Hasicka seksualna revolucija

Danas je, obicno medu mladeži, ali i još malom djecom, u obiteljima SEX tema bez tabua. Srama. Govori se o tome kao necemu sasvim normalnom i svakodnevnom. Što u biti i jese. Prve spoznaje o tome nije teško dobiti. Nema novina, televizijske emisije, internet-stranice, reklamnog prospekta iz kojih novopridošle generacije hasicana ne bi mogle udovoljiti svojoj radoznalosti. O tome se uci u školi, cak pominje i na vjeronauku. Ne znam medutim da li je i koliko je to, u sadašnjim razmjerama djecje slobode, baš i dobro. Na drugima, kompetentnim je da to sude. Moje je da odmah pojasnim zašto ja uopce o seksu u Hasicu pišem? Kakve veze to ima sa poviješcu Hasica? I te kakve! I to vrlo jednostavno. Da toga nije bilo, ne bi niti tebe bilo dragi citatelju ovih redaka, niti bi webstranice ustermljene prema hasickim pokoljenjima koja dolaze imale bilo kakvog smisla, jer tih mladih i još nerodenih hasicana bez toga, bez seksa, ne bi naravno niti bilo.

Golubovi i patuljci

Hasicki djecarci i curice, manje više nisu niti znali sta je to sex. Ako poneko i jeste, onda se to zvalo sasvim drugacijim „brezobraznim” imenima, koja ovdje ne bih želio ponavljati. Svako je te tajne, te kao magnet privlacne informacije tražio i dobijao sam za sebe. Dovijalo se. Istraživalo. Gledajuci » "Mendu i Slavicu" i tada do grla zakopcane, namrgodene spikerice koje su morale prije svega biti moralno-politicki podobne, a tek tada znati lijepo citati i dobro izgledati, na vec opisanom seoskom televizoru u citaonici, u obaveznim spikerskim najavama pred svaku emisiju, nije se moglo mnogo nauciti. Više su te televizijske zvijezde licile na Sacha Baron Cohena, poznatijeg kao Borat Sagdiyev, slavnog „reportera kazahstanske televizije”. Bile su puno prikladnije da vode ozbiljne vojne Prvomajske parade, nego što su svojim odbojnim izgledom mogle pripomoci razvoju hasicke seksualne revolucije. Kod kuce se od roditelje nije saznavalo ništa, uz legendarnog ”coku“ koji jede djecu, prepadali su djecu i odvracali ih od bilo kakvih namjera, govoreci curicama da se može zatrudniti ako se igraju sa djecacima, a djecacima da ”p…. ima zube“.

Takode ni u školi. Ni rijeci o tome i pored cinjenice da su sva muška djeca obicno bila zaljubljena do ušiju u svoje mlade uciteljice, prije svega u Radojku Sladoja Novaka koja je radila u tišinskoj školi i stanovala u zgradi do nje. One, te uciteljice, su doprinijele da su (konacno) na roditeljske sastanke poceli odlaziti i ocevi, a ne samo majke, što im se zadacom, ženskim poslom smatralo. A djeca? Ma, iskreno, nismo mi tada ni pojma znali šta to, naši osjecaji prema uciteljici, znace. Šta bi mi to s njom mogli zapoceti. Jednostavno su svi, i „šiša i goliša”, djeca ali i tate, na veliku ljutnju ljubomornih mama, pošandrcali za novom mladom uciteljicom. I crvenili smo se kada bi nas neko priupitao – jesi li se i ti zaljubio u uciteljicu? Ali mahinalno, automatski zagledali rucice kada bi nam seski momci, šaledžije ustvrdili: onaj ko voli uciteljicu, narastu mu dlake na dlanovima.

Tišinska škola: "Prvacici - kolacici!"

Pojavom uciteljice Radojke svi su odjednom htjeli da se prepišu u njen razred, ma i propadali bi, namjerno, kada bi se smjelo, da se uclane u golubarsku sekciju pri školi koju je ona sa svojim Sladojem vodila. Ostajali su nakon nastave satima hraneci golubove i cisteci golubarnike (a što te zvijerke mogu kakiti!). Provirujuci preko niske tarabe koja je dijelila školu od uciteljskih stanova, nestrpljivo su ocekivali da se pojavi Radojka, da dode do njih, da ih pohvali. Sve dok ih školski poslužitelj Pero Šljokic Šljoko, obicno pripit (upitah ne ovom mjestu ima li poznati izraz šljokati veze s njegovim imenom?), ne bi otjerao da idu kuci ili zaprijetio da ce biti prekomandirani u svinjogojsku sekciju koju niko nije volio (imali su svinjogojstvo svi kod kuce !), pa je bila rezervirana za loše ucenike koji su i po nekoliko puta propadali u prvom razredu, ali time bili u prednosti da su bili fizicki jaci i spremniji da lopatama ciste svinjce. Ostalo je upamceno da su jednog dana svi golubovi preko noci nestali! Bez traga. I niko od nas djece, naravno, nije imao pojma šta je s njima. Ko je golubove pokrao. A govorkalo se, šaptalo se medu nama, nagadalo, neki su morali ici kod direktora (Milovan Dujkovic) na raport, pominjana su imena nekih donjohasicana, sumnjalo se do su to odmazde radi uradili oni iz susjedne „kažnjenicke” svinjogojske sekcije (Žujo Mešcic, Niko Škico, Rendo Matkovic), ali u nedostatku bilo kakvog dokaznog materijala, stvar se slegla, otišla ad acta, golubovi nisu više nabavljani, golubarska sekcija nikada više nije oživljena, Radojka je prekomandirana da vodi dramsku sekciju, a mi, puno time pogodeni odgajivaci golubova, sada bez golubova, dugo smo cekali na red da dobijemo upražnjeno mjesto u novoformiranoj dramskoj sekciji i da sa uciteljicom Radojkom pripremamo školske priredbe, pa makar nam dopala uloga statiste, jednog od patuljaka u prici o Snjeguljici i sedam patuljaka.

A tu, u dramskoj sekciji, cekala su nas nova "seksualna" iskušenja. Kriva za to je bila baš ta Snjeguljica, Ankica Kašterovic iz Srpske Tišine, tada peti razred, koju smo mi prvacici morali kao njeni patuljci držati za široku haljinu od bijelog krep-papira (šila je uciteljica Razija, posebno nadarena za glazbu, vodila glazbenu i recitatorsku sekciju) i jedva docekivali na probi scenu kada smo svi kao bježali od vuka i skrivali se ispod njene haljine i smjeli, moce ko slucajno, dotaknuti joj noge. Oni stariji, njeni parosnici ili koju godinu ispred, narocito oni koji su bliži vatri bili, i sami bili Tišinci, uvidjevši koja se ljepota iza Snjeguljice krije, nalazili su nove, perfidnije metode, pa su se poceli kao družiti s njenim bratom, sve zato da bi mogli navracati i odlaziti u Kašterovice, da bi što cešce bili u kontaktu i mogli gledati lijepu Ankicu.

Bezgrešno zacece

A na vjeronauku? Ne daj Bože! Za prvacice i druge razrede zadužena casna sestra, bila je tako jednom matirana radoznalim pitanjima nas djece, kada smo je uporno zapitkivali da nam pojasni šta je to „bezgrešno zacece” i, ako vec ima bezgrešno, kakvo je onda ono drugo, grešno? Iznervirana znatiželjnim pitanjima, ne znajuci šta da nam na to kaže, izletila je iz Crkve do kucara da se požali sveceniku, a mi, „pametne glavice”, poredani kao tikvici sa obje strane mracne Crkve, na drvenim klupama ispod slika Puta križa, preplašeni, cekali smo šta ce se desiti. Osjecali smo da smo napravili veliki grijeh i da na redovnu ispovijed necemo morati cekati, da ce mo odmah, tu gdje jesmo, biti ispoviditi, a možda i „pricešceni”.

Ja, nije to bilo kao sada. A pogotovo ne kod našeg paroka. Onaj ko ga zna, zna o cemu govorim. U to vrijeme je na službi u tišinskoj župi bio velecasni Valerije Juric. Kada se on naljuti, bolje mu je sklanjati se s puta. Koliko su puta oni manje imucni hasicani, koji su jedva sastavljali kraj s krajem, strahovali od odlaska kod Valerija, onog odlaska u Crkvu koji je bio neminovan i za "godišnjake" (one koji su u Crkvu odlazili samo jednom godišnje), kada se išlo po "cedlje" za ispovijed, a znalo se kakve ce pogrde izreci Valerije za neplaceni crkveni porez "nobet". A bez rozne ili plave cedlje nema ispovijedi, taman da ti betlehemska zvijezda preleti preko glave.

Lupa i brunda nešto kroz sakristiju, sa streskom se otvaraju vrata i na njima baš taj velecasni Valerije! Zajapuren. Ko sveti Ilija. Grmi! Tresu se kaleži na oltaru. Casna, i sama preplašena, šcucurila se pored kipa Blažene Djevice Marije, kao da od nje traži pomoc. Skamenjena ko ”drvena Marija”.

„Koji su to pametnjakovici koji postavljaju takva sramna pitanja! Magarci jedni! Stid vas bilo! Skrnavite ime Božje! Pitajte sada da vam ja odgovorim."

Završi se sat vjeronauka privremeno, ma nikom ni na pameti da ponese pokoji jorgovan koje je casna vec obecala i cesto dopuštala nama djeci da tamo, iza kucara, naberemo i ponesemo kuci, ništa od pjevanja i uživanja u novim, elektricnim hammond-orguljama koje su baš negdje u to vrijeme nabavljene u Crkvu i konacno se nisu morali duvati mijehovi koji su znali biti glasniji i od orgulja samih, ništa od krofni ili pokojeg kolaca koje smo nakon vjeronauka znali dobijati, ništa od usputnog kušanja mauna "isusovog drveta" kako smo ga mi djeca zvali, u stvari rogaca. Prvo žurno, dok ne zamaknemo iza Karalica kuca, a onda trkom prema Hasicu. U ušima nam je još odzvanjao glas velecasnog Valerija kojim nas isprati: "Marš napolje, magarci!". Bježali smo što prije i što dalje, okrecuci se povremeno, jer smo osjecaj imali da Valerije trci za nama i nosu svoju lovacku pušku (bio je poznati i priznati lovac). Eto tako, nesretno i tužno, završio je taj prvi pokušaj hasicke djecurlije da saznaju ponešto o "bezgrešnom" i "grešnom" zacecu.

Predstravljeni tako žestokim teološko-edukativnim nastupom velecasnog Valerija, unatoc motivaciji koje su u školi davale uciteljica Radojka i Snjeguljica, dugo se nismo bavili tom temom, a povijesno gledano, pojava i razvoj seksualne revolucije u selu je samim tim kasnila u odnosu na europska i bjelosvjetska kretanja. Ali, ne brinite, sve što što smo "u školi zaostali", inteligentni i pronicljivi kakvi smo mi hasicani uvijek bili, brzo smo propušteno nadoknadili. Nije nas u tome mogao zaustaviti niti ratoborni poziv tog istog velecasnog Valerija, koji je svim silama nastojao bremzati nastupajucu seksualnu revoluciju kod time mu vec opsjednutog puka, deruci se nakon nedjeljne propovijede na velikoj misi: "Ne dopustite da hasicko sjeme ostaje posijano po seoskim tarabama!" Kao i svaka revolucija, na kraju uspješna ili neuspješna, ali u svom punom zaletu nezaustavljiva, tekla je i ova dalje.

Hula-hopke

Oni stariji hasicani dobro se sjecaju da je prostor iza seoske citaone bio zaposjednut preko 2 metra viskom travuljinom. Omedavali su ga vrtlak Ive Blažanovica cara, na jednoj, Barunova kuca i vrtlak na drugoj, i Mešcica vrtlak na trecoj strani. E to je bio „spielplatz” snova! Žmirke, zapljuvaca, indijanaca i kauboja... Tamo je cesto u utabanim „leglima” kartala ekipa predvodena Nenadom Dragicevic Nešom koji je uvijek imao svoje karte, a drugi vrlo rijetko. Igrao se „poker” i štetivale teškom mukom dobijene pare od roditelja, familije, kumova, ne za kartanje naravno, nego da bi se sutra u školi platila „hrana” – mjesecna pretplata na sendvice, krofne i bijelu kavu u školi, za vrijeme velikog odmora, da bi se kupile teke ili školski pribor. Tu su se pušile prve cigare, kukuruzna „brada” umotana u listove novinskog papira, tada žuckastog i sporogoreceg. Ali zagledalo se i u curice, „podvirivalo” kako se to tada govorilo. Stjecale prve spoznaje da se curice i djecaci ipak biološki razlikuju, saznavalo zašto curice cucnu kada piške, a muškarci ne. (Sjetih se ovdje i jedne zgode sa vlastitom kcerkom, koja se igrala u dvorištu stambene zgrade sa dosta curica i muškarcica, jedan od njih je, primoran, piškio na licu mjesta, u dvorištu, pred svima, a moja kcerkica, iznenadena onim što je vidjela, ustrcala je stepenicama kuci i sva zadihana jos s vrata povikala „Mama, mama, u Namika visi p...!”)

A onda, jedne nedjelje, u travuljinu iza citaone zalutala je Ljubica Ðurcevic-Avdic zvana Mira, iz Šamca, rodica Nade Peje Sarica inspektora, da se igra sa nama ostalom djecom. Šok! Kako je to samo obucena? Šta to ona nosi na sebi? Gace i carape u jednom! Bijele. Providne. Zapanjeni, gledali smo netremice u Miru koja se šepurila u svojim bijelim hulahopkama i kratkoj kariranoj suknjici na tregere i cekali – da cucne, da se uvjerimo o cemu se radi... Hulahopke su tako preko Mire, Nadine rodice, došle u Hasic. Vrlo brzo su ih imale gotovo sve curice. A sa vremenom, za nas muškarcice koji smo sve više odrastali, puno atraktivnije su postale one koje ih nisu nosile...

HOS

Ma ne, griješite, nece u ovom poglavlju biti rijeci o onome što se pomislili, nego o Stjepi Brandic zvanom Hos! Primenku je dobio po cuvenom junaku kaubojske serije „Bonanca”, koji je bio njegov idol. Oponašao ga je u svemu, a naravno i u oblacenju, sa nezaobilaznim crnim kaubojskim šeširom. Taj Hos je bio možda jedini hasicki mladic koji nije dolazio na igranke u našu citaonu, nego je biciklom odlazio i rovario po selima uz Savu, od Bazika do Orašja. To je bio njegov revir. Vracao se obicno pred kraj igranke u Hasicu ili cak kada je sve bilo gotovo, kada smo mi, još djecaci, cistili citaonu, kada smo prvo poljevali vodom veliku salu, a onda je meli. I pored toga nije se prst pred nosom vidio od oblaka prašine…

Dakle, vracao se tako Hos u Hasic, obicno iza ponoci, uvijek sa novim doživljajima i „lovackim” pricama. O curama, ljubavnim uspjesima, seksu. Mi mladi i znateželjni znali smo ga dugo propitivati, gutati svaku njegovu rijec, tražiti da nam prica detalje, satjeravili ga sve više do do duvara, da sve kaže i odgovori. Hosu je sve to prijalo, bio je zadovoljan da medu nama slovi za velikog kurvara, pa je pricao, pricao… Na kraju, kada je na naše uporno navaljivanje probao objasniti „ono” glavno, najvažnije, vjerovatno i sam nemajuci pojma o tome, vjerovatno i sam još neiskusan, rekao je svoju cuvenu recenicu koja možda ponajbolje objašnjava tadašnju razinu seksualnog praktikuma hasicana: „Ma znate, nema vece ickije nego kada dlaka dodirne dlaku!”. Zapanjeni, maštali smo o tome da jednog dana sami to doživimo. Da li nam je Hos tada pricao šarenu lažu ili je govorio istinu, samo nije znao „da se izrazi pravilno”, nije mi poznato niti do dan danas. Mozda niti Hosu samom? A za naše mlade hasicane koji ne znaju šta „ickija” znaci, kratko i jasno, isto sto i „libido” od Freuda!

Kada sam jednom prijatelju, Slavoncu od Broda, inace sretno oženjenim jednom našom jeboježljivom Grebnicankom, pomenuo tu staru hasicku rijec, pa još kada sam mu socno, ja kako more drugacije, pojasnio njeno znacenje, bio je oduševljen, smijao se ”kao lud“ i rekao da ljepšu rijec nije u životu cuo! Takvi smo ti mi Hasicani. A još kada nas uhvati „ickija”!

„Cik”

Nema niti jednog obrazovanja na svijetu bez literature. Tako niti seksualne. Danas je to lako. Slika posvuda, novina, publikacija, video snimaka. Djeca „knakuju” premiere dok su im roditelji na poslu i gledaju ono što mi, ondašnji hasicani nismo mogli niti usanjati. Sve se prenosilo predanjima, s koljena na koljeno, saznavalo tajno, krišom, samobrazovalo. A onda se pojavio „Cik”! Prve novine u bivšoj Jugoslaviji koje su otvorenije govorile o seksu. I pokazivale! Izazvale su pravu seksualnu revoluciju, od Ðevdelije do Triglava. Više nego Radojkini golubovi, Snjeguljica, velecasni Valerije i Hos zajedno. Kradom su ga kupovali hasicki momci, skrivali od pobožnih majki i oceva, citali navece kada svi zaspu pri svjetlu prikrivenih svijeca. A mi djeca, pratili smo gdje ce dragocjenu literaturu sakriti, da bi, kada njih nema, nakratko zavirili u nju. Nije se pod svaku cijenu moralo znati ni citati. Bio je pun slika. Ali, ne brinite, ono što je tada bila revolucija, danas je neinteresantna svakodnevnica. Više „seksa” se danas može vidjeti na ulicama, kafanama, disko-klubovima…, nego tada u ”Ciku“. ”Opscene“ slike djevojaka su bile takve da bi danas mogle komotno ici na svaki reklamni plakat, proci najstrožu moralnu cenzuru. A nisu se niti dobro vidjele, otiskane na lošem papiru, dok obidu kuce, dok odleže pod bubarama (eko-dušeci od kukuruzne šuške i predne ponjave), dok stignu sa Urije do sadašnjeg arterca, bile su tako izlizane i necitke da je trebalo imati pofajn dobru maštu i primjetiti da se na njima nalaze noge „sramotnice” slikane u kupacem kostimu. Mnogi su imali takve zbirke, da su mogli još tada, puno prije svih drugih, otvoriti poslove, prodavnice, daleko prije Listona iz Crkvine koji osta zapisan kao prvi poduzetnik koji je u Zagrebu (i Jugoslaviji) otvorio Sex-Shop.

Ono što je u Ciku bilo puno bolje i atraktivnije bila su pisma, iskustva citatelja. Ma kakvih citatelja, bile su to izmišljene erotske price urednika i piskarala po redakcijama, koji su i sami time zadovoljavali svoje isfrustrirane erotske želje. Ali zapaljive! Mogla su se ta pisma lakše citati nego gledati slike. Sliku bi djed ili baba još mogli prepoznati, a šta njihovo dobro i pametno unuce cita, to svakako nisu znali jer su sami bili nepismeni…

Tako je, ”Cik“ kao pandam onome što je u Njemackoj radila i poduzimala Beate Uhse, ušao u povijest Hasica i bivše Jugoslavije. Taj trend je, sa manje takovih sadržaja, ali puno upecatljivije, puno atraktivnije, nastavio zagrebacki ”Start“ sa svojim cuvenim duplericama, koje su uskoro bile obavezne umjetnine na zidovima soba hasickih mladica, cesto okrenute naopako da se roditelji ne bi bunili, a prevrtale su se samo nakratko, da se „napare oci”.

K……

Prodoru seksualne revolucije, više nego bilo ko drugi, više nego naši školarci u Šamcu i okolnim gradovima, ili tada rijetki studenti, doprinijeli su naši radnici u Njemackoj i Austriji, naši prvi Gastarbajteri koji su po „banovima” i slicnim okupljalištima naše dijaspore u gradovima zapadne Europe, u ono malo svog slobodnog vremena, lijececi žal za kod kuce ostalim suprugama, oprezno provirivali kroz rupice sex-kabina (Puff im je bio preskup!), ali i kupovali od domišljatih ulicnih Händlera prve crno-bijele „crtane romane”, ilustrirane porno-slikovnice i krijuci ih od samih sebe, donosili u selo, sakrivali ih pod prve koper-deke i cuvali kao svetinje. Neka se nade. Tjerali su djecu, za svojih kratkih boravaka kod kuce, da se na podne idu igrati ili da moraju spavati dva sata nakon rucka, jer je to za njih „vrlo zdravo”, vadili „citabe“ i studirali ih sa svojim ženama. Uz tu, do tada nevidenu literaturu koja je po edukativnoj moci prevazilazila ”Cik“ i ”Start“ skupa, donosili su i male plasticne televizijice, u koje se gledalo kroz rupicu na poledjini, ”ekran“ okretao prema suncu i uživalo se u slikama golih golcatih ženski. Pa karte „tablanetke” sa slikama golih ženskih na poledini. Pa legendarne kemijske olovke sa slikom ženske koja se automatski svlaci i oblaci u ovisnosti da li se olovka nagne na dolje ili supravi. Ili parova koji se tako sastave. Zahvaljuci našim radnicima u inozemstvu, umjesto klasicne zaštite od trudnoce koja je uvijek bila najsigurnija - okrenuti se jedno drugom ledima i tako spavati, odjednom su se u Hasicu pojavile nove djecje igracke – duguljasti baloni, tako izdržljivi da se njima mogao nogomet igrati. Oni (ne)sretnici ciji ocevi su radili u švapskoj i nekadašnjoj „K&K” monarhiji, donosili su i ponosno pokazivali ispod prozora pronadene, bacene, naravno vec upotrebljene, specijalne balone iz njemacke, duvali ih (!) i cikali nama ostalima koji smo imali (ne)srecu da naši roditelji njemacku još nisu vidjeli. Da li i koliko su takve plasticne navlake, koje su bile puno drugacije od do tada nama poznatih pokrpanih dušica za lopte kožnjare, utjecale na natalitet hasicana, nemam pouzdanih statistickih podataka. Da su medutim i oni, prvi kondomi „Made in Germany”, širom otvorili vrata nezaustavljivoj najezdi seksualne revolucije, više je nego izvjesno. Samo mi ih tada nismo zvali po stranski - kondomi, nego na domaci, hrvatski, hasicki - k…..

Epilog

Vjerujte mi ovdje na rijec. Puno godina od opisanih zbivanja, od hasicke seksualne revolucije, u vrijeme neposredno pred zadnji rat, zainteresiran efektima i razmjerama seksualne revolucije, intervjuirao sam mnoge stare hasicana, vecina nije nažalost nije više u životu, i sastavljao listu poznatih hasickih ženskaroša, švalera, ili kurvara po naški. I sastavio sam pofajn dugu listu koja, sasvim razumljivo nije za objavljivanje. Izmedu ostaloga zbog neprovjerenosti podataka, jer niko nikome nije svijecu pri tom držao. Ta podugacka lista se može mirne duše uduplatati jer, logicno, da bi neko bio ženskaroš i lovac na suknje, morala je biti i druga, ženska strana koja je to omogucavala i zdušno podržavala? Za umirenje sadašnjim generacijama i našem naraštaju, ništa se ne brinite, što god radili, niste i ne možete biti puno gori od naših starih. U tome su hasicani bili i ostali isti. Jedinstveni. Hvala bogu, barem u i po necemu.

A danas? Kao ilustraciju razlika tadašnjeg stanja u toj najstarijoj oblasti ljudskog djelovanja od prapecinskog covjeka do današnjih dana, promjena, pozitivih i negativnih, dva primjera:

Primjer prvi:

Mala Ivana, trogodišnja kcerkica moje setra, dode nam nedavno u posjetu. Kako je red (prije bio) da djeca odrecitiraju pjesmice koje su naucili, pokažu dokle znaju brojati, kako su pametna… mala ni pet ni šest, pusti „Sex Bomb” od Tom Jonesa i krenu demonstrirati „erotski” ples oko stange, koju je tom prigodom zamijenila sobna lampa, i to tako bravurozno i upecatljivo, da se ne bi zastidila niti jedne go-go plesacice u nocnim klubovima! Danas djeca sve znaju, sve mogu vidjeti na televiziji. Što jedan rece, ma znaju više od nas.

Primjer drugi:

Poslije toliko godina koje su prošle nakon tih Hosovih kazivanja, kada smo upijali svaku njegovu rijec o seksu, stvari su se malkice promijenile. Nedavno, nakon operacije, na ispracaju iz bolnice dade mi lijecnik neku listu oporavljanja, kao, kada šta smijem poceti raditi. Izmedu ostaloga, ugledah: SEX - nakon 10 dana! Prestravljen, odmah sam, krišom da ne vidi žena, na to dodao – još jednu NULU!

Poruka:

Na kraju prisjecanja na dogadaje i zbivanja te vrste u našem selu, red je i da porucim nešto mladima u tom smislu. Poslužit cu se jednom retrogradnom, ali nekada popularnom parolom: nastavite našim stopama, cuvajte tekovine hasicke seksualne revolucije, ma gdje bili, trudite se da nas bude što više. Što nas više bude bilo sve ce više živjeti i naš Hasic – u našim srcima i žednim dušama.                      P.M.