklone i slastice, brzo sam se sprijateljila s njom. Krstili su je imenom Marija, a kuma joj je bila supruga Mate Peje Sarica. Prije su živjeli u Jelasu, a onda preselili u Donji Hasic. Ona je takoder bila Prudanka kao i moja baka. Da sve ne bude idilicno, makar i kroz prizmu skromnoga života, pobrinula se moja upala pluca. Sa mnom doista nije bilo dobro. Dolazili su mi davati inekcije cica Pejo Saric i Marko Mešcic, zvani K'rat (skrecem pažnju na citanje samoglasika R). Bojala sam se obojice, a ovoga drugoga više. Nije mi bilo puno bolje, pa je moja majka pripremala ukopnu robicu dok su joj suze curkom lile. Baka je sjedila u zapecku lelecuci. Upravo su prolazili svatovi cice Mike Mikica. On se ženio sa strinom Maricom iz Zasavice. Kuca im je bila na pocetku Budro(v)ke, uz put koji je vodio prema groblju.Toga trenutka kažu da sam „obamrla” (izgubila svijest). Nekako sam ipak preživjela, ali na srcu moje majke i mojih ukucana ostavila tragove. Samo što sam ja malo prizdravila razboljela se Marija. I ne samo ona vec sva djeca koje se sjecam. Bile su to ospice od kojih je temperatura jedva padala. Bile su puno više od obicne djecje bolesti. Na bldgan Svete Ane l955. tata stradava na gradnji šamackog mosta i od tada majka je uvijek na sv. Anu po zavjetu.

Zima te godine je bila  vrlo, vrlo oštra. I vuci su se pojavljivali nedaleko od kuca. Hrane u trapu je bilo sve manje kao i suhoga mesa na tavanu. K nama se te godine preselila i baba Matija, udovica djedova necaka (majka tetke Ane udate za Peru Srebric, Pakinog brata). Jedva se cekalo proljece i Uskrs! Teta je baš lijepo uredila kucu, išla sam s njome na obrede, osobito sam rado slušala „Gospin plac”, koji sam i sama poslije pjevala. Dragi Cica Mirko je znao reci mojoj majci ”Sna Lujo, daj mi Rušku za Gospin plac. Poducit cu je i vidjet ceš kako ce lijepo pjevati”. Majka je bila sretna, i kasnije, cim sam naucila citati, obucio me pjevati, kako je i obecao naš zborovoda. Kako je bio obicaj  da se posvecenje tj. uskrsni blagoslov hrane (mladi luk, šarena jaja, posebna pogaca uskrsnica, šunka, kuljen, šibice, sol....) obavlja na veliku subotu ujutro, teta je donijela posvecenje iz crkve i stavila visoko u kut kuhinje na neku kvaku.

Taj dan je bio post i naravno, posvecenje je bilo namijenjeno za uskrsno jutro. Majka je mela avliju, teta otišla na Candžicku po ilovacu za podmazivanje kuhinje, jer u njoj nije bilo poda, baka slagala robu u velikoj sobi, iskoristila sam gužvu i htjela doci do opojnih mirisa koji su se širili iz košare. Ali kako, visoko je. Uzela sam neki štap, naprtila Mariju koja nije ni stajala nego sjedila na mojem vratu. Dala sam joj štap i rekla da mahne njime. Ona me je pokorno slušala. Iako je bila tako reci beba i nije sve razumjela, to je razumjela. Mahnula je štapom, a kako je i ta kuka bila „ko babin zub”, košara je pala i sve posvecenje se našlo na podu.

Vidjevši to, a cuvši i majcine korake, koja je u dvorištu cula da se nešto stropoštalo sakrila sam se sa sestrom u majcin ormar. Dok je mama kukala po kuci ”šta napraviše od posvecenja”, sestra me izdala placuci jer se prestrašila mraka u ormaru. Što je dalje bilo nije teško zakljuciti. Marija je bila na majku po želji da nauci puno prakticnih stvari u životu tzv. „rucnih radova”, ali je imala puno svojih inicijativa i smisla za kreaciju novih lijepih stvari. Znala je lijepo ošišati, skrojiti, napraviti torte, osobito djeci rodendanske, svih oblika, ukrasiti ambijent.... Kao inženjer medicine, cesto opservirajuci najteže bolesnike, opuštala se u tim lijepim prakticnim tvorevinama.

Nikada nisam mislila da ce ona biti medicinski kadar, jer je u djetinjstvu i sama pomisao na lijecnika izazvala suze. No, ona vec godinama radi u KBC-u Rijeka, gdje živi sa suprugom Mladenom i s dva sina studenta (Silvijem i Marinom).