Hasićki orkan

Marko je već odavno upornim radom rasčistio nered i postavio sve stvari na svoje mjesto. 
I ovo je proljeće počelo dobro. Dobro pripremljena zemlja u vrtu jedva je dočekala prve sjemenke, brzo su nabubrile, proklijale i uznapredovale u stabiljke, krupne i visoke k'o nikad do sad. Bilo je milina gledati mladi kukuruz što dozrijeva, bostan koji brzo raste, lubenke k'o da se nadmeću koja će biti veća i ljepša, ranom zorom umiva ih rosa i  tokom cijelog dana blistaju na suncu, dok sve oko njih buja u cvatu. Od krupnih listova plodove ne možeš ni da vidiš. I šljive su dobro rodile, ko grožđe, sve grozd do grozda, milina ih bilo gledat.

Bilo je vremena i za sjedit ispred kuće i uživat u obilju mira, gledati svu tu ljepotu koju je samo narušavala ona tajanstvena praznina, na jednom njenom dijelu, što progutala je svu djecu i cijeli komšiluk, iz nje huči zlokobna tišina... Samoća brate, ni svadbi više nema, ni novih rođenja, samo sprovodi, nigdje nikog, sve zamrlo, utihnulo, prolazi dan za danom. 

Doći će i izgubljena djeca, i komšije, na kratko samo... Iz srca će ubrati Marko ove lubenke i podijeliti ih djeci s ljubavlju, ma sve će im dati, samo da ostanu bar malo duže, da dođu češće, da se vrate... Ali gdje i kako? - nakon tolikih godina, korijeni su već duboko pružili vrhove svoje na nekom drugom mjestu. Dobro je i ovako, samo da ne naiđe neka pošast, da ne izbije opet rat ili da ne obije led, ili nedaj Boze kak'i orkan, da ne uništi i ovo malo radosti i dobra.... 

No, nezvani gost ipak dodje, i to odmah poslije 'Sv. Ante'.

E, 'Sveti Anto' nisi ni ti više dobar, morat će te hasićani zamijenit, ne čuvas brate ništa ovo naše malo selo: poharaše ga  neprijatelji mnogi, istjeraše hasićane, kuće opljačkase, naselise druge ljude, i raselise ih opet, vratise i nas opet, ali malo bolan, puno malo...  Ko da si se ulijenio, umjesto da čuvas ovo malo što dođe u selo i pomažeš, ti brate mili, k'o da odmažeš. A oni ti ipak od svoje male 'crkavice' još uvijek daju. A ti ništa, uzimaš a neces da vratiš. Nisi dobar 'Sv. Anto! 

I na naš Hasić, prekjučer sruči se oluja, prolomi se voda i vjetar snažan, led obilan, ko nikad do sada, polomi sve pod sobom. Odoše šljive, voće i povrće, kukuruz, bostan...

Čme će sad podičiti se Marko? Šta će iznijet pred djecu svoju, goste i druge dobrodošle: - rakiju šljivu, tek ubranu lubenku, čašu  obične pitke vode?  Šta će uostalom i sam  jesti? Paradajz, paprika, krastavac... ništa nema više. Od svih okolnih sela bas je Hasić najviše nastrad'o. Ljudima u njemu treba pomoći! 

Sve donacije i prikupljene novce ne dajite više ni za šta drugo osim za one koji u Hasiću žive,  direktno njima u ruke, dosta se gradilo i svuklo na nevolji tih ljudi. Dajte im u njihove žuljevite, napaćene i iznemogle ruke! Ne više u ruke one što se svako večer skupocjenom kremom hrane, ne u one što su glatke ko u bebe guze; ne u one ruke pohlepne, nezasite s puno rupa, sve što se u njih stavi odjednom i propadne i one opet zjape prazne, niko i nikad napuniti ih neće. Doduše, ima tu i kamuflaže, sjaja kojeg njima toliko baš i ne treba, koristi kratkotrajne, i pored svega najviše su izraženi osnovni problemi: od čega živjeti, što jesti, džepovi skoro prazni...

Nema u Hasižu hasićana baš puno, barem jednu veću donaciju trebalo bi im udijelit, umjesto u zidove i u prazne zgrade napuniti im džepove, da imaju malo više para za otići tamo ili amo, za slobodu, da prožive po vlastitoj želji i ovo malo što im je preostalo. Nisu njihove želje ništa velike, obične su i jako male, lako ostvarive, možda posjetiti mile i drage, kupiti si novi bicikl, imati dovoljno za otići na ćevape, kupiti si nešto sitno, obično, malo...

I opet je nered u selu, u avliji pred kućom, u vrtu groblje. Samo par kilometara dalje veliko nezbrinuto smeće što se širi, zemlju truju otrovne tvari i lagano stižu nam pred kuće, u naše pumpe, bunare. Zrak postaje sve teži, potiho nam  oko vrata stežu nevidljivu omču... Da, prije nekoliko godina, smeće je dislocirano, i umjesto 'smeća malog' dobismo 'smeće veće', puno veće - i stotinama puta! Napredak je to u svakom pogledu: na očišćenom igralištu svakodnevno je prepuno djece i odraslih, igraju se i prvenstvene utakmice; u obnovljenim školama sve vrvi od veselih đaka, obnovljene crkve su pune pobožnih ljudi... ???

A oni koji ništa nemaju sve od sebe daju - napaćeno tijelo svoje, sve do zadnje snage. Čini se da više ne mogu, predaju se polako i povlače, odlaze na put s kojeg se neće vratit. Kome i sva ta ulaganja, - sipanje vode kroz sito, nisam protiv, (da se znade), ali pobogu, pomoć dajte prvo tamo gdje najveća je i potreba, upotrijebite lijevak i usmjerite vodu tamo gdje stvarno treba, dajte i potrebitima malo, jer radi njih je i imate... Zar ne znate da morat ćete jednom položit račune po onoj pravoj, a ne ovoj, pravdi lažnoj!

                                                                                                                                                                                                                                                                     J.V.   6.7.2008

Prije oluje

Poslije oluje