Sv. Jelena

Klanjamo ti se, Kriste, i blagoslivljamo te, Jer si po svojem svetom Križu otkupio svijet. 

S križem se svaki kršcanin diže i liježe, zapocima i završava posao...

Križ je na našim crkvama, grobljima, kucama...

Njemu je posvecena u našem narodu posebno korizmena, a i ne samo korizmena, pobožnost Križnoga puta. U katolickoj Crkvi štuje se poseban blagdan Uzvišenje sv. Križa, koji se slavi 14. rujna, a negdje ga zovu i Križevo. I mnoga mjesta nose ime po križu.

Paradoks križa Kristova može zbuniti svakog covjeka. Kršcanstvo nam kao najviši ideal pokazuje upravo križ kao simbol patnje i boli, ali i spasenja.

Pobožnost sv. Križa, kako kaže predaja, potjece od sv. Jelene, majke rimskog cara Konstantina Velikog. Ta žena je toliko cijenila Kristov križ, da je prekapala po Kalvariji tražeci ga. Kad ga je pronašla, duboko ju je dirnula spoznaja da je postojao Netko koji se dao razapeti za mene, za tebe, za sve ljude. I da je nevin podnio žrtvu nemjerljivu ljudskim mjerilima. Za neke sramota, za druge ludost, a za kršcane ponos križa, kako kaže sv. Pavao. To je bit Kristova naucavanja. Kud li veceg križa nego ispoštovati Kristovu zapovijed: Ljubite i neprijatelje! Ljubite jedni druge kao što sam ja ljubio vas!

Krist je nosio križ za druge. Cesto smo u prilici pomoci drugima, nositi njihov križ i tako iskazati da slijedimo put Isusa Krista. To je cinila i sv. Jelena koju prozvaše ”križaricom“, a Crkva ju pod tim imenom slavi 18. kolovoza.

Slijedeci njen primjer, obratio se i njezin sin Konstantin Rimski na kršcanstvo, sagradivši u to ime velicanstvenu crkvu sv. Križu i davši slobodu kršcanstvu.

Videci primjer mnogih kršcana da se ne boje dati razapeti na križ poput Isusa Krista, odlucio je u temelje svoga carstva ugraditi kršcanske postulate. Bilo je i ima mnogo naših Jelena, Jela, Jelica, Jelki, koje su spremno nosile i nose svoj križ za dobro svojih obitelji. Bio im taj križ zalog vjecne srece, jer

”Mi se trebamo hvaliti križem

Gospodina našega Isusa Krista,

UI kojem je spas, život i uskrsnuce naše,

Po kojem smo oslobodeni i spašeni“ (Gal, 16, 14)

U to ime svima spomenutim i slucajno izostavljenim sretan imendan,a pokojnima vjecni pokoj.

Helena Saric Matina 

Jela Andric r. Dragicevic

Jela Antunovic Srebric r.Brandic

Jela Blažanovic Guzalova

Jela Brandic Marijana

Jela Dragicevic pok Marosevca

Jela Kljajic Blazevca

Jela Kljajic Martinova

Jela Kljajic pok (Martinova majka)

Jela Kljajic Strin Luce

Jela Mescic

Jela Mikic Ante

Jela Mikic Antenica pok.

Jela Mikic ud. Brandic Percenca

Jela Mikic ud. Pejic Masanovca.

Jela Mikic ud. u Jelas 

Jela Mikic ud. Vuckovic

Jela Misic Matina

Jela Petric Ivicenica

Jela Saric, pok.

Jela Saric Blaza

Jela Saric Marcicevca

Jela Saric pok ud u Garevac

Jela Saric ud Popic

Jela Stanic Ivana

Jela Stanic Joze pok.

Jela Stanic Mate

Jela Stanic pok. Bartolovca

Jela Stanic r. Ambrozic

Jela Vuckovic Ivenica  pok

Jela Vuckovic Mate (Patlidzanova sestra)

Jelena (iz Jelasa)

Jelena Stanic

Jelena Tufekovic Prletova

Jelica Stanic r Citic 

Jelka Andrije Stanic

Jelka Antunovic Srebric

Jelka Mikic Dure

Jelka Stanic pok

Sofija i njen križ

Spominjem se ovdje dogadaja u kojem je majka Sofija Stanic ponijela najteži križ koji je neka majka mogla ponijeti: izgubiti dijete u cvijetu mladosti, svoju Jelu. Kad umire stariji covjek, umire dio svijeta, a kada umire mlad covjek, kao da umire cijeli svijet.

Nisam to znala tada tako reci ili napisati. Bila sam puckoškolka. Ali, toga dana, prolazeci iz škole kuci, pokraj kuce Joze Stanica, zastao je dah meni i mojim „drugama”. Cuo se lelek, baš kao lelek biblijske Rahele koja je jaukala za poginulim djetetom. Bio je to jauk slomljene majke Sofije. Tog jutra je umrla u cvijetu mladosti njezina kci Jela. Uz starije sestre Dragu, Anku i mlade Janju i Mandu, te uz svoju bracu, bila je kao jela u nekom boriku.

Kada sam kasnije citala novelu „Breza” Slavka Kolara, lebdio mi je Jelin lik pred ocima. Tiha, povucena, bljedolika! Nosila je strpljivo bolest koja joj nije dala osjetiti radosti djevojaštva i materinstva. Njezina prerana smrt zavila je u crno njenu majku, oca, sestre i njenu bracu. S njezinom sestrom Janjom sam išla kasnije u šamacku osmoljetku. Bila mi je draga i zato što je najviše slicila pokojnoj Jeli.

Mnogo godina po Jelinoj smrti, sretoh strinu Sofiju na groblju. Ime smo joj lako pamtili jer je bilo rijetko. Donijela ga je sa sobom iz svojih Ledenica. Kod strine Sofije osobito mi se svidjela jednostavnost. Iako je, mjereno tadašnjim mjerilima, bila iz bolje stojece kuce, ni po cemu se to nije vidjelo. Uvažavala je i cijenila ljude bez obzira na njihovo imovinsko stanje, ne hvastajuci se. Hvala ti, strina Sofija, za tu životnu pouku!

Strina Sofija Stanic nikad nije prežalila svoje Jele. Cvrsto vjerujem da u nebeskim dverima zajedno uživaju u slavi Onoga, za kojeg su nosile svoj križ.