Sveti Karlo Boromejski (Drago) 4. studenog

Narodno ime Drago povezujemo sa svetim Karlom, jer to u prijevodu i znaci. Dakle, drag, mio, umiljat. U germanskim jezicima se Karlo, Karel, (Karla) prevodi sa ”voljen“, ”sposoban“.

Sveti Karlo Boromejski (Carlo Borromeo) je bioveliki covjek svoga vremena. Roden na obali Lago Maggiore u gradu Arona. U vodama toga jezera su poznati Boromejski otoci koje je uredila obitelj Borromeo. Iz visoko plemicke obitelji, živeci u raskoši i bogatstvu Carlo je odlucio zivjeti zivot bliže Bogu nego bogatstvu. Vec kao šesnaestogodišnjem studentu  prava u Paviji bilo mu je geslo ”Ora et labora“ (Moli i radi). Kada je njegov ujak postao papa, Pio IV tražio je vrlo povjerljiva covjeka na mjesto, receno današnjim jezikom, ministra vanjskih poslova, jer je bila velika napetost izmedu Vatikana i rimskoga puka. Svi su savjetovali da to bude upravo Carlo Borromeo. Kako nije bio po prirodi karijerist, nerado, ali uspješno obavlja tu dužnost godinama stvarajuci klimu mira. Radio je jako puno, spavao po 5 sati. Cudno je koliko je poslova mogao obavljati u isto vrijeme. Dovoljan je samo podatak o velikoj korespondenciji. U Ambrozijanskoj biblioteci, medu inim, sacuvano je preko 35.000 njegovih pisama. Ako se zna da je i sam umro mlad u 46. g. onda je to doista rad vrijedan pažnje. Bratova smrt ga je dotukla. Povukao se u isposnicki život i odlucio živjeti vrlo  siromašno. Radeci na nastavljanju i dovršenju Tridentinskoga sabora postaje i revni provoditelj njegovih odluka. U Milanu kao njegov nadbiskup u vrijeme kuge cini sve ne bi li pomogao unesrecenima. Stoga je dobio epitet  ”div biskupskog pastorala“. Iz njegovih propovijedi izdvajamo jednu zanimljivu misao; ”Nemoj se tako izdašno drugima porazdijeliti da Tebi od Tebe ništa ne preostane!“ Osnovao je red sv. Ambrozija. Poznat je bio u ono vrijeme po djelu pisanom za katehete, nazvanom ”Remek djelo odgojne mudrosti“.

U nasem mjestu bilo je narodnih imena proizašlih ili jednostavno preuzetih iz pridjeva drag, draga. Isti naziv je i u rumunjskome jeziku. Taj pridjev je kao imenska osnova, a rabljen je za izražavanje bliskosti u pismima i oslovljavanjima.

Brojna su prezimena s ovom osnovom: Dragovici, Dražencici, Dragojevici, Draganici, pa i samo prezime Dragan. U Donjem Hasicu brojimo, možda cak oko trideset kuca Dragicevica (Drag(i)cevici, razgovorno, akcenat kratki na prvom slogu), u dva sokaka. Mi se sjecamo za ovaj dan sljedecih mještana. Ako netko zna više, molimo da dopiše. Hvala.

A dragim mještanima sjecanje i mir i dobro!

1. Dragica  Antunovic ud. Vuckovic

2. Dragica Dragicevic, Ante Cicina

3. Dragica Petric

4. Dragana Petric

5. Dragan Mešcic

6. Dragan Popic

7. Dragan Dragicevic

8. Dragan Pejic

9. Draga Varzic ud. Brandic

10. Dragica Ešegovic

Neke osobe su imale druga imena, ali su ostale pod nadimkom ”Draga“, na pr. Draga Joze Stanica, Draga Vuckovic, sestra Marka Rodanova udata Blažanovic.

Sv. Mirko  5. 11.

Poznata župna crkva, živopisnog krova, u Šestinama kod Zagreba (sada dio grada Zagreba) posvecena je ovome rano preminulom svecu. Uz nju se nalazi i grob legende naše nacionalne povijesti, Ante Starcevica. Emerik (roden izmedu 1000. i 1007.g.) sin je prvoga ugarskoga kralja sv. Stjepana, a ucitelj mu je bio sv. Gerard. Kralj se trudio pouciti svoga sina svim vrlinama, a osobito da bude dobar primjer svojim podanicima Tako je nastala i knjiga ”Speculum regni“ (Ogledalo kraljevstva). Emerika su doista resile mnoge vrline. Pripremao se preuzeti obaveze od svoga oca. No, ponekad su nam putovi Božji neshvatljivi. Razumiju se  samo ocima vjere. Životopisci tvrde da je oko 1031. g. Emerik smrtno stradao u lovu. ”Životopis sv. Emerika“ bilo je vrlo popularno i pobudno štivo za onovremene citatelje.

Naravno da smo, kao i u ostalom, našu tradiciju obogatili i ovim imenom. Naši Hasicani nositelji ovoga imena su:

1. Mirko Vuckovic Markov, dugogodišnji crkveni zborovoda

2. Mirko Filipovic

3. Mirko Mikic

4. Mirko Blažanovic, Carev

5.Mirko Brandic

6.Mirko Petric

7.Mirko Jelušic

8. Mirko Dragicevic

9. Mirko Petricevic

l0.Mirko Pejic

Blagi i vrijedni zborovoda cica Mirko Vuckovic

Koliko je pjevanje dar Božje osjetio je svatko od nas. Ono razgaljuje dušu covjekovu u razlicitim prigodama života. Pjesma se pjevala uz rodenja, kao uspavanka, a i kao tužna žalopojka ispracala u vjecna prebivališta. Krstitke, krizme, svadbe, prela, svi radovi grupni na polju, pri gradnji, mesari, pecenju rakije zacinjani su pjesmom. Medutim, nije se trebalo zbivati ništa veliko pa da covjek zapjeva. Pjevalo se i pjevušilo onako sebi za dušu ”za merak i ceif“, da se rastjera strah i napravi ”štimung“ u sebi i oko sebe. Ljudi su uvijek cijenili pjevace i oni su bili rado videni i dobrodošli u svakome društvu. Nije se uzalud govorilo ”tko pjeva zlo ne misli“ ili tko u crkvi pjeva “dvostruko moli“. A da bi se u crkvenom zboru moglo skladno pjevati puno muke u uvježbavanjima su imali zborovode. Jedan takav zborovoda bio je naš cica Mirko Vuckovic. Prije dolaska sestre franjevke koja je znala svirati (s.Henrika iz Ulica l962/63. g.) cica Mirko je bio godinama naš strpljivi zborovoda. Išao je u Šamac dnevno biciklom na posao (radio je kao cinovnik u sudu), svake nedjelje prije sv. Mise, cesto i poslije uvježbavao je zbor. Svirao je harmonij. Nije mu bilo lako uvježbati dobre, ali neškolovane glasove. Cesto su se mnoge pjevacice htjele isticati ljepotom svojega glasa sto je kvarilo harmoniju i sklad. Cica Mirko je mirno uvijek stvari dovodio u red.

Tražio je medu mladima one koji su imali sluha. Majke su bile sretne kada im je izabrao djevojcice za ”pjevanje na koru" Puno se vježbalo osobito za pjevanje Gospinog placa. Cica Mirko bi s posla ravno išao u crkvu bez rucka, vježbao nas do u kasne sate. Kako je pjevanje Gospinog  placa u formi dijaloga bilo neke vrsti staro crkveno ”skazanje“ djevojke  i djevojcice su vodile itekako racuna da budu izabrane da ”pjevaju Gospu“. Na Veliki petak bi ih cula cijela župa  i komentirala njihov uspjeh. Cica Mirko  je na koru, uz našega citaca djed Ilijiu Stanica, bio ”šef“, a parok ”u crkvi“. Nije se smjelo pricati, vec pobožno sudjelovati na svetoj misi. Neke zaspale za vrijeme propovijedi blago je budio. Ako je nekome nešto trebalo prigovoriti, ukazati na nedolicno ponašanje, cinio je to obazrivo i blago, u cetiri oka.

Znam da su ga svi njegovi pjevaci vrlo  poštivali, a on sa svima izuzetno suradivao (Jaga Stanic, ud. Citic, Ivka Citic ud. Vuckovic, Kata Stanic ud. Vuckovic, Ruža Galic, N. Ivkic, Ruža Saric ud. Šušnjara....)

Cica Mirko je dugo bolovao. Posjetih ga nekoliko puta. Bio je uvijek tako sretan. Zanimalo ga je sve. Živio je za svaku novu informaciju. Uvijek je radije pitao sugovornika za njegovo, nego govorio o svome zdravlju. Pun dobrih i korisnih savjeta za svakoga i u svako vrijeme.

Hvala Ti dragi cica Mirko za sve što si dao našoj župi, našemu selu, za svaki savjet i lijepu rijec meni osobno!

P.S. Kada smo vec kod pjevanja, spomenimo da se ovaj mjesec slavi i sv. Cecilija, djevica i mucenica, zaštitnica crkvenog pjevanja, a i svih koji svojim pjevanjem slave ljepotu, mir i ljubav. Na  taj dan narodni kalendar navodi i lijepo ime Slavujka. Nismo imali u selu Cecilija ili Cicilija kako su naši stariji govorili Jedino što znamo bila je tetka Cica Dragicevic, rod, Saric, koje se ovom prigodom rado sjecamo.