|
Dva svijeta
Oko deset sati prije podne telefon je naglo, upravo nervozno, zazvonio.
Nikola Kvacic, direktor najveceg novcanog zavoda u tome kraju, digao se iz fotelje, u kojoj je do toga casa udobno sjedio i sa zapaljenom cigaretom pride aparatu.
- Ovdje "Tib. A. D." Molim ?
- Nice, jesi li ti na telefonu ? Ovdje Mirko.
- Da. Ja sam. Šta želiš, Mirko ? – upita on obradovan , kada je raspoznao glas svoga najprisnijeg prijatelja koji je važio za najspremnijeg i najjaceg trgovca u mjestu.
- Htio sam da doznam jesi li u kancelariji. Moram te posjetiti.
- Izvoli samo. Je li važno ?
- Da. Prilicno važno.
- Cekam te, dodi, - rekne Kvacic i spusti slušalicu.
Na poziv zvonca u kancelariji se pojavi cinovnik knjigovodstva.
- Donesi mi stanje racuna gospodina Mirka Rackica – naredi direktor.
Dugacka lista ispisana brojevima bila je zacas pred njim. Bacio je samo letimican pogled na završne cifre i sklonio je u stranu.
Dvostruko tapacirana vrata necujno su se otvorila. U kancelariju je stupio još dosta mlad, crnomanjast gospodin ljubaznog izraza lica. Besprijekorno odjeven i otmjenog nastupa, davao je utisak vanredno poštenog i dobrocudnog covjeka. Morao je imati, kao i direktor Kvacic, trideset dvije do trideset i cetiri godine.
- Zdravo, Nice ! – pozdravi on s ljubaznim osmijehom.
- Tri puta ti zdravo, Mirko ! – odvrati raspoloženo Nikola. Šta je to tako važno ? Sjedi, - i pokaza mu rukom fotelju prema sebi.
Mirko je sjeo. Prebacio je odmah nogu preko noge da su mu se vidjele svilene carape iznad plitkih lakiranih cipela.
- Treba mi, brate, novaca i to odmah – progovori on bez uvijanja i bezazleno kao što se, u nezgodnim prilikama, obraca drug drugu.
Direktor se, izgleda, nije zacudio ovakvom uvodu svoga prijatelja. Po osmijehu, što mu je zatitrao oko usana, cinilo se da toj molbi nema ozbiljne zapreke.
- Koliko ?
- Pedeset hiljada.
- Poznato ti je valjda da je tvoj racun, kod nas, ovih dana potpuno iscrpljen ?
- To znam. Imao sam preko ocekivanja velika placanja.
- A sada ?
- Isto.
- A pokrice ?
- Zbog tvoje sigurnosti ostavljam blanko mjenicu s mojim potpisom. Smatram da ti je dovoljno, za dva, najviše tri dana, dok novac ne vratim.
- Dobro, druže, - pristade bez daljega direktor. – Ja to cinim na svoju vlastitu odgovornost, a ti se požuri da vratiš. Tvoja mjenica ce mi postojati kao bon u kasi.
- Znam, ne brini i hvala ti, Nice, - rece Mirko.
Malo kasnije napustio je sa svežnjem hiljadarki banku.
Iduceg jutra velika pomodna trgovina Mirka Rackica nije na vrijeme otvorena. U pocetku to nije bilo neobicno. Pred podne kružio je medu trgovcima neki tajanstveni šapat, dok nije, kao grom, puknuo glas: Mirko najavio stecaj. Otišao je u sud da preda knjige i kljuceve od radnje.
Direktor Kvacic se osjecao kao na žeravici. Mirkov postupak bio mu je zagonetan.
Sastao se upravni odbor "Tib. A. D." Imao je i zašto. Firma Rackica koristila se visokim kreditima kod banke. Iskrsnuo u kasi i bon najnovijega datuma na pedeset hiljada dinara.
- Otkuda to ? – pitao je predsjednik direktora Kvacica.
- Imao sam povjerenje u njega. Dao sam, - odgovorio je on van sebe od uzbudenja.
- Kao prijatelju ?
- Da, kao prijatelju – jekne direktor, ali odmah zatim doda – i kao stranki koja je vec dugo u poslovnim vezama s bankom.
- Stvar mi je sada jasna – najavi predsjednik uprave ogorceno.
Nikola Kvacic se diskretno povuce u poslovno odjeljenje. Osjecao se suvišan da i dalje ostane medu clanovima uprave.
Malo kasnije su ga pozvali.
- A vi, - okrene se predsjednik njemu u lice – morate predati dužnost direktora. Ostalo cemo vidjeti naknadno.
Za Kvacica to je bio strahovit udar. Odjurio je izbezumljen u kucu prijatelja Mirka. Jedva je uspio da ga ovaj primi. Docekao ga je u sobi s novinama u ruci.
- Šta uradi od mene. Mirko ? – upita ga on hladno.
- Ja s tobom ništa nemam, Nice, - odgovori on mirno.
- A pedeset hiljada dinara što si mi juce digao ? A moj položaj ? A moja egzistencija ? Šta kažeš na to ?
- Ništa. Ja sam ucinio što sam morao uciniti da bar nešto spasim.
- I da mene upropastiš. Razbojnice ! – dobaci Kvacic pa pljune pred dojucerašnjeg prijatelja i kao lud izleti na ulicu.
Na mjestu gdje se sada dizala velika zgrada "Tib. A. D." nalazila se cetrdeset godina ranije magaza, s jakim drvenim cepenecima okovanim u gvožde. Muratage Lasica. Nekada je Muratagina magaza bila, kao šipak, puna svakovrsne skupocjene robe. U njoj je mogao svako da bude podmiren, od svile i teške coje do šarenih bašlijica, a o njegovom poštenju pricalo se nadaleko. Domacini iz okolnih sela, sve sami kršcani, njegove mušterije, slali su nedoraslu djecu u njegovu trgovinu da pazare kucne potrebe, svake vrste, bez bojazni da ce im Murataga poturiti lošiju robu ili udariti vecu cijenu. Bilo je to ono starinsko napokolebljivo poštenje. Ali došao novi vakat. Djeca mu poprirasla i on odlucio da ih pošalje u škole i tako spremi za život novog vremena. Sreca i prilike u trgovini mijenjale su se naizmjenicno sa trzavicama i nedacama. Murataga se žilavo odupirao, ali magaza je postepeno, skoro neprimjetno, bivala sve praznija.
Nekada, u dobra vremena, on je odlazio svake godine s citavim karavanom u Sarajevo po robu. Takav odlazak bio je pravi dogadaj o kojem se dugo pricalo. Cijelo gradanstvo uz pjesmu i ciku pratilo ga daleko izvan grada na sarajevski drum da mu poželi sretan put i povratak s novostima koje ce uzbudivati caršiju cijelu godinu sve do ponovnog putovanja u šeher.
Sjecao se Murataga dobro toga vremena kada je s punim cemerom dukata kretao veselo na put. To je bilo nekada. Sada je vec treca godina kako ni maknuo nije iz magaze. S malo novaca ne vrijedi polaziti, a mnogo ih nije imao, vec donosili mu prijatelji, onako usput, sa svojom robom pokoji denjak. U jedno vrijeme poceli mu dolaziti stari ahbabi u ducan pa svi kao po dogovoru navalili s pitanjima: zašto i on ne ode do Sarajeva.
- Razlika je to, Murataga, velika ako odeš pa sam sebi izabereš i kupiš, razlika je i u robi i u zaradi nego ovako, - govorili oni njemu.
- Znam ja to, - odgovori im on mrzovoljno – ali ja sam otanjio s gotovim novcem.
- Samo ti kreni, pa koliko toliko, bolje ce biti nego ovako.
- I on se odluci. Dugo je na divanhani govorio sa ženom Fatimom. Uzece, veli, struku njenih velikih dukata pa ce poslije opet kupiti drugu. Ona sva sretna pristaje.
- Uzmi samo, Murataga, uzmi, i one druge – nudi mu Fatima hanuma.
- Necu – otsjece on, kao nožem, povrijeden u ponosu.
A ona se tiho povuce i ne govori mu više o tome, jer može odbiti da se posluži i onom jednom.
Proculo se da Murataga ide u Sarajevo. Dan uoci polaska pozvao on sve svoje prijatelje da mu poslije jacije svrate, na divan i kahvu, u kucu, sretnog puta radi.
Žena mu, sa mladima, spremila veliku sobu u kojoj ce da sjede ljudi s njenim Muratagom. Došao i on, ranije nego obicno, poslije akšama kuci. Pogleda spremljenu sobu pa se ushodao po njoj, a ništa ne govori.
- Šta ti je, Murataga ? – pita ona plašljivo, vidi uznemiren je zbog necega.
A on ne odgovara odmah, vec samo i dalje kruži pogledom po minderlucima.
- Znaš li ti koliko ce veceras biti ljudi u ovoj sobi ? – pita je poslije.
- Ti rece oko trideset – odgovara ona, pa stane nabrajati imena pozvanih.
- Tako je – potvrdi on. – A možeš li se ti pouzdati da ceš zapamtiti svako mjesto na kojem je ko od njih sjedio ?
- Mogu – odgovori ona bez predomišljanja.
- I nemoj da bi se prevarila.
- Necu. A zašto to, Murataga ? – upita ona ne razumjevajuci od toga svega ništa.
- Vidjet ceš – kaže on ne gledajuci joj u oci i izgubi se iz sobe.
*
Poslije vecernje molitve u džamiji pošao je dosta veliki broj videnijih ljudi, aga i begova, Murataginoj kuci. Sjedjeli, razgovarali, popili kahvu i u neko doba digli se i poželjeli Muratagi sretan put.
U sobi ostao sam Murataga sa ženom. Prišao je vratima i zamandalio ih. Iza pasa izvadio je komad papira i olovku pa se obratio ženi.
- Ti zadi sada redom, kako je ko sjedio, pa na svakom mjestu podigni jastuk i reci šta si tamo našla i ko je sjedio.
Ona posluša kako je on naredio.
- Ovdje je sjedio Izetbeg, - javi ona od prvog mjesta s kraja. Murataga zapisa to ime na papiru.
Kada je podigla jastuk pod njim se ukazala svilena kesica nabrekla od punoce.
- Daj ovamo, pa izbroj šta ima u njoj – naredi on.
Ona se primakne do njega i istrese sadržaj iz kesice. Trideset dukata nabrojaše oni zajedno.
On to zapisa.
- Ovdje je sjedio stari Aliaga, - javi ona opet.
Nabrojaše dvadeset i pet dukata iz kesice pod jastukom.
- Ovdje je, opet, sjedio Miralem efendija, - pod jastukom se nade u kesici cetrdeset dukata.
Prvi pijetli, poslije ponoci, zapjevali su kada je Murataga sa ženom završio popis pozajmica što mu ostaviše prijatelji, sve krijuci jedan od drugoga, bez svjedoka.
- Devetsto trideset dukata – zbroji on.
- Sada me slušaj, Fatima, - kaže on ženi. – Ne znam šta se meni, sada na putu ili kasnije kada se vratim, može dogoditi. Ovdje je zapisano. Svakome treba do groša pošteno vratiti.
- Znam, Murataga,- odgovori ona poslušno, ne misleci da bi drukcije i moglo biti nego ovako kako je on rekao.
| 
