Sv Blaz

Prema predaji ovaj svetac je bio lijecnik. Kroz svoje zvanje iskazivao je veliku ljubav prema siromasima. Vjerojatno je rodjen u Sebasti (danas grad Sivas u Turskoj). Narod i svecenstvo ga je aklamacijom izabralo za biskupa. Kako su tada kršcani bili progonjeni on se sklonio u brda. Kazu da ga ni divlje zvijeri nisu uznemiravale, vec mirovale u njegovoj blizini. Ipak, progonitelji kršcanstva su ga uspjeli uhvatiti i staviti na muke. Cak i zene koje su njegovom krvlju natopile vrhove svojih skuta, jer su znale da je to mucenicka krv, bivaju pogubljenje, a njihova djeca zatocena sa sv. Blažem i kasnije takodjet pogubljena zajedno sa svecem u jezeru. Sv. Blaz je zastitnik grla pa je obicaj u Katolickoj Crkvi da se na taj dan blagosivljaju grla vjernika. Kao kod ostalih blagoslovina tako i ovdje Crkva moli Bozju pomoc u raznim potrebama, po zaslugama Isusa Krista i svetaca.

U vome slucaju svecenik pristupa vjerniku moleci: »Po zagovoru svetoga Blaža biskupa i mucenika oslobodio te Bog bolesti grla i svakoga drugoga zla!»

Ovaj blagoslov se temelji na davnoj predaji po kojoj je sv. Blaž spasio djecaka kojemu je bila zapala u grlu riblja kost. Sv. Blaž je poznat  u našim krajevima pod imenom Vlaho. Kao takav je zaštitnik grada Dubrovnika, a nekada i Dubrovacke Republike (u Dubrovniku ga zovu  «parac» - patron).

U dubrovackoj prvostolnici se cuvaju moci sveceve glave kao dragocjena relikvija od 972.g. Festa sv. Vlaha (kako Dubrovcani zovu blagdan svoga sveca zaštitnika) i procesija po Gradu za njegov blagdan su na daleko poznate. Taj dan stizu u Dubrovnik Dubrovcani i njihovi gosti sa svih strana svijeta. Zanimljiv je natpis na Plocama (na latinskom jeziku) na ulazu u jezgru grada: «Daleko budite divlji! Nikoga se ne boji ova tvrdava koju grije duh svetoga starca».

Spomenut cu takodjer jednu zanimljivu predaju.

U Albaniji iznad grada Laça (tridesetak km sjeverno od Tirane, ili 70 km juzno od Skadra) naši franjevci misionari Franjevacke hercegovacke provincije, fra Ferdo Boban i fra Vlatko Soldo obnoviše Svetište sv. Anutna Padovonskoga. Svetac je ovdje vrlo slavljen i omiljen i utjecu mu se vjernici sviju vjera. Cesto je više muslimana u svetištu od katolika, kojih je i onako svega l7% u Albaniji. Zapravo kako je to bila jedina zemlja na svijetu u cijem je Ustavu pisalo da je ateisticka, teško je znati prave podatke. Ljudi su, uostalom, nosili vjeru u srcu u svoj krutoj stvarnosti u kojoj su morali zivjeti. Dakle, dolaskom promjena i u toj zemlji naši misionari obnoviše svetište u planini odakle puca pogled na veliki dio albanskoga prostora. Svi koji pohode svetište, pohode i još jednu znamenitost. To je tzv. «spilja sv. Vlaha.». Udubljenje u kamenoj klisuri nekih par metara. Predaja kaze da je sv. Vlaho putujuci po Iliriku jedno vrijeme tu proboravio. 

Ukorijenjenost naših preda u katolicku tradiciju svjedoce ne samo imena ovoga sveca vec i prezimena. Ne mali broj kuca u Donjem Hasicu su sacinili jedan cijeli sokak, Blažanovica kraj. U našoj župi je i prezime Blaškic istoga prijekla. Tradicija blaslova grla protiv bolesti grlobolje se poštivala i poštuje u nasem kraju. U crkvu, na jutarnju misu išao je tkogod je mogao kao da je zapovjedni blagdan «veliki svetac», a žene taj dan nisu «radile u rukama» tj. šile, vezle, prele, tkale, krpale...

Svim našim Hasicanima koji na poseban nacin slave ovoga sveca noseci njegovo ime sve najbolje, a onima u «Kninevima» mir neba!

Blaz Antunovic

Blaz Antunovic Ive pok

Blaz Dragicevic Cicin

Blaz Kljajic pok

Blaz Kljajic pok (Martina i Ivice  otac)

Blaz Matuzovic Jose pok.

Blaz Matuzovic Marka

Blaz Mescic

Blaz Mikic pok.

Blaz Pejic - Juric Ilije

Blaz Petricevic pok.

Blaz Popic

Blaz Saric (Lukacin otac)

Blaz Saric Lukace

Blaz Stanic Ive

Blaz Vuckovic Ante pok.

Blaz Vuckovic Ive

Blazen Petricevic

Blazenka Matuzovic

Kako je spašena Candžicka

Netko je poceo u našem kraju s vrlo ružnim obicajem bacanja smeca u Candžicku. I to onog opasnog. «Ružno da ružnije biti ne more«, ljutio se naš djed Blaž, ljutili se svi krajcani. «Nagrdit ce se necije dijete gacajuci po Candžicki». «Daleko bilo». «Sramota» grmjele su naše žene cvrsto obecavajuci da ce «ukebati» tog, današnjim rjecnikom receno, ekološkog zagadivaca.

Djed Blaz je okupljenoj djeci u svojoj avliji govorio da na Božjoj «jari» kopao po cijeli dan u Jelasu a da mu je rucak bio komad prove, dva kuhana jaja i bardak vode. Jaja je ogulio i zapalio njihovu ljusku  sa suhom travom. «Zašto gaditi zemlju kada nam je Bog dao cistu?!»- govorio je uceci nas ekologiji , a da nije u zivotu ni cuo za tu rijec.

I dok smo razmišljali o njegovim rijecima dozivala me mlada sestrica  gotovo placnim glasom. Izgubila se naša kezmica Mrka. Rodak Iljo se odmah ponudio krenuti sa mnom u potragu. «Ðe ceš ti žensko sama 'tuvati' okolo a vec se spušta noc» Ali Mrke nema pa nema. Izgubila se. »Propala u zemlju? Ili, tu smo se pogledali s velikim ocima u kojima se gnjijezdio strah» Da se netko njome vec negdje ne sladi?! Sve to i štošta drugo krzilo je našim djecjim glavama. Opet smo se nadvikivali, zvali ljutito i pitomo, glasnije i tiše, cas jedno, cas drugo pa u glas oboje, ali «džaba ti sve», nema je pa nema. A onda mi Iljo dade znak da se ne micem. Nesto se s druge strane Candžicke pocelo micati tiše, pa glasnije i glasnije. Ugledali smo u tami siluetu kako istresa nekakve obruce i tepsije bez dna u naše «Sarica more» našu Canžicku.

Htjedosmo skociti, no u toj cas Bog zna otkuda pojavi se Mrka. Potrca prema hrpi starudije i zaglavi u nekoj bezdnoj tepsiji. Uplaši se i sama i potrca svom snagom sokakom, a onaj gospodin ispred nje.

Svi istrcaše na kapije. «Bud Bog s nama necešnjak», govorila je Nena. Ipak uvidješe brzo da je to obicna kezmica koja tjera nekog covjeka. Pa, baš i nije bila obicna! Svojom «ogrlicom» trubila je na uzbunu. Pravi ekolog! Otkrila je zagadivaca. Rezultat njenog maratona s tepsijom bez dna bio je ocit.

Smece se više u Candžicku nije bacalo, a i ono staro smo mi Sarici i Evici ocistili. Spomenuti gospodin je dugo zaobilazio naš sokak. I neka je, jer o sebi je mogao cuti ono što je zasluzio. Pogrdu! Krajcani su bili zadovoljni. I naša Mrka, takodjer. Nije bila kažnjena zbog nepoštivanje kucnoga reda. Dapace, nagradena! Slasni napoj je brzo pojela i popila cabar vode na iskap. Naš djed Blaž je likovao. Njegova velika i uvijek cista avlija s bijelom kucicom na sredini, poput onih što ih crtaju u slikovnicama, skupio nas je «velike i male». Uz svoj decic rakije, sa stocica se doimao kao kralj, pricajuci nam o svojem teškom životu, a mi otvorenih usta slušali uzivajuci u rijeci i zelenilu prostrane avlije. Kakva idila!

Lukacinom ženidbom izrasla je lijepa kuca, tik uz djed Pere Sarica, uz onu drugu preuredenu i dogradenu malu bijelu kucicu. Na zalost ni njih vise nema. Ostalo je samo sjecanje na prekrasnu bijelu kucicu  u bogatom zelenilu avlije.