Hasicka kuhinja - gastronomija


Kada se govori o umjetnosti uopce, tada mnogi teoreticari medju grane umjetnosti; plesa, knjizevnosti, glazbe, kiparstva, arhitekture  i  graditeljstva, teatra i filma ubrajaju i umjetnost kuhanja tj. gastronomije. "Gaster" je grc. rijec a znaci trbuh, zeludac. U spoju s rjecju "nomos" (  pravilo i red), znaci kuharsku vjestinu priredivanja jela. Neki tome pridaju kult birane hrane i kuharske umjesnosti.


Naravno, kuharska umjesnost se razlikovala od kuharice do kuharice, s obzirom na socijalne prilike obitelji, godisnje doba, dane posta, sezonske radove u polju, kucne svecanosti.....No, kao i u svakome poslu najvaznija je bila ljubav prema onima za koje se jelo pripremalo. Svaki narod ima svoje obicaje, nosnju, glazbu, narodnu umjetnost uopce pa shodno tome i kulinarske specijalitete.


I nas posavski kraj je bogat po svojim specificnim jelima. Dakako, kao nijedan drugi, nije izuzet od utjecaja zemljopisnih i povijesnih datosti ni u ovome segmentu.


Prozimanja su neminovna, a utjecaji, barem sto se ove sfere ticu, mogu biti samo obogacujuci. Nasa kuhinja je zanimljiva zbog svoje raznolikosti od one pikantnije, kuljen, kobasice, cvarci.... npr., do one blaže od mlijecnih proizvoda (sirenje, mladih sireva ,macenica....npr)


Vjekovna turska okupacija ostavila je svoje tragove  i  u gastronomiji (sarme, tarana..), austrougarska vlast takodjer (kronfe - krafne, medjvjedje sape ...npr), kao i utjecaji susjeda. Mozda ja ovdje necu reci Bog zna sto novo, ali uvijek kada bih cula za manifestaciju kuharskih specijaliteta pod nazivom "KAJ SU JELI NASI STARI", a koja se odrzava svake jeseni u Vrbovcu sjetila bih se naših hasickih vrijednih zena i njihovih kulinarskih sposobnosti. Kako je moja sestra Kata, koja tamo od rata zivi, prisutna na tim svecanostima znala bi mi reci da je "zelja mine" kada to vidi i sjeti se rodnoga kraja. Mozda bi i mi mogli napraviti nesto takvo! A ona je kuharica par excellance !

A uz tradicionalna jela, svjedoci smo, da se ljudi u tudjini sastaju, prepustaju uspomenama iz mladosti, obnavljaju svoje obicaje, jezik i kulturu. Osobno sam dobar dio svoga zivota drzala u ruci vise pero nego kuhacu pa mozda nisam najbolja osoba koja bi govorila o nasoj kuhinji. Zato je ovaj clanak vise poticateljskoga tipa, pa molim sve drage nase bake  i  majke da pomognu. Ovoga casa moje misli osobito idu strini Ivanki cic´ Ambre, strini Ankici Peje Sarica, Mandi Sinko, Mari Adžijinoj....


Razmisljam hocu li imati vremna kada dodem na godisnji sjesti s njima i  zapisati koji stari recept. Jer, vjerovali ili ne i ovdje mi dobro dodju iskustva nasih prdsasnica.


Nasa hasicka kuhinja, kao i okolice, je raznolika;

S obzirom na godisnja doba. Jasno je da jelovnik ljeti i zimi nije bio isti.


Z i m s k i  j e l o v n i k

 

se sastojao uglavnom od kuhanoga graha, kiseloga kupusa, krompira (kompjera)... Grah se kuhao najcesce petkom, pa je i bio postan. Bolje je bilo ako se kuhao koji drugi dan u tjednu jer se moglo u njega staviti malo suhoga mesa ili slanine.Medjutim, na tavan se bas nije islo svaki cas i nije mogao ici svatko do domacin ili domacica. Islo se planirano. Valjalo je paziti da uvijek ima nesto "za obraz",  "ako tko bane",  tj. za goste, za " meze". Kuljen se cuvao za Uskrs i blagoslov.


Jednako kao s grahom, bilo je i s varivom od kiselog rezonaga kupusa. Sarma se nije radila tako cesto, ali se rasol cesto pio. Svinjska mast se trosila svih dana u godini, osim petka kada se upotrebljavao zejtin (turc. u znacenju ulje). Uz zimsko vrijeme valja spomenuti TRAP koji je sluzio kao ostava. U vrijeme kada nije bilo frizidera trap se nalazio gotovo pred svakom kucom.To je bila jama u koju bi se, kao podloga stavila slama, a na nju krompir,  luk, rotkve, pa cak i lubenice.


Trap se nije otvarao cesto, povremeno i  na brzinu da ne prodre zima u nj. U vezi s trapom pada mi na pamet tuzan dogadjaj iz mojega djetinjstva. Podijelit cu ga s Vama.

 

Moja je ujna u Mrkoj Adi umirala mlada. Bila je kasna jesen, taman pred Dosasce, kao i ovo vrijeme kada Vam ovo pripovijedam, prije gotovo 45 godina. Imala je osmero djece. Jedan sincic upravo dovezen iz bonice da vidi majku prije smrti.Situacija je bila za nikome ne pozeljeti.U jednome trenutku ujna je zazeljela

lubenice. Ujak se zamislio, a jedan susjed mu je rekao da je zna covjeka koji u trapu ima lubenica. Ne znam tocno koliko je mojem ujaku trebalo da biciklom ode do Jakesa, ali znam da je bas on htio ujni ispuniti zelju. Lubenicu je donio, no na zalost ona  ju vise nije mogla kusati.

 

P r o lj e t n o  vrijeme je bilo najteze za domacice. Kako spraviti objed kada je na tavanu gotovo ponestalo susenoga mesa, osim onoga koje se strogo cuvalo. Kokosi jos nisu pocele "nijeti" jaja, a u zemlju se tak sijalo sjeme. I trap je bio vec opustio. Jos je mozda u kaci bila koja glavica kupusa i u poli graha. Snalazile su se svakojako. Spas je u domacinstvu bila krava i Bozji blagoslov njenoga mlijeka.


Iako se POKLJUKUSA pekla i u drugo vrijeme, u svijesti mi je ostala najvise iz tzv. "proljetnoga perioda". Majka ju je pekla rano ujutro, prije polaska u skolu. Kada bi imala mlijeka s mlijekom, kada ne bi, s vodom. Ta "velika palacinka" kako ju prevodim svojim prijateljicama pekla se u velikoj "tevsiji" na masti. Rumenila bi se, a ako je bilo u njoj 2 jaja "dizala se na brzuljke" kako smo to mi djeca govorili. Netko ju je zacinjao s mascu i cesnjakom, drugi s kajmankom, ili kako je tko vec zelio i sto je u kuci za zacin imao. Ta pokljukusa je i danas slastan zalogaj mojoj djeci, a ne samo njima.


Proljece je donosilo danas u svijetu skupi specijalitet. Puzeve! Znali smo ih na nasoj Mlaki nakupiti po pun ceger. Jednostavno pripremljeni, ocisceni, uvaljani u kukuruzno brasno pekli su se s malo ulja. Petkom su bili obicno kao posna hrana na jelovniku.


I prve mlade koprive, zare, bile su dobar prilog. Moja majka je u vrijeme korizme imala obicaj pripremati koprive govorici nam o njihovoj ljekovitosti. Da li je bas znala koliko su ljekovite ili da nas djecu privoli da ih jedemo, ne znam. Mozda je htjela oboje.


 

Lj e t n i  jelovnici 


Ljeti, prispjecem  mahuna, paprika, rajcica, graska i  vec poodavno krompira, luka i drugog povrca, uz pilice, jaja, mlijecne proizvode, nase majke i bake su mogle pripremati ukusna jela. Radovi na njivama, osobito kada se okopavalo zito ili kosila psenica, zahtijevali su od domacice puno marljivosti I spretnosti. Trebalo je znati ugostiti toliku celjad. Tocno se kod nas znalo gdje su radnici voljeli ici raditi i koja je gazdarica dobra i darezljiva kuharica.

Nije bilo lako najprije sve skuhati pa sloziti i  povezacama povezati, nanizati na obrmace i nositi na udaljene njive sve tepsije i zdjele. Obicno se za  te ruckove  pripremalo pite savijace sa sirom, "tevsije kompjera" s pecenim piletom, satrce (mladi luk  s kajmakom ili sirenjem), pite maslenice, pecene paprike punjene s krompirom....

Te obremace su obicno nosile mlade snahe (cesto obucene "brsuknje", znaci svecano, cime se davala cast poslovima koji su se na njivi obavljali), sa curicama iz susjedstva ili zaovom, koje su nosile bardake sa svjezom vodom, rakijicom i obaveznim sirenjem koje je "dusu dalo" za ljetnih zega.


Jednako tako je trebalo spraviti i veceru koja se obavljala doma u kasnim vecernjim satima, kada su radnici stigli s njive. Za jutarnji obrok na njivi uz neko vec receno jelo pripremane su pogace, pa i pokljukuse, "meze" (suho meso, jaja, sir...) Ljeto je bilo i vrijeme vrsidbi, pa se znalo sto znaci "dres" pred kucom i koji je to izazov za domacicu. Puna kuca tudega svijeta za nahraniti. Jednako tako, ako se gradila kuca, a nas lijepi obicaj pomaganja jedni drugima okupio bi "na udaranju temelja" brojne pomagace. Valjalo je "okrenuti prase" i uzvratiti i na taj nacin onima koji su dobrovoljno dali svoj obol u gradnji. Jaja su bila nesto bez cega se nije moglo. Uzamljivala su se, onako na brzinu preko tarabe, "sace nasa kokos snijet", pa ce se posteno vratiti, a gosti "sam´ sto nisu nazvali faljen Isus".


Prova ili "kru" se peklo dnevno.Znati ispeci kruh bio je znak zrelosti svake djevojke. Sramota je bilo udavati se, a ne znati ispeci kruha. Govorilo bi se "Vid je ne zna ni vezti, ni presti, a sto je najgore ni kru ispeci".



J e s e n s k i jelovnik je dakako bio najbogatiji.

Sve je vec prispjelo i plodovi zlatne jeseni slijevalise u domacinovu kucu. Ako je godina bila rodna, a ruke marne uz Bozji blagoslov bilo je svega. Vrijedne ruke domacica su vijenile cesnjak, luk, paprike i suseno voce; kiselile paprike, zelene rajcice, krastavce, "sarene salate"; trijebile grah, pravile pekmeze od jabuka i sljiva, kao i sos od

rajcica. Ma milina je bila iduci iz skole uzivati u opojnim mirisima plodova sto su se sirili iz nasih kuhinja. Kao da su se natjecale sve te Bozje blagodati da ugode covjekovim osjetilima. A paprika kao da je bila najratobornija. Sirila je svoj miris nadaleko.

   

A jesen je bila i vrijeme svadbi. Svecane trpeze pripremale su se sad na ovom, sad na onom kraju sela. Netko se zenio, netko udavao, a netko i krstavao, negdje se islo u "podane", a na zalost negdje i  umiralo. Jelovnik je u svim tim prigodama bio isti, ili priblizan. Bez pecenice se nije nista slavilo, a uz nju kao obavezna salata bio zeleni sjeckani kupus, kojim nasa zemlja obiluje. Uz svu izdasnost i duze traje pa je u ovakvim zgodama bio pravo rjesenje. Bez opojnog mirisa meke ili jace sljivovice nije se mogao zamisliti nijedan svecaniji rucak. A u kasnu jesen ona se i pekla po nasim dvoristima. Uz ugodnu vatru ispod kazana sjedili su ljudi po cijele noci, nesto veseliji nego obicno. Bilo je skoro sramota ne imati u kuci prave posavske rakije za goste namjernike odakle god dosli. Ako ovom vremenu pridodamo i obicaje oko mesara onda bi to donekle zaokruzilo sliku nase jesenske gastronomije.


Kako o mesarama, svatovskim i jos nekim obicajima pisem u svojoj posebnoj knjizici, koju cu, sto skorije objavti na ovim stranicama, zakljucit cu ovaj, kako rekoh POTICATELJSKI clanak s molbom da se s nasim receptima javi svatko tko ima sto reci. Mislim da je to zanimljiva tema, jer tko se od nas starijih ne sjeca  "pomastite prove", a koje li srece "taze pecenoga kruva pomazatog s mascu" koja se bijelila poput kajmaka. Ali, koje li tuge, kada bi taj komad kruha pao na prasnjavu cestu ( i to bas na onu stranu gdje se bjelasala mast kroz koju se "pusio kruv").

Pomoci nije bilo, plac bi bio beskrajan tim vise ako majka nije imala taj cas drugi peceni komad.


Tko se ne sjeca obaveznih nedjeljnih kokosijih juha (u druge dane su se radile za bolesne i rodilje) s "kompjerom na tevsiji", jer u  Hasicu se uglavnom  jela perad i svinjetina. Tko se ne sjeca "buranije" koja nam je nekad "ogulila usi", jer je cesto ljeti bila na repertuaru. Nije se mogla zamrznuti, nismo imali frizidere do novijeg vremena.

Kuhana je s krompirom kao varivo, a cesto samo stavljena kuhana na malo ulja. Ako je bila jos i pokajmacena bila je ipak prava poslastica. Blitve i spinata nije bilo, ali je smo uzivali u salatama (sjecate li se kiselice?). Rotkvu nismo voljeli, jer je asocirla na rugalicu "noge su ti rotk(v)ine boje". sto je znacilo prljave, osobito pete.


A potkrize, svetoantunske oblatne, cicvare...... pite poljevanice, maslenice, "kronfe", "šape",pogace sa cvarcima, privrate (palacinke), patlidzanske corbe, kolacici, krvenice s kiselim kupusom......i jos puno toga steta je da se zaboravi. Uz sve blagodati moderne kuhinje i ovi recepti bi mogli biti na nasu diku.


Hajde, pisite recepte i DOBAR VAM TEK!