Nas cica Ambra

Vjerojatno je ovo ime medu rijetkima u selu, kojemu  ne trebaš dodati ni prezime, ni ime oca ili majke, ni primenku, niti bilo koji drugi dodatak, a da odmah ne shvatiš o komu se radi. Ne znam koliko su djed Ivo, te uvijek s najljepšim uspomenama spominjana draga bab’ Kaja, znali o milanskom biskupu Ambroziju iz prvih stoljeca kršcanstva.

Cinjenica je, da su svome, jedino ostalom na životu, sinu, dali to ime. Ne sjecam se slicnog imena u naša dva Hasica pa ni šire. Interesantno je, da se i neke kuce Vuckovica, medu kojima je i cic’ Ambre zovu Ambrožici. Cica Ambre se sjecam od najranijeg djetinjstva. On je pokojnoj babi Kaji lijecio teške rane za izgubljenim sinovima. Bio je naocit momak. Cure su za njim uzdisale sve do ženidbe s prelijepom, mladom Ivankom (ili kako je parok u crkvi navijesti, Ivicom), Posavkom iz Slavonije. Njihove svadbe se sjecam kao danas. Sve po našim prastarim obicajima! Svadba se odvijala ispred starinske kuce blizu Žandraga. Kad sam opisivala naše svatovske obicaje u knjižici ”Obicaji hrvatskog naroda Bosanske Posavine“, uglavnom sam imala pred ocima njihovu svadbu.

Cic’ Ambra je, uz veliko prijateljstvo naših obitelji, bio i krsni kum našem bratu Mati. Cesto smo se susretali. Ako nisam imala vremena za svracati svojoj rodbini u brzim posjetima mome Hasicu, za kucu cic’ Ambre i strine Ivanke se moralo naci makar pet minuta. Ona uvijek ”docekana“ i ”ispitana“; on veseljak uz sve svoje srcane probleme i živa enciklopedija našeg mjesta. Šteta što ga ne mogu konzultirati za mnoge stvari o kojima pišem. Tko ce nabrojiti sve što je za selo ucinio? Od folklora do akcija da se u selu, pa i u ovom trenutku, oživi ono što se ikako oživjeti može.

Danas Ti je imendan, dragi cic’ Ambra. Neka Ti je sretan. Znaj da i mi iz Brazilije mislimo na Tebe i o Tebi pricamo. Je li Ti se ”štucalo“? Da Te upitam onako ”po hasicki“. Za kraj Ti moram reci cega se kao dijete najviše sjecam. A sjecaš li se Ti one slasne kruške pred vašom starom kucom. Tamo iza tarabe. Je li to bila lubenicarka? Ne znam. Znam samo da je bila previsoka da bi djeca brala njezine plodove. Ti si upravo bio na odsustvu. Shvatio si da želimo kruške. Popeo si se na krušku i tresao. Kad smo govorili da je dosta, rekao si: ”Ja sutra odlazim, tko ce ih poslije tresti?. Nosite ih kuci i sjetite me se kad ih budete jeli.

Eto, dragi cica Ambra, i sada ovdje u sjeni visokog i zrelog manga, kojega nema tko tresti, misli na Tebe i strinu Ivanku Tvoja Ruška s Perom.

Bilješka:

Ambrozije je bio vladar Piemonta i Genove s rezidencijom u Milanu. Nakon smrti milanskog biskupa, bilo je sukoba oko njegovog nasljednika. Ambrozije se pojavio u ulozi službenog upravitelja i uvjerljivom snagom izražavanja smirio je pobunu. Tada netko vikne: «Ambrozije neka bude naš biskup!» Mnoštvo se složilo i prisililo ga da preuzme to casno zvanje. Ambrozije se izjasnio da, iako ima kršcanska uvjerenja ne može primiti tu cast, jer nije kršten. Njegovi razlozi nisu prihvaceni, te ga  krstiše. Nakon osam dana Ambrozije bude posvecen biskupom Milana. Sav svoj novac poklonio je siromasima, a zemlju crkvi. Od tada je bio poštovan zaštitnik grada Milana. Ambrozijeva uzvišenost oduševila je crkvenu, vrhovnu i civilnu vlast. Dan Svetog Ambrozija slavi se 7. prosinca. Taj se svetac u kršcanskom svijetu slavi kao zaštitnik pcelarstva. Sv. Ambrozije je pcele jako poštovao. Smatrao je košnicu modelom pobožne i harmonicne zajednice. Sv. Ambrozije je vjerovao da pcele predstavljaju sve što je sveto, pobožno, uzvišeno i religiozno.