Griješnik

         Kada je gazda Dujko nekako pred Božic svojim trgovackim poslom doputovao iz kasabice u unutrašnjosti ranim vlakom u Sarajevo, bio je još gust mrak. Do svanuca je trebalo dugo cekati, a u kavane mu se nije ulazilo. Zar u kasabi se zlopatiti i u znoju kuckati paru na paru, pa onda doci u Sarajevo pa po kavanama trošiti ovako mukom stecene dinare. To ne ide, mislio je u sebi gazda Dujko, i odluci da pješke prevali put od stanice do u grad, pa da u katedrali, slušajuci ranu službu Božju, doceka dan.

         Pa nema u tome ništa cudno. On je vazda održavao dobre veze sa svima utjecajnim crkvenim pastirima pa je, što više, od biskupa dobio i odlikovanje za kršcanske zasluge u vidu jednog velikog prstena ukrašenog dragim kamenjem. A nije gazda Dujko bio makar tko, daleko od toga. Bio je on trgovac kao jedan po jedan u cijelome svome kraju. Ono, istina, on je došao odnekud iz bijela svijeta kao puki sirotan, jak kao medvjed podmetao je neštedice leda pod terete, dok jednoga dana i sam nije postao trgovac. Dalje je išlo lagano. Razapeo je mrežu kao pauk, upetljao u nju seljake iz okolnih sela i Bog da te veseli. Spetljan s njegovim interesima, koji su bili nezajažljivi, seljak nije više mogao prodati kravicu, ni pokositi pšenicu dok ne zatraži njegov savjet. A on je za takve slucajeve imao mnogo smisla. Samo bi kresnuo okom u debeli tefter dužnika i odmah je bio na cisto kakva je vrsta savjeta potrebna tome covjeku u ritama, što je ponizno pokunjen stojao ili s noge na nogu skakutao pred njim dok mu kroz poderani pokrov na glavi, što je nekada bio slican nekoj kapi ili fesu, vire cuperci kose, a ocima koluta na sve strane po rafovima magaze, samo da se ne sretne s pogledom gazda Dujke.

         - Pomoz Bog. Eto ... ja doš'o, gazda – javi se on najzad poslije dugog cekanja, da bude upitan što hoce.

         - Vidim da si doš'o – odgovara mu kao ljutito Dujko. – Cujem od mojih ljudi da prodaješ onu svoju kravu. Je li to istina ?

         - Pa jes', gazda ... nužda ... ogolili smo u kuci, a nema se otkuda. Radimo, patimo se svi, a bericeta nema, te nema. Moram da je prodam.

         - A znaš li ti, pasji sine, koliko mi duguješ ?

         - Ne znam, gazda, a i zašto ... ti znaš, a ja vjerujem.

         - Tako je, tako, - odgovara zadovoljan Dujko, a desnom rukom prelistava po tefteru.

         Seljak zinuo pa i ne skida oka s umašcene knjižurine, trese se duša u njemu od straha pri pomisli da ce cuti koliki je dug.

         - Kravu ti dotjeraj meni, ja sam kupac, a ti se podmiri nešto u robi iz ducana, a ono drugo cemo otpisati od duga. Znam ja te vaše crkotine i koliko one vrijede.

         - Dobro, gazda. Ti znaš kako je za nas najbolje, pa kad veliš neka tako bude – kaže zaprepašteni seljak, videci da nece pipnuti ni dinara gotovine od svoje kravice i stušti kroz vrata kao oparen na ulicu.

         Tako je gazda Dujko trgovao i održavao u neku ruku socijalnu ravnotežu u svome kraju. "Seljak ti je", govorio bi on svojim istomišljenicima u caršiji, "što i vrba, treba ga dobro okresati svake godine, propustiš li to samo jednog proljeca, on bukne, osili se i pomami, pa ga onda ne možeš snositi, kao ni cir na jeziku".

         I, eto, taj gazda Dujko uputio se tog ranog jutra, dok su sve ulice još mirovale, sa stanice središtu grada pravo katedrali.

         U crkvi je nekoliko svijeca jedva razbijalo tamu ispod visokih svodova. Desetak prilika klecalo je pred oltarima u skrušenoj molitvi, a pred svakom ispovjedaonicom po jedan pokajnik olakšavao je dušu priznavanjem svojih grijeha. Kroz mozak gazda Dujka nešto sijevnu. Zašto da se i on ne ispovjedi i pricesti, ovdje u Sarajevu, kada je ovako zgodna prilika ispala. Nije još ništa toga dana u usta metnuo, a i inace prilika je, niti on poznaje svecenika, niti svecenik njega, može sada onako kako Bog zapovjeda da olakša dušu iskrenim priznanjem bez ustrucavanja, i kasnijeg osjecanja da je mnogo što šta zatajio i time samo povecao i onako velik broj grijeha. Zar bi mogao, na primjer, da povjeri sveceniku u svojoj kasabi, kako je lane dao ženi za troškove deset hiljada dinara kada ju je poslao u banju na mali provod. Kasnije ga je taj izdatak toliko mucio i pekao, da nije imao mira dok nije dograbio tefter i svakom dužniku pripeo po malo u dug. Nije mnogo, ali je dužnika kao pljeve, pa kada je sve zbrojio, a ono isplatio se ženin provod u banji i još viška oko cetiri hiljade. Pa kako bi on mogao svome domacem sveceniku da to prizna a kasnije, kao ugledan trgovac i primjeran domacin, da se pred njim crveni i obara oci u zemlju kada se u društvu sretnu.

         On tako mislima zabavljen oko svoje muke, a prilika što je do sada klecala pred najbližom ispovjedaonicom podiže se i ode u pravcu oltara. Gazda Dujko poklekne na njeno mjesto. Poslije uvoda dopre mu do ušiju pitanje:

         - Jesi li griješio ?

         - Po glasu i odriješitom pitanju osjeti Dujko, da tamo iza rešetkaste predgrade sjedi covjek koji se dobro razumije u taj posao i srce mu nemirno zaigra pod debelim kaputom.

         - Jesam – odgovori on tiho.

         - Reci mi svoje grijehe.

         Umjesto odgovora, od Dujkove strane, culo se samo neko nerazumljivo mrmljanje i mucanje. Svecenik prede na pitanja.

         - Jesi li varao drugoga ?

         - Jesam.

         - Jesi li nepravedno otimao tude ?

         - Jesam.

         Svecenik malo pošuti, kao da nešto smišlja.

         - Kakvim se poslom baviš ?

         - Trgovac sam.

         - Jesi li krivo mjerio ?

         - Jesam.

         - Jesi li nepravedno zaduživao one što su uzimali na veresiju ?

         Ovdje se Dujku prevrnu u želucu, a u grlo mu se pope nešto kao lopta i on ocajnicki priznade:

         - Jesam, jesam. Radio sam sve, što se u mojem poslu uraditi može samo da zaradim.

         Opet je nastao tajac. Dujko se od nelagodnosti preznojavao.

         - Mnogo si griješio. A kaješ li se ?

         - Kajem, - izvali griješnik, olakšan skorim svršetkom ove, kako se njemu cinilo, duge ispovjedi.

         - A možeš li obecati, da ceš ucinjene nepravde popraviti i da ceš oštecenoj subraci na neki nacin povratiti što si im oteo ?

         - To ne mogu.

         - Šta rece ? Kako ? – upita ispovjednik u cudu. – Pa ja te onda ne mogu odriješiti od grijeha, niti se možeš pricestiti.

         - Svejedno, ali to ne mogu obecati.

         - A zašto ?

         - E, pa, kad sam se vec ovako iskreno ispovijedio, da iskreno i na ovo odgovorim. Ako ja svakome pošteno vratim i namirim što sam mu oduzeo, onda meni nece ostati ništa. Sve što imam tude je, ono što sam pošteno sa svojih deset prstiju zaradio, to sam pojeo i popio.

         Iza rešetaka na ispovjedaonici cuo se jedan dubok uzdah i šuštanje grube odjece covjeka što je tamo sjedio, valjda ni sam više ne znajuci šta da pocne sa ovako okorjelim griješnikom.

         Dujko se podigao i izašao iz crkve.

         - Ovaj mi posao nije uspio – zakljuci on poražen i zakoraci ulicom da potraži kavanu.

Oko njega je još uvijek vladao mrak.