DUHOVI

(Du’ovi; Doovi; Dovi) – izrazi koje naš narod u Posavini upotrebljava

Blagdan Duhova spada uz Božic i Uskrs u jedinstvene blagdane koji su se slavili tri dana. Pomicni je blagdan. Uvijek pada nedjeljom. Pedeseti je dan po Isusovom uskrsnucu od mrtvih, zbog toga se zove i Pedesetnica (Penetcostes), odnosno deseti dan po Uzašašcu na nebo.

Duh je izvor svjetla koje obasjava i jaca svakog covjeka u borbi za društvo koje je Krist zasnovao na pravednosti i ljubavi. ”Plod je Duha: ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost....  Ako živimo po Duhu, po Duhu se i ravnajmo...“ porucuje nam sveti Pavao u svojoj poslanici Galacanima. Molimo Duha Svetoga da nas ispuni ovim darovima.

-

Drugi dan Duhova je bio i blagoslov sela. Spominjem Hasicu dva najbliža sela: Zasavicu i Novo selo (Šupljenovci). Za Novo Selo me veže rodbinska veza, jer je moja snaha Manda Nedic Novoselka. Kako sam puno prije otišla u svijet, nisam nikada bila na blagoslovu u Novom Selu, ali zato u Zasavici kao puckoškolka jesam. Naime, u Zasavicu smo išli na blagoslov kod majcine poznanice. Koliko sam tuge ponijela iz te kuce ne mogu reci. Ali znam, da i sada kad pomislim na tu nesretnu obitelj, osjecam nelagodu i žalost. Rano preminuli otac, poginuli prvenac sin u Cadavici teško radeci, brojna djeca, a pomoci jadnoj ženi od nikuda. Valjda je zato moja majka htjela na taj nacin dati toj ženi podršku i reci da nije sama u svojoj boli. Od onog našeg malo, dala je koliko je mogla. Nosila je našu robu govoreci da mi imamo dvije suknjice ili dvije bluze pa možemo dati jednu, a da prije svega imamo živa oca koji ce nam nekako namaci drugu.

STRIN’ LUCA MARKOVICA KLJAJIC

Blagdan Duhova mi je upecatio u pamcenje još jednu dragu požrtvovnu osobu: strn’ Lucu Markovicu Kljajic.

Kako su Donjohasicani bliže raskršcu i Gornjohasicani od škole prema raskršcu prolazili kroz naš sokak Candžica iduci na blagoslov u Zasavicu, cesto smo iz našeg dvorišta promatrali te ljude. Nisam zapamtila svih. Jednu osobu sam trajno urezala u svoje sjecanje. Ujutro bi prolazila i podvecer se vracala. Svaki put je iznova zakupljala moju pažnju zbog svoje neusiljenosti, skromnosti i jednostavnosti. Sve je na njoj bilo tako siromašno, a opet blistavo od cistoce i cinilo se svecano. Bijela uredna marama, glotena crna suknja i zapreg, bijeli šifonski oplecak te crne ”poc’ne“ na nogama s kojih je uvijek otresala prašinu. Za dva prednja izgubljena zuba nije imala vremena za ugradivanje. Trebalo se brinuti o petoro djece. Sama. Jer, muž joj je poginuo u ratu. Kucica trošna u nizu s puno bolje stojecim djeverovskim kucama. Djeca dobra i vrijedna. Ali bez oca, predmet tudih filipika. Svi bi znali biti pedagozi tudoj djeci, a svojoj?

Strin’ Luca bi se, vracajuci se s blagoslova iz svoje rodne Zasavice uvijek zadržala u razgovoru s mojom majkom. Odmorila se, popila cašu taze vode i još što je majka ponudila pa žurila kuci djeci. Znam da su se njeni sinovi Blaž i Niko lijepo oženili, a kci Jela udala u Grebnice. Radila je jedno vrijeme s mojom pokojnom tetom Mandom u  šamackoj  Korpari. Bila je vrlo sretna kad je kupila bicikl. Teta joj je govorila: ”Blago tebi kad znadeš goniti tocak“. (Teta ga nije nikad naucila voziti). Za mlade sinove strin’ Luce Ivu i Fabijana rjede sam cula. Ipak, njihove majke ne mogu nikada zaboraviti. Bila je živi primjer sirotinjskog dostojanstva i udovicke povucenosti. Oci naše strin’ Luce Markovice sjale su tugom prošlih i nadom buducih stoljeca u kojima nece biti placa i boli, poniženja i nerazumijevanja, onih gore i onih dolje.

Draga strin’ Luco, žene poput Tebe iznjedrile su našu generaciju. Sacuvale ste ime svoje nacije i svoje vjere! Teško i samoprijegorno, ali sacuvale ste!. Hvala Ti! A otisci tvojih stopa neka budu svijetli trag dobrote ne samo u našem sokaku Candžica, vec u cijelom Hasicu i okolici.