’Dragi Bože, sačuvaj nas od onih koji vjeruju u tebe’


Ovaj ironičan natpis, koji se nedugo nakon 11.09. 2001. pojavio na jednom zidu u Washingtonu, poslužio je eto i meni kao naslov razmišljanja što slijedi, ponukanog inače tekstom Darka Pavičića objavljenim na ovim stranicama ovih dana. Sam naslov teksta je pomalo neuobičajen, ali i nije, kad se zna da se u ime Boga zbilja i ubija - i te kako! Nadam se da će riječi što slijede uspjeti to i razjasnit, barem malo… Prije svega, zahvaljujem Darki, odnosno Petru Jelaču na tekstu, koji eto i meni inspiraciju dade.


Davno su  izrečene ove Isusove riječi: ’Upoznajte Istinu’ i ’Istina će vas osloboditi’. Znaju ih i svi učeni ’sveti ljudi’, ipak pravi smisao tih riječi uvijek im nekako bježi: vjeruje se u sve i svašta, samo ne u ono što Riječ Božja uistinu i govori. Pobrkali smo pojmove, tako mnogi od nas više ne razlikuju vjeru od nacionalnosti, slobodu od prisile, pravdu od nepravde, dobronamjernu kritiku od blaćenja, savjete od prijetnje, i tako dalje, i tako dalje. Politiku i vjeru smještamo pod iste krovove -  čas smo vjernici, a već tren slijedeći i pravi ratni huškači, a trebali bi smo znati da jedno s drugim ne bi smjelo imati ama baš nikakvu vezu. 


Ne poznajemo pravu istinu onoga što je nekada bilo i ne učimo na greškama drugih, a bogme niti na greškama svojim! Prevladava dojam da se religije svijeta nekako više trude pokrenuti ratove nego zaustaviti ih, istovremeno politički moćnici koriste se upravo religijom kako bi ljude poticali na veće sukobe. Međutim, da nam je Evanđelje uistinu živo i na djelu - ni rata ne bi bilo: svećenici ne bi blagoslivljali vojnike niti bi se crkve ujarmljivale s političkom silom, a kamoli ratove odobravale, vodile… 

Nemojte mi reći da toga nije bilo: prisjetimo se ’Križara’ još davno prije, zatim tmurnog srednjeg vijeka, ali i zadnja dva Svjetska rata. Koliko je ono kršćanskih zemalja u njima iskrvarilo i koliko je u njimu blagoslova za vojnike i naoružanje udijelito? Poticalo se na borbe onih koji su se molili istom Bogu -brat je ubijao brata po vjeri; a tako bi i ovog zadnjeg našeg rata - poubijaše se i opet između sebe, pored ostalih, i kršćanska braća…


”Nemojmo ljubiti riječju ni jezikom, nego djelom i Istinom” 1. Ivanova 3.18

Nekako nam je teško pronaći realnost. Dozvoljavamo da nam laži formiraju svijest i upravljaju njome. Naročito je crkvena povijest obavijena velom tajne. Ma, i nije više! - Na vidjelo su izašle mnoge prljave stvari, ali narod je po tradiciji više vjeran crkvama nego Bogu, po svaku cijenu neće se odreći njenog prljavog veša. Otuda i oprečni stavovi na koje ovdje upućuju fra Petar i Darko. Dok se vlastiti zločini taje, o zločinima’onih drugih’ priča se na sve strane. Napravljeni su i mnogi popisi nevino ubijenih ljudi. Znate li tko ih piše? Svaki narod spominje se nedužnih stradalnika svojih. Imena žrtvama nikada u kamen ne uklesaše oni koji zločine i počiniše, barem ne na prostorima našim. Kakvo bi to bilo iznenađenje, kada bi danas Hrvati podigli spomenik nedužno ubijenim Srbima, Bošnjacima, ili pak Srbi nedužno ubijenim Hrvatima, Bošnjacima, pa i  Bošnjaci žrtvama svojim: Hrvatima, Srbima, pa i onima koji su bili na Fikretovoj strani? Svako od njih makar po jedan spomenik, kao znak za istinsko pokajanje nad grijesima svojim! Umjesto toga, još uvijek, svi gledaju samo na žrtve iz vlastitih redova, te uzalud tiskaju slova i dube tvrde mramorne ploče, jer očito je da napretka nema, kad se malo-malo, i pored spomenika kojih posvuda imamo, uvijek iznova poubijamo - tako glatko (da ne kažem ’slatko’)! 


Samo da znate: - Svi su ljudi jedno veliko bratstvo, ili bi barem to trebali biti!? U razmišljanju ovom dođe mi i ova scena iz filma ”Gandhi”:  - dok je Gandhi ležao na postelji iscrpljen dugotrajnim postom (jedinim preostalim sredstvom kojim bi mogao pomiriti dvije sukobljene strane), prišao mu je jedan Hindus kojem je savjest proradila - preklinjao je Gandhija da napokon počne jesti. Gandhi mu jasno daje do znanja da će prekinuti post tek kad se neprijateljske strane na mir i obvežu.  - Ali Sikhi su mi ubili sina, kako ću im oprostiti!? reče mu ovaj. Gandhi mu odgovori: - Otiđi tamo kod njih i pronađi dječaka godina kao što ih je i tvoj sin imao, a kojem su Hindusi ubili oca, i uzmi ga k sebi, voli ga kao što bi volio i vlastita sina, ali odgajaj ga kao Sikha -  kao što bi ga odgajao i njegov otac - u njegovoj vjeri! Davno je to bilo, iako ovo nisu doslovne riječi koje su se čule i filmu, smisao je isti. ( Zaboravio sam puno toga, prošlo je evo i dvadeset i pet godina skoro, ali ta scena u meni još uvijek traje…) Kad bi malo dublje analizirali ove riječi, možda bi neki od nas i otkrili što je to ljubav u stvari, te što je pravi smisao našeg Života. Možda bi smo zaboravili tako i na zadrte, slijepe i isprazne nacionalne ponose mnoge, te napokon spoznali da smo svi mi ljudi u jednom velikom srodstvu.


Oni su! Mi nismo. Njihovi su! Nisu naši…

Imao sam priliku čitati tako, kako jedne tako i druge izvještaje, o zlodjelima u zadnjim ratovima našim. Uvijek sam nailazio na objašnjenja kako su ih činili oni ’s druge strane’, nigdje ni pomena o tome što su činili pripadnici vlastita naroda. Ali (hvala Bogu da ima i to ’ali’) nedavno mi u ruke dođe i tekst knjige koju je 2001. godine napisao Milorad Tomanić, knjiga se zove ’Srpska Crkva u ratu i ratovi u njoj’, rado bih je želio svima preporučit, kao rijedak dobar primjer, o njoj za sada neću reći više ni riječi… Inače, u svim drugim knjigama koje sam pročitao na tu temu, Srbi ističu ’ustaške’ pokolje a o četničkim ni riječi, ili ih i spomenu ali sugeriraju da su opravdani, ili pak da su bili nužni. Hrvati opet opisuju samo one ’četničke’, a o svojima šute. Uvijek je kriv drugi onaj! Činjenice govore da su zločini počinjeni i na jednoj i na drugoj strani, i to strašni. Uistinu strašni. - Grijeh je to, bolan! I crkve ističu samo vlastite žrtve, ovjekovječuju svoje mučenike, a tolike svoje zločine taje… Zločin je zločin i čovjek je čovjek pa na kojoj bio strani. 


U svakoj naciji tako postoje samo žrtve i junaci, krvnika uopće nema! Samo, kada se na ’junake’ pogleda očima one druge strane, slika se nekako preobrazi - odjednom se i zločinci pojave! Tako junaci ovih prvih postaju zločinci tek kod onih drugih, ili obratno. I kod jednih i kod drugih, žive i mrtve žrtve šute. Niko ih ništa i ne pita! Štaviše koriste ih u neke nove svrhe, kao novi zalog - posijano sjeme što će roditi nove mržnje. A toliko prekinutih ljudskih života željelo je biti živo! Ubijeni očevi bi rado bili sa svojom djecom, htjeli bi ih gledati kako rastu i zasnivaju obitelji - nije li to po Božjoj volji …? - Šta imaju od toga što im je neko ime uklesao u kamen!? Pita li ih za to neko? Prokleti da ste nalogodavci! - smrdljive dvonoge zvijeri…


Zašto se stvari ne bi postavile realno i napravila knjiga u kojoj bi se opisala zvjerstva - kako jednih, tako i drugih? Da, u jednoj te istoj knjizi! Ovako se povijest piše kako kome paše. Dolazeće generacije bi drugačije postupale kada bi spoznale da njihovi sunarodnjaci nisu bili samo žrtve, već da je među njima bilo i zlih ljudi čijih bi se ideja i djela trebali stidit, te da ista ili slična djela nikako ne bi trebali činiti. Tako bi smo išli naprijed, a ne uvijek, nakon svakog rata: jedan korak naprijed a dva-tri koraka natrag, i sve tako. 


Kako doznasmo iz Darkinog teksta - i Pavelić je bio kukavica, u stvari! Kako to da je kod nekih još uvijek ’junak’, iako njegov režim tolike nevine ljude pobi? U sigurnosti je bio podignute glave, kad je zagustilo podvio je repinu i repine najbližih sebi i otišao - žrtvovao je mnoge a sebe žrtvovati nije mog’o, ostavio je na cjedilu zavedeni narod i vojsku cijelu!  Ostavio im je i lažno obećanje. Nisam siguran ali sve mi se čini da je i Vatikan u sve to upleo svoje duge prste … Oni što o tome više znaju već će reći svoje, nadam se barem - samo ako bude još ovakvih poput Jelača, Milorada, Darke…  


I kako će prestati ratovi onda? Kako će jednom zauvijek i stratišta nestati? Hoće li i sva ova zadnja prolivena krv nedužna jednom za svagda neosvećena ostati?  - jesmo li spremni na takvu žrtvu? Dobro znamo da svaka osveta traži novo zadovoljenje. A tolikom je krvlju zemlja natopljena. Još uvijek je sve po starom i na pomolu su krugovi novi… A nama Istina treba! - istina koju  moraju spoznati i vjerske vođe te ju prenijeti na prevareni jadni narod.Tako i Antu, Dražu, Alojzija, Tita, Franju, Slobodana, Aliju, Ratka, Radovana, itd., itd… - treba smjestit na pravo mjesto, ali realno i pošteno! I stratišta: Jasenovac, Bleiburg, Srebrenicu, Vukovar, Burića štalu, Crkvinsku jamu… i mnoge druge, ali da ih obilježe i od njih spomen učine pripadnici naroda koji zločine i počiniše. Ma komu ja to pričam!? Zaboravih da još uvijek živimo u velikom smrdljivom toru!


Aušvic/Auschwitz

I ovaj najnoviji papa, prije par godina diže svoj glas na stratištu gdje je ubijeno stotine hiljada ljudi, ovo su njegove riječi: ”Koliko nam se samo pitanja nameće na ovom mjestu! Stalno se pitamo: Gdje je u to vrijeme bio Bog? Zašto je šutio? Kako je mogao dopustiti to beskonačno krvoproliće, tu pobjedu zla?… Moramo ostati ponizni i zazivati Boga: - Probudi se! Nemoj zaboraviti svoje stvorenje, čovjeka”


Riječi, riječi… prazne riječi! Da, nakon tolikih godina, na stratištu kakvog čovječanstvo ne upozna, najviši predstavnik jedne crkve izgovorene riječi uputi Bogu. Kao da je Bog bio kriv što Ga ljudi odbaciše tada! Zar ne čine to isto i dan danas!? Toliku nam je ljepotu dao koju već vjekovima komadamo k’o psi, što i jesmo! ’Zašto je šutio?’ - pita novi papa. Nije se mogao prevariti pa zapitati: - Zašto te nismo slušali, o Bože? Zašto smo se pobunili protiv Tebe, protiv zapovijedi Tvojih? Nije li trebao prozvati i jednog od svojih predhodnika - papu Pia XII, koji je bio kobajagi nijem i slijep tada! Ili da je barem spomenuo proslave Hitlervog rođendana u katedralama krasnim, nacističke zastave po njihovim tornjevima … ili osudio svećenike koji su pozdravljali fašističkim pozdravom, ili uzvraćali - ’za dom spremni’,  i biskupe koji su pozivali pastvu na suradnju s Hitlerom; za njegovo zdravlje zajedno s narodom molili Boga - govorili su im da bi u suprotnome bili protiv zapovijedi crkvenih i državnih. I onda nakon tolikih godina pita Boga: - Zašto si šutio? Mnogi i danas slično čine. I tko će im više vjerovati!?  Prilagođavaju se svemu samo da bi im bilo bolje, briga njih za Boga. Tko još od njih uči i pokazuje svojim djelom one riječi: ’ljubi svoje neprijatelje i okreni drugi obraz’ ?  Probudi se ti ’papa’ Benediktu! Bog je stalno budan, te i tebe čeka da otvoriš oči. Ti si taj koji spavaš i mnogi su slični tebi. Probudite se i pogledajte Istini u oči! Zavedeni narodi prebivaju u tami, a svjetlosti nema na vidiku - umjesto da upalite sijalicu vi pušete i u svijeću…



Zaviriti u sebe

Mnogi su ljudski pokreti, među kojima je i zloupotrebljena vjera, bili veoma loši gospodari. Ipak je ovo treće, to jest - otpad od vjere prouzročio najviše štete, bacivši tako i sumnju na samoga Boga - na njegovu dobrotu, ljubav i pravdu. A on nam je samo dao slobodu koju kontrolirati ne znamo - i još uvijek nas se nije odrekao! Dozvolili smo da nas ove prodane spodobe ljudske u lance stave i gospodare na štetu cijelom čovječanstvu. Napisano je: ”Tko ne ljubi, nije upoznao Boga, jer Bog je ljubav. Ako tko kaže: ’Ljubim Boga’, a mrzi brata svojega, lažljivac je. Jer tko ne ljubi brata svojega, kojega vidi, ne može ljubiti Boga, kojega ne vidi” (1. Ivanova 4. 8,20) 

Eto, to je glavni razlog ovoj etničkoj netrpeljivosti koja je na djelu: pripadamo ovoj ili onoj religioznoj skupini: idemo u crkve a gajimo i podržavamo mržnju, predrasude, laži... 


I zato, ne čudimo se naslovu ovog teksta. Radije se upitajmo: - Jesmo li uistinu upoznali Boga? Ne znamo li da smo svi mi ljudi braća, u stvari!? Samo istinska spoznaja može nas promijeniti u bolje ljude. Ne zavaravajmo više sebe i druge - nađimo se sami sa sobom i u dubokoj nutrini vlastita bića, pokušajmo barem, onako svak za sebe, pronaći tu Iskru što zapaliti će vatru koja će, ugrijavši nas, grijati i druge ljude - upravo to što nam tako puno treba: stvaranje topline koju ćemo, bez obzira na nacionalnost i vjeru, nesebično dijeliti svi mi ljudi na cijelom ovom našem jedinstvenome planetu.


Ugodni glasi

Ugodan je i ovaj zalutali topli vjetrić što iz pustinje nam pirka! Iz pustinje koja se ’Crkvom’ zove, a koja ispod površine svoje krije tajne mnoge. Sve ona znade, a tek po koje zrnce pjeska smogne snage da se iz sivila propne i da kaže kako tamo vlada stanje. I to je dobro, ali trebalo bi se propet i još zrnce koje… I zato, u pravu je fra Petar - ”pasivnosti ” uistinu ”nema mjesta” - sviđaju mi se ovi slobodoumni fratri, lijepo ih je čuti kad ovako zbore!  Još kad bi se čuli i popovi s druge strane, pa i hodže. - Eeeh! Naravno, samo da to ne budu prazne riječi, nego neka se vide i djela! - daj Bože!


‘Naš rad nije ni političarenje ni ratovanje, prosto ljudske stvari, nejasno odlučenje od grijeha. Teško narodu gdje se rad Crkve, zapravo crkvenih ljudi, i onih drugih miješaju do neraspoznavanja: na oltar se zalijeće jedan, a za sablju prihvaća drugi’. Fra J. Markušić 


Eto, ako niste znali do sada - to su prave riječi! I kad bi se mene pitalo, čovjek koji ih je izrekao trebao je biti papa. Brzo bi on oprao ili pak odstranio okaljano crkveno odijelo. A i meni Crkva ne bi ostala tako daleko. Da ne bi Darkina teksta i hrabrog Jelača, ja ove riječi još pročitao ne bi, a ubjeđenja sam da ih i mnogi od vas prvi put čuju tek sada. Dakle, i u samoj paloj crkvi, bilo je i još uvijek ima ljudi koji ’misle svojom glavom’. Samo naprijed hrabri ljudi, jedan je život i sve privilegije i udobnosti koje imate nisu ništa u usporedbi s osjećajem kada ostanete vjerni sebi i onomu koji vas stvori.  Znate za onu: -Što vrijedi čovjeku ako sav svijet zadobije a izgubi sebe samog - (u Matejevom Evanđelju). Kako je u početku bilo, a što nije slučaj već nebrojena stoljeća mnoga, crkve moraju  ostati dosljedne Evanđelju i Bogu, i sve što je na djelu a nije u skladu s time, moralo bi se u crkvama odmah iskorijenit. Jer napretka: nije bilo, nema ga, niti će ga biti, osim što će se i dalje neizbježno krivim smijerom u propast ići!


Iskrenost i poštenje su vrijedni ko dva oka u glavi! Oni koji ih imaju nikomu ne podilaze i ne čekaju ni trena da se izraze. Samo spletkaroši i lopovi, čuvajući svoje interese dugo ćute kako bi što više mogli ušićarit. Pa dosta je valjda više bilo toga! Da su vjerske ustanove bile iskrene i poštene, te da nisu imale svoje političke karijere, sve bi drugačije bilo. Da! - ni rata ne bi bilo. Jer bi poučavali svoj narod da ostanu Evanđelju vjerni: - oružje se tako nikada ne bi ni našlo u ruci, ne bi ni uzurpatora bilo pa ni onih koji bi se morali branit, ne bi imao tko ratovati! U tom slučaju ratovali bi ratni huškači sami. - Ma, ne bi valjda!? Je li neko ikada i to čudo vidio? - za njih su uvijek drugi ratovali! A kada bi to kojim slučajem i bilo, siguran sam da bi oni brzo zasjeli, te u iću i piću, zagrljeni zapjevali: - Ma tko je lud da ratuje sada, kad nema dovoljno budala, e nećemo ni mi vala … ’Udri, Gara!’


Josip V. Februar 2009.