Glotene gace

Giorgio Armani, Burberry, Loris Azzaro, Benetton Group, Esprit, Hugo Boss, Pierre Cardin, Nino Cerruti, Christian Dior, Dolce & Gabbana, Gianfranco Ferré, Gucci, Tommy Hilfiger, Wolfgang Joop, Calvin Klein, Karl Lagerfeld, René Lacoste, Ralph Lauren, Franco Moschino, Rudolph Moshammer, Takashi Murakami, Jean-Claude Pascal, Miuccia Prada, Paco Rabanne, Yves Saint Laurent, Jil Sander, Versace... i mnoga mnoga druga imena svjetske mode, silne Fashion-firme nisu do dana današnjeg uspjeli jedno napraviti - „haljinku” koja je sve u jednom: školska uniforma, sportska odjeca, radno odijelo, džepna maramica, kupaci kostim, pidžama, jednako pogodna za cuvati krave ali i skoknuti na vjeronauk... Potvrdio mi je to kompetentno i priznati europski strucnjak za odijevanje, naš Posavac, Jovic Ivo Deco iz Dubice, dugogodišnji predstavnik velikih svjetskih modnih firmi u Bosni, Sloveniji i Hrvatskoj.

Adidas

E takav odjevni predmet, tako Fashion-cudo, odjevni perpetummobile, pravile su naše samouke seoske šnajderice na starim singericama i bagatkama na nožni pogon, a ponajbolje je to radila Mikic Stana, Mate Ruškina žena, Marijana Boge mama. Puno prije toga, Adolf (Adi) Dassler je sa svojim bratom Rudolfom u Njemackoj osnovao firmu „Adidas”. Kasnije se braca podijelila, pa je Rudolf osnovao „Pumu”. Svima poznate bijele štrajfne, zaštitni znak Adidas marke uvedene 1949. godine, Da li je to Stana negdje vidjela ili ne, da li je imala licencu ili ne, ne znam, ali ubrzo je bila prva šnajderica koja je pocela šiti glotene gace sa bijelim štrajfnama sa strane, uzduž nogavica i džepicem otpozadi. Tako je paralelno sa eksplozivnim razvojem „Adidasa” i osvajanjem svijeta bijelim trakicama, Stana uspješno razvila posao i osvajala svojim crnim glotenim gacama sa bijelim trakicama sokake u hasicu i okolnim selima..

Naši gastarbajteri u Njemackoj, Austriji, Švicarskoj, nasjedali su (i nasjedaju još) reklamnim trikovima vještih promotora, masovno su za velike pare kupovali deke „Vier Jahreszeiten”, vjerovatno nazvane po istoimenom cuvenom hotelu u Münchenu, omiljenim odsjedalištem Michaela Jacksona, deke koje, navodno, zimi griju a ljeti hlade! Priznajem, nisam isprobao. Možda i jeste tako ili se umisli da je tako. Ali glotene gace sam isprobao, i te kako, i imao sam osjecaj da su baš ko stvorene za  sva cetiri godišnja doba, ali obrnuto - zimi hlade, a ljeti griju! I kruv, ispecen u dubokoj tevsiji obloženoj kupusnim listom, namazan trojom (svinjska mast sa dna kante pomiješana sa sitnim cvarcima) ili „uzrncanom” mašcu, popapricen, šmekao je najbolje na meraji, negdje uz tarabu, kraj kanala, na legama i cebama (ljuljackama od vrbovih grana i like) luških travnjaka, ispod kubanja klašure, ali uvijek sa crnim glotenim gacama na sebi i jednako tako cuvenim, jeftinim mornarskim majicama sa prugama. Jer, moraju se nakon jela ruke i obrisati!

Izraz glot potjece od njemackog glatt (ravan, gladak) a odnosi se na „Satin glatt”, dakle glot je glatko satinsko (satensko) platno, koje se proizvodi na Jaquard-mašinama, tehnikom spajanja niti zvanom „Atlas”, cime se postiže jaka, dvostrana tkanina. Materijal svjetlucav (ko patkova glava!), sa dvije strane, dva lica kako se govorilo, materijal sa dvije strane, dva lica, glatko sjajno naprijed, a mat izopaka. Iako se može prozvoditi iz razlicitog materijala, najcešce je to viskoza, poliester i umjetna svila, jer ti materijali dodatno poboljšavaju sjaj. Danas se puno koristi za izradu svecane odjece, donjeg veša, za postave na odjeci, a onaj od pamuka radeni za posteljinu i zavjese. Najredi je vuneni satin (Charmelaine).

Pojavom glota kao osnovnog materijala za izradu muških gaca (i ne samo njih) predne (lanene) gace odlaze polako u zaborav, porket se koristi samo za duge muške gace sa uckurima, svitnjacima, te ženske gace koje su se šile do kratko ispod ili iznad koljena, a nogavice završavle gumenim steznicima. Gace od pamucnog crnog štofa koji je brzo izbjeljivao, kao pretece glotenih, šile su se i dalje jer je taj materijal ipak bio jeftiniji.

Tergalke

Od glota su se šile i druge stvari, ženski šorcevi za „fizicko” u školi u dvije verzije, široj, napumpanoj, sa gumama na nogavicama ili onoj uskoj, seksi, što tada ni ja, a niti one cure koje su ih nosile, nismo znali da se zove „Hot pants”. Od glota su ubrzo pravljene i ženske suknje, zaprezi, suknje. Sitno faltane i upeglane, „polugradanske” suknje zvane tergalke, pravljene su naravno od tergala, a prve su probile „zvucni zid”, odnosno pocele se, tada još sramno, nositi iznad koljena. Za razliku od nekadašnjih sukanja do clanaka u koje se cak znao uvlaciti i kolut od celicne žice, da budu šire, punije, zvale su se „žicarke”. Kako se u njima sjedalo, nije mi ni dan danas jasno. Moralo se paziti da se suknja ne pokvari, jer samo peglanje faltanih sukanja je bio veliki posao, faltu po faltu prskati vodom, savijati, upeglavati peglama na žaru (grijale se tako da se kroz vratašca u njih ubacivala žara iz šporeta), uvezivati i pobožno odlagati u orman sa mirisnim tkunjama (dunjama), uvezane špagom u rolne, gdje su cekale rijetke prigode da se izvade i obuku. Skupa sa mirisnim, izbjeljenim i uštjerkanim košuljama i bluzama.

Filkino zlato

Pojavom kracih sukanja, tergalki, debele, od vune ili rodice (umjetne vune) rucno pletene „bobane” ženske corape izgubile su svoj smisao. A krpe rodicanke su ostale rezervirane samo za starije žene. Danas ih ne radi više niko, nema ih kupiti „ni za lijeka”. Dugo sam, za jednu zimoježljivu Zasavicanku, kojoj je to velika želja imati, tražio po Posavini jednu novu, pravu, rodicanku. Bezuspješno. Neki su mi, u šali naravno, obecali dati staru, polovnu, bakinu, ali se moram strpiti dok baka umre! Poklonio sam joj meksicki ponco, slican nadomjestak za rodicanku, ali iz države i kulture koja do svoje stare tradicije još puno drži. Za razliku od nas koji cesto sve ono staro, lijepo i toplo, zaboravljamo, pa cak i nipodaštavamo.

U uvjetima života kada se sve odvijalo po onoj „sam svoj majstor”, malo je dolazilo u selo industrijskih, kupovnih stvari. Vješte samouke hasicanke su proizvodile odjevne predmete same. Ovdje bih napomenuo samo neke: šile su reklje, ženske košulje: bjelace, šljokanice, rukave i rukavice, lajbice (grudnjake), zelene i ugašene (kafene, smede) plišane suknje, muške pantalone i kaputice… Nakit od „filkinog zlata”, koji je ime dobio po jednoj Prudjanki (Grgicka) koja je takvu bižuterija od imitacije zlata u Šamcu prodavala, odlazi takode u zaborav.

Mini – Faks!

I pratili su se modni trendovi! Tako je prava pošast mladih djevojaka jedno vrijeme postala kratke, nesto šire (podvirivanje!) haljinice na tregere (danas se to kaže Old School Style), te absolutni hit – uske, poluprovidne mini suknje od platnenih vrecica deterženata za pranje. Ubrzo nije bilo cure cija zadnjica nije bila ukrašena velikim natpisima „Faks helizim” osjecke „Saponie”. „Albus” i „Plavi radion” nisu bili u modi i atraktivni, a Dita (Tuzla) sa svojim „Arielom” nije uspjela svoju, za tadašnje uvjete totalnu reklamu smjesti na najbolja mjesta zgodnih hasicanki. Kako došle, tako i otišle, vrlo brzo su takve minice izašle iz mode. Ne smijem se zakleti, ali mislim da ju je prva obukla, inace jedna od najzgodnijih hasicanki, Jela Luje i Marijana Brandica, i tako obucena jednog nedjeljnog popodneva, kada se omladina inace „išla vozati”, protjerala (muški!) tocak (bicikl) od Njevice kod arterca, preko Školišta kod citaone do Malog i Velikog raskršca i nazad! Vjerovatno je napravila i drugi krug, kroz Blažanovice, preko cuprice i škaricki sokak, pa cuprije na Žendragu i kraj Karalica kuca, ali to nisam mogao znati jer nisam spadao u sretnike koji su imali bicikl i nisam se, kao mnogi, mogao sjuriti biciklom za njom, tako da se oblak podignute prašine te svojevrsne misionarske i vizionarske (!) procesije nadaleko vidio. Takvu halabuku ne izazove danas ni Paris Hilton kada se pojavi na Oktoberfestu u Münchenu!

„Djeca cvijeca”

Kod naših muškadina, pandam kafs-suknjicama, bile su perlonke košulje! One koje sigurno danas niko ne bi obukao niti za snimanje filma! Najjeftiniji, najobicniji perlon koji bi trebao biti što dalje od kože, koristio se za izradu uskih perlonskih košulja pastelnih boja. Rijetki su ih imali. Mirko Ive Blažanovic, Carev, Kazimir, imao je perlonku prvi. I to dvije, u dvije boje. I još jednu „šlinganu”, roznu, sa šarenim rupicama. Bio je, naravno odmah glavni, a vecina kojima je takva košulja bila velika želja, nije ih nikada ni obukla, jer se brzo saznalo kako one nisu dobre za ljudsku kožu. To nije sprecavalo naše gastarbajtere da iz Njemacke, uz kao brezga (barska biljka od koje se prave asure) brunjave kose, velike zulufe i švapske šeširice, donesu i takve, ali kvalitetnije, hippy perlonke (pogledajte stare slike Jimi Hendrixa i festivala Woodstock), drecavih neonskih boja, sa velikim dugim špicastim kragnama (takve nose danas raveri), šivene uz struk, i isto tako šarenim puloverima na V-izrez bez rukava sa vrištecim vodoravnim prugama, a poneki i sa kravatom, koja naravno, kicava kao i sve ostalo, na kockice ili tufnice, paše uz to. Crvene ili cickove (narancaste) corapice, uokvirivale su prve „šimi” cipele sa plejovima da se bolje cuju kada se u njima hoda, prešpicaste za naše široke i grube seljacke tabane, tako da onima koji su ih nosili, nije bilo veceg meraka, cak ni od zavidnih pogleda susjeda u gumenim „Borovo” opancima i kaljacama, od toga kada ih, presretni – konacno izuju!  P.M.