Dugovi na zelenom klasu

Pogibija japanskih ministara  i gaženje ugovora, sklopljenog u Lokarnu od strane Njemacke, ili rat u Abesiniji, sve to nije od velike važnosti za caršiju. Ali cim bi se koji narodni poslanik prokljuvio u skupštini s prijedlogom o rješenju seljackih dugova, ili je slucajno ministar financija po toj stvari dao ma kakvu izjavu, onda caršija bruji, komentira, kritizira i samo što ne udari u lelek, da se do neba cuje, od žalosti i straha za opstanak države i nacije. Ako slucajno mislite da takvom strahovanju nema mjesta i da je ono bez osnova, onda dozvolite da Vam se bez okolišanja baci istina u lice, da nemate ni najnužnijeg pojma o povijesti pravnog poretka južnih Slavena gdje je obicaj imao snagu zakona. A obicaj davanja veresije kod nas je toliko star i popularan, da ga je trebalo odavno ozakoniti. A onda, ruku na srce, taj lijepi obicaj imao je i svoju prakticnu stranu. Seljak je ovim nacinom unaprijed osigurao prodaju svojih usijeva, a briga i strahovanje od elementarnih nesreca prelazila je automatski na dobronamjerne davaoce veresije, koji su u tom slucaju, htjeli ne htjeli, morali cekati i odložiti naplatu duga, uz minimalnu kamatu za iducu godinu. I još nešto. U ove ucestale prijedloge o razduženju seljaka sigurno su upleteni prsti stranog kapitala ubacenog u našu zemlju s osiguravajucim društvima, koji pod raznim uvjetima nude osiguranje ljetine i usijeva kao nikad dosad.

Caršija je tako razclanjivala do u najsitnije detalje sve moguce pretpostavke koje su mogle doci u obzir i vezu s necuvenim atentatom na jedan važan narodni obicaj, sa cijim bi prestankom bio upropašten pripadnik najmnogobrojnijeg staleža naše zemlje.

U kavani "Kod šuplje vrece" nervoza je dostigla vrhunac. Trgovci, posrednici i bakali sjede za stolovima i dobuju prstima ispred praznih džezvi. Svi su pod dojmom novinskih vijesti, koje su jutros donijele tok jucerašnje rasprave  u skupštini o zaštiti zemljoradnika. Gazda Taso govori:

- Hoce, brate, pošto poto da nas otjeraju u prosjake. Neka nam država plati ono, naše, što smo mi dali, pa neka onda kroje kako znaju.

- Mnogo oni u skupštini vode brigu o seljaku, a kad tamo uredili ga na mehki cin. – podržava uz gazda Tasu i gazda Mile. – Dinara kredita nema on više kod nas trgovaca. Svršeno je s tim davanjem, eno neka mu sada pruže oni što se brinu o zaštiti.

- Trista hiljada dinara teftera imam. – kaže opet gazda Risto, koji je još iza rata služio kod gazda Tase – Dao bih ga sada u pola cijene samo da ne petljam više s njim.

- Tako se država vodi u propast. Mi izdražavamo i nju i opcinu i narod pomažemo veresijom, sve to s naših leda, a oni samo tako: hajd oduzmi nam i ono što imamo. – zakljuci gazda Taso, udarivši pri tom šakom po mramornoj ploci stola.

- Ono jel, ono jes. - javi se iz ugla kavane, do sada neprimjeceni stari obucar Gavro. – Grdne ste vi pare uložili dajuci seljaku veresiju, a i korist ste mu veliku ucinili, ni koža na ledima nije više njihova.

- A tko Tebe šta pita ? Šta se ti upliceš u trgovacke poslove ? – presjece mu prezrivo rijec gazda Risto . – Bolje bi bilo da, umjesto ovde, sjediš i krpiš u svom šusteraju.

- Ne pitam te, mladicu, za savjet. – odgovori mu mirno stari obucar. – Ja mnogo pamtim i znam, šta se je dogadalo u ovoj našoj kasabi. Pošteno sam proveo vijek u radu i pod stare dane docekao Batu, da me živog sahrani, pa ipak ne vicem na državu. A ti ? Razmeceš se sa stotinama hiljada, koje si uložio samo u veresiju za nekoliko godina svoga rada i još bi valjda htio da se ja, stari majstor, klanjam tvome tefteru.

- Pamet, pamet je to donijela, majstor Gavro. – rekne kroz usiljen smijeh gazda Risto i kucne se prstom po celu.

- Pamet ! Da tu ima pameti pokrio bi glavu cebetom i šutio. Da nisi možda babovinu uložio u taj posao ? – završi majstor Gavro bez uvijanja, plati svoju kavu i ode iz kavane bez zbogom.

Ova upadica sa starim majstorom ostavila je neprijatan dojam na prisutne. Zagrijana atmosfera naglo se hladila.

- Pokvaren svijet. – kaže gazda Mile bezbojnim glasom i digne se za odlazak.

Zadnji je izašao iz kavane gazda Milutin Sokic. Išao je kao preko volje u svoju magazu. Malopredašnji razgovor što ga je cuo, unio je pometnju u njegova shvacanja o slobodi trgovanja i neprikosnovenosti tefterskih zapisa. Zar nisu mogli pricekati još koju godinu s tom zaštitom, umovao je on, pa bi mi sami našli puta i nacina da toga seljaka rasteretimo. Kako sada da svršim s onim Marijanom Trkuljom iz Gornje ?

Eto, taj Marijan zakopao mu se u sred mozga. Vec danima Milutin razmišlja na koji bi nacin došao do njegove oranice, koja se tako nezgodno, kao klin uvukla u njegovo veliko imanje. Mota on Marijana, onako iz daleka vec tri godine. Daje mu veresije koliko hoce, samo da njiva Dubovaca padne, kao zrela jabuka njemu u krilo. A sada, baš u nevrijeme, došla ova nezgoda. Ucijenit ce ga dripac… ali njemu je sada nužda, ženi sina, troškovi su tu, sada ili nikada. Vec kako bi bilo, padne Milutinu na pamet, da darujem ženika, onako gazdinski i da tako utarem put Dubovaci, da lakše sklizne u moju gruntovnicu.

S takom odlukom pošao je odmah iz kavane u ducan svog komšije Memišage. Našao ga je kako sjedi na šiljtetu iza tezge sa smotanom, ali još nezapaljenom cigarom u velikom cigarluku od cilibara.

- Pa baš neka si mi došao gazda Milutine. – doceka ga ljubazno Memišaga prinoseci ruku celu i prosjedoj bradi.

- Ama komšija, ženi mi prijatelj sina pa sam skastio da ga darivam vezenim cohanim koporanom. Znam da ti držiš tu robu, pa da vidim. Ako ne tražiš mnogo i pazario bih. Bezbeli za gotovo. – i namigne sjedajuci na praznu stolicu kraj tezge preko puta Memišage.

- Imam, komšija, imam još samo tri komada i to jednaka. Ne znaš koji je kiceniji. Bijeljinski je to terziluk. – pocne on hvaliti unaprijed robu Milutinu.

Bez mnogo zagledanja Milutin izabere jedan, koji mu se cinio najprikladniji.

- Pošto ?

- Ako je tebi, tristapedeset dinara.

- Mnogo je.

- Nije.

- Kad veliš da nije mnogo, ja ga kupih. Pošalji mi ga. – i pocne odbrajati novac.

Momak ukloni koporane i istrkne da zovne kavu. Motaju oni cigare, a u ducan uide seljak, pristojno obucen. Vidi se po nošnji da je iz sela ispod trebavskih planina.

- Pomoz Bog, aga ! – pozdravi on otresito.

- Dao Bog, Marko. Koje dobro tebe dovelo do mene ?

- Jesen ide, svatove spremam pa bih trebao jedan dobar koporan.

- Ima, Marko, koporana ljepših od djevojke.

- Samo, aga, da ti odmah kažem. Pola para cu odmah dati, a za pola da me cekneš dok oberem kukuruz.

- Može, Marko, i tako. – pristaje bez razmišljanja Memišaga. - Ne pazaruješ Ti prvi put kod mene. Lijepi' smo mi vec para proturili za ovo godina.

Iznesoše ona dva preostala koporana. Seljak zagleda cohu i vez od svilenog gajtana, obrce, mjeri ocima i najposlije upita:

- Pošto, aga ?

- E, Marko, nemoj da ti se cini skupo, ali roba je dobra.

- Vidim, aga, šta kupujem.

- Kao Tebi sedamstopedeset dinara jedan, a ja da Te cekam za polovinu para do kukuruza.

Seljak ustuknu spustivši robu na tezgu.

- Skupo je, aga. – izgovori on tiho, skoro nemocno.

- Nije, Marko. Nece aga Tebe ucijeniti, svoji smo mi. Vjeruj svom agi da nije skupo i da nemam na njemu zarade koliko cašu vode.

- Milutin iskolacio oci od cuda ali šuti. Ne vjeruje sam sebi da je on taj isti koporan kupio cas prije za manje od pola cijene, pa mu neugodno što je prisutan kod ovog posla. "I ja sam trgovac", mislio je on u sebi, "ali nisam znao da se i ovako trguje. Pa koliko je onda na meni zaradio ?"

Seljak se pokoleba. Ponovo dokuci koporan, prebaci ga nekoliko puta preko ruke, a onda odstrani, uzdahne i maši se rukom u njedra. Dugo je brojao i slagao, vadio i opet vracao u platnenu kesu, dok je došlo do toga da punu šaku dinara istrese na tezgu.

Memišaga je mirno, valjda vec vican prizoru kako se seljak teško rastaje od svoje imovine, primio i prebrojao tristasedamdesetipet dinara.

- U zdravlje ti ga sin poderao, Marko. – poželi on pružajuci mu onako nezamotan koporan.

Milutin skoci sa stolice.

- Zbogom, komšija. – rekne on Memišagi i ode, a u sebi je mislio: "Ima onaj majstor Gavro pravo. Ni kože mu nece ostati na ledima ako ta zaštita ne dode. Samo da je meni još s Marijanom udesiti Dubovacu pa sam i ja za zaštitu."