Goli otok danas

 
Ono što ovaj logor razlikuje od drugih je da kažnjenike nisu ubijali stražari ili policija, nego su se oni medusobno ubijali

Kada sam dobila poziv da idem na Goli otok asociralo me to na neki od filmova u kojima se opisuje Alcatraz. Zgrade, kamenje, žica, uzburkano more oko otoka. U organizaciji Udruge hrvatski domobran i Hrvatskog casnickog zbora u nedjelju mi se pružila prilika upoznati mjesto na kojem su završile mnoge ljudske sudbine. Iako postoji nekoliko puteva koji do njega vode, mi smo na krajnje odredište krenuli iz grada Krka. Domacini na brodu bili su odlicni, kao i hrana koju su nam pripremili, a to ne cudi jer gazdarica je iz naših krajeva. Rodena Dugorešanka Davorka Fuduric (djevojacki) prije 25 godina došla je i ostala na Krku, a danas sa svojim suprugom Antonom Žužicem i obitelji turistima pokazuje sve ljepote Jadrana. Nakon sat i pol vožnje brodom došli smo na Goli otok.
 
”Sagni glavu, ruke na leda, skini kapu – bando!“
Kako bi upoznali pravu istinu i stekli uvid u zbivanja koja su se stvarno tamo dogadala, logorom nas je proveo bivši kažnjenik Vladimir Bobinac rodom iz Zagreba. U Zagrebu je bio uhapšen kao student zbog jedne izjave na Fakultetu. Iz tog razloga je 1949. godine bio izbacen sa Fakulteta i završio je na Golom otoku. Proveo je ovdje dvije i pol godine.
U to vrijeme bila je dovoljna i najmanja sumnja da bi se završilo u zatvoru. Tako je vec 1948. godine bilo 600 zatvorenih ljudi, a slijedece godine cak preko šest tisuca zatvorenika. Tada se došlo na ideju da je nužno odrediti jedno mjesto gdje bi se svi ti ljudi podvrgnuli posebnom režimu i gdje bi izdržavali kaznu.
Otok Goli je izabran zbog nenaseljenosti, a i bijeg je nemoguc. Na taj otok od koji je imao cetiri logora, prva grupa došla je 9. srpnja 1949. godine. Tada je otok bio skroz pust, nije bilo nicega osim drvenih baraka. Sve što je kasnije izgradeno, izgradile su ruke nepoznatih graditelja, odnosno zatvorenika. U prvoj grupi bilo je 1200 ljudi koji su dovedeni iz razlicitih zatvora osudeni na smrt. Oni su bili medusobno solidarni i povezani cak su postavljali zahtjeve da se njima kao politickim zatvorenicima priznaju medunarodna prava za postupke sa politickim zatvorenicima.
No, nakon što je došla druga grupa stvari se mijenjaju. Medu njih su ubaceni agenti koji su stvarali grupacije. Tako su pale prve žrtve na Golom otoku, kada su kažnjenici iz druge grupe napali one iz prve grupe. Ono što ovaj logor razlikuje od drugih je da kažnjenike nisu ubijali stražari ili policija, nego su se oni medusobno ubijali. Goli otok poznat je i po tome da je svatko tko je došao izgubio svoje ime i dobio jedno opcenito ”bando“ i vrijedilo je pravilo ”Sagni glavu, ruke na leda, skini kapu – bando!“. Stvoren je takav sistem i strahota ovog logora je da je kažnjenik na kažnjenika dizao ruku. Ovdje se ponovno vršilo ispitivanje i istraga kažnjenika. Kako naš vodic kaže ovo je bila velika škola u kojoj si morao shvatiti da si uvijek kriv, da si zahvalan UDBI što te je uhapsila jer si ti kriv i zahvalan što su dokazali da si kriv i što su ti omogucili izdržavanje kazne. Nepisano pravilo medu njima bilo je ”cuvaj se i zemlja i ima uši koje cuju, cuvaj se što u snu govoriš“. Najteže im je padala osamljenost, u masi ljudi si a opet sam.

”I ja neko drvo imam ovdje“
Jedno od onog što su kažnjenici morali raditi bilo je tucanje kamenja. Cijeli dan su to radili na suncu bez vode. Medusobno nisu pricali jer se to nije smjelo, a ako je netko prestao s radom drugi su ga prebili, tako da nitko nije prestajao. Tim kamenom nasipavao se put i kako naš vodic kaže tada se govorilo ”Udarom kamen o kamen gradimo staze i puteve do našeg zatvora.“
Na nogama su imali nešto od starih automobilskih guma izrezano u obliku dona i vezano remenom za nogu. Kada se remen pokidao vezali su to žicom, a tko je nije imao morao je ici bos.
Na otoku nije bilo šuma, samo goli kamen, a danas je djelomicno prekriven drvecem. I ta šuma je narasla radom i rukama kažnjenika. Oni su u kamenju dubili rupe, okolo su sabirali zemlju, stavljali je u te rupe i tu se stavljala sadnica buduceg drveta. Da bi ta mladica izdržala žarko ljetno sunce kod svake je stajao jedan kažnjenik i zagnut sa rukama na ledima sagnute glave svojom sjenom je štitio mladu biljku. Kako je sunce putovalo tako se i kažnjenik morao okretati. Kada bi mogli govoriti sigurno bi svako drvo ispricalo pricu o svom ”ocu“ koji ga je uzgojio. I naš vodic je to radio. Kako nam je rekao roden je u Zagrebu na asfaltu, a na Golom otoku ima svoje drvo.
Sve što je izgradeno na Golom otoku i na otoku Grguru koje smo takoder posjetili izradeno je rukom robijaša. Samo što su na otoku Grguru bile žene na izdržavanju kazne.
 
Potrebno promicati istinu
Puno je prica koje bi se mogle još ispricati o otocima Goli i Grguru, a najbolje to znaju oni koji su tu proveli godine svoga života. Još jedna cinjenica je da je ovaj zatvor nakon 70-tih godina bio zatvor za one koji su pocinili neko kriminalno djelo, jer kako mi je objašnjeno niti jedan ”proljecar“ nije bio zatvoren ovdje. Ovaj izlet Udruga hrvatski domobran i Hrvatski casnicki zbor organizirali su sa ciljem edukacije, da se promice istina o otocima Goli i Grguru. Danas je to pustoš, jedini stanovnici su gušteri, slomljeno drvece i ovce. Trebalo bi nešto uciniti da ovo postane turisticka destinacija i spomen obilježje u spomen na sve nevine koji su ovdje završili zbog izgovorene rijeci. Tako bi se i na mlade generacije prenijela istina o svemu što se ovdje dogadalo.
 
tekst i foto: Ana Župancic                                                                                            Copyright © KARLOVACKI TJEDNIK. Sva prava pridržana.