Zivotinjska farma (George Orwell)

III Poglavlje

Koliko su se mucili i znojili da spreme sijeno! Ali napori su im bili nagradeni, jer kosidba je bila uspješnija nego što su ocekivali.

Posao je ponekad bio težak; orude je bilo predvideno za ljude, a ne za životinje, a velika prepreka bila je da nijedna životinja nije mogla upotrijebiti orude koje je zahtijevalo stajanje na stražnjim nogama. No svinje su bile toliko pametne da su uspjele doskociti svakoj poteškoci. Konji su poznavali svaki djelic polja i znali su u stvari mnogo bolje od Džonsa i njegovih nadnicara kako valja kositi i grabljati. Svinje nisu radile, vec su upravljale i nadgledale druge životinje. S obzirom na nadmoc njihova znanja bilo je prirodno što su preuzele vodstvo. Bokser i Klover upregli bi se u kosilicu ili grabljalicu (naravno, sada nisu bili potrebni demovi i uzde) i neumorno prevaljivali krug za krugom, a iza njih je išla jedna svinja i vikala: „Gista-haj, drugovi!“, ili „Ohoj, drugovi, natrag“, vec prema potrebi. Svaka, pa i najmanja životinja radila je na košenju i skupljanju sijena. Cak su i patke i kokoši citav dan trckarale po suncu, skupljajuci kljunovima tanke snopice sijena. Kosidbu su završili dva dana ranije nego što je obicno trebalo Džonsu i njegovim nadnicarima. Štoviše, bila je to najbogatija kosidba za koju se na farmi znalo. Ništa nije propalo; zahvaljujuci svom oštrom vidu kokoši i patke sakupile su sve do posljednje vlati. Osim toga nijedna životinja nije ukrala ni zalogaj.

Citavo ljeto posao na farmi odvijao se kako se samo poželjeti može. Životinje su bile sretnije nego što su ikada mogle zamisliti. Svaki zalogaj predstavljao je silno zadovoljstvo, jer sada je to zaista bila njihova hrana; one su je same proizvele, a nisu je dobile od zlovoljnog gospodara. Buduci da su bezvrijedna, parazitska ljudska bica otišla, za sve je bilo više hrane. Sada je cak bilo i više vremena za odmor premda su životinje bile nedovoljno iskusne u poslu. Suocile su se, naime, s mnogim poteškocama — na primjer, kada su požnjele žito, morale su ga mlatiti na stari nacin i pljevu otpuhivati same, jer na farmi nije bilo mlatilice — ali zahvaljujuci pameti svinja i snažnim Bokserovim mišicima prebrodile su sve nedace. Svi su se divili Bokseru. Bio je izvrstan radnik cak i u Džonsovo vrijeme, ali sada je vukao za tri konja. Bilo je dana kada se cinilo da citav posao na farmi leži na njegovim mocnim plecima. Teglio je i gurao od jutra do mraka, uvijek prisutan tamo gdje je posao bio najteži. Dogovorio se s jednim pjetlicem da ga ujutro budi pola sata prije ostalih, i dobrovoljno bi radio prije pocetka radnog vremena gdje god se za to ukazala potreba. Na svaki problem, svaku poteškocu njegov odgovor je bio — „Radit cu više!“ — što je uzeo za svoje geslo.

Ali i ostali su radili prema svojim mogucnostima. Na primjer, kokoši i patke, sakupljajuci razbacana zrna, sacuvale su dosta žita. Nitko nije krao, nitko nije prigovarao zbog obroka; svade, prevare i ljubomora — uobicajene pojave u prošlim danima života na farmi gotovo su išcezle. — Nitko nije zabušavao — ili gotovo nitko. Moli, doduše, ujutro nije redovito ustajala i ubrzo je napuštala posao tvrdeci da joj se kamencic zaglavio u kopito. I ponašanje macke bilo je pomalo neobicno. Životinje su uskoro primijetile da je macku nemoguce pronaci kad god je valjalo prionuti na posao. Nestajala bi po citave sate, a onda se pojavila u vrijeme obroka ili navecer, kada je posao bio završen. Ali prela je tako odano i uvijek imala tako odlicne isprike da je bilo nemoguce povjerovati u njene loše namjere. Stari Bendžamin, magarac, nakon Pobune kao da se nimalo nije promijenio. Obavljao je svoj posao jednako sporo i tvrdoglavo kao u Džonsovo vrijeme — nikada nije zabušavao, ali ni dobrovoljno radio neki izvanredan posao. O Pobuni i njenim rezultatima nikada se nije izjasnio. Kada bi ga upitali je li sada, kada je Džons otišao, sretniji, on bi samo odgovorio: „Magarci dugo žive. Nitko od vas nije vidio mrtva magarca“, i ostali su se morali zadovoljiti tim tajanstvenim odgovorom.

Nedjeljom se nije radilo. Dorucak je bio sat kasnije nego obicno, a poslije se obavezno održavala svecanost. Prvo se dizala zastava. Snoubol je u spremištu pronašao stari zeleni stolnjak gospode Džons, na kojem je bijelom bojom nacrtao kopito i rog. Zastava je zelena zbog toga, objasnio je Snoubol, što predstavlja zelena polja Engleske, dok kopito i rog oznacavaju buducnost Životinjske Republike koja ce nastati kada ljudska rasa konacno bude zbacena. Nakon dizanja zastave sve bi životinje krenule u veliku sušu na opci zbor koji su nazivali Sjednica. Tu su planirale posao za iduci tjedan, raspravljale i donosile zakljucke. Zakljucke su uvijek predlagale svinje. Ostale su životinje naucile glasati, ali se nikako nisu mogle dosjetiti da same nešto predlože. U raspravi su najaktivniji bili Snoubol i Napoleon. Ali primijeceno je da se nikada nisu slagali: što god je jedan od njih predložio, morao je racunati s tim da ce se drugi tome suprotstaviti. Cak i kad se prihvatilo nešto cemu nitko nije mogao prigovoriti — da se mala livada iza vocnjaka odvoji za životinje koje više ne mogu raditi — nastala je burna rasprava o tome u kojoj dobi pojedina vrsta životinja stjece pravo na oslobodenje od radnih obaveza. Sjednica je uvijek završavala pjevanjem „Životinje Engleske“, a poslije podne je bilo predvideno za odmor.

Svinje su spremište preuredile u glavni štab. Iz knjiga koje su pronašle u kuci, ovdje su svako vece proucavale potkivanje, tesarstvo i druge korisne stvari. Snoubol se takoder bavio organiziranjem životinja u, kako je on to nazvao, Životinjske komitete. Tu je bio neumoran. Za kokoši je osnovao Komitet za proizvodnju jaja, za krave Ligu cistih repova, Komitet za preodgajanje divljih drugova bavio se pripitomljavanjem štakora i zeceva, za ovce je osnovao Pokret za bjelju vunu, te još mnoge druge komitete, a uz to je organizirao i tecajeve za ucenje citanja i pisanja. Sve u svemu, ti su projekti bili promašaj. Na primjer, pokušaj pripitomljavanja propao je na samom pocetku. Neukrocene životinje nastavile su se ponašati kao i prije, a iskoristile bi svaku velikodušnost. Komitetu za preodgajanje pridružila se i macka, koja je nekoliko dana djelovala vrlo aktivno. Jednog dana vidjeli su je kako sjedi na krovu i nešto govori vrapcima koji su bili izvan njenog dohvata. Govorila im je da su sada sve životinje drugovi i da se svaki vrabac koji to želi može spustiti na njenu šapu; ali vrapci su ostali na svojim mjestima. Medutim, tecajevi za citanje i pisanje imali su velikog uspjeha: Do jeseni se gotovo svaka životinja na farmi opismenila do stanovitog stupnja. Svinje su vec znale odlicno citati i pisati. Psi su dosta dobro naucili citati, ali ih nije zanimalo ništa osim Sedam zapovijedi. Koza Mjurijel citala je nešto bolje od pasa, i ponekad je uvece ostalima citala iz ostataka novina koje su pronašli na smetištu. Bendžamin je citao isto tako dobro kao bilo koja svinja, ali svoju vještinu nikada nije pokazivao. Koliko on zna, rekao je, ne postoji ništa što bi vrijedilo citati. Klover je naucila svu abecedu, ali nije znala slagati slova u rijeci. Bokser se nije mogao maknuti dalje od slova D. Svojim velikim kopitom nacrtao bi u prašini A, B, C, D, pa bi zabacenih ušiju i ponekad tresuci grivom stajao, zurio u slova i pokušavao svim snagama da se sjeti što dolazi poslije toga, ali nikada u tome ne bi uspio. Doduše, nekoliko je puta naucio E, F, G i H, ali dok bi to naucio, uvijek bi se ispostavilo da je u meduvremenu zaboravio A, B, C i D. Na kraju je odlucio da se zadovolji s prva cetiri slova, koja bi ispisivao jedanput ili dvaput dnevno da osvježi pamcenje. Moli nije htjela uciti, izuzev šest slova koja sacinjavaju njeno ime. Od grancica bi vrlo skladno složila svoje ime, ukrasila ga s jednim ili dva cvijeta i šetala okolo diveci se. Nijedna druga životinja na farmi nije se mogla maknuti dalje od slova A. Takoder se ustanovilo da gluplje životinje: ovce, kokoši i patke, nisu bile u stanju nauciti napamet Sedam zapovijedi. Poslije dužeg razmišljanja Snoubol je objavio da se Sedam zapovijedi mogu u biti svesti na jednu jedinu izreku, koja je glasila: „Cetiri noge dobre, dvije noge loše.“ To, rece, sadržava bitni princip animalizma. Tko god to pažljivo prouci, bit ce zašticen od ljudskih utjecaja. U pocetku su ptice prigovarale, jer im se cinilo da i one imaju dvije noge, ali Snoubol im je dokazao da nije tako. „Pticje krilo, drugovi“, rekao je, „jest organ za pokretanje, a ne za rukovanje stvarima. Zbog toga krilo valja smatrati jednakim nozi. Ono po cemu se covjek razlikuje jest ruka, instrument kojim cini sva svoja zla.“

Ptice nisu razumjele složeno Snoubolovo objašnjenje, ali su ga prihvatile, i uskoro su se sve priprostije životinje dale na ucenje nove izreke. „CETIRI NOGE DOBRE, DVIJE NOGE LOŠE“ bilo je povecim slovima ispisano na stražnjem zidu suše iznad Sedam zapovjedi. Kad su je jednom naucile, ovce su razvile veliku ljubav prema toj izreci i cesto bi, kada bi polijegale u polju, pocele blejati: „Cetiri noge dobre, dvije noge loše! Cetiri noge dobre, dvije noge loše!“ i nastavile tako satima nikad se ne umorivši.

Napoleon nije pokazivao zanimanje za Snoubolove komitete. Govorio je da je obrazovanje mladih važnije od svega što se može uciniti za odrasle. Ubrzo poslije kosidbe Džesi i Blubel su se okotile i donijele na svijet devetero krupnih psica. Cim su prestali sisati, Napoleon ih je uzeo od majki govoreci da ce on preuzeti odgovornost za njihov odgoj. Stavio ih je u potkrovlje do kojeg se moglo doci jedino pomocu ljestava iz spremišta, i držao ih je tamo u takvoj osamljenosti da je ostatak farme uskoro zaboravio da postoje. Tajna nestanka mlijeka uskoro se razjasnila. Svaki dan ono se miješalo u napoj za svinje. Rane jabuke upravo su sazrijevale i trava u vocnjaku bila je pokrivena zrelim otpalim plodovima. Životinje su pretpostavljale da ce se plodovi jednako dijeliti, medutim, jednog dana stiglo je naredenje da se sve opalo voce skupi i odnese u spremište svinjama. Neke su životinje prigovarale, ali bez rezultata. U tom pitanju sve su svinje bile složne, cak i Snoubol i Napoleon. Poslale, su Skvilera da ostalima prenese potrebna obavještenja.

„Drugovi!“, povikao je Skviler, „ne mislite, nadam se, da svinje to cine zbog sebicnosti i povlaštenog položaja? Mnoge od nas, u stvari, ne vole mlijeko i jabuke. Ni ja ih osobno ne volim. Jedini razlog zašto ih uzimamo jest da ocuvamo naše zdravlje. Mlijeko i jabuke (znanost je to dokazala, drugovi) sadrže sastojke prijeko potrebne zdravlju svinja. Mi svinje smo mislioci. Upravljanje i organizacija ove Farme ovise o nama. Dan i noc bdimo nad vašim dobrom. Radi vas pijemo mlijeko i jedemo jabuke. Znate li što ce se dogoditi ukoliko svinje ne ispune svoju dužnost? Vratit ce se Džons! Da, vratit ce se Džons! Siguran sam, drugovi“, vikao je Skviler gotovo zaklinjuci, skacuci s jedne strane na drugu i vrteci repom, „siguran sam da medu vama nitko ne želi ponovo ovdje vidjeti Džonsa?“ Ako je postojala jedna stvar u koju su sve životinje bile potpuno sigurne, to je bilo da ne žele Džonsov povratak. Kada im je ovaj slucaj bio prikazan u takvom svjetlu, više nisu imale što reci. Bilo je i suviše jasno koliko je važno održavati svinje u dobrom zdravlju. Tako su se, bez raspravljanja, složile da ce mlijeko i otpale jabuke (a i veci dio jabuka koje ce sazrijeti) sacuvati za svinje.