Cemu i kome to sluzi?

Mi hasicani moramo konacno da se okanemo „corava posla” i ne„ceškamo vaške” koje su davnih dana istrijebljene? Zabilježimo našu prošlost, povijest onakvom kakva je bila (a nije bila toliko baš toliko crna kao što neki misle i danas predstavljaju) i živimo, barem virtualno, za našu djecu, za one koji ce nekada tražiti po ovakvim stranicama istinu o Hasicu, o svojim (pra)djedovima, ocevima i samim sebi. Naša djeca su to od nas zaslužila. I, ne polažimo autorska prava na takvu istinu. Naša „autorska prava” nalaze se na Kninevima...

Razmislimo skupa trebaju li nam više podjele na gornjane i donjane, urijaše i jelasare, kostajnicane i gastarbeitere, na ustaše i komunjare, „tlacitelje” i „pacenike”, velika koljena i sitne familije, povratnike i one koji se nikada nece vratiti, one koji cuvaju svoju djedovinu i one koji prodaju kuce i imanja, velike i male vjernike, „katolike” i katolike... Cemu i kome to služi? Cemu vodi?

Okanimo se politiziranja. Po meni, pravi borci za hrvatstvo, za hrvatski jezik su bili oni i onda kada to nije smio niti htio svako. Zasto vlasti danas ne angažiraju takve zagovornike hrvatstva da provode svoje zamisli i ideje, vaspitavaju djecu? Baš takvi "prvoborci" hrvatskog proljeca (pogledajte ostale Željkine stranice) su medutim manje ili više danas u zapecku, a na sceni su oni koji plodove tog proljeca obilno beru. Vrlo malo participiraju u sadašnjoj vlasti oni koji su najzaslužniji, Oni koji su tada, kada je trebalo stisnuti petlju i kada smo svi mi drugi zavlacili glave u pijesak, pravili se „ludi”, pozivali narod da govori kruh, a ne hljeb, tisuca, a ne hiljada… Svi smo bili i ostali Hrvati. Genetski. Nacija i vjera nisu prljave košulje koje se mogu mijenjati svaki dan! To se dobija trajno, kao neizbrisivi štembilj, po rodenju? Neki od nas su to medutim smjeli reci kada ostali nisu niti na ispovijedi o tome prozboravali. Njima hvala. Hasic ih nece nikada zaboraviti. Niti one koji su dali svoje živote.

Sjetite se najpoznatijeg "pjevaca" u Posavini, Ante Blazanovic Patka ili "Pukovnika", Iljinog, Mišinog i Bracinog oca, koji je prije Domovinskog rata puno puta zaglavljivao u zatvoru (kada on iz gostione žurno krene kuci po deku, svi su znali  - ode Anto opet u zatvor!), zato što je u seoskim gostionama i na drugim prigodama (pripit, ali i trijezan!), javno pjevao pjesme kao "Savo vodo ti nisi za pica, ti si groblje hrvatskih mladica", Ustaj bane" i druge iz tada strogo zabranjenog repertoara. Kada su ga pred ovaj rat, nakon promjene vlasti u selu pitali zašto danas cuti, zašto danas ne pjeva. Odgovorio je (slobodna interpretacija): "Necu! Za zapjevati tada kada sam ja pjevao trebalo je imati m..a, a danas to pjeva svaka šuša. Ako ja ikada opet zapjevam, onda cu ono "Druže Tito, mi ti se kunemo". Sada se to ne smije". Ima u tome puno istine, životne filozofije, hasickog dišpeta. Tako se volio Hasic. I narod. Hrvati. Ucimo se.

Svi mi koji smo bosim nogama gazili tepihe predivne, kao svila i puder meke, tople prašine sa hasickih sokaka, moramo jednom i zauvjek postati na ti, na veliko Ti! Svi Hasicani, ma gdje bili!

„Onaj kome je lice okrenuto samo u prošlost, u buducnost mu gleda stražnjica!”

I zahvalimo se našem Željki, Josipu, Ružici, Braci, Vlatku, Canetu, velecasnom Oršolicu, svima koji šalju slike, tekstove, svima onima koji ulažu svoje znanje, vrijeme, trud (i pare) da istina o Hasicu i hasicanima bude zabilježena i otrgnuta od zaborava. Ne kaže se džabe – ISTINA JE NAJBOLJA LAŽ! Nažalost, takvih lažova je sve manje...