Zivotinjska farma (George Orwell)

II Poglavlje

Tri noci kasnije stari je Major mirno u snu preminuo. Tijelo mu je sahranjeno u dnu vocnjaka.

Bilo je to pocetkom ožujka. Tokom slijedeca tri mjeseca razgranala se tajna aktivnost. Majorov govor toliko je utjecao na inteligentnije životinje na farmi da su stekle potpuno nov pogled na život. Nisu doduše znale kada ce doci do Pobune koju je prorekao Major; nisu baš imale razloga vjerovati da ce se to dogoditi za njihova života, ali su jasno spoznale da je njihova dužnost pripremiti Pobunu. Poduka i organiziranje zapali su, naravno, svinje, koje su opcenito bile priznate kao najpametnije medu životinjama. Najistaknutiji medu svinjama bila su dva mlada nerasta koja je gospodin Džons uzgajao za prodaju. Napoleon (Napoleon) je bio veliki berkširski nerast prilicno divljeg izgleda, jedini od svoje vrste na farmi; nije mnogo govorio, ali je bio ugledan jer je o svemu imao vlastiti stav. Snoubol (Snowball) je bio živahniji od Napoleona, bolji govornik i maštovitiji, ali se smatralo da nema njegovu promucurnost. Svi ostali krmci na farmi bili su odredeni za tovljenje. Najpoznatiji medu njima bio je mali debeli krmak po imenu Skviler (Squealer), okruglih obraza, sjajnih ociju i kreštava glasa. Bio je briljantan govornik, a kada je raspravljao o nekoj ozbiljnoj temi, skakutao je cas na jednu cas na drugu stranu i mahao repom koji je djelovao nekako vrlo uvjerljivo. O njemu se govorilo da crno može pretvoriti u bijelo.

Njih trojica u tancine su razradili ucenje starog Majora u zaokružen sistem mišljenja koji su nazvali animalizam. Nekoliko puta tjedno, kada bi gospodin Džons zaspao, održavali su u suši tajne sastanke i ostalima tumacili principe animalizma. Na pocetku su naišli na glupost i apatiju. Neke su životinje govorile da je vjernost gospodinu Džonsu obaveza, nazivale ga „Gospodarom“, ili tvrdile: „Gospodin Džons nas hrani. Kad ne bi bilo njega, pomrle bismo od gladi.“ Druge su postavljale pitanja kao: „Zašto brinuti što ce se dogoditi poslije naše smrti?“ ili „Ako ce ionako doci do Pobune, kakva je razlika u tome radimo li mi za nju ili ne?“, pa su svinje imale velikih teškoca kako bi ih uvjerile da se to protivi duhu animalizma. Najgluplje pitanje postavila je Moli, bijela kobila. Prvo njeno pitanje Snoubolu glasilo je: „Da li ce i nakon Pobune biti šecera?“

„Nece“, strogo je odgovorio Snoubol. „Na ovoj farmi ne možemo proizvoditi šecer. Imat ceš zobi i sijena koliko želiš.“

„Hocete li mi dopustiti da nosim vrpce u grivi?“ upitala je Moli.

„Drugarice“, odgovorio je Snoubol, „te vrpce kojima si toliko privržena obilježje su ropstva. Ne shvacaš li da je sloboda vrednija od tih vrpci?“

Moli se složila, ali nije bila uvjerena.

Svinje su imale izdržati još težu borbu da bi se suprotstavile lažima koje je širio Mojsije, pripitomljeni gavran. Mojsije, koji je bio osobiti miljenik gospodina Džonsa, bio je špijun i doušnik, ali i vješt govornik. Tvrdio je da zna za tajanstvenu zemlju zvanu Slatka Gora, u koju nakon smrti odlaze sve životinje. Ona se nalazi negdje gore, na nebu, malo iznad oblaka, rekao je Mojsije. U Slatkoj Gori svaki je dan u tjednu nedjelja, svježa djetelina zeleni se citavu godinu, a po živicama rastu kocke šecera i lanena komina. Životinje su mrzile Mojsija jer je pricao bajke, a nije radio ništa, ali neke su povjerovale u Slatku Goru, i svinje su se morale pomuciti da ih uvjere kako takvo mjesto ne postoji.

Najvjerniji ucenici bili su dvoje teretnih konja, Bokser i Klover. Oni su imali velikih problema kada su trebali smisliti nešto samostalno, ali kada su jednom prihvatili svinje za ucitelje, prihvacali su sve što su culi pa su to pojednostavljeno prenosili drugim životinjama. Bili su na svim tajnim sastancima i uvijek bi prvi zapjevali „Životinje Engleske“, pjesmu kojom su sastanci obavezno završavali.

Kako se pokazalo do Pobune je došlo mnogo ranije i izvedena je mnogo lakše nego što je to itko ocekivao. Iako strog gospodar gospodin Džons je prijašnjih godina bio sposoban farmer, ali u posljednje vrijeme za njega su nastupili loši dani. Pogodio ga je gubitak novca u nekoj parnici i nakon toga odao se picu. Po citave dane dangubio bi u svojoj stolici za ljuljanje u kuhinji, citajuci novine, pijuci i povremeno braneci Mojsija koricama kruha namocenim u pivo. Nadnicari su postali lijeni i nepošteni, polja puna korova, na gospodarskim zgradama trebalo je popraviti krovove, živica je bila zapuštena, a životinje slabo hranjene.

Došao je lipanj i trebalo je pokositi travu. Na Ivanje, bila je to subota, gospodin Džons je uvece otišao u Vilingdon i tako se natreskao kod „Crvenog lava“ da se vratio kuci tek u nedjelju u podne. Nadnicari su rano ujutro pomuzli krave i otišli u lov na zeceve, ne nahranivši životinje. Cim se vratio, gospodin Džons je odmah zaspao na divanu u salonu, sa „Svjetskim novostima“ preko lica. Tako nitko nije nahranio životinje do navecer. Na kraju one to više nisu mogle podnijeti. Jedna krava rogovima provali vrata spremišta i sve životinje navale na hranu. U taj tren probudi se gospodin Džons. Vec slijedeceg trenutka cetiri nadnicara i on nadu se u spremištu s bicevima u rukama, udarajuci na sve strane. Gladne životinje nisu više mogle to izdržati. Iako ništa nije bilo dogovoreno, životinje su se istovremeno bacile na svoje mucitelje. Nasrnule su na Džonsa i nadnicare i pocele ih odasvud udarati. Ljudi više nisu bili gospodari situacije. Nikada ranije nisu vidjeli da se životinje tako ponašaju, i ta iznenadna pobuna stvorenja koja su bili naviknuti tuci i maltretirati kako im se htjelo toliko ih je prestrašila da su gotovo izgubili razum. Ubrzo su se prestali braniti i dali se u bijeg. Sva petorica bježali su putem koji je vodio na glavnu cestu, a životinje su ih pobjedonosno progonile.

Gospoda Džons, koja je kroz prozor vidjela što se dogada, na brzinu ubaci nešto stvari u platnenu torbu i pobježe s farme drugim putem. Mojsije skoci sa svoje grede i glasno grakcuci zaleprša za njom. Za to vrijeme životinje su gonile Džonsa i nadnicare do ceste i zatvorile za njima glavna vrata s pet zasuna. I tako, gotovo prije nego su shvatile što se zbiva, Pobuna je bila uspješno izvršena; Džons je bio protjeran a Vlastelinska farma pripala je njima.

Prvih nekoliko minuta životinje su jedva mogle povjerovati u svoju srecu. Najprije su u ceti galopom obišle granice farme da se uvjere da se nigdje nije sakrilo koje ljudsko bice; onda otrcaše natrag do gospodarskih zgrada da izbrišu posljednje tragove mrske Džonsove vladavine. Silom su otvorile ostavu za stvari koja se nalazila na dnu staja; demove, nosne karike, lance za pse, krvave noževe koje je gospodin Džons upotrebljavao za kastriranje krmaka i janjadi — sve su bacile u zdenac. Na hrpu smeca koju su zapalile u dvorištu baciše uzde, ulare, naocnjake i ponižavajuce zobnice. Isto uciniše i s bicevima. Kada su vidjele kako bicevi nestaju u plamenu sve su životinje skakale od veselja. Snoubol baci u vatru i vrpce kojima su se za sajmenih dana ukrašavale konjske grive i repovi.

„Vrpce“, rekao je, „treba smatrati odjecom, što je oznaka ljudskih bica. Sve životinje treba da hodaju gole.“

Kad je to cuo, Bokser donese mali platneni šeširic koji je nosio ljeti da zaštiti uši od muha i baci ga u vatru.

Vrlo brzo životinje su uništile sve što ih je podsjecalo na gospodina Džonsa. Nakon toga ih je Napoleon poveo do spremišta i svakome podijelio dvostruk obrok žita, a psima po dva dvopeka. Onda su sedam puta, od pocetka do kraja, otpjevale „Životinje Engleske“ te legle i spavale kao nikada prije toga.

Kao i obicno, probudile su se u zoru; prisjetivši se slavnog dogadaja, zajedno su pošle na pašu. Pokraj pašnjaka nalazio se brežuljak s kojeg se mogao vidjeti veci deo farme. Životinje su se uspele na vrh pa su u jasnom jutarnjem svjetlu razgledavale okolinu. Da, to je bilo njihovo — sve što su mogle vidjeti bilo je njihovo! Pri pomisli na to pocele su u zanosu i uzbudenju skakati uokolo i bacakati se uvis. Valjale su se po rosi, navalile pasti slatku ljetnu travu, kopale grude crnice i udisale njen opojan miris. Pregledale su citavu farmu, pune nijemog udivljenja razgledale oranice, livade, vocnjak, jezero, šikaru. Osjecale su se kao da to nikada ranije nisu vidjele, cak su i sada jedva vjerovale da je sve to doista njihovo.

Vratile su se do gospodarskih zgrada i u tišini se zaustavile pred vratima Džonsove kuce. I ona je sada pripadala njima, ali bojale su se u nju uci. Medutim, nakon kraceg oklijevanja Snoubol i Napoleon gurnu vrata i životinje udu jedna za drugom, hodajuci krajnje pažljivo, bojeci se da što ne oštete. Obidoše sobe na prstima, ne usudujuci se progovoriti glasnije od šapata, gledajuci sa strahopoštovanjem nevjerojatnu raskoš, krevete s madracima od perja, ogledala, divan od konjske dlake, briselski tepih, litografiju kraljice Viktorije iznad kamina u salonu. Upravo kad su silazile niz stepenice, primijetile su da nedostaje Moli. Na povratku otkriju da se zadržala u najudobnijoj spavacoj sobi. S toaletnog stolica gospode Džons uzela je komadic plave vrpce, prebacila je preko ramena i šašavo se divila sama sebi u ogledalu. Ostale životinje oštro su je prekorile i izašle. Šunke koje su visjele u kuhinji iznijele su van i spalile, a Bokser je kopitom probio dno bacve piva koja se nalazila u ostavi. Ništa drugo u kuci nisu dirale. Na licu mjesta donesena je odluka da se kuca sacuva kao muzej. Sve su se složile da nijedna životinja nikada nece smjeti u njoj živjeti.

Nakon dorucka Snoubol i Napoleon ponovo sazvaše životinje.

„Drugovi“, rece Snoubol, „sada je pola sedam i pred nama je dugacak dan. Danas pocinjemo s košenjem trave. Ali prije nam valja uciniti nešto drugo.“

Svinje su sada objavile da su u protekla tri mjeseca iz stare pocetnice koja je pripadala djeci gospodina Džonsa i bila bacena u smece, naucile citati i pisati. Napoleon pošalje po limenke s crnom i bijelom bojom i povede ih do glavnih vrata s pet zasuna koja su gledala na glavnu cestu. Onda Snoubol (jer je najbolje pisao) uzme kist i na gornjem dijelu vrata premaže natpis VLASTELINSKA FARMA i napiše ŽIVOTINJSKA FARMA. To je trebalo od sada biti ime farme. Zatim su otišli do gospodarskih zgrada, a Snoubol i Napoleon poslali su po ljestve, koje su prislonili na stražnji zid velike suše. Objasniše da su u protekla tri mjeseca svinje uspjele svesti principe animalizma na Sedam zapovijedi. Tih Sedam zapovijedi sada ce napisati na zidu; one ce tvoriti nepovrediv zakon po kojem ce od sada sve životinje na Životinjskoj farmi morati živjeti. S malim poteškocama (jer svinji nije lako na ljestvama održati ravnotežu) Snoubol se pope i dade na posao, dok se Skviler nalazio nekoliko precki ispod njega držeci limenku s bojom. Na zidu premazanom katranom ispisaše Zapovijedi velikim bijelim slovima, tako da su se mogle procitati s udaljenosti od tridesetak metara. Glasile su ovako:

SEDAM ZAPOVIJEDI

1. Tko god ide na dvije noge, taj je neprijatelj.

2. Tko god ide na cetiri noge, ili ima krila, taj je prijatelj.

3. Nijedna životinja ne smije nositi odjecu.

4. Nijedna životinja ne smije spavati u krevetu.

5. Nijedna životinja ne smije piti alkohol.

6. Nijedna životinja ne smije ubiti bilo koju drugu životinju.

7. Sve su životinje jednake.

To je bilo ispisano vrlo uredno i, osim što je „prijatelj“ bilo napisano „pritajelj“ i jedno „s“ bilo naopacke, sve je drugo bilo potpuno ispravno. Da pomogne drugima, Snoubol sve procita naglas. Sve su životinje kimnule u znak odobravanja, a bistrije medu njima odmah su pocele uciti Zapovijedi napamet.

„A sada drugovi“, rece Snoubol bacajuci kist, „na sjenokošu! Neka nam bude pitanje casti da spremimo sijeno brže nego što su to mogli Džons i njegovi nadnicari.“

Ali u tom trenutku tri krave, na kojima se vec duže vremena opažala uznemirenost, poceše glasno mukati. Nisu bile pomuzene dvadeset i cetiri sata i vimena su im se gotovo rasprsnula. Nakon kraceg razmišljanja svinje su poslale po vedra i prilicno uspješno pomuzle krave, dobro se snalazeci i na tom zadatku. Uskoro je bilo pet vedara gustog pjenušavog mlijeka koje je vecina životinja promatrala s velikim zanimanjem.

„Što ce biti s tim mlijekom?“ upitao je netko.

„Džons je ponekad znao pomiješati nešto mlijeka u naše jelo“, rekla je jedna od kokoši.

„Nije važno mlijeko, drugovi!“ uzvikne Napoleon i stane pred vedra. „O tome cemo kasnije. Kosidba je mnogo važnija. Vodit ce vas drug Snoubol. Ja cu doci za nekoliko minuta. Naprijed drugovi! Sijeno ceka.“

Tako su se životinje uputile na sjenokošu, a kada su se uvece vratile, primijeceno je da je mlijeko nestalo.