|
BLAGDAN SVETOG MATEJA, APOSTOLA I EVANDELISTE
(Matej u znacenju ”Božji covjek“, a na aramejskom jeziku – muževan)
Blagdan sv. Mateja apostola i evandeliste, nekoc se slavio u mjesecu rujnu, a i u mjesecu veljaci kada se govorilo ”sveti Matija led razbija“. Prilikom reforme svetackog kalendara koncem šezdesetih godina, proslava je premještena i slavi se 14. svibnja. Sveti Matej je jedan od Isusovih ucenika. On je istovremeno i evandelist. No Matej nije od pocetka medu Isusovim apostolima. On postaje apostolom, nakon što je Juda iz Kariota Isusa izdao, da se popuni broj od 12 apostola. Citiramo: "Kad Isus pode odatle dalje, opazi covjeka imenom Matej gdje sjedi u carinarnici te mu rece: 'Hajde za mnom!' On ustade i pode za njim. Kad je poslije toga Isus sjedio za stolom u njegovoj kuci, dodoše mnogi carinici i grješnici te sjedoše za stol s njim i s njegovim ucenicima. Kad to opaziše farizeji, upitaše njegove ucenike: 'Zašto vaš ucitelj jede s carinicima i grješnicima?' Kada to Isus cu, odgovori: 'Ne treba zdravima lijecnik, nego bolesnima. Idite i naucite što znaci: Više volim milosrde nego žrtvu. Jer ja nisam došao da pozovem pravednike, nego grješnike'" (Mt 9,9-13).
Inace je sv. Matej vrlo popularan svetac. Napisavsi evandjelje na aramejskome jeziku za svoje sunarodnjake otputio se u misije. U evandjelju Zidovima dokazuje da je Isus Krist obecani Mesija iz Staroga Zavjeta. Relikvije sv. Mateja cuvaju se u katedrali u Salernu (Campania - Italija) gdje ih vjernici i danas caste. I nama danas mogu biti putokazi vrline iz života sv. Mateja:
1. poniznost – on se jednostavno naziva grešnikom, misleci pri tome ako je kao carinik bio nekorektan
2.velikodušnost – poziva rodake i prijatelje na gozbu ostavljajuci svoje obaveze da bi razveselio druge
3. spremnost i radost odgovora na Kristov poziv.
Matejevo evandjelje je evandjelje Kravljestva Božjega. Kroz njega se sustavno provlaci nit o izgradnji kršcanske zajednice , Crkve. U svojem evandjelju on cesto govori o Crkvi i crkvenoj zajednici. Kljuc njegova evandjelja je prikaz uskrsnoga otajstva u recenici ”Ja sam s Vama u sve vrijeme do svršetka svijeta“ (Mt, 28,20).
U toj utješnoj istini i mi se prisjecamo svih naših dragih Hasicana imenjaka ovoga sveca. Mi doduše nismo imali cestih imena MATEJ, ali ime Mato, Matica, Matan, kasnije Matko resilo je Posavce i Hasicane. Prezimena Matkovici, Matoši, Matici, Matanovici (naša književnica rodom iz okolice Gradacca Julijana MATANOVIC) , Matijevici, Matija... nisu sva zastupljena u našem Hasicu, ali uz naše Matkovice u naše selo su se udavale djevojke tog prezimena iz okolice. Iz našeg posavskoga sela Matici došla je u Hasic naša draga strina Ljubica Vuckovic, Mirkovica. I jedan naš hasicki cijeli sokak zvao se Matijaševica kraj (skrece se kod kuce Joze Mikca), prema Rastiku. Ne znam je li koji naš Mato carinik, ali znam da cemo se ovih dana sjetiti naših dragih Hasicana koji slave svoj imendan.
Osobito svoga brata Mate Sarica koji živi s obitelji u opcini Kukuruzari, koji je uz rodaka Matu Agatica ponovljeno ime majcnog oca Mate Agatica uz kojega moja majka pociva u dubickome groblju (njega je, naime ubio grom u 25.g. života – to sam opisala u zivotu moje majke pod naslovom ”Kninevi“, na ovim stranicama). Ime Matija u Hasicu nije tako cesto. Nadjevalo se i muškoj i ženskoj celjadi. U selima ”preko Bosne“ je cešce. Tako se zvala i moja ujna Matija Agatic, a ponovljeno ime nosi i njena unuka. U Osjecku pak je jedna moja rodakinja udata za Matiju Jazvica, a ponovljeno mu ime nosi i unuk u Zagrebu.
Spisak naših slavljenika neka bude dopunjen od onih koji znadu više od mene. Meni su pomogli i nadimci s ovih stranica da dopunim svoja sjecanja. Hvala Ivici Mikica iz Frankfurta i Ljubici Stanic-Božic iz Australije i ostalima, koji se sjetiše naših nadimaka!
Mata Misic pokojni
Mata Vuckovic Bicusin
Matica Lukic moje tetke Mande
Matica Mikic umro u Americi
Mato Dragicevic tetke Cice
Mato Andric (ubijen 1945. Lekin otac)
Mato Andric Cice
Mato Andric Ive
Mato Andric, Leko
Mato Andric, Sico
Mato Antunovic Nikin
Mato Antunovic Patko
Mato Bjelobrk
Mato Bjelobrk Marka Lulonjin unuk
Mato Bjelobrk, Lulonja
Mato Blazanovic Struja
Mato Blažanovic, Matoš
Mato Brandic
Mato Brandic, Macan
Mato Brandic, Staran
Mato Bratic Bracalov
Mato Bratic Jokin brat
Mato Bratic Jozin
Mato Dragicevic Specko
Mato Dragicevic, Peka
Mato Dragicevic, Fušer
Mato Ešegovic
Mato Evic
Mato Evic, Kudro
Mato Katic
Mato Kljajic, Lindžo
Mato Popic
Mato Lilic
Mato Ljubin Petric
Mato- Matija Katic pokojni
Mato Mešcic (moj školski kolega)
Mato Mescic Andrijin
Mato Mešcic, Krndija
Mato Mešcic, Žabija
Mato Mikic (što je bio narodni poslanik)
Mato Mikic Adžijin
Mato Mikic Đurin
Mato Evic Pejin
Mato Pejic Polutan
Mato Pejic Roka
Mato Pejic Vrag
Mato Pejic, Mekaca
Mato Pejic, Stric
Mato Saric (suprug babe Matije, Anin otac – ubijen 1945.)
Mato Saric Pavin (Majmun)
Mato Saric Pejin
Mato Saric, moj brat
Mato Srebric - Antunovic
Mato Stanic (Šeki)
Mato Stanic Andrijin (pokojni)
Mato Stanic Bene (Antikin unuk)
Mato Stanic Joze
Mato Stanic Mije Zeca
Mato Stanic Svildo (pokojni)
Mato Stanic, Trupac
Mato Tica pokojni
Mato Tome Bjelobrka
Mato Tufekovic
Mato Tufekovic Tosa
Mato Vuckovic Bjelko Pokojni
Mato Vuckovic Dzodzonja
Mato Vuckovic Jozikin
Mato Vuckovic Macak
Mato Vuckovic Markesin
Mato Vuckovic Markicin
Mato Vuckovic Patlidzanov
Mato Vuckovic Renatov (Mackov unuk)
Mato Vuckovic Trulo
Mato Vuckovic Zurin
Mato Vuckovic, Balok
Mato Vuckovic, Cican
Mato Vuckovic, Krnja
Mato Citic Vuckovic pokojni
Matica Pejic
Metju-Mato Bozic Ilje (Australija)
pok. Mato Saric djed’ Šime
pok. Mato Stanic Jurin
.....
Za kraj jedno posebno sjecanje na jednoga Matu i Matiju Stanica.Tetu i necaka!
Mato Jure Stanica , moj tetak, oženjen s tetkom Mandom Pere Sarica bio je covjek blage naravi i vrlo radišan. Nikada nisam cula da vice. ”Uvijek je maran i nikada ne prica brez veze, vata se svakoga posla“ govorila je moja majka. Tetku Mandu posjetih ove godine na uskrsni ponedjeljak, dva dana po dolasku na odmor iz Brazilije. Sa mnom je bio i moj otac. Susret rodaka bio je ganutljiv, što je posebno primjetio nas sin Frano. Antika, sin Matin doceka nas u Petrinji, a moja skolska kolegica Mara Šime Vuckovica u kuci. Naravno bila je tu i Seka, Mara najstarije dijete tetka Mate i tetke Mande.
Naime, obecah svojoj rodici Ljubici s kojom se ponovno susretoh zahvaljujuci hasickim stranicama, da cu pošto poto posjetiti tetku Mandu. Ona i tetka Anda Saric udata Dragicevic, koju, isti dan, sretoh pred crkvom u Kukuruzarima s tetkom ”Galebom“ su ostale još jedine medju živima (uz tetku Janju koja se vratila s Vladom na zgarište u naš sokak). Tetak Mato je preminuo na blagdan sv. Josipa prošle godine. U pismu mi je baš Ljubica udata Božic, tugovala da ce joj od sada blagdan sv. Josipa, kojemu se inace uvijek posebno radovala, biti najtužniji dan.
Dragi tetak Mato, evo makar sada, nakon toliko godina, želim Ti reci da smo Te svi u našoj obitelji posebno cijenili i da Te naša majka uvijek uzimala kao uzor vrijedne pcele koja gradi svoju košnicu. Neka Ti sv. Matej isprosi posebno mjesto predvideno za one koji svoj život odživješe casno i pošteno, trudom i marom odgajajuci brojnu obitelj. Tvoja tetka, dragi tetak Mato, Matija Stanic bila je udata za sina djedovoga brata, Matu Sarica, ubijenog l945.g
Njoj posvecujem ove retke.
Pita babe Matije
Baba Matija je živjela sama. Poslije pogibije muža Mate Sarica 1945. ostala je udovica. Kcerku Anu, njezinu jedinicu, uzela je njena tetka Ruža Šinko i odgajala sa svojim cerkama. Baba Matija, rijetkog imena u nas, bila je dobra i draga, no ne i previše snalažljiva. Rijetko je kuhala. Ta bila je sama. A nije joj taj posao baš ni polazio za rukom. Nije bila izjelica, a ni izbirljivka. Ponudena bilo cime bila je zahvalna, makar je uvijek govorila da je sita i da je baš upravo prije nego je izišla iz kuce jela. Znali smo da to govori radi reda i nudili je dok ne bi nešto uzela. Bilo nam ju je svima žao. Muža nije imala, ali se na nju nitko nije smio ”natresati“. Moj djed je bio cica pokojnom joj mužu i, naravno, uzeo je u zaštitu. Bila je vrijedna i uvijek nešto radila. Nije gubila vrijeme na ”prispi prolij“. Nije bila ni škrta. Što bi imala rado bi podijelila.
Bila je zima. Cica! Pred Vodokršce! Iz dobro neuglavljenih jednostrukih prozora širio se miris pecene pite. Draškao je nosnice, a i želuce djecaka koji su se igrali ispred babe Matije kuce. Medu tim djecacima je bio i moj otac. Znao je odakle miris dolazi, jer je baba Matija prije rekla njegovoj majci da ide peci pitu. Moja baka je bila skepticna prema toj izjavi ali je nije komentirala.
I doista pita je bila pecena i hladila se u prostoriji ispred kuhinje. Bab’ Matija ju je htjela ponuditi celjadi u cicinoj kuci (Kuci moga djeda). No nije stigla. Decki su pitu uzeli i u tren oka pojeli. Bab’ Matija je plakala, ali je plakao i još netko. Moj ostac svakako. Bilo ga je stid. Znao je da bi mu ona dala komad i da nije trebao uzeti bez pitanja. No, naša bab’ Matija se i tu pokazala velika. ”Nemoj ga cica kazniti. Ispecu ja drugu pitu. Ovo sam se samo vježbala, pa možda i nije bila tako dobra“. Kakva god da je bila ona pita pokazala je dobrotu babe Matije.
(Kuca bab’ Matije se nalazila na sadašnjem kucištu moga oca.)
| 
