Hasicko more

Ranije kada tekstilna industrija nije bila razvijena i nije se uvozilo (ko je u selu tada znao šta je to uopce industrija i uvoz!), hasicka, pretežno seoska gospodarstva su imala lanac proizvodnje tekstila za vlastite potrebe i tržište – uzgoj tekstilnih kultura, rucna prerada i izrada platna. Kao sirovine služile su vuna, lan i konoplja. U Hasicu su, kao uostalom cijeloj Posavini, znatne površine bile zasijane lanom i konopljom. Ništa ljepše nego vidjeti polje zasijano lanom sa svijetlo-plavim cvijetovima, suncanom ”prošaricom“ obasjano, kako se u valovima njiše, dokle god pogled puca. To su bila naša plava jezera. Hasicko more!

U našim krajevima, od svih poljoprivrednih kultura, poznati su samo konoplja i kanadski jasen da imaju muške i ženske biljke! Konoplja i lan bi se obrali (konoplja se žanje a lan se cupa), vezali u snopove, odnosno lan u rukoveti, ogrecalo bi se sjeme koje treba za narednu godinu, a moglo se i dobro prodati, narocito laneno sjeme za proizvodnju ulja, boja i lakova. Poznate se bile i „orašnice” u Corinoj slasticarni u Šamcu od lanenog sjemena. Rukoveti lana su se vezale likom od brijesta i redale u kubanjice. Plave glavice sa sjemenom su išle nagore da bi se bolje osušile. Tada se lan grecao skidanjem sjemena rukom ili tucanjem pracakom.

Da bi se stabljika omekšala i odvojila likasta vlakna, lan i konoplja su kišeljeni ponajviše u Žandragu, koji je prije odvodnje brdskih voda i rijeke Tolise, kao i luških voda, bio tekucica i imao vjerove (virove) i vrela, gdje su se djeca kupala. Cak su i hasicki beg na Konacištu (Blažanovici) i aga na Siljevcu imali svoja kupališta i plaže. Lan se dakle kiselio, najcešce pored tadašnje uske, drvene „Blažnovica cuprice”, tako što su se unakrst (kao cjepanice) slagali i vezali kubanjici i sve to pritiskalo mocilom. Mocila su vodoravne motke kojima se odozgo pritisne lan kada se u mulj (glib) zabiju kocici u obliku broja 1, koji na kraju imaju prirodnu kuku koja se zakaci za motke. Za njih su štranjgom (užetom) ili likom od posebne vrste brijesta, što se zvalo „vez”, vezani snopovi.

Lan se kiselio desetak dana, a zatim vadio. Poslije kišeljenja, kada se lan vada iz Žendraga, kada se peru rukoveti, sve bude balavo. Mnoge žabe tu polegu jaja, a cesto se nadu i barske zmije. Kada se lan pere mora se citav dan stojati u Žendragu, do pojasa u vodi. Ukišeljen lan se prostirao po travnatim površinama, merajama kojih je daleko više bilo ranije nego pred zadnji rat, odnosno danas - skoro ispred svake kuce, te u dvorištima i šljivacima (šljivici), gdje se sirovina sušila.

Gruba obrada se vršila drvenom stupkom. Stupka je naprava za tucanje lana. koja je bila nazubljena, njome se pokretanom nogama tucao lan, lomilo se stablo tekstilne biljke i izdvajala piljevina tzv „puzder” koji se mogao ložiti. Mnogim siromašnijim hasicanima puzder je bio jedini ogrijev preko inace vrlo hladnih zima. Poznata je bila ”ucinkovitost“ takvog ogrijeva za kojeg je vrijedilo da prije izgori nego što se uopce potpali. Pec se odozgo, kroz kolesa natrpa puzderom, odozdo potpali, sve bukne visoko do stropa, pa se morala brzo zatvari kolesa na tablji, gorilo par minuta i – gasilo. Sve opet ponovo. Stupkom se lan mogao dalje preradivati samo ako je lan dobro zagrijan, po najvecim vrucinama. Lan pod stupkom okrecu žene, dok muškarci obavljaju mukotrpni i dosadni, ali u svakom slucaju teški posao, tucajuci nogama stupku i pritom se držeci za precagu. Cesto bi se dešavalo da stupka „uhvati prste” ženama koje su okretale lan ispod nje, jer nije bilo baš jednostavno pokrete sinhronizirati. Istucani lan koji se preko dana zagrijao na suncu, predvece se kupio u ponjave, da ocuva temperaturu, i ostavljao za navece za daljnju obradu.

Tako istucan lan mora se izrucicati, a to znaci stati na njega nogom i za rukohvat izvuci lanena vlakna i jednim vlaknom svezati na sredini. To se zvalo izvuci rucicu. Navece momci sjede na ponjavama s lanom (griju ga!) i dodaju curama lan (rucice) da ga taru. Cure poudaraju trlice u zemlju i taru lan. To se zvalo trvilje. Cijelu vece bi se trlo, svirala je obicno šargija, kada im dodije raditi cure nakratko ustanu, poigraju i zapjevaju, pa opet nastave sa trvenjem.

Nakon toga se lan rastavljao, odnosno grebenao. Time se odvajao ostatak puzdera od vlakana. Tako se odvajala kucina (najlošiji lan za ponjave), povjesma (za osnovu) i vlas (lan za poutku - potku). Povjesma se pravila na velikoj grebenaci i dva mala grebena. Na njima se, u ovisnosti od stupnja finoce obrade, kao proizvodi, dobijala povjesma, vlas i kucine. Veliki i mali greben su ustvari komadi daske na koje su udareni celicni klinovi, koje su izradivali seoski kovaci.

Iza grebenanja je dolazila tepalja. To je daska sa puno sitnih gustih klinova na sredini koji su bili ogradeni obrucem. Ona se drži nogom i po njoj udara povjesma. tako se dobije istepana povjesma koja je najboljeg kvaliteta, služila je kao osnova za tkanje ponjava. Tepanice su osnove za ponjavu.

Na trlici su se pritiskom izdvajale i najmanje cestice puzdera i cijepao liko u najfinija vlakna lana, odnosno konoplje i tako je formirano povjesmo za preslice (usnama, obicno nateklim od tog posla, i pljuvackom formirana je nit uz stalno okretanje vretena u jednoj ruci! Kakva patnja!). Sa vretena su se cekrkom namatale niti u klupka. Puno vreteno drže momci, a cure motaju na klupko. Sa klupka se premotavalo na rašak. Brojili su se pasmici. Pasmic je mjera za kolicinu prediva koja se posebno privezivala. On se sastojao iz 10 puta po tri cišanice. Cišanica predstavlja tri žice sa raška.

Pasmici su se skidali sa raška i slagali u parjenice. Odozgo se stavi puno pepela (lužine) i sipa kljucala voda. Da bi se dobro polužilo tako je moralo odstojati 10-12 sati. Preda se zatim prala. Izlazila je iz nje žuta voda, pa se ispiralo više puta. Zimi se, kada mrzne, preda kvasila, sterala (polagala raširena), ostavljala da smrzne i tako se izvlažilo žutilo, a preda postajala mekša. Kada se izbijeli, preda za osnovu se motala na masur. Poutka se motala na klupko i sukala se cekrkom na cijeve (posebno pripravljene cjevcice od trske).

Masuri su se povezivali na snovace (dvije drvene motke sa klinovima, preckama i krštenicama) i onda se snuju. Od krštenica (cetiri klina na snovaci) se pravio zijev (rupa kroz koju ide cunak). U cunku je poutka na cijevima od trske.

Na drvenom „stanu” (tkalacki stan, naprava za tkanje) se prvo zasnivala osnovica, odnosno uzdužna vlakna rucnog platna, a cunkom uvlacila poprecna nit i tako tkalo. Osnovica je bila namatana na vratilo koje se po potrebi opuštalo. Osnovica na vratilu ide kroz nite, od pamuka napravljen „cešalj” (njega ne valja sklapati prije udaje, to su mogle raditi samo udate žene!), te kroz brdo („cešalj” od žice). Brdo ide izmedu brdila. Brdilima se lupa (nabija) pri tkanju. Podložnici se vežu za nite. Za njih se vežu i koloture.

Na prednje vratilo se namata otkano. Tu se nalazi daska (dašcica sa rupicama kroz koje ide svraka). Svraka ide u dasku i time se zateže prednje vratilo. Cimbar je željezni dio kojim se u širinu razapinje otkano platno da ima ravne ivice. Tkanje se mjerilo aršinima. Aršin je dužina brdila. Tkanje se kvasilo, steralo i sušilo. Motalo se u trube koje su zatezale dvije žene. Postojale su i metode bijeljenja platna bijelilom i štirkanje škrobom, bojilo se prirodnim bojama a poznata je narandžasto-smeda boja od jošika. Smede platno je išlo za pantalone i suknje, a bijelo za rubine.

Tako su naše prabake, bake i majke za vrijeme lošeg vremena, navece i u zimskom periodu, tkale krasne lanene tkanine, predne gace, lanene ponjave i vunene cilime, tepihe, trulje-ponjave (traljare-krpare), i to vecinom na prelima (sijelima), uz varicu, pucavice (kukuruz: sea mais everta), špice i morkinje, kave je tada bilo samo za lijeka i to u najbogatijim gazdinskim kucama. Na prelima su muškarci pijuckali rakiju, mezilo se i pjevalo i uz predenje na preslicama ašikovalo i igralo uz šargiju i dvojnice (sjecate se kada na prelu ili hodajuci kroz selo na njima zasvira ”Poljar“?), dok su violine mogli nabaviti samo sinovi seoskih gazda. U parjenicama (izdubljenim odrescima topole ili vrbe) kiselio se veš, prao pracakom u drvenom koritu sa radnom platformom. Pošto pepeo nije otrovan, ta korita su obicno služila i za napajanje stoke, ali i za kupanje djece.

Eto, kada se sve ovo procita, nama koji smo nekada kao djeca sve to posmatrali, a posebno onima koji o tome ni pojma nemaju, sve to izgleda nevjerovatno. Koliko rada truda, znoja da bi se došlo do šarene ponjave ili bubare za tadašnje grube, rukom tesane krevete, do prvih prednih gaca. Zato nije ni bilo cudo da su u to vrijeme „gace” nosili samo muškarci, a one su u stvari bile sve, i gace i pantalone i pidžama u jednom. Žene dugo nisu uopce nosile gace. Sve do ranih 50-tih godina gace je nosilo samo nekoliko žena u selu, a onda su se pocele prvo nositi predne (kako je to moralo žuljati!), pa prugaste porketne, a muškarci su prešli na cuvene glotene gace – one medutim zaslužuju posebnu pricu.