Zivotinjska farma (George Orwell)

I Poglavlje

Gospodin Džons (Jones), posjednik Vlastelinske farme, zakljucao je preko noci kokošinjce, ali je bio suviše pijan da bi se sjetio zatvoriti i gornja vratašca. Dok mu je svjetlo fenjera plesalo s jedne strane na drugu, prošao je teturajuci dvorištem, zbacio cizme pred stražnjim vratima kuce, natocio cašu piva iz bacve u ostavi, ispio je i legao u krevet, u kojem je gospoda Džons vec hrkala.

Cim je u spavacoj sobi nestalo svjetla, u svim gospodarskim zgradama farme nastade vreva i komešanje. Tokom dana proculo se, naime, da je stari Major (Major), polubijeli nerast, dobitnik mnogih nagrada, prošle noci usnuo cudan san i da ga želi ispricati drugim životinjama. Dogovorili su se da ce se sastati u velikoj suši cim gospodin Džons zaspi. Stari Major [tako su ga oduvijek zvali, premda je bio izlagan pod imenom Vilingdonski (Willingdon) ljepotan] imao je na farmi takav ugled da su svi bili spremni izgubiti jedan sat sna kako bi culi što im je imao reci.

U dnu velike suše, na nekoj vrsti uzdignutog podija, Major se vec bio udobno smjestio na svom slamnatom ležaju ispod fenjera koji je visio o gredi. Bilo mu je dvanaest godina i u posljednje se vrijeme prilicno ugojio, ali je usprkos cinjenici što mu ocnjaci nikada nisu bili podsjeceni, još uvijek imao izgled velicanstvene svinje, mudra i dobrocudna izgleda. Uskoro su pocele pristizati druge životinje i zauzimati mjesta po vrstama. Prvo su stigla tri psa, Blubel (Bluebell), Džesi (Jessie) i Pincer (Pincher), zatim svinje, koje polegoše na slamu neposredno ispred podija. Kokoši su se smjestile duž prozora, golubovi su odlepršali na grede, a ovce i krave polijegale su iza svinja i pocele preživati. Par teretnih konja, Bokser (Boxer) i Klover (Clover), došao je zajedno, hodajuci polako i spuštajuci vrlo pažljivo svoja golema kosmata kopita da ne bi povrijedili koju malu životinju što se možda skutrila u slami. Klover je bila krupna kobila majcinskog izgleda koja se približavala srednjoj dobi, i koja nakon cetvrtog ždrebeta nikada više nije potpuno povratila prijašnju vitkost. Bokser je pak bio ogroman konj, visok preko sto osamdeset centimetara i snažan kao dva prosjecna konja. Bijela pruga iznad njuške davala mu je ponešto priglup izgled; i zaista, njegova inteligencija nije bila prvorazredna, ali su ga svi poštovali zbog cvrstog karaktera i silne radne snage. Poslije konja dodoše Mjurijel (Muriel), bijela koza, i Bendžamin (Benjamin), magarac. Bendžamin je bio najstarija životinja na farmi i imao je najgoru narav. Govorio je rijetko, a kada bi nešto i rekao, to bi obicno bila kakva cinicna primjedba — na primjer, znao bi reci da mu je Bog dao rep za tjeranje muha, ali da bi on radije živio i bez repa i bez muha. Od životinja na farmi jedino se on nikada nije smijao. Kad bi ga upitali zašto, odgovorio bi da se nema cemu smijati. Usprkos svemu, ne priznajuci to otvoreno, bio je privržen Bokseru; njih dvojica obicno bi zajedno proveli nedjelju na malom pašnjaku iza vocnjaka, pasuci jedan pored drugog bez rijeci.

Konji su upravo legli, kad gomila pacica, koji su izgubili majku, nahrupi u sušu nemocno pijucuci i lutajuci s jedne strane na drugu, tražeci mjesto na kojem ih nitko nece zgnjeciti. Svojom velikom prednjom nogom Klover napravi neku vrstu zaklona u kojem se pacici ugnijezdiše i smjesta zaspaše. U posljednjem trenutku, usiljeno se neckajuci i žvacuci kocku šecera, pojavi se Moli (Mollie), luckasta i ljepuškasta bijela kobila, koja je vukla dvokolicu gospodina Džonsa. Zauzme mjesto sprijeda i pocne mahati bijelom grivom, nadajuci se da ce svratiti pozornost na upletene crvene vrpce. Posljednja stiže macka koja, kao i obicno, potraži najtoplije mjesto i konacno se stisnu izmedu Boksera i Klover; tamo je zadovoljno prela za sve vrijeme Majorova govora, ne slušajuci ni jednu rijec.

Sada su se okupile sve životinje osim Mojsija (Moses), pripitomljenog gavrana, koji je spavao na svojoj gredi iza stražnjih vrata. Kad je vidio da su se svi udobno smjestili i pažljivo išcekuju njegov govor, Major procisti grlo i poce:

„Drugovi, vec ste culi za moj neobicni san od prošle noci. Ali o tome cu kasnije. Najprije vam moram reci nešto drugo. Ne mislim, drugovi, da cu s vama provesti još mnogo vremena i osjecam svojom dužnošcu da vam prije nego što umrem prenesem iskustva koja sam stekao. Život mi je bio dug, i dok sam usamljen ležao u svom dijelu svinjca, imao sam mnogo vremena za razmišljanje, pa mislim da mogu reci kako razumijem prirodu života na ovoj zemlji jednako dobro kao i svaka druga životinja. O tome vam želim govoriti.

Drugovi, kakav je sada naš život? Pogledajmo: naš život je bijedan, tegoban i kratak. Kada dodemo na ovaj svijet, daju nam upravo toliko hrane da jedva preživimo. Oni koji to mogu podnijeti, prisiljeni su raditi do posljednjeg atoma snage. Kada prestanemo biti korisni, istog trenutka nas kolju s odvratnom okrutnošcu. Nijedna životinja u Engleskoj nakon što napuni godinu dana ne zna što znaci sreca ili dokolica. Nijedna životinja u Engleskoj nije slobodna. Život životinje je bijeda i ropstvo; to je živa istina.

Ali, je li naša sudbina naprosto dio opceg prirodnog poretka? Ili je to stoga što ova naša siromašna domovina ne može onima koji u njoj prebivaju pružiti pristojan život? Ne, drugovi, tisucu puta ne! Klima je dobra, a plodno tlo Engleske može pružiti izobilje hrane i mnogo vecem broju životinja. Samo bi naša farma mogla hraniti tuce konja, dvadeset krava, na stotine ovaca — i svi bi mogli živjeti tako ugodno i dostojanstveno da to prelazi granice naše mašte. Zašto onda i dalje živimo u ovim bijednim uvjetima? Zato, što nam gotovo sav proizvod našeg rada ukradu ljudska bica. To je bit svih naših problema. Sabrana je u jednoj rijeci — Covjek! Covjek je jedini stvarni neprijatelj kojeg imamo. Uklonite covjeka, i osnovni uzrok gladi i pretjeranog rada bit ce ukinut zauvijek.

Covjek je jedino stvorenje koje troši a ne proizvodi. On ne daje mlijeko, ne nosi jaja, preslab je da vuce plug, prespor da uhvati zeca. Pa ipak je gospodar svih životinja. Zapošljava ih i daje im minimum koji ce ih sprijeciti da skapaju od gladi, a ostatak zadržava za sebe. Mi obradujemo zemlju, naš gnoj je cini plodnijom, ali medu nama nema nijednog koji posjeduje više od svoje gole kože. Vi, krave, koje vidim ispred sebe, koliko ste tisuca litara mlijeka dale prošle godine? Što se dogodilo s tim mlijekom kojim ste trebale othraniti jedru telad? Svaka kap otišla je niz grla naših neprijatelja. A vi, kokoši, koliko ste jaja snijele prošle godine i koliko se iz njih izleglo pilica? Ostatak je otišao na tržnicu da bi Džons i njegovi ljudi zaradili novac. A ti, Klover, gdje su ti cetiri ždrebeta koja si oždrijebila i koja su ti u starosti trebala biti pomoc i radost? Nijedno nije docekalo ni godinu dana i vec je prodano — više ih nikada neceš vidjeti. Jesi li u zamjenu za tvoje cetvero sirocadi i sav tvoj rad u polju dobila išta osim bijednog obroka i staje?

Ali ni tako bijednim životima, kakvi su naši, nije dopušteno da traju svoj prirodni vijek. Ne prigovaram zbog sebe, jer ja sam jedan od sretnika. Meni je dvanaest godina i imao sam preko cetiri stotine potomaka. Takav je prirodni život svinje. Ali na kraju nijedna životinja ne izbjegne okrutnom nožu. Vi, mlada prasad za tovljenje što sjedite ispred mene, u roku od jedne godine svaki ce od vas završiti skviceci na stratištu. Taj užas ceka sve nas: i krave, i svinje, i kokoši, i ovce — svakoga. Ni konje ni pse ne ceka bolja sudbina. Onog dana kada tvoji snažni mišici izgube snagu, tebe ce, Boksera, gospodin Džons poslati živoderu, koji ce te zaklati i od tebe skuhati hranu za lisicare. Što se tice pasa, kada ostare i izgube zube, Džons im zaveže oko vrata ciglu i utopi ih u najbližoj bari.

Nije li onda, drugovi, kristalno jasno da sve nedace ovog života proistjecu iz tiranije ljudskih bica? Jedino ako se oslobodimo covjeka, proizvod našeg rada pripast ce nama. Gotovo preko noci možemo postati bogati i slobodni. Što treba da se radi? Nocu i danju, dušom i tijelom, radimo na tome da zbacimo ljudsku rasu! Drugovi, moja vam je poruka: Pobuna! Ja, doduše, ne znam kada ce doci do pobune, to može biti za tjedan dana ili za stotinu godina, ali znam, pouzdano, kao što vidim ovu slamu pod svojim nogama, da ce pravda prije ili kasnije slaviti pobjedu. Razmislite, drugovi, o svom životu i o ovome što sam vam rekao. I, a to je najvažnije, prenesite moju poruku onima koji dolaze poslije vas, kako bi se buduce generacije borile do konacne pobjede.

Ne zaboravite, drugovi, da morate ostati odvažni do kraja. Ništa vas ne smije skrenuti s pravog puta. Nemojte slušati kada vam budu govorili da Covjek i životinje imaju zajednicke interese, da napredak jednog predstavlja i napredak drugih. Sve je to laž. — Covjek gleda jedino svoje interese. Zato neka medu nama životinjama vlada savršeno jedinstvo i savršeno drugarstvo u borbi. Svi ljudi su neprijatelji. Sve životinje su drugovi.“

U tom casu nastade strahovita buka. Dok je Major još govorio, cetiri velika štakora ispuziše iz svojih rupa i slušahu ga sjedeci na stražnjim nogama. Iznenada primijetiše ih psi i samo zahvaljujuci tome što su hitro jurnuli u rupe, štakori spasiše svoje živote. Major podiže nogu tražeci tišinu.

„Drugovi“, rece, „ovaj se slucaj mora riješiti. Jesu li nam nepripitomljene životinje, kao što su štakori i zecevi, prijatelji ili neprijatelji? Stavljam to pitanje na glasanje: Jesu li štakori naši drugovi?“

Glasalo se odmah i nadmocnom vecinom bi odluceno da su štakori drugovi. Samo se cetvero nije složilo, tri psa i macka, za koju se kasnije otkrilo da je glasala za obje strane. Major nastavi:

„Još nešto vam želim reci, u stvari samo ponoviti: upamtite zauvijek da je neprijateljstvo prema Covjeku i svemu njegovom naša dužnost. Tko god ima cetiri noge, ili krila, taj je prijatelj. I zapamtite takoder, da u borbi protiv Covjeka ne smijemo spasti na to da mu slicimo. Cak i kad ga pobijedite, nemojte usvojiti njegove poroke. Nijedna životinja nikada ne smije živjeti u kuci, spavati u krevetu, nositi odjecu, piti alkohol, pušiti, posjedovati novac ili postati trgovac. Sve su Covjekove navike grijeh. I što je najvažnije, nijedna životinja ne smije tlaciti drugu životinju. Slabi ili jaki, pametni ili priprosti, svi smo mi braca. Nijedna životinja nikada ne smije ubiti drugu životinju. Sve su životinje jednake.

A sada, drugovi, da vam ispricam svoj san od prošle noci. Taj san vam ne mogu opisati. Sanjao sam kako ce izgledati Zemlja kada nestane Covjek. San me podsjetio na nešto što sam davno zaboravio. Prije mnogo godina, dok sam još bio malo svinjce, moja majka i druge krmace cesto su pjevale staru pjesmu kojoj su znale samo melodiju i prve tri rijeci. U djetinjstvu sam znao tu melodiju, ali sam je vec davno zaboravio. Medutim, prošle noci ponovo mi se javila li snu. Štoviše, navrle su mi u sjecanje rijeci te pjesme — rijeci za koje sam siguran da su generacijama bile zaboravljene, a koje su životinje pjevale od davnina. Sada cu vam, drugovi, otpjevati tu pjesmu. Star sam i glas mi je promukao, ali, kada vas naucim melodiju, vi cete je pjevati bolje. Zove se ‚Životinje Engleske’.“

Stari Major procisti grlo i zapjeva. Kao što je sam rekao, glas mu je bio promukao, ali je pjevao prilicno dobro, a i melodija je bila živahna. Rijeci su glasile ovako:

Životinje Engleske i Irske,

Životinje svih meridijana,

Cujte moju radosnu poruku

O zlatnom dobu što je pred nama.

Prije il' kasnije doci ce dan,

Tiranin Covjek svrgnut ce biti,

I plodnim ce poljima Engleske

Samo cetveronošci gaziti.

Nestat ce karika s naših njuški,

Jaram nece žuljat' naše šije,

Mamuza ce zauvijek zardat'

A bic — kao da ga bilo nije!

To obilje um pojmit' ne može:

Sijeno, pšenica, jecam i zob,

Djetelina, grah i plodovi repe,

Sve bit ce naše kad dode ta dob.

Jarko ce sjati polja Engleske,

Cistije ce biti njene vode,

Svježije puhat ce povjetarci

Tek kada dodemo do slobode.

Tom danu moramo stremiti svi,

Al' prije neg' dode, makar umrli,

Krave, konji, guske i purani

U borbu! Svak' slobodi da hrli!

Životinje Engleske i Irske,

Životinje svih meridijana,

Pocujte i širite poruku

O zlatnom dobu što je pred nama!

Pjesma je oduševila životinje i prije nego što je Major završio, one mu se pridružiše. Melodiju i poneku rijec upamtile su cak i najgluplje, a pametnije, poput svinja i pasa, naucile su za nekoliko minuta citavu pjesmu napamet. A onda nakon nekoliko pokušaja, citavom se farmom odlucno i jedinstveno zaori „Životinje Engleske“. Krave su mukale, psi zavijali, ovce blejale, konji rzali, patke kvakale. Toliko su bile oduševljene pjesmom da su je otpjevale pet puta zaredom, a možda bi tako i nastavile cijelu noc da ih Džons nije prekinuo.

Buka je, naime, probudila gospodina Džonsa, koji skoci iz kreveta uvjeren da se u dvorištu nalazi lisica. Zgrabi pušku, koja je uvijek stajala u kutu spavace sobe, i pripuca u mrak. Meci se zabiše u zid suše i sastanak se naglo prekinu. Životinje su se razbježale na svoja mjesta za spavanje. Ptice su odskakutale u svoja legla, blago polijegalo u slamu, i u trenu je citava farma zapala u san.