I sedma Ivanka - Seka

Moj odlazak u svijet majka je herojski podnosila. Ipak, mislila je da je to za mene najbolje i žrtvu majke živjela  kako je najbolje umjela. U toj muci cesto nije cula Ivana, ali je zato dobro cula Josipovo cviljenje, jer je bio diosta bolestan i završio u bolnici. Majku su tješila moja rijetka pisma (jer nisam mogla pisati koliko sam željela). A saznala je bila i od ”Ivankuša“ (Žene iz Ivankovica kraja iz Balegovca, dijela zvanog Cvek), koje su bile u posjetu svojim kcerkama da sam dobro. One su joj ”na tanane“ ispricale sve o našem životu u Rijeci, pa a se majka malo smirila. A i djed se spremao k meni u posjet za Uskrs. Znala je takodjer da cu na ljeto doci ”dvije evte“ na ”raspust“ pa ju je nada držala.

”Ivan je prohodao“ pisala je Marija miješajuci cirilicu i latinicu. I da imaju ”cuku Šargu“ koji najviše voli Ivana i Josipa, jer su najmladji, i da me pozdravila kuma Kavanuša, i da su culi da cu ici u ”velike škole“, i da majka stalno ”jauce“, ali to je bilo prekriženo, a ipak vidljivo da sam uspjela procitati, i da budem ”brez” brige i da ovo i da ono...... sve do kraja pisma moje sestre puckoškolke, koja je unijela svu svoju ljubav i strpljivost, da lijepo napiše pismo svojoj starijoj sestri.

Ja sam nocima pod jastukom na ustima plakala iza tatinog povratka. Ali plakati se nije moglo, a ni smjelo, unedogled. Uhvatila sam se u koštac sa životom. Veselila se onom lijepom i razmišljla o ljetu kada cu posjetiti moje nadraže. Na žalost posjetila sam ih ranije. Naime, moj dragi djed Peran me je došao posjetiti za Uskrs u Rijeku. Bio je sretan kada je na Trsatu (Svetištu Majke Božje) kupio Sv. Pismo. Sretan da može i na hrvatskome jeziku on imati tekst koji toliko želi. Puno smo razgovarali o svemu što smo culi i vidjeli otkada sam otišla s rodne grude. Bio je sretan što je uspio skupiti toliko novca da dodje u Rijeku. Majka mi je po njemu poslala sve što je mogla. Svoje cijelo srce zamotala je u siromašne darove.

Djed se brzo morao vratiti kuci. Trebalo je raditi, govorio je. Bio je pogodio neki posao u Šamcu i nije bilo odlaganja. Na preveliku žalost svih nas radovi su bili odgodjeni zanavijek. Moga dragoga djeda pregazio je vlak u Zagrebu! U 64. godini života! Velika tuga mi je slomila srce kada su ga sasjecenoga dovezli u lijesu, koji je imao samo mali prozorcic da mu vidimo lice. Josip je još bio u bolnici. Majka opet trudna jaukala je za djedom i Josipom u isto vrijeme. Ivan sav promrzao u jutarnjim travanjskim satima sjedio je šcucuren u kutu hodnika. Uzela sam ga u narucje. Plakao je, a ja sam tada shvatila koliko tuge može stati u male djecje oci.

Cijelo se selo sjatilo. Djeda su bez obzira na vjeru i naciju svi poštovali. Naši Hasicani su pokazali veliki altruizam na celu sa cicom Ambrom. Smrt je bila iznenadna, tragicna, ne u mjestu prebivališta, trebalo se snaci. Nije bilo organiziranih prijevoza kao danas. Ljeto je bilo tužno. Atmosfera u kuci nekako tiha, pretiha. Na groblje sam išla s nekim od brace ili sestara, bakom ili tetom svakodnevno. Majci zbog trudnoce nismo baš dali da odlazi precesto na grob. Nabrajala je, pa smo se bojali za njeno zdravlje.

Tih dana ni radio s poznatim zvucnikom na kuci, Mirka Ilije Mikica nije se oglasio. Inace, Mirko je bio napravio ugodu skoro cijelome selu s tim zvucnikom. Znam da smo mi curice cuvajuci naše krave i svinje dobro cule, razumjele i pjevale pjesme s Mirkovoga radija. No, život ne stoji, bilo da vas bije prevelika tuga, bilo da je iznad vas zvijezda radosnica.

Sjecate li se dogadaja oko Ivanovog imena. Dakle, ostvarila se majcina misao, da na košuljici na kojoj je pisalo Ivan doda nastavak ”ka“, ne bude li roden sin. Najmladje svoje dijete moji roditelji, dakle, krstiše imenom Ivanka. Nismo imali tog imena u obitelji osim majcine, prerano umrle tetke Ivke (pogledajte pricicu “Moj ce Josip za mnom doci“ u ”Malim narodnim umotvorinama“).

Sestra se rodila po Božicu, a ja sam je vidjela šest mjeseci kasnije. Zamišljala sam ju svakojako. Kada sam došla kuci na ferije, moja sekica, a kasnije smo je svi i prozvali tako, Seka bila je prava beba. Majka je bila zatrpana svim mogucim poslovima. Pomagala joj je Kata, a oni mladji su cuvali jedno drugo. Tata je dolazio povremeno sa ”privremenog“ koji je postao i trajni pecalbarski rad, najprije u Njemackoj, a zatim u Austriji. Novac, koji je donosio, jedva je za toliku celjad dostajao, ali je majka, sam Bog zna kako sastavljala kraj s krajem, cak i dogradila kuhinju s nišom, koš, obnovila kucu i uredila dvorište. ”Valja biti i muško i žensko“ govorila je. Radeci kucanske poslove i poslove na njivi majka je i zapjevala, koju našu dvostihovku, narodnu, a najviše je voljelja pjesme ckvene, našu poznatu:

”Faljen Isus Marijo, faljen Isus Djevice

  Faljen Isus Majko naša zagovornice.

 Došli smo Te proslavit, i s andjelim’ pozdravit

 Ti od Boga nadarena, Gospo blažena ”.....

Isto tako rado je pjevala pjesmu donesenu iz svoga kraja

”O prislavna Božja mati

Dostoj nam se milost dati...“

Mojim odlaskom, a potom i moje sestre, majka je znala reci kako je svaki zvižduk vlaka pogadja ravno u srce. A naša kuca od željeznicke pruge i nije bila daleko! Osobito oni nocni vlakovi, kojima smo mi odlazili bili su joj prava mora. Ona je mogla samo zamišljati kuda joj to djeca odlaze. U jedno je bila sigurna ”idu tamo dje ce postati nješta, dje ce postati ljudi“.

U tome se ogledala ona dubinska nesebicna majcinska ljubav. Ona je patila, ali nije gledala na sebe i svoju patnju nego na buducnost svoje djece. I zato Ti majko neizmjerna hvala!

Ipak, sve ju je to koštalo zdravlja. Od silne iscrpljenosti i zbog vrlo lošeg opceg zdravstvenog stanja završila je u opcoj bolnici ”Sv. Duh“ (tada se zvala ”Dr. Josip Kajfeš“) u Zagrebu. Uvijek kada dodem u tu bolnici ili kraj nje prodjem, jer blizu nje živimo, sjetno pomislim na to vrijeme. Tada je u toj bolnici radio naš zemljak dr. Dugonjic, rodom iz majcina kraja. On se znao s mojim pokojnim ujakom pa se majka tako našla, srecom, u Zagrebu.  Pomogao je majci da se oporavi i vrati koliko toliko zdrava kuci. I na ovom mjestu neka mu je hvala.! Djeca su ostala doma skoro sama. Nadgledala ih je pokojna baka. Ali kako su ”djeca djecu cuvala“ najbolje zna naša  ”casula“ kako bi Brazilci rekli za najmladje dijete.

Teško isprehladivana zaradila reumatoidni artritis od cega je patila, pati i patit ce cijeli život. Sekin križni put poceo je prerano. Odmalena joj je bolnica bila kuca i škola, citaonica i crkva. U tuzlanskoj bolnici su mi savjetovali da, ako ikako mogu dobiti dozvolu od zdravstvenoga osiguranja u Šamcu, Seku vodim što hitnije u Rijeku. U Djecjoj bolnici na Kantridi u Rijeci, u koju sam je dovela kao u jednu od boljih bolnica za tu vrstu bolesti u tadašnjoj Jugoslaviji, provest ce s kratkim prekidima niz godina. Borila sam se za nju kako sam znala i mogla. Seka je crpila gotovo svu moju ljubav i brigu. Bila mi je sestra, ali i bolesno dijete koje je trebalo izuzetnu pomoc. Majka mi je cesto znala žalosno reci “Ja sam ju samo rodila, a sva briga je pala na tebe“.

Nije baš tako. Ja sam bila najstarija, a po našim nepisanim, ali cini mi se pravicnim pravilima, trebala sam pomagati roditeljima gdje god se to moglo. Bila sam nešto i pismenija, malo prošla svijeta pa su time i moje obaveze bile vece. Znalo se inace da  su starija braca i sestre, osobito ovi prvi, trebali podnijeti veci teret za dobro obitelji, da trebaju biti neka moralna vertikala, ali se takodjer znalo da mladi trebaju ”pocutiti“ tj. poslušati savjete svoje starije brace i sestara.

Ipak, nije baš sva briga pala na mene. Moja  mladja sestra i brat su takodjer došli u Rijeku i na sve nacine su se trudili olakšati bolnicke dane svojoj najmladjoj sestrici. I drugi dragi prijatelji iz Rijeke su se pokazali ljudi široka srca pa naša Seka nikada nije bila bez posjeta. A Seka je bila umiljato dijete i uzimala je ljubav od ljudi koji su joj je pružali. Ipak, majcina ljubav je nenadomjestiva! Tako je Seka mene jednom pitala mogu li joj biti mama dok mama ne dodje!

Tata je dolazio iz Austrije, majka rjedje, ali je zato slala pakete. Majcine ruke i srce je bilo u rucnim radovima koji su stizali za Seku. Posebnim nacinom pletiva stizali su džemperi, kape, carapice svih boja, posebno tople bijele. Majka se inace cesto nakanjivala doci. Govorila je da ju nije strah puta, vec tuge pri rastanku i povratku kuci koja bi mogla Seki naškoditi, a sigurno i samoj majci. U Hasic sam Seku vodila  kuci na odmore. Pri izlasku iz jutarnjega vlaka u Vrpolju vec smo osjetile kako nas naša ravnica grli i svojim posebnim mirisom zemlje roditeljice obdaruje. Takav njezin pozdrav osjetim uvijek, i danas, kada joj se vracam.

Sada, kada je tamo i majcin grob vuce me k sebi svom silinom kao i grob onoga kojega je majka toliko poštovala, djeda Perana, kao i tolikih dragih koji tamo pocivaju. Ne umanjujem time ljubav prema bakama, ujacima, tetama, ali dva kamena stamena naše kuce bijahu djed i majka, što potvrduje i, Bogu hvala, naš  živi otac.

Seka je, izvukavši se nekako iz bolnice, cesto boravila sa mnom u mojoj novosnovanoj obitelji krace ili duže vremena. Voljela je i voli našu djecu, a osobito poštuje i cijeni moga supruga. Udajom se vratila u našu staru obiteljsku kucu u Sarica sokaku. Roditelji, kao i brat Mato, su napravili nove kuce na Siljevcu. Naravano, nijedne kuce više nema, pa ni te u sokaku. Izgorjela je. Ostalo je kucište, tik uz tetku Janju i Vladu. Zahvaljujuci požrtvovnosti brata Josipa uredjeno je.

Seka sa svojom obitelji živi u Austriji, u Muerzuschlagu, sa suprugom Jakovom i ima troje djece. Na toj adresi je od majcine smrti i naš otac Marko.