|
Svijecnica
Zašto tako velika pobožnost i veliko štovanje Marije u katolickom svijetu? Znak štovanja Marije su i Mare, Marije, Marine, Marice koje nose njeno ime u Hasicu. Marija je ”blažena medu ženama“ kako je nazva rodica Elizabeta, kad joj je Marija došla u posjet. ”Otkud meni da majka Gospodinova dolazi meni“, nadodaje Elizabeta.
I nastavlja ”Blažena ti što povjerova da ce se ispuniti što ti je receno od Gospodina“.
Iako Sveto Pismo ne govori puno o Mariji, ovdje preko Elizabete dobijamo najjasniju sliku o njenoj velicini. I Marija, nadahnuta Duhom Svetim, odgovara jednim od najljepših hvalospjeva: ”Velica duša moja Gospodina, i raduje se Duh moj u Bogu mome Spasitelju, što pogleda na neznatnost službenice svoje; odsad ce me evo svi narodi zvati blaženom. Jer velika mi djela ucini Svesilni, sveto je Ime njegovo...“
Marija najprije zahvaljuje Bogu za ono što je dobila.
Svi izvori Marijinog štovanja nalaze svoj temelj u ovom navodu Svetog Pisma zapisanog u Lukinom Evadelju. Marija je Majka ”Boga mojega“, ”neznatna službenica, koju ce svi naraštaji zvati blaženom“. Elizabeta i Marija su usmjerile kršcanstvo na njenu velicinu. Ona je velika, jer je izabrana da bude Majka Kristova. Marija je velika, jer je u svojoj neznatnosti imala snagu povjerovati i predati se Bogu, izvršiti njegovu volju i njegov plan. Njezina vjera i njezina predanost Bogu su osnov svemu. Po tim krepostima ona je postala uzor i putokaz.
Marija vjeruje Bogu i kad nije lako vjerovati!
Marija je brižna. Prati Isusa u njegovom životu. Ne zaboravlja na probleme drugih. Kad vidi problem u Kani, samo Ga upozorava: Vina nemaju! Marija misli na druge i želi pomoci u nevolji.
A uz današnji dan ”Svijecnicu“ ili ”Prikazanje Isusovo“ cula je najteže rijeci koje jedna majka može cuti. Šimun joj je rekao: ”... A tebi samoj ce mac probosti dušu...“. I kad je živjela s Isusom sramotu razapinjanja i poniženja, kad ga je primila u krilo, nije se bunila ni vikala na Boga što joj se dogodilo. Vjerovala je!
Zbog tih kreposti štujemo Mariju i slijedimo Mariju. Ona je bila obicna židovska djevojka. Odabrana da pokaže nama kako se odnositi prema Bogu, prema životu, prema drugima. Zahvaljivati Bogu i ne posumnjati kad je teško vjerovati. Misliti kako drugima pomoci i pokazati im ljubav i brigu.
Ona nam je dala Svjetlo koje nam svijetli. Svijecnica je blagdan Svjetla. Mi bi trebali poput Marije biti nositelji Svjetla. Isus nam govori: ”Vi ste svjetlo svijeta“.
Marija je svojim životom postala uzor, svjetlo i pokazala nam put predanja, vjere i ljubavi.
Svim nasim Marama, Marijama, Marinama, Maricama koje na Svijecnicu slave svoj imendan srdacno cestitamo.
Mara Ambrozic r. Stanic pok
Mara Andric Culkanova Buja
Mara Andric Sicenica
Mara Antunovic Mrkonjina
Mara Antunovic Nanina mama
Mara Bjelobrk Ivicenca
Mara Bjelobrk Lulonjina
Mara Bjelobrk Pake
Mara Blazanovic Careva
Mara Blazanovic r. Brandic
Mara Blazanovic Sarcicevca pok
Mara Bozic Ante pok
Mara Bozic r. Matuzovic pok
Mara Bozic Tome
Mara Brandic Kelavenca
Mara Brandic r. Lilic
Mara Brandic Ivicevca
Mara Bratic Ante
Mara Bratic Bracalovca
Mara Bratic pok
Mara djed Joze Andric
Mara Dragicevic Blazicevca
Mara Esegovic
Mara Evic Luketina
Mara Evic Nikenca pok
Mara Evic Pausenca pok
Mara Evic Pave
Mara Evic Pejenica
Mara Evic Piljina
Mara Joze Pejic-Rokic
Mara Kljajic Djure
Mara Kljajic Ive
Mara Kljajic Ivice
Mara Kljajic Jele pok
Mara Kljajic Martinovca
Mara Lilic Antenica
Mara Matuzovic r. Brandic
Mara Mescic Andrijenca
Mara Mescic Antolijenca
Mara Mescic Bajina
Mara Mescic Marka
Mara Mescic r. Petricevic
Mara Mikic Adzina
Mara Mikic Blazevca pok.
Mara Mikic Ilije Ivsina
Mara Mikic Ivicenca
Mara Mikic Marikaca
Mara Mikic r Stanic Pavcenca
Mara Mikic r. Stanic Ilijenca pok
Mara Pejic Jozenica
Mara Pejic pok
Mara Pejic Tadijenca
Mara Petric Franje
Mara Petric Ilijenca
Mara Petric Ive
Mara Petric Jozenica
Mara Petric Simenica
Mara Popic Andrijenca
Mara Saric Arkesenca pok
Mara Saric Franjenica
Mara Saric Lukacenca
Mara Saric Mate
Mara Saric Pujdenica
Mara Sinko Joze
Mara Sinko Sandorevca
Mara Stanic Antikenca
Mara Stanic Ilijenca Pok
Mara Stanic Ivke pok
Mara Stanic Joze Draga
Mara Stanic Mijenica
Mara Stanic r. Bjelobrk pok
Mara Tufekovic Antenica
Mara Tufekovic R Bratic
Mara Tufekovic r Petric
Mara Vuckovic Ambroze pok
Mara Vuckovic Ante
Mara Vuckovic Barenica pok
Mara Vuckovic Djurenca pok
Mara Vuckovic Gara
Mara Vuckovic Lesenica
Mara Vuckovic Mackovca
Mara Vuckovic Maris
Mara Vuckovic Mate
Mara Vuckovic Pavenica
Mara Vuckovic Pere
Mara Vuckovic r Stanic
Mara Vuckovic r. Osmercic pok
Mara Vuckovic Terina pok
Mara Vuckovic Tomenca
Mara Kljajic Antuna
Marica Blazanovic Peje
Marica Brandic r. Katic
Marica Bratic r. Pejic-Rokic
Marica Evic Markeljenca
Marica Evic Markovca
Marica Mikic Joze
Marica Saric Pernica pok
Marica Saric djed' Nike, pok.
Marica Tufekovic
Marija Bjelobrk Ilije
Marija Saric Marka
Marija Stanic Blazicevca
Marija Vuckovic Joze
Marika Sinko Nike
Marina Evic Markana
Maruska Bozic r. Sinko pok
TUŽNE OCI MALE MARIJE
Velika je radost bila za onog domacina koji je mogao u prostoru iza svojeg štaglja «ugostiti» dreš. Znacilo je to: ima pšenice, jecma, raži, zobi. Nece biti gladni ni ljudi ni životinje, imat ce se na što leci (slamarice za ljude, prostjerke za stoku...). Uz svoje «granice» pšenice, vršila se i pšenica susjeda koji je imao manje.
Moj djed je govorio da je vršidba mala svadba. Istina je, po broju radnika i obilatome rucku nalikovala je velikoj svecanosti kao što je svdba. Pa tko onda ne bi poželio da se tako nešto lijepo dogada u njegovoj avliji.
A mjesec srpanj je svojom vrelinom i dozrelim klasjem upravo dozivao vršidbu. Kombajna jos nije bilo, pa se «dreš» polagano vukao našim sokacima. Stigao je i naš kraj. Djeca istrcala na kapije, gledaju tu grdosiju zvanu dreš strogo se pridržavajuci uputa svojih majki i baka da mu se ne približuju. A i da nisu one toliko govorile, strah od njegove buke bio je velik i osim možda onih najhrabrijih djecacica u sokaku poput Brke, Šime, Ilje i Duce, ne bi se nitko usudio ni pomaknuti. Ipak, gledati se moralo. Pa to je cudo u našem kraju, a cuda se ne zbivaju svaki dan.
Stojim sa svojim sestricama cvrsto ih držeci za ruke.Dreš ce, samo što nije, proci, pokraj naše kuce. Evo ga, rucice mojih sestara se znoje. Strah ih je, ali ipak nece propustiti da vide takvo što.
Najednom se Marija uzvrpoljila. Zove majku.
«Mama, svrati dles u našu avliju!»
Znala je da taj dreš donosi nešto dobro.
«Ali mi nemamo što (o)vršiti» govorila joj majka.
Doista, mi «doplatkovci» kako su zvali kuce ciji je otac bio u radnom državnom odnosu i dobivao djecji doplatak imali smo pravo samo na komadic «vrtlaka» za osnovno povrce.
Odakle bi mi mogli imati pšenicu za vršidbu? Za to su bile potrebne velike njive zasijane pšenicom talijankom, šišuljom ili brkuljom, te jecmom, raži ili zobi.
Moja sestra zapanjena našim nemarom i neužurbanošcu da poduzmemo nešto, jer dreš evo prolazi upravo pokraj nas, vikala je «I mi imamo nesto za ovrsiti. Neka dles dode u avliju!»
«Nemamo», nadglasavala je majka buku dreša. Imamo, vikala je Marija. «Ma što?» pitala ju je majka vec ljuta.
Pa eno, ono, pokazivala je trsku koju je otac donio za strop kuce.
Mi smo se nasmijali. Mariji je trska, uz koju je bio i snop slame, asocirala na pšenicu, tj. nešto što bi se moglo staviti u dreš. Tuga i razocaranje u tim malim Marijinim ocima bila je daleko dublja od našega smijeha. Snuždila se. Ponavljala je samo pitanje «A zašto mi to nemamo»?
Majci je trebalo puno truda da joj objasni razliku izmedu trske i pšenice. Njoj to kao da više nije ni bilo važno.
Nju je mucilo zašto neki imaju, a mi nemamo. Mene to muci i danas, zašto neki imaju puno, više nego trebaju, a oni drugi ništa, a trebaju mnogo.
Dajuci drugima dio sebe kao inženjer medicine, lijececi najteže oboljele, Marija je shvatila ljepotu davanja onima koji to trebaju.
| 
