Djed i Stari Prag

                  -  Posveceno Cigi, mojem tati

Cijelo tijelo mu je napeto i u grcu, sva osjetila se silno naprezu kako bi suzbila nepodnosljivi nemir. Uzalud im napor, ne mogu. Drhtao je od silnog uzbudjenja, disao je ubrzano. Pred ocima mu nagorjela kuca: izgorjeli prozori i ulazna vrata, krhotine stakla, ispucali malter po zidovima a iz raspukle monte zjape zeljezne sipke. Posvuda je miris paljevine i cadjavi tragovi dima.

Stajao je kao kip od kamena u kojemu se samo srce silno treslo, cinilo se da ce puci. Duboki udisaj pa izdisaj, a onda opet uzdah, i sve tako -kao da ga gusi neka nevidljiva ruka. Tjeskoba nikako da se stisa, nikako da postane lakse od tereta nesnosljivog. Nista mu pomagalo nije. Oci su gledale u nevjerici. Pozelio je da nema oci, da nista ne vidi -jedino bi tako bilo lakse…

Upravo je nakon dugog cekanja trebao da se vrati svojoj kuci. Vec godinama, u mislima je lutao ovim dvoristem, obilazio njive i sumu, posjecivao groblje. I tko zna sto je sve jos planirao, zamisljao... A sada, gledajuci ovo zlodjelo, svakojake mu misli k'o svjetlica brzo prolaze glavom. I odjednom vidi kako gone Antesu kroz selo, prisiljavaju ga da vice, psuje... Naviru i sjecanja iz sume! A bilo je nezamislivo otici u sumu, ostaviti imanje, stoku, traktor... Ta, i njive su bile tek zasijane! Nije poklekao ni pred prvim granatama. Niti kada su skoro svi otisli iz sela. Ostao je i cekao: -sve dok nisu dosli da hapse ljude!  A kada su nasli Antesu, tek tada se i on skrio. Trajalo je taj kosmar samo tren, a ni sam ne zna otkuda mu sad i Antesa dodje...

I dalje je zurio u nagorjelu kucu. U toj sad vec dobrano unistenoj kuci jos su jucer boravili ljudi. Bila je to izbjeglicka familija koja je u ovom ludom ratu, poput mnogih drugih, silom prilika, nasla novi dom, ostali su i vise od osam godina. Djed je dobio dozvolu za povratak i oni su morali otici...

Jos istog dana, samo sto je mrak pao, umjesto svjetlosti obicne, unutrasnjost kuce je obasjala vatra..

Podmukla i opasna vatra, koja ne samo da guta i unistava materijalna dobra, nego ubija i mnogo vise:

- pravdu i nadu u povratak na svoje. Vatra je  podmetnuta iz mrznje i revolta: u hodniku ispred ulaznih vrata, na tavanu i u svakoj sobi. Nisu to ucinili njeni dojucerasnji stanari, vec neki pijani, mrznjom i neznanjem zadojeni ’nazovijunaci’, podgovorili su manju djecu… Mislili su nezasluzeno, na neposten nacin - otimacinom ostati u tudjem selu. Joj, zalosti!

Djed, sve misli da oci daju krivu sliku, ne vjeruj onome sto vidi.

Ma, je li to moguce, je li to moguce? Kao da zeli vidjeti nemoguce: -ta, jos jucer je znao gdje ce veceras  leci, gdje postaviti stol i stolice, cime ce zastrti prozore…..

Usta su poluotvorena, podrhtava i brada, ne moze prozboriti ni glasa, cijelo je tijelo u velikoj borbi, 

svo se trese, kao da u sebi zbori, jauce, vristi a nema glasa… Niko to razumjeti nije mog’o, a ni on sam obasniti nije znao. I opet mu dodje Antesa pred oci, dobro je izudaran i kaze: "Bjezite, kada su ovo uradili meni, koji sam im valj'o, sta li ce tek biti s vama?"

I vise nije znao jel' to jos uvijek rat traje; nije li vec zavrsio valjda, bio je zbunjen...

I pogled mu je skrenio u lijevo, samo par metara dalje u stranu. A tamo, u istom dvoristu: takodjer je nijemo, svojim otvorenim ranama, prazninom srusenih zidova drhtala i Kuca Stara.

Njeno je rusenje pocelo od pozadi, da se ne vidi sa ceste. Samo uporniji pogled mogao je otkriti da nesto nije kako bi trebalo biti. Bila je to posebna kuca. Napravljena 1930, upravo one godine kada se i djed rodio. Imala je sat na dumenu koji je gledao na cestu, na Raskrsce, i prelijepi trijem sa okruglim stubovima koji su bili spojeni lukovima. U njoj su nekada, dok jos nije bilo seoskog doma, znali biti odrzavani i izbori. Imala je  jednu veliku spavacu sobu u kojoj je moglo biti i do osam kreveta. Svi smo tu spavali. Babe Mande krevet je bio u desnom cosku, imao sam sest godina ili sedam, a jos uvijek sam kod nje spavo. Neki kazu da je rusenje pocela srpska vojska, a nastavio je onaj kome je ona bila tu blizu, pri ruci; vrijeme je bilo tesko pa je prodavao ciglu… bar tako kazu…

Djed je uvijek zelio kuci, i nikada, ni u snu nije mogao usanjati, da se nece vratiti. Kada i kako, ipak nije znao. Uvijek je govorio: "jos malo" ili  "vec na godinu" !Obecavali su im bas kao i nama ti  "vrazji krojaci"... I ponadali se ljudi, i srbi i hrvati, zivjeti u tudjem, tudji kruh jesti, otimati… A sada, kada je sve bilo gotovo, cim su oni otisli, desilo se eto… Zapalili ljudi, sta ces!?

Cuo sam da poslije danima nije mogao doci k sebi. Nije mogao ni jesti. Svi oni snovi koje je godinama sanj’o pali su u vodu. Srusio se njegov svijet u beznadju. Srecom nije potrajalo dugo. Pricao je poslije da je 1992. skrivajuci se mjesecima u sumi a zatim u neizvijesnosti podruma samackog Sup-a, dozivio svasta: gladan i zedan, udaran… Satima su znali stojati u stavu mirno po danu, jer je neka budala naredila tako, u protivnom bi ih opet nastavili tuci… Jadni stari i napaceni ljudi! Pjevali su srpske pjesme i ’Ocenas’ njihov napamet su znali… a nocu su bili u vjecitom strahu: Tko li ce im u celiju uci, cime i kako ce tuci: nogama u bubrege, glavu… kundak, saka, metalna sipka, od struje kablo... Jednom je prilikom na ’specijalnom tretmanu’, dobio jak udarac u stomak, pritisak je bio i  odvise golem te je popustilo, od pozadi, culo se dobro… I na njegovu srecu stoka je prestala tuci, sprdali su se samo, gurnuli su ga u zatvorenicku sobu, medju ostale, keslajuci se ko ludi, rekli su: Evo vam vaseg p.....  !

I jos uvijek djed cesto zna reci:  “Covjek je, ma kaki cuko, sta sve podnijeti moze, cudo je to jedno!“ Ali ima tu i nesto dobra, naime, prije rata cesto ga je jako boljela glava, mucila ga migrena; a onda nakon jednog snaznog udarca, nikad vise, pa niti dan danas...

A nikada mu ovako tesko nije bilo, kao sada. Sav klonuo, nistavan i malen, i dalje gleda u nagorjelu kucu. Sve ono sto je dozivio prije nije bilo nista. Sada je ubijena ona koja nikada nije zamirala, ona koja je dugo cekala i  sa sigurnoscu znala: Nada!

I kako sada!? U glavi kosmar, prolaze svakojake misli. Ko u filmu vrte se slike, velikom brzinom. Prizori mucni i pitanja, pitanja... Hapsenja, mucenja, silovanja, ubijanja… Kako je jadna ta sila koja svoj gnjev iskaljuje na starcu i nevinom! Ljudi iz kuca uzeti, bez najblizih svojih, ni krivi ni duzni, u strahu, otrgnuti od zivota na koji su navikli. Lome im ruke, vade zube… Kako je samo uzivala stoka, izrodi ljudskog roda! ‚Gospoda srpski vojnici’, u oci im se ne smije pogledati, pognuta glava i pogled dolje, ubijeno je i svako dostojanstvo... Srbi ili hrvati, ustase ili cetnici, partizani, vojska ova ili ona  - Ne, nisu to radili oni, radila je to zvijer u covjeku! Oni koji su dozvolili mrznji da ubije ljudskost u njima. Pravi srbi i hrvati su casni i posteni! Jedan zlocin radja drugi, i krug zla se siri, na kratko zastane i opet se pojavi, jos zesci, jos jaci… Kako je mogao onaj mirni i povuceni Zvaka prije rata odjednom postati takav, i Sole, kao i drugi, i mnogi od hrvata? Sto im je davalo snage da udaraju nemocne ljude, gladne i zedne, polumrtve, komsije/susjede, poznanike? Da li je to osveta? Ne, ne bi se moglo reci! Prije da je njihova glupost i neznanje! Politika, propaganda i posijano zlo sjeme! Tko to jos ima ciste ruke!?  Naoruzaju se dobro i cekaju trenutak, te udare na brata, samo zato sto je druge vjere, sto drugacije misli, a razlike nema, svi izgledamo isti... I onda ponovo pricamo o ljudskim pravima, o slobodi, jednakosti, toleranciji, miru i bratstvu... Hocemo li opet pricati godinama a onda sve pokvariti preko noci? I zar mozemo vise jedni drugima vjerovati? Ma i da svim srcem to zelimo -tesko je! A moramo zivjeti skupa! Kakve li tragedije!

Na pamet mu dodje i Mile! Koji Mile? Onaj Mile sto 'kajmaci' pare, pa i za najmanju uslugu na koju povratnik ima pravo! A, da, on je bio u rovu, zivot je stavio na kocku! -Pa znas kako je, ne moze to tako, cjepidlaci: - kad bi se nesto dalo...? Sve su uzeli i jos nije dosta! I stvari iz kuce, i hrastove, traktor, plugove, tanjirace, sijacicu, krave, svinje ... unistili su slike (uspomene), dokumente... Ta, dosta je bilo pljacke!

Ima i onih koje savjest boli. Prije nekoliko godina sretnem bivseg radnog kolegu u Samcu. Pruzamo si ruke i pri tom mi veli: -Znas sto, moram ti nesto reci ali nemoj se naljutit. -Ma, necu, velim mu, -samo ti reci!  I rece mi: -Znaj da bi mi bilo puno lakse, da ste vi uradili nama to sto smo mi uradili vama, da ste vi nas istjerali umjesto mi vas…

Velika je to stvar i hvala mu za iskrenost i priznanje! Svaki zlocin treba da se prizna, na bilo cijoj strani, svaki zlocinac svoje djelo treba da kaze javno, da svoje zrtve nadje i za oprostaj ih moli. Samo tako imat cemo nadu za bolje sutra i za novo pokoljenje, za njihovo i nase dijete…

I cekao je djed jos jednu zimu da prodje,

i sa prvim proljetnim vjetricem sto topio je snijeg na zemlji,

cisteci tako tragove svih onih dana - vratio se kuci...

Nikakvih tragova nije ni bilo, sve: -prazno, zaraslo, zapusteno....

Da, vratio se kuci! Nije bio prvi u selu, bio je tu i hrabri Vinko, te Ambra i jos neki.

I eto, stiglo je opet proljece!

Cetrnaesto po redu od onog dana kada je nastupila velika promjena.

Padala je kalendarski u iste dane kao onda kada je vrijeme bilo stalo.

Uzeo sam odmor i dugo putovao. Ugledavsi kucu i avliju, jos s puta,

primjetio sam da je Sat na dumenu kojeg vise nema poceo da kuca, barem za me…

Opustoseno dvoriste je ozivjelo! Opet. Opljackana se kuca napunila! Opet.

Sve je nekako zivnulo, iskocilo iz jednolicne svakodnevnice, pokrenulo se, prkoseci vremenu i svemu u njemu. A sve to djedovom zaslugom. Bio je vrijedan zadnjih godina, kao nikada prije u zivotu...

Na mjestu gdje je nekada bila Stara Kuca, ostao je i dalje da lezi samo njezin istroseni Stari Prag, 

kao nijemi svjedok vremena koje je zauvijek otislo utopivsi se u dubinu beskraja nama tako nepojmljivog.

Jos uvijek je tamo, neprestano prica price, treba samo pokraj njega sjesti, ili leci, i nista vise, sve ostalo ce doci samo. Velika avlija je ponovo dobila ogradu, kapiju i kapijicu, trava je ozelenila cijelu povrsinu, zasadjene su nove vocke, drvoredi cijeli. A i ’nova’ kuca je dobila novo ruvo (ruho) - lijepu fasadu u zutoj boji koja je sjetno podsjecala na srusenu Kucu Staru.

I tako je za njega zivot ponovo nastavio teci. Dobio je neocekivano puno snage i volje, ta dobro je znao da: - kao kod kuce svoje, nigdje ne moze ni biti bolje.

I cudnom simbolikom nekom:

 -Djed, ta kvrga stara,

eno ga, jos ziva i zdrava; 

poput onog istrosenog Starog Praga -jos zilava,

slomiti se ne da, prkosi i tajnu nosi:

cista savjest i duh vedar,

ipak pobijediti se ne da!

Mlad je i veseo, cio, 

zivot  mu je, jos uvijek

i te kako mio!

Oktobar 2006              Josip V.