Da li je križ kršcanski simbol?         

Da li je kriz krscanski simbol 

Babilonska Misterijska Religija Ralph Woodrow (priredio Josip V)

objavljeno na domaljevac.com

Križ se smatra jednim od najvažnijih simbola Rimokatolicke Crkve. Postavljen je na vrhovima krovova i tornjeva, na oltarima, namještaju i svecenickoj obrednoj odjeci. Temelji vecine katolickih crkvi izvedeni su u obliku križa.  Zidovi svih katolickih domova, bolnica i škola ukrašeni su križevima. Posvuda se križ štuje i casti na stotine nacina.

Kada škropi, “krsti” malo dijete, svecenik pravi znak križa iznad njegova cela govoreci: “Primi ovaj znak križa na celo”. U toku Svete potvrde, “firme”, firmanik se takoder obilježava znakom križa. Na Pepelnicu se koristi pepeo da bi se nacinio znak križa na celu.

Kada katolici ulaze u crkvenu zgradu, umacu prste desne ruke u “svetu vodu” doticuci celo, prsa, lijevo i desno rame praveci znak križa. Isti znak se ponavlja i prije jela. Tokom mise, svecenik 16 puta pravi znak križa, a oltar blagosilja 30 puta istim znakom. Protestantske crkve vecim dijelom ne prakticiraju niti vjeruju u pravljenje znaka križa prstima, “križanje”, niti se klanjaju pred križem a ne koriste ih ni kao objekte štovanja, shvacajuci da je taj obicaj nebiblijski i praznovjeran. No križ se još uvijek zadržao na tornjevima, propovjedaonicama i koristi se kao ukras.

Rani kršcani nisu prihvacali križ kao simbol od vrijednosti, vec kao “prokleto drvo”, sredstvo smrti i “sramote” (Hebrejima 12:2). Njihova je vjera bila u ono što je ucinjeno na krizu, i kroz tu vjeru spoznali su puno i kompletno oproštenje grijeha! To je bio smisao apostolskog propovijedanja o križu i njegovoj slavi (1 Korincanima 1: 17,18). Apostoli nikada nisu smatrali križ komadom drveta koji se može objesiti na lancic i staviti oko vrata te nositi kao zaštita ili ukras.

Takva upotreba križa pojavila se kasnije. Ta se praksa pojavila tek pocetkom poganizacije kršcanstva (ili kao što neki kažu “kristijanizacije poganizma”), kada se pocelo naucavati da je raspelo krscanski simbol. Tako su 431. godine bili uvedeni križevi u crkve i crkvene odaje, dok do upotrebe križa na zvonicima nije došlo do 586. godine. U šestom stoljecu raspelo je proglašeno svetim od strane Rimske Crkve. No tek nakon drugog koncila u Efezu zahtijevalo se da i privatne kuce imaju križ. Iako se križ smatra kršcanskim simbolom, nije to da potjece iz kršcanstva jer je u ovom ili onom obliku bio sakralni simbol davno prije kršcanske ere, i to medu mnogim nekršcanskim narodima. Prema An Expositoiy Dictionary of New Testaments Words, križ je nastao medu Babiloncima, stanovnicima drevne Kaldeje.

“Crkveni oblik križa sastavljen od dvije grede... porijeklom je iz drevne Kaldeje, a bio je korišten kao simbol boga Tamuza (pošto je u obliku misticnog slova Tau, inicijala njegovog imena) u toj i susjednim zemljama, ukljucujuci i Egipat… "

Da bi se uvecao utjecaj zastranjelog crkvenog sistema, pogani su primani u crkve bez da su bili obnovljeni putem vjere, i uvelike im je dopuštano da zadrže svoje poganske oznake i simbole. Od tada je Tau ili T, u svom najcešcem obliku sa spuštenom preckom bio prihvacen kao simbol Kristovog križa. U bilo kojoj knjizi o Egiptu koja prikazuje stare spomenike i zidove drvenih hramova, moguce je vidjeti upotrebu Tau križa. Pridružena ilustracija prikazuje egipatskog boga Amona kako drži Tau križ u ruci, dok ilustracija do nje (iz palace Amenofisa IV iz Tebe, Egipat) prikazuje kralja u molitvi.

Iznad kraljeve glave nalazi se lik sunca s kojeg vise misterijski simboli boga sunca.

Jedan znacajni povjesnicar ovako govori o Egiptu: “Tu nalazimo, nepromijenjen tisucama godina, medu najsakralnijim hijeroglifima, križ u razlicitim oblicima... Ali jedan, koji je posebno poznat kao “egipatski križ" ili Tau križ u obliku slova T, cesto se prikazuje s krugom ili omcom iznad precke. Ipak taj misticni simbol nije bio tipican samo za tu zemlju vec je bio duboko štovan... medu Kaldejcima, Fenicanima, Meksikancima i svakom drevnom narodu na obje hemisfere.”

Kako se simbol križa proširio medu brojne narode, tako se i njegova upotreba razvila na razlicite nacine. Medu Kinezima “je križ priznat kao jedno od najdrevnijih sredstava... naslikan je na zidovima pagoda, nacrtan na svjetiljkama koje su korištene za osvjetljavanje najsvetijih odaja njihovih hramova.”

Križ je stoljecima bio sveti simbol medu nekršcanima u Indiji. Bio je korišten za oznacavanje vrceva sa svetom vodom uzetom iz rijeke Ganges i kao simbol Jaina svetaca (“lišenih tijela”). U centralnoj Indiji, pronadena su dva nedovršena kamena križa koji datiraju iz vremena davno prije kršcanske ere — jedan visok 3 metra a drugi 2,5. Budisti i brojne druge indijske sekte oznacavale su glave svojih sijedbenika znakom križa.

Na africkom kontinentu, u Susi, domoroci uranjaju križ u rijeku Gici. Žene plemena Kabili, iako muslimanke, nose utetoviran znak križa izmedu ociju. U Wanyamwitzi zidovi su dekorirani križevima. Jariksi koji su ucvrstili kraljevsku lozu od Nigera do Nila, na svojim su štitovima imali nacrtan znak križa.

Kad su se Španjolci po prvi puta iskrcali u Meksiku “nisu mogli prikriti cudenje”, kaže Prescott, “kad su ugledali križ, sveti znamen njihove vlastite vjere, uzdignut kao objekt štovanja na hramovima u Anahuaku. Španjolci nisu ni bili svijesni da je križ bio simbol štovanja od drevnih vremena ... medu poganskim narodima kojima nikad nije zasjala svjetlost kršcanstva”. U meksickom gradu Palenque postoji neznabožacki hram što ga je osnovao Votan u devetom stoljecu prije kršcanske ere, poznat kao “hram križa”. Ondje je u centru kamenog oltara urezan križ velicine 2 sa 3,5 metra. Katolicka enciklopedija donosi fotografiju tog križa kraj koje su rijeci “predkršcanski križ iz Palenquea.”

U staro su doba Meksikanci štovali križ kao tota (naš otac). Taj obicaj kad se komad drveta naziva “ocem”, takoder je spomenut u Bibliji. Kada su Izraelci mješali idolatriju sa svojom religijom, govorili su kladi: “Ti si OTAC moj “(Jeremija 2:27). Ali, u suprotnosti je sa Svetim Pismom nazivati komad drveta (ili svecenika) titulom “otac”.

U dalekoj prošlosti Italije, prije nego što su ljudi znali išta o umjetnostima civilizacije, vjerovali su u križ kao religiozni simbol. Križ je bio smatran zaštitnikom i postavljan na grobove. Rimski kovani novac iz 46. godine prije Krista, prikazuje Jupitera koji drži dugacko žezlo koje završava križem. Djevice Vestalke, iz poganskog Rima, nosile su križeve na ogrlicama, kao što to danas cine rimokatolicke casne sestre.

Grci su crtali križeve na traku koju je njihov bog, verzija babilonskog Tamuza, nosio oko glave. Porcelli spominje da je i Izida bila prikazivana s križem na celu, a da su njeni svecenici nosili križ u procesijama tokom njezina štovanja. Križ je nadvisivao Serapisov hram u Aleksandriji. Kad je iskopan hram sfinge, utvrdeno je da je graden u obliku križa.

Tokom bitaka protiv Aleksandra Velikog (335. prije Krista), Perzijanci su nosili znakove u obliku križa. Križ su u drevno doba kao religiozni simbol koristili i prastanovnici Južne Amerike. Stanovnici Patagonije su tetovirali križeve na cela.

U Peruu je pronadjena drevna keramika oznacena križem. Spomenici pokazuju da su asirski kraljevi nosili križeve na ogrlicama kao što su to cinili i neki od stranaca koji su se borili protiv Egipcana. Križevi su bili naslikani i na odjeci drevnog naroda iz petnaestog stoljeca prije kršcanske ere.

Katolicka enciklopedija priznaje da “znak križa predstavljen u svom najjednostavnijem obliku s dvije linije prekrižen pod pravim kutem, uvelike prethodi dolasku kršcanstva na Istok i Zapad. On seže u najdrevnije razdoblje ljudske civilizacije.”

“Ali otkad je Isus umro na križu”, pitaju neki, “nije li ga to uicnilo kršcanskim simbolom?”

Istina je da je u vecini umova križ postao usko povezan s Kristom.

Ali oni što poznaju povijest i praznovjerne nacine na koje je bio upotrebljavan, posebno posljednjih stoljeca, mogu vidjeti i drugu stranu medalje. Iako ne zvuci baš lijepo, netko je upitao: “Pretpostavimo da je Isus bio ubijen puškom bi li to bio dovoljan razlog da oko vrata nosimo pušku ili da je stavimo na krov crkve?”

To se svodi na slijedece: važna stvar nije što, vec tko - tko je umro a ne što je bilo instrument smrti.

Sveti je Ambrozije iznio jedan važan zakljucak, rekavši: Uzvisimo Krista, našeg Kralja, koji je visio na drvetu a ne drvo.

Razapinjanje se kao nacin egzekucije ”provodilo u anticko doba za najvece zlocine u Egiptu, Asiriji, Perziji, Palestini, Kartagi, Grckoj i Rimu... Tradicija pripisuje pronalazak kazne na križu jednoj ženi, kraljici Semiramidi!”

Krist je umro na jednom križu — bez obzira koje vrste — a sada su u Rimokatolickoj Crkvi u upotrebi mnoge vrste križeva. Nekoliko razlicitih tipova prikazano je i ovdje. Katolicka enciklopedija prikazuje ih cetrdeset na svojim stranicama.

Ako je rimokatolicka upotreba križa zapocela jednostavno s Kristovim križem, a ne pod uplivom poganstva, zbog cega se onda koristi toliko razlicitih vrsta križeva? Znameniti pisac kaže: “Od više vrsta križeva koji su još uvijek popularni kao nacionalni i crkveni simboli, a koji se razlikuju po poznatim nazivima kao npr.‘križ svetog Ðorda’, ‘Andrijin’, ‘malteški’, ’grcki’, “atinski” itd., ne postoji nijedan cije se postojanje ne bi moglo datirati u najdavnije anticko doba!” 

Križ poznat kao tau bio je u širokoj upotrebi u Egiptu. “U kasnijem su ga razdoblju egipatski kršcani (Kopti), privuceni njegovim oblikom, i vjerojatno simbolizmom, prihvatili kao simbol križa.” 

Na egipatskim je spomenicima pronaden grcki križ. Taj je oblik križa bio korišten u Frigiji gdje je ukrašavao grob kralja Mide. Medu ruševinama Ninive prikazan je kralj s malteškim križem na grudima. Križ koji je danas poznat kao latinski koristili su još Etrušcani kao što se vidi na crtežu antickog poganskog groba, ukrašenog krilatim andelima.

U južnoamerickom plemenu Kuma je križ zvan križem svetog Andrije, bio štovan kao zaštita od zlih duhova. Taj se križ pojavljuje i na kovanom novcu Aleksandra Bale u Siriji 146. godine prije Krista, te na novcu baktrijskih kraljeva oko 140-120 godine prije Krista — davno prije nego je “sveti Andrija” uopce roden!

Križ prikazan ovdje, danas se naziva kalvarijskim križem a ipak je taj crtež s antickog natpisa iz Tesalije koji datira iz razdoblja koje prethodi kršcanskoj eri!

I konacno, ostaje nam pitanje: Isus je umro na jednome križu — kojeg je oblika bio taj križ? Neki vjeruju da je to jednostavno bio mucenicki stup bez ikakve precke.

Rijec ‘križ’ automatski navodi misao na dva komada drveta koji se križaju, ukrštaju u jednoj tocki pod odredenim kutom. Grcka rijec u Novom Zavjetu iz koje je prevedena rijec ’križ’, stauros, ne zahtijeva kategoricki to znacenje. Sama rijec znaci i uspravni stup ili kolac.

Što ako sredstvo na kojem je Isus umro nije bilo ništa drugo doli stup a ne križ u današnjem znacenju te rijeci? To bi zaista pokazalo lakoumnost “kristijaniziranja” mnogih vrsta križeva, ali mi ne inzistiramo na tome. Tomina izjava u vezi s ranama od cavala (množina) na Isusovim rukama (Ivan 20-25) upucuje na to da je postojala precka na križu. Jer, - ako je u pitanju bio samo stup, Isusove bi ruke vjerojatno bile probijene samo jednim cavlom. Ostavljanje prostora za natpis iznad njegove glave (Luka 23:38) upucuje nas da je to mogao biti tzv. latinski križ. Križeve oblika ’T’ ili ‘X’ mozemo eliminirati buduci da na njima nije postojalo dovoljno prostora za natpis iznad glave.

No, ne trebamo biti previše zabrinuti kakvog je to oblika bio Kristov križ. Svi se argumenti gube u beznacajnosti usporedeni sa stvarnim znacenjem križa - ne komadom drveta, vec Kristovim vjecnim otkupljenjem…

Konstantin i kriz

Znacajan faktor u korist štovanja križa u Rimskoj Crkvi bila je i poznata Konstantinova "vizija križa" i njegovo potonje “obracenje”. Kad se ovaj sa svojim vojnicima približio Rimu, trebao se suociti s onim što je u povijesti poznato kao bitka kod Milvijskog mosta. U skladu s obicajima tog vremena, bili su pozvani haruspici da daju savjet (vracari koji su gatali citajuci buducnost promatranjem utroba zaklanih životinja). Gatanje prije bitaka prakticirali su i babilonski kraljevi: “Jer kralj babilonski stoji na pocetku puta, na raspucu dvaju putova i pita znamenja - miješa strijele, ispituje terafime i motri jetru” Ezekiel 21:26).

U Konstantinovom slucaju bilo mu je receno da mu bogovi nece priteci u pomoc i da ce pretrpjeti poraz u toj bici. Ali tada mu se u viziji, kao što je kasnije ispricao, prikazao križ i rijeci: “U ovom znaku pobjednik”.

Slijedeceg je dana, 28. listopada 312. godine, napredovao iza standardnog lika križa na zastavama i opremi svoje vojske. Pobijedio je u bici, porazio rivala te proglasio svoje obracenje na kršcanstvo. Naravno, takva tobožnja pobjeda za kršcanstvo ucinila je mnogo na promicanju korištenja križa u Rimskoj Crkvi. Svejedno, postoji slaganje sa svih strana da Konstantinova vizija križa nije povijesno tocna. Jedini autoritet medu povijesnicarima koji prenosi tu pricu je Euzebije koji je,  prema vlastitom priznanju, naginjao moralnoj pouci i bio optuživan kao “falsifikator povijesti”. Ali ako je Konstantin i imao takvu viziju, možemo li pretpostaviti da je njezin autor bio Isus Krist? Da li bi “Knez mira” uputio poganskog imperatora da nacini ratnu zastavu sa znakom križa te da ide pobjedivati i ubijati u tom znaku?

Rimsko Carstvo (kojem je Konstantin postao glava) opisano je u Svetom Pismu kao “zvijer”. Daniel je vidio cetiri velike zvijeri koje su predstavljale cetiri svjetska carstva - Babilon (lav), Medo-Perziju (medvjed), Grcku (leopard) i Rim.

Cetvrta je zvijer, Rimsko Carstvo, bila tako strana da je simbolizirana zvjerju koja nije bila nalik nijednoj drugoj (Danijel 7:1-8). Stoga ne vidimo razlog za pretpostavku da bi Krist rekao Konstantinu neka pobjeduje sa znakom križa i tako jaca zvjerski sistem Rima! Ali ako vizija nije bila od Boga, kako onda možemo objasniti Konstantinovo obracenje? Ustvari, njegovo bi obracenje trebalo ozbiljno preispitati. Cak iako je on mnogo ucinio na afirmiranju odredenih doktrina i obicaja unutar crkve, cinjenice jasno pokazuju da on nije bio istinski obracenik u biblijskom smislu te rijeci. Povjesnicari se slažu da je njegovo obracenje bilo “nominalno” cak i prema suvremenim standardima. Vjerojatno je najocitiji pokazatelj da on nije bio istinski obracen cinjenica da je poslije svog obracenja pocinio nekoliko ubojstava ukljucujuci tu i ubojstvo vlastite žene i sina!

Prema Bibliji “nijedan ubojica nema u sebi trajnoga vjecnoga života” (1 Ivanova 3:15). Konstantinov je prvi brak bio s Minervom s kojom je imao sina Krispa.

Druga žena, Fausta, rodila mu je tri kceri i tri sina. Krisp je postao istaknuti vojnik te je pomagao svojem ocu. Ipak, 326. godine, vrlo kratko nakon vodenja koncila u Nikeji, Konstantin je dao ubiti vlastitog sina. Razlog je bio taj što je Krisp vodio ljubav s Faustom. To je u najmanju ruku bila Faustina optužba, ali je to mogla biti samo njezina metoda da ga makne s puta, kako bi se jedan od njezinih sinova mogao popeti na prijestolje! Ipak, Konstantinova majka je uspjela uvjeriti ovoga da se Fausta sama “podala njegovom sinu”. Stoga je Konstantin dao udaviti Faustu u kadi s vrelom vodom. Nekako u isto vrijeme dao je na smrt izbicevati sina svoje sestre, dok je njezinog muža dao zadaviti, iako mu je ranije obecao da ce mu poštedjeti život.

Te su stvari sumirane slijedecim rijecima u Katolickoj enciklopediji:

“Cak i nakon obracenja prouzrocio je egzekuciju svog šurjaka Licinija i njegovog sina, kao i Krispa, vlastitog sina iz prvoga braka i druge žene Fauste... Nakon citanja o tim okrutnostima, teško je vjerovati da je taj isti imperator u jedno doba svoga života imao blage i nježne porive; ali ljudska je priroda puna suprotnosti.”

 
Konstantin je iskazao brojne naklonosti prema kršcanimama; ukinuo je smrtnu kaznu razapinjanjem, a prestala su i proganjanja kršcana koja su u Rimu postala vrlo okrutna. Ali, da li je on donio te odluke baš iz kršcanskih uvjerenja ili je to ucinio iz politickih motiva?

Katolicka enciklopedija kaže: “Neki su biskupi, zaslijepljeni sjajem dvora, otišli tako daleko da su slavili cara kao andela Božjeg, kao sveto bice, i proricali da ce on, poput Sina Bojžega vladati u nebu. Dosljedno tome ustvrdeno je da je Konstantin bio naklonjen Crkvi uglavnom zbog politickih motiva te da je bio poštovan kao prosvjeceni despot koji je koristio religiju da bi pospješio svoju vladavinu.” 

Ovakav je bio zakljuack poznatog povjesnicara Duranta u vezi Konstantina: ”Da li je njegovo obracenje bilo iskreno, da li je to bio cin religiozne vjere ili savršeni potez politicke mudrosti? Vjerojatnije ovo drugo... On se rijetko pokoravao ceremonijalnim zahtjevima kršcanskog bogoštovlja. Njegova pisma kršcanskim biskupina jasno pokazuju kako je on malo mario za teološka razmimoilaženja koja su potresala kršcanstvo iako je bio voljan sprjecavati neslaganja u interesu jedinstva imperije. Tokom svoje vladavine tretirao je biskupe kao politicke pomocnike; sazivao ih je, predsjedavao na njihovim koncilima i slagao se da provodi bilo koje mišljenje vecine. Pravi bi vjernik prvo trebao biti kršcanin pa tek onda državnik; s Konstantinom je bilo obrnuto — kršcanstvo je za njega bilo sredstvo a ne cilj."

Progonstva nisu uništila kršcansku vjeru i Konstantin je to dobro znao. Umjesto da carstvo neprekidno bude razdvojeno zbog sukoba pogana i kršcana, zašto ne poduzeti takve korake, mislio je, da izgleda kao da je nužno pomiješati poganstvo i kršcanstvo i tako dati carstvu ujedinjenu silu? Postojale su velike slicnosti izmedu dva religiozna sistema, pa cak ni simbol križa nije bio faktor koji bi razdvajao. U to je vrijeme križ vec bio upotrebljavan medu kršcanima a štovateljima “Mitre u Konstantinovoj vojsci križ nije bio uvredljiv jer su se vec dugo borili pod zastavom s mitraistickim križem svjetla.”

Konstantinovo je kršcanstvo bilo mješavina. Iako je uklonio svoj kip iz poganskih hramova i odrekao se žrtve koja mu se prinosila, ipak su ga ljudi nastavili smatrati božanstvom. Kao Pontifex Maximus nastavio je nadzor nad neznabožackim bogoštovljem i zaštiti njegovih prava. U posvecivanju Konstantinopola 330. godine, bio je korišten ceremonijal koji je bio pola kršcanski - pola poganski. Na trgu je bila postavljena kocija boga sunca a iznad nje Kristov križ. Kovanice koje je dao izradivati Konstantin prikazivale su križ ali i likove Marsa ili Apolona. Iako je sebe smatrao kršcaninom, nastavio je vjerovati u poganske magicne formule za zaštitu žetve i iscjeljenje od bolesti. Sve su to podaci istaknuti u Katolickoj enciklopediji.

Ipak koncept po kojem je Rimokatolicka Crkva rasla i razvijala se - koncept miješanja poganstva i kršcanstva kao ujedinjene sile - ocito je povezan s Konstantinom i godinama koje su slijedile, tokom kojih se crkva obogatila i uvecala svoja dobra. Prica koja je najviše utjecala na štovanje križa u Rimokatolickoj Crkvi, cak više nego ona o Konstantinovoj viziji, usredotocena je na njegovu majku Helenu. Kad je starica imala vec skoro osamdeset godina, hodocastila je u Jeruzalem. Legenda kaže da je ondje pronašla tri zakopana križa. - Kristov križ i križeve na kojima su bili razapeti dvojica razbojnika. Kristov je križ bio prepoznat po tome što je, na poticaj jeruzalemskog biskupa Makariosa, proizvodio cudesna ozdravljenja, dok druga dva nisu. Clanak u Katolickoj enciklopediji kaže “Dio pravog križa ostao je u Jeruzalemu uložen u srebrni relikvijar; ostatak sa cavlima je morao biti poslan Konstantinu... jedan od cavala je bio pricvršcen za carev šljem a drugi na uzde njegovog konja da bi se desilo, prema navodu mnogih crkvenih otaca, ono što je pisao prorok Zaharija:

“U onaj dan stajat ce na konjskim uzdama, Jahvi posvecen” (Zaharija 14:20).

Taj isti natpis, iako pokušava ustrajati na osnovnim ucenjima crkve u svezi s križem, dopušta da se price o otkricu križa razlikuju i da tradicija (koja se, ustvari, razvila godinama kasnije) može uvelike biti bazirana na legende. To da je Helena posjetila Jeruzalem 326. godine izgleda da je povijesno tocno, ali prica o njezinom otkricu križa nije se pojavila do 440. godine — oko 114 godina kasnije! Ideja da bi orginalni križ još uvijek bio u Jeruzalemu, skoro 300 godina nakon raspeca izgleda vrlo sumnjiva. Uz to, Židovski su zakoni zahtjevali da se križevi spale nakon što su bili upotrijebljeni za razapinjanje.

Što ako netko pronade pravi Kristov križ i može to dokazati? To bi, naravno, pobudilo veliko zanimanje, ali ima li ikakve vrijednosti u tom komadu drveta? Ne, jer je križ vec poslužio svojoj svrsi kao i Mojsijeva mjedena zmija. Sjetimo se kako “Mojsije napravi zmiju od mjedi i postavi je na stup. Kad bi koga ujela ljutica, pogledao bi u mjedenu zmiju i ozdravio (Brojevi 21:9)

Podizanje zmije u pustinji bila je slika nacina na koji ce Isus biti usmrcen. (Ivan 3:15). Ali nakon što je zmija odslužila odredenoj svrsi, Izraelci su je zadržali i od nje napravili idol!

Tek je stoljecima kasnije Ezekija ucinio ”što je PRAVO u ocima Jahvinim… on je uklonio uzvišice, srušio je stupove, sasjekao ašere i razbio zmiju od mjedi koju bijaše nacinio Mojsije. Izraelci su joj sve do tada prinosili žrtve” (2 Kraljevima 18:3,4).

Ezekija je ucinio sto je “pravo” - ne samo uništenjem poganskih idola, vec cak i onog što je Bog odredio, jer je odslužilo svrsi za koju je bilo namijenjeno te je, na kraju, bilo upotrebljavano na praznovjeran nacin. Na toj istoj osnovi, ako bi orginalni križ još uvijek postojao, ne bi bilo razloga da ga se postavi kao objekat štovanja. I ako ne bi postojala nikakva sila u orginalnom križu, koliko je onda ima manje u obicnom komadu drveta u obliku križa?

Isto kao što su poganski Egipcani postavljali obeliske; ne samo kao simbol njihovog boga, vec su u nekim slucajevima vjerovali da i sam lik posjeduje nadnaravnu silu, isto su tako neki ucinili s križem.

Nije li pomogao Konstantinu u bici kod Milvijskog mosta? Nije li križ ucinio cudesa za Helenu? Postao je poštovan kao lik koji može otjerati zle duhove. Nošen je kao amajlija, postavljan je na vrhove crkvenih zvonika da rastjeruje munje, a ipak ih je zbog svog visokog položaja upravo privlacio!

Upotreba križa u privatnim domovima navodno štiti od problema i bolesti. Mnogi komadi drveta, tobože dijelovi “orginalnog” križa bili su prodavani i mijenjani kao zaštitnici amajlije i ukrasi.

Izvor: Knjiga ”Babilonska Misterijska Religija” Ralph Woodrow

Za objavu priredio Josip V.        Januar 2006. / August 2009.

Reagiranje na tekst: Kriz (raspelo) je krscanski znak

Josip V.

(objavljeno na garevac.com)

Reagiranje na tekst: Kriz (raspelo) je krscanski simbol

“Godine 1554. je lombardijac Francis Gamba, protestant po uvjerenju, bio uhapšen i osuden na smrt u milanskom sudu. Na mjestu izvršenja kazne, dok mu je redovnik prinio križ Gamba mu je rekao: “Moje su misli toliko ispunjene stvarnim vrijednostima i dobrotom Kristovom, da ne želim komad bezosjecajnog drveta da me podsjeti na njega.”  Zbog te izjave “probušili su mu jezik i nakon toga ga spalili.”

Fox’s Book of Martyrs, p 103

Zahvaljujem Mici na spremnosti da komentira 'sporni tekst - Da li je križ kršcanski simbol?’, kao i na uloženom trudu, a posebno na brizi za moju jadnu dušu, kojoj prijete, eto, brojne poteškoce. Da živimo u vrijeme inkvizicije bio bih itekako zabrinut, kao što su sigurno bili i nebrojeni nevini Kršcani, koji su trpeci silne progone bivali muceni u najgorim mukama,  te su, s poturenim križem pred ocima, umirali u agoniji bola. Cesto je upravo znak križa bio taj koji su dželati vrelim željezom u njegovom obliku utiskavali na njihova cela. Jedina krivica im je bila što su usudili se tumaciti Rijec Božju onakvom kakvom su je oni i shvacali, te su tako odbacili Katolicka tumacenja Svetog Pisma. Želi li i Mico danas koristiti slicna sredstva? Ne, ne mogu vjerovati u to! Da, svaki od tih nevinih ljudi, prije nego što bi bio zadavljen, spaljen ili s mosta u neku rijeku skupa sa svojom obitelji bacen, prije same smrti vidio bi križ u svecenikovoj ruci! A svi ti nevino ubijeni nazivali su sebe kršcanima - sljedbenicima Isusovim! ’Pravovjerni’ sljedbenici Kristovi ubijali su ’krivovjerne’ koji su takoder bili sljedbenici Isusa Krista. Paradoks je  u tome što su 'pravovjerni' bili  pravi zlocinci, dok su tzv. 'krivojerni' bili pravednici u stvari - pred Bogom i cijelim svijetom!

Da, sreca moja pa nisu više ta vremena, ali bojim se da bi mogla doci, sve visi o tome tko bude na vlasti… jer vidim da u svakoj novoj generaciji bude i onih što bi mucili i nametali svoju volju, silu te mucili i ubijali svoju bracu neistomišljenike. Citajuci tekst od Mice G. osjetio sam, barem na trenutak, kako je to biti lažno optužen, žigosan i izopcen. No, ne bojim se, hvala Bogu!

Mico moj, dobro znaš da Kristov sljedbenik ne bi smio govoriti laži! Nije bitno tko je napisao neki tekst, vec poruka koju tekst nosi. Optužuješ me da ga potpisujem i rasparcavam pod svojim imenom. Ali pobogu Mico, pismen si vidim; ali more biti da si slijep! - vidiš pisat slova - slijep nisi dakle. Pa zar na pocetku teksta lijepo ne stoji: “Priredio: Josip V." a na kraju teksta: "Izvor: Knjiga ”Babilonska Misterijska Religija Ralph Woodrow " i opet, još jednom: "Za objavu priredio Josip V.  Januar 2006. / Decembar 2009." Cijeli tekst je zajedno sa slikama doslovno prenesen iz navedene knjige, ništa nije moje - osim trud na prepisivanju i objavi! Kad smo vec kod knjige 'Babilonska Misterijska Religija', želio bih reci da je i ona sama doživjela progon neke nove Katolicke inkvizicije, puno lukavije od one iz srednjovjekovnih mracnih dana, prošla je sito i rešeto, te je ipak, cudom nekim, jedan primjerak došao i u moje ruke, no tu pricu ti ne zaslužuješ! Zahvaljujuci internetu danas se može lako naci, srecom… Ali što je to što nije Istina u ovoj knjizi? Za razliku od tvojih lažnih navoda - nisi pobio niti jednu cinjenicu navedenu u 'spornom tekstu', nego se služiš filozofijom i izvrceš stvari, napadaš a cvrstog uporišta nemaš, pucaš u prazno! Ne valjaju vam Jehovini Svjedoci (to nisi ti rek’o, ali mnogi drugi jesu), sad i neki Protestanti (to jesi rek’o) - svi su za vas 'neke sekte'. Samo ste vi pravi, to jest - bogomdani! Pitam se: kamo cete se samo, pored tolike pravde, od gnjeva Božjeg sakrit? Vidi se ta ’pravda’ bolan dobro ovdje na Zemlji, posvuda su joj tragovi krvavi, a krv bogu do neba vapi, kad odluci da vas potraži nikako mu nece biti teško - samo jedan pogled i odmah ce vas pronaci.

Ako sam ja "protiv Krista" samo zato što na osnovu neoborivih cinjenica, više ne vidim smisao u obožavanju križa, nego u Isusu kojem zahvaljujem na žrtvi ucinjenoj za mene i tebe, za covjeka!? - E, moj ’prijatelju’, i ne znaš da obožavajuci križ zaboravljaš Njega, jer i Sveti je Ambrozije napisao: Uzvisimo Krista, našeg Kralja, koji je visio na drvetu a ne drvo. Koliko je samo licemjerstva u nazovikršcanstvu?

Dakle, i S. Abrozije je mislio kao i ja. I pazi sad - on je svetac, a ja (to jest Ralph Woodrow) griješnik, i još k tomu - protiv Duha Svetog...

 
U Svetom Pismu lijepo stoji: Nemoj imati drugih bogova uza me. Ne gradi sebi lika rezana niti kakve slike od onoga što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodi ispod zemlje. Nemoj im se klanjati niti im služiti, jer sam ja Jahve Bog tvoj… 2 Moj. 20.3-5

Nemojte graditi sebi idola ni likova rezanih, niti stupova podižite, ni kamenja sa slikama mecite u svojoj zemlji da mu se klanjate; jer sam ja Jahve Bog vaš. 3. Moj. 26.1 

Ali nesretnici su oni - i u mrtve se predmete ufaju - koji bogovima nazivaju djela ruku covjecjih: zlato i srebro, umjetno obradeno, životinjske likove, bezvrijedni kamen isklesan drevnom rukom..... ( Iz Knjige Mudrosti)

Ali što ja to tebi pišem? Stotinu si puta cuo te rijeci, ali ih nisi prihvatio, jer srce nisi pripremio, oci nisi otvorio... A Rijec Božja lijepo kaže: Idoli su njihovi srebro i zlato, djelo ruku covjecjih. Usta imaju, a ne govore; oci imaju, a ne vide; Uši imaju, a ne cuju; nozdrve imaju, a ne mirišu; Ruke imaju, a ne hvataju; noge imaju, a ne hode, i ne puštaju glasa iz grla svojega. Takvi su i oni koji ih grade, i svi koji se uzdaju u njih. Psalam 115. 4-8

Znam, neceš niti sada! Nitko te i ne tjera - tako i treba da bude! A tvoji istomišljenici su tjerali druge: Pavlicijane, Bogumile, Valdenze i Albigenze, Lolarde, Husite, Ujedinjenu bracu, mnoge ucene umove, Reformatore, Anabaptiste.

I Jehovine svjedoke, kao i neke Protestante, htjeli biste na lomacu ali ne možete jer danas je neki drugi zakon na snazi, druga su vremena…

Sunce se oko Zemlje okrece, - je li ? Ko drugacije misli - na lomacu! Koliko ste ih na silu pokrstili prije nego što ste ih opljackali, ponizili i ubili!? A sve u znaku križa! Mea Culpa, reci cete. -Ne, nije dovoljno! Vaš grijeh skriti necete moci NIKADA!

Da, dobro si primjetio: - imam žara! Bogu hvala - sad i još više!

Cudovište se prvo mora razotkrit i ogolit do kosti, pa neka se stidi u sramoti.

Da, Rijec je prodrla i u Posavinu. Ni ona ne želi više gutati laži, doveli ste je na sam rub propasti - one duhovne, sada se pocinje i Posavina dizati! Ni skim se ja nisam udružio, osim s Biblijom i zdravim razumom, znam da nastojim biti Isusov, ali znam i da nisam katolik -kao što ni Isus nije bio. - Da, KRŠCANIN sam!

Vratimo se na tvoje osude, ti pišeš: Križ je znak života, smisao našeg postojanja i pobjede. Kao katolik se usudim reci: „Križ ne smije doci u pitanje bilo kao znak pripadnosti Crkvi i Kristu, bilo kao oznaka naše povijesti (prošlosti), ali i naše sadašnjosti.” Raspelo je simbol mira i ljubavi medu ljudima, ali i znak dara Božje ljubavi za cijelo covjecanstvo. I na kraju križ je znak da je ljubav jaca od smrti i kao takav je simbol kršcanskih korijena Europe i bitna sastavnica naše civilizacije

Pitam te: Je li križ taj što pobjeduje? Je li komad drveta smisao našeg postojanja? Je li on uistinu znak života ? Ili je to Isus Krist - Otkupitelj i Spasitelj - onaj što pobijedi smrt, i u kojeg bismo trebali gledati kao u znak i putokaz,  kako bismo uživali nezasluženu milost Boga - Oca Njegova. Isus je taj simbol ljubavi i mira medu ljudima! On je pobijedio smrt, - ne križ, covjece Božji!  Zašto odbacuješ Isusa na uštrb križa, i križu daješ prednost? Zar je sredstvo koje je uzrokovalo smrt važnije od same žrtve i smisla našeg postojanja? Da su ga ubili na bilo koji drugi nacin: macem ili kopljem, vješanjem… bi li ti sada nosio mac, koplje ili omcu oko vrata? Da li bi ih stavljao na zidove, crkve, oltare…

Niko tebi ne brani štovanje križa! U ovoj knjizi koju kritiziraš iznesene su cinjenice, na tebi je hoceš li ih prihvatiti ili neces, niko te ne tjera... Zašto onda pobijaš cinjenice koje imaju svoj temelj, a prodaješ šarene lage koje nemaju uporište ni u cemu? Jesu li te tome ucili tamo…gdje su te vec ucili? Ocito je da jesu, na žalost.

Pišeš dalje: Gospodin Vuckovic, alias Ralph Woodrow, poziva se na Pavlovu poslanicu Hebrejima u kojoj u navedenom poglavlju stoji: „Uprimo pogled u zacetnika i završiteljavjere, u Isusa, koji umjesto odredene mu radosti podnese križ ne mareci za sramotu te ´otada sjedi s desnu´ Božjeg prijestolja” (Hebr 12.2). U kojem kontekstu se koristi ovaj navod (Hebr 12.2) u ovoj Vuckovicevoj recenici: Rani kršcani nisu prihvacali križ kao simbol od vrijednosti, vec kao “prokleto drvo”, sredstvo smrti i “sramote” (Hebrejima 12:2)? Pa Isus je išao proslaviti Oca svojega do kraja. Kada je Isus, u Maslinskom vrtu dok se znojio krvavim znojem i molio Oca da ga mimoide kalež gorcine i smrti, uvidio da otac želi Sotoni preko Sina zadati i posljednji udarac, nije više gledao na sramotnu smrt na križu nego je imao samo jedno u srcu, a to je: Proslaviti Oca svojega koji je na Nebesima. Dakle to je pravi kontekst rijeci ”ne mareci za sramotu”.
 

Usporeduješ me s piscem knjige -opet lažno! Ipak, koje li casti za mene: biti pisac i moci kotirati tako visoko. -Ja tako obican jedan mali …, k tomu još i ’gospodin’ - joj ljepote, sve gospodin do gospodina kobajagi, a ono sve smradovi, da cijeli planet od gospode smrdi…

Da, Isus se bojao, jer znao je što ga ceka: poniženje, bol i smrt. Ta, osim što je bio Sin Božji, bio je i covjek - svatko od nas bi osjecao isto. Umrijeti na 'križu', 'drvetu', t.j. biti razapet ili obješen (kako ko vjeruje) bio je cin poniženja, pa prema tome i sramote. Zato su takav nacin ubijanja ljudi i sredstva kojim su ona izvodena smatrana kao "prokleto drvo" ili pak "sredstvo sramote" U pravu si, Isus je došao proslaviti Oca na Nebesima, a ne križ, koji je danas svugdje slavljen, Isusova uloga je zasjenjena njime (križem). Je li to pošteno? Meni je uistinu strašno pogledati na raspelo, kao na ovoj slici:

Koliko je Isus tu ponižen i kako izgleda nemocno i jadno? A on je Kralj Kraljevstva koje vec vlada i koje ima uskoro i nama doci. Šta misliš otkuda si protjerani svi ti silni demoni? Misliš li da je Isusu drago vidjeti sebe takvog na milijunima raspela po svijetu? Da su kojim slucajem mene ili tebe tako razapeli, bi li se ponosio da te ljudi gledaju stalno takvog, i da umnožavaju kopije na milijune; a ti imaš puno ljepše slike, npr. ova  pod kojom svoje tekstove pišeš. I Isus ima ljepših slika svojih, otvori Novi Zavjet i vidjet ceš Ga kakav je ustvari, razmisli malo o njemu i vidjet ceš ga s desna Njegovu Ocu u velikoj slavi, kao Kralja dolazeceg nam Kraljevstva kojemu nece biti kraja.  Za to Kraljevstvo i ti moliš: “Oce Naš .. dodi Kraljevstvo Tvoje…“ Zar se nimalo ne bojiš? Tko se smije i raduje ovakvim raspelima? Upravo oni koje spominjemo ovdje: - demoni! Možeš vjerovati kako god želiš, ali dozvoli i drugima da na osnovu cinjenica i zdrava razuma imaju pravo pronaci svoje mjesto, u svojoj, a ne tudoj - serviranoj vjeri. Što je to pravi ’kontekst’ teksta, neka svaki citaoc procjeni prema samom sebi, ali na osnovu cinjenica i vlastita uma.

 
Tako i dalje, tokom citanja tvojeg reagiranja na 'sporni tekst', moram primjetiti da je u njemu prednost uvijek data križu, a ne Kristu. Isus je taj koji nas otkupljuje Bogu Ocu svojom žrtvom na 'križu', a ne križ!

E, ’ko je sad mudrac? - stvari su jako jednostavne, pitanje je tko ih i zašto zakomplicira tako? No, ne možemo to sada objašnjavati, osim što cu reci da ce se sve zapetljano i raspetljati. Tko želi da zna - i može znati, a tko to nece - i ne mora!

Kao i ti, tako cu i ja reci još nekoliko bitnih stvari - prinuden sam da se branim, ali argumentima i savjesti ciste! Za svaki navod ili citat postoji u knjizi precizno naznaceno mjesto - iz kog dijela, s koje stranice, ponegdje cak i broja retka odakle je uzeto; osim toga tekst je samo prenesen od rijeci do rijeci i od slova do slova iz spomenute knjige. I kako sam ja to onda - "krivotvoritelj"? Da, uzmi ogledalo i pogledaj u svoje oko, možda ceš u njemu i ’deblo’ naci…

S druge strane, ni najmanje ne sumnjam u ovaj tvoj citat iz Katolikce Enciklopedije, on sigurno tamo stoji: Križ je najsvecaniji i najznacajniji simbol kršcanske vjere jer predstavlja apsolutnu žrtvu koju je prikazao Krist, njegovu volju da umre, kao najobicniji zlocinac (ne mareci za sramotu op. M. Gašic) kako bi vijernici dobili priliku za postizanje spasenja.”    

To je konstatacija cinjenicnog stanja, ali djelimicnog samo. Naime, on odražava stanje mišljenja i poimanja vjere u Katolickoj crkvi. No i protestanti su kršcani pa opet drugacije se odnose prema križu. On je za mnoge od njih, ipak, samo sredstvo na kome je izvršena osuda, a otkupljujuca uloga je pripisana Kristu. Neki od njih križ i potpuno odbacuju, a ipak su kršcani. Znaci li to da ovaj citat ne odgovara primjeni vjere u praksi koja obuhvaca sve kršcane? Mogu li ga onda i ja sa sigurnošcu prihvatiti? Ne mogu, jer vidim da oni koji se zovu kršcanima razlicito poimaju stvari? U skladu s time, ja imam pravo posumnjati. Kao slobodan covjek, ako želim, mogu stvar i ispitati, sebe radi, mogu prihvatiti ili odbaciti, tko mi to može zabraniti??? Ali, ja ti kažem: Otac Stvoritelj je najveci, a zatim Isus, križ se s njima ne može poredit, oni su ti simboli i nosioci moci koja ce ubrzo k nama doci..

Da, slažem se sa tvojim mišljenjem: "... križ – raspelo je Katolicki znak" - ali za tebe, kao i za sve ostale katolike - neka bude! No, meni Isus osobno znaci puno više od te dvije precke ili grede, tim više što znadem da se križ kao takav štovao i davno prije Krista, i to u poganskom bogoslužju. Imam li ja na to pravo, kao što i ti imaš, misliti kako želim da mislim? I u cemu je onda problem? Meni tvoj križ ne smeta, a tebi moj Isus smeta, odnosno smeta ti što ne štujem i križ! Osim toga, kad si vec spomenio demone - i Isus ih je istjerivao, da mu je križ bio toliko važan ne bi li ga i koristio, ne bi li ga koristili i apostoli? - koliko znam u to vrijeme križ nije bio zabranjen. Ali, samo da znaš - i demoni znaju biti jedni protiv drugih! A to da - "križ štiti od zla"?  - To je opet stvar vjere. Osobno ne vjerujem u takve stvari, ali tko želi da vjeruje - neka ga; ipak, savjetovao bih mu da pomno ispita stvari, jer demoni su prisutni - i te kako!

Kažeš: "Tko se boji križa ili mu križ smeta ima udjela u Sotoninom djelovanju i utjecaju."

- Pazi ti ove tvoje 'duboke' misli! Koliko je to INKVIZICIJSKI, da ne kažem ’demonski’!? - jesi li svjestan? O, Bože moj, oslobodi nas od zla ove vrste! Znaci li to da svi kršcani moraju voljeti križ, obožavati ga, klanjati mu se? Pa i kada ga neki kršcanin ne želi postaviti u svoj ured, ili ga ne želi vidjeti u ucionici gdje borave i drugi osim katolika, da je i on/ona protiv, jerbo ga ne voli, ili mu smeta, te kao takvi imaju udjela u 'Sotoninom djelovanju i utjecaju'?

A znam da ima i katolika koji nisu za takva maltretiranja svojih bližnjih.
 
Kažeš: Vjerovati je dobro, ali provjeravati je najbolje. - E, ova ti je prava! Najpametnije što si dosad rek'o! I ja se toga držim, dragi moj! Drži se i ti! Ostalo prepustimo onomu od koga se ne možemo sakriti…

Citam dalje tvoju reakciju na 'sporni tekst'….

Ajme!- kad kažeš Kristova crkva, ti misliš da je samo Katolicka crkva -Kristova crkva? Ako je 'Kristova' kako je mogla, obzirom da Krist nije griješio, nije nikoga ubio, kako je onda Ona mogla tolike pobiti i toliko griješiti, toliko zla narodima nanijeti, cak i neke njene Pape? Kad bi uistinu bila Kristova, pa zar bi joj Isus dozvolio takve greške? Ne bi li On protjerao tu vojsku pedofila iz svojih redova?

O, da! -Bi! -I te kako! Sigurno bi ih istjerao i ne bi im dozvoljavao povratak sve dok se ne poprave. Ali u ovoj crkvi kojoj i sam pripadaš, svakako može: iovako, ionako, samo nek vam je dobro… Znaš li šta o tome? Vidim da ne znaš, i zato ti toplo preporucujem ostale tekstove na tu teme, kao i one iz 'sporne knjige'.

Odgovaram i dalje na pitanja na koja odgovor ne znaš:

-Kršcanin jesam. Katolik više nisam, niti želim bit - savjest mi ne dozvoljava!! A sljedbenik Kristov se trudim biti. I nisam protiv Boga, naprotiv...! 

Ajme, ljudi moji, i ovo moram citirati kako bi ste ponovo vidjeli Svetu Inkviziciju na djelu:  Mico G. piše: "Zato predlažem gospodinu Vuckovicu, ako je katolik i kršcanin, tj sljedbenik Kristov, neka se okane posla nedostojna krštene osobe – ici protiv Krista. Ako nije kršten i nije katolik neka to javno kaže onda ce citatelji znati tko i što stoji iza clanka, a to je jasno izraženo neprijateljstvo prema Bogu i navodenje Božjeg naroda na otpad od vjere i nauka Crkve. Zato neka iz ljubavi prema Kristu Isusu javno demantira samoga sebe, kao što je to ucinio i Woodrow i povuce sve clanke sa portala na kojima ga je objavio. Jer ovo što je ucinio je javna sablazan i najveci oblik grijeha protiv Duha Svetoga. A u Matejevom evandelju stoji pisano kako je Isus rekao: „A tko na grijeh (sablazan) navede jednoga od ovih malenih što u me vjeruju, bolje bi mu bilo da mu objese o vrat mlinski kamen što ga okrece magare i da ga utope u dnu mora (Mt 18, 6)”. "

Citatelju dragi: -Shvacas li Ti ovo? - Možeš li vidjeti Svetog inkvizitora i ispruženi križ u njegovoj ruci? Cuješ li kako ’ponizan i pun ljubavi’ mene moli da se odreknem svoga grijeha i zablude teške? dok ostali ’dobri ljudi’ -pomocnici njegovi, pripremaju veliki "mlinski kamen" - za  HERETIKA koji vjeruje u Isusa i Njegovog Oca Stvoritelja Boga, - ali ne onako kako bi to ’Torkemada’ (inkvizitor) želio…

Eto, tako to biva kad se izvuku rijeci iz konteksta, ili kad na vlast dode sila, ili kad se vrag uvuce u covjeka i njime pocne da vlada. Tad se i za rijeci Isusove mogu naci opravdanja za svo zlo koje se cini - sve u Ime Vjere!

I zbilja bih se boj'o sada, samo da ne vjerujem da sam na Njegovoj strani. Sacuvaj me Bože od zlih i neznanih ljudi, jer pomanjkanje Tvoje ljubavi u njima dovodi ih u svakojaka iskušenja, misle da ti služe a tako su daleko od Tebe u stvari. Amen

O lijepa, o draga, o slatka slobodo! (Gunduliceva himna slobodi.)

                                              Posveceno Francisu Gambi (protestantu s pocetka ovog teksta), 

                                                                                                       Josip V.  decembar 2009.g