Đokin kazan


Hasic ne bio bio Hasic da nije oduvijek, kao cijela Posavina, bio poznat po tradiciji pecenja rakije. One prave. Domace. Šljive. Tradicija koja se održala i do današnjih dana. Puno ce pravih ljubitelja dobre kapljice i dan danas flašu viskija ili konjaka, vrlo rado mijenjati za flašu rakije, ali one prave domace mucenice. Usudujem se ustvrditi: od svega onoga što se tradicijom zove, od naših obicaja, jedan ce živjeti medu našim naraštajima ponajduže – voliti popiti dobru domacu šljivovicu.


Duda

Nije se ranije šljiva specijalno uzgajala. U kazan su odlazili plodovi šljiva divljaka, divijih kako bi to hasicani rekli, ili onih malo „pripitomljenih”. Ali, koristilo se i drugo voce: jabuke, zerdelije, kruške, sitno grožde i, poseban specijaltitet – dud. Do sredine 50-tih godina u Posavini se masovno sadio dud i pekla od njega rakija - duda. Pravila se tako izvrsna rakija od duda bjelca ili morgaša (tamni plodovi) sa posebnom aromom i ucinkovitošcu. Ta je brzo „fatala”. A prazne su samo price da ima rakije od koje ne boli glava, doduše, kvalitetnije sa plemenitijim alkoholom su bolje, manje škode, ali glava sutradan manje boli od nekvalitenog alkohola, nego više od pocuclane kolicine! Nije se džabe govorilo „da vidiš kada polude, ko da su pili rakije dude”! Duda je naravno i unašem selu sve manje i manje, a i onih koji bi mukotrpno skupljali sitne plodove i od njih pekli rakiju. Taj izraz „peci rakiju” ostao je medu narodom, iako se u procesu pravljenja rakije ne radi o pecenju, nego kuhanju, jos bolje – destilaciji.


Šljiva

Sa posebnim guštom sakupljali su naši hasicane te Bogom dane plodove šljive, tek kasnije, od negdje 70-tih godinama, pocele su se sortne šljive (najpoznatije kod nas bile madžarice) i druge vocke, planski, plantažno uzagajati, Sakupljene šljive, najcešce bjelice i torgulje,  služile su za pripravu koma, stavljale se da provriju, uzvišce, u velike visoke drvene kace. Na taj prirodan nacin, vrenjem, vocni šecer se pretvarao u alkohol. Kako je to samo mirisalo!  Izgledalo. Velika drvena kaca okružena oblacima vinskih mušica i svih onih životinjica koje su imale srece da im je Bog krila podario, i da mogu uzletiti do poklopca kace koji je ponekad i „eksplodirati” znao, iskociti napolje od prevelikog potiska uzavrelog voca, E to, kada je kom (komovina) gotov, kada je pravo vrijeme da se rakija pece, to nije znao procijeniti svako. Od toga, odabira pravog vremena za pecenje rakije, u mnogome je ovisila i kvaliteta buduceg „carobnog eliksira”. To je samo nekolicina hasicana bila u stanju pravilno procijeniti i tako izvuci od sakupljenog voca ono najbolje, najplemenitije. Naravno, ako se na vrijeme zagovori kazan i ne mora se dugo u redu cekati.


Mnogi hasicani, zbog neimaštine ili prevelikog konzumiranja rakije, nisu mogli uvijek imati dovoljno šljivke, pa se nedostajuca roba nabavljala iz brdskih sela iz okoline Gradacca, koja su u bivšoj Jugoslaviji bila poznata kao uzgajališta najkvalitetnije šljive i kao proizvodaci najbolje rakije, šljivovice. Upravo zato je u Gradaccu organiziran i dugo uspješno živio internacionalni sajam šljive poznat pod nazivom „Dani šljive”. Drugi nacin za imati rakije svaki dan i preduprijediti ljutnju i galamu supruga koje nisu (vecinom) bile pristalice njenog konzumiranja, bio je jednostavan, onaj po principu biblijskih ribica kojima je nahranjen cijeli puk, a zvao se razredivanje. Jednostavno se otpije odmah izjutra, potajno, na uranku, iz flaše podobro potegne, naguli, nacucla ili kako se sve vec nije govorilo, a umjesto otpijenog dospe se voda. I tako se to konzumiralo i znalo danima trajati, na radost supruga da im muževi „paze kako i koliko piju”, a na žalost tih istih muževa koji su svaki puta morali piti sve slabiju rakiju, dok na kraju ne bi bili prinudeni da ženi sve lijepo priznaju, jer je sadržaj ostajao bez mirisa i okusa, da ni komarci na flaše nisu više slijetali. Treci prakticirani nacin je bio simulirati bolest, bole noge, prehlada i sl., pa se rakija koristila kao sveopci narodni lijek za mazanje, trljanje, obloge... Najbolje je djelovala ipak onda kada se njome lijecilo iznutra!


Kazan

Kazana za rakiju nije imao svako. Uzimao se u najam, pod ušur, da se ispece rakije, putovao je od avlije do avlije. Skupljalo se više obitelji da zajedno peku rakiju. Najcecše se koristio i izvan konkurencije bio, najpoznatiji u Hasicu i okolini - „Đokin kazan”, kazan za pecenje rakije u vlasništvu Đoke Bogdanovica iz Škarica. Nije bilo kazana u Posavini kojim je ispeceno više rakije, nego Đokinim. Koliko se samo pošalica i lakrdija pravilo na taj racun. I ne samo na racun kazana, ubrzo je prihvacen i izraz „Đokino bure” za one koji su mogli (i morali) piti svaki dan, od izoda do prioda, što bi se u današnje vrijeme reklo – bili su bolesni, alkoholicari, ovisnici. A tada, kratko i jasno, pijandure.


Vratimo se mi našem „Đokinom kazanu” i ukratko opišimo tehnologiju koja se uopce nije razlikovala od masovne, industrijske proizvodnje, samo su postrojenja bila daleko manja i primitivnija. Ali zato rakija bolja! Neuporedivo! Nikada nije, niti ce ikada uspjeti nekoj fabrici, ma zvala se ona i Badel, da napravi rakiju dobru kao što izade iz izandalih seoskih kazana! Ta industrijska, kupovna, „zadružna” rakija se naravno pila i u Hasicu, onda kada niceg boljeg nije bilo. Bilo je, u ovisnosti o gradima alkohola, zadružne rakije sa dvije, tri, cetiri... šljive, rakija 30-ka, 35-ka, 40-ka, 45-ka, ali, svi su to znali, bila je šeceruša, pekla sa od komovine sa dodatkom šecera (cak i direktnim dodavanjem alkohola nakon pecenja) da bi se time povecala kolicina proizvedenog alkohola i pojacala rakija. I još ofarbana. Kako pravljena, tako i šmekala. Kupovala se i pila se dakle samo u nuždi, a najdragocjenije od te rakije su bile okrugle i plosnate staklene flaše sa gljivenim cepovima ili, kasnije, „šarafima” koji su se koristili da se ona prava, domaca rakija, iz drvenih buradi i pletenki (opletenih galona od zelenkastog stakla sa cepovima od komaljike), presipa i cuva u njima. Naravno, pilo se, vjerovatno više nego sada, a šta je mnogima i preostajalo drugo, djeca, neimaština, teški rad na njivi ili šamackim poduzecima, nikakve zabave druge vrste (osim djecu praviti!), za ici u gostionu mnogima je bilo preskupo... Zato su se rafe sa rakijom u zadrugi kod Joce i Vitomira u Tišini, kasnije kod hasicke legende, Luke Kasa, još kasnije kod Kivija, najbrže praznile.


Pecenje

Pecenje rakije nije ništa drugo nego, kako smo kasnije iz poznavanja prirode i društva u školi naucili i pravili se ped kazandžijama pametni, proces destilacije. Kazan za pecenje rakije se sastoji iz dva osnovna dijela: kazana sa ložištem i hladnjaka, kondenzatora. Cijelo postrojenje se pricvršcivalo na gozdenu (željeznu) platformu sa isto tako gozdenim kotacima bez guma (odmah se culo kada kroz selo ide kazan, škripalo je i drobilo šljunak na cesti, culo se nadaleko). Kazan sam je bio od bakra, nasaden na, od benzinskog bureta napravljeno metalno, ložište, a ložila su se vecinom drva i potpaljivalo granjem. Znalo se danima prije pecenja rakije dovoziti i donositi drva na ledima, sjeci u šumama i šumicama, krupno granje i sitno granjice. Komovina iz drvenih kaca se usipa u bakreni kazan, preko kojeg ide isto tako bakreni poklopac u obliku polulopte, spojevi poklopca i kazana, cepljeni su, lijepljeni medusobno tijestom. Tijesto se brzo zapece i dihtalo je dovoljno dobro i dugo – ako se na to pazi (vidi „Vulkan” dalje dolje!)! To isto obicno tijesto, koje je pored kazana kislo (nadolazilo) u drvenim nacvicama, okupljene seoske meraklije, pripiti a ogladnjeli, uz pecenjke koji su se pod kazanom obavezno pekli i bili tako peceni najsladi, koristili su da na brzinu ispljeskaju ljepinicu (privratu), nalijepe je na vruci poklapac kazana, i tako pecenu (licile su na meksicke tortilje) meze. Uz to su, to se mora jednostavno probati, na kazanu pecene „provice” ili „provini kolacici”, male ljepinice od kukuruznog brašna i vode. A što im je korica prijala. I još, pravi hasicki specijalitet, kožara od sušene slanine, pecena na žari ispod kazana na drvenoj klipici! Pa još ako ima u obitelji kakva kravica, malo mladog sira i kajmaka (pavlake) uz to. A vode, sa burana, iz pocincanih kanti. Da „igraci” (citaj kušaci mlade šljive) malo „dobiju zraka”!


Prva kap

Duga bakarna cijev se nasadivala i pricvršcivala (isto sa tijestom) na vrh (poklopca) kazana, a drugi kraj je vodio do tzv. „bureta”, u stvari kondenzatora, velikog, visokog, otvorenog  metalnog kazana sa napunjenom hladnom vodom i spiralnim cijevima. Komina u kazanu bi se kuhala, para sa alkoholom prolazila kroz cijev u kazan sa vodom, hladila se prolazeci kroz spirale i izlazila na otvor na dnu, kroz jednu cjevcicu u koju se ugura komadic ciste bijele krpe, da bolje kaplje i ne podljeva, i tako se „hvatala” rakija. Pri pecenju rakije prvo izlazi etil-alkohol (najmanje štetan za zdravlje) sa malom kolicinom pare, a zatim mješavina etil i viših (štetnijih) alkohola sa velikom kolicinom vodene pare. Zato „prva kap” ima visoku koncentraciju etil alkohola, pa se prilikom kondenzacije na površini nakapanog pica javljaju bijeli do svijetlo-plavi kristali – to se zove prepecenica. Prepecenica se mogla dobiti uzimanjem prve kapi, kada tek procuri, ili naknadnom redestilacijom (ponovnim pecenjem) jace rakije. Malo ih je medutim to tada, u starija vremena, prakticiralo, jer se više držalo do kolicine nego do kvaliteta i jacine. Preostali vruci kom, zuckasta vrela masa od kožica, patrljki i ogoljelih košpica šljiva, prosipala se obicno odmah pored kazana, u kanale ili duboke dole, mirisala je, izgledala i tekla baš kao lava nekog vulkana.


Erupcija

Najteže je kod, ne laganog posla pecenja rakije, bilo bremzati majstore da ne dodaju suviše prije negoli se rakija ispece, pa se znalo desiti da zbog nepravilnog loženja, pripiti opslužitelji kazana, uhvate u tevsiju, casu ili šerpu koje su se podbacivale pod kazan, i ponešto od komine, što rakiju pokvari, a dešavalo se, svojim ocima sam gledao, a mogu potvrdi i sve one žene koje su zapomagajisale i „vratove lomile” preskakajuci preko drvenih prijelaza koji su dijelili vrtlak od avlije, pocelice im uspud spadale, kako su inace dobricine, veseljaci i strucnjaci za pecenje rakije, Pavica Brandic i Đura Mišic (jedni od prvih naših gastarbajtera, ali sa ubjedljivo nakracim boravkom i radnim stažom u Njemackoj, inace nerazdvojni), zajedno sa nama radoznalom i preplašenom, vrelom kominom ispurenom djecicom, bježali kroz vrtlak, upadajuci preko drvoslana, trapova za krompir, bundeva i dola... Kada su zabridili i kada su se zaboravili, previše su podjarili vatru i „Đokin kazan” eksplodirao je kao vulkan, a prvi hasicki „leteci tanjur”, bakreni poklopac kazana, dugo su potom tražili po kukuruzištu. Možda je to osveta bila majke prirode ciji plodovi, umjesto djeci za pekmez, odoše u rakiju koja je, nekim hasickim obiteljima, nažalost, više zla nego dobra donijela.


„Oj rakijo rako, ja te volim jako,

a ti mene rako u kanal polako.”


Ne vjerujem da je to mogao osobno cuti u ipak udaljenom Škaricu, ali vjerovatno mu nekako dojavljeno, pa se ubrzo na „bojišnici” pojavio i gazda Đoko osobno, sav zadihan i zabrinut da vidi šta mu je preostalo od „puknutog” kazana. Đura i Pavica su odmah, ne baš posve dragovoljno, otišli u prekomadu, povjereno im je sjecenje granja na nešto daljem drvoslanu, a vatru su nastavili ložiti oni koji su u tom trenutku bili nešto trijezniji.


Zabrinut zbog time izgubljenog ušura, a jos više zbog samog kazana, koji mu je bio znacajan izvor prihoda, Đoko se hvatao za kosu. Zacas se okupi pola sela, bili svi na zategu, svi oni koji su u redu cekali da se kazan preveze u njihovu avliju, u njihov sokak, da Đurica upregne kobile Vitku i (ljubimicu!) Ridu, da im odveze kazan da i oni ispeku svoju rakiju. Đura, cija komina je u trenutku eksplozije bila u kazanu, vec otriježnjen od silne halabuke, odvali Đoki koji je, glasno i socno komentirajuci,  inspicirao pocinjenu štetu: „Ma j... te tvoj kazan, ode moja rakija!”.                

                                                                                                                                Perica M.