Sv. Mihovil, Gabrijel i Rafael

29. rujna Crkva slavi svete arkandele (u prijevodu ”nadandele“), Mihovila – ”Tko je kao Bog“, Gabrijela – ”Božji junak“, i Rafaela – ”Bog lijeci“.

Sveti Mihovil je poznat u narodu kao borac protiv sotone uprilicene u slikama zmaja. Simbolizira pobjedu, a i u Bibliji, tocnije u Apokalipsi sv. Ivana se opisuje kao pobjednik nad zlom. U rukama obicno drži mac, koplje, vagu ili zemaljsku kuglu. Daje mu se obilježje ”vojvoda vojske nebeske“, pa ga u mnogim državama policija uzima kao svoga zaštitnika.

Gabrijel je arkandeo poznat kao navjestitelj uglavnom dobrih vijesti: navijestio je Blaženoj Djevici Mariji da ce roditi Krista, jednako tako Zahariji da ce mu Elizabeta, žena u poodmakloj dobi, roditi sina. Tješio je Josipa u njegovim sumnjama. Arkandeo Gabrijel je zaštitnik glasonoša i telekomunikacija.

Arkandeo Rafael se spominje u Tobijinoj knjizi gdje ozdravlja Tobiju i njegovu snahu Saru. Zaštitnik je apotekara.

U nas nije bilo prezimena od imena Rafael i Gabrijel kao ni imena do najnovijeg doba kada se pojavljuje ime Gabrijel.

Sa svetim Mihovilom je drugacije. Mi(h)olje i Mi(h)oljdan se spominjalo, ali su ga vise slavili vjernici istocnog obreda. Na drugim jezicima Mihovil se zove: Miguel, Michele, Mihai, Mihajlo ili Mihailo, Mihael a u našem kraju su najcešci nazivi Mika i Mijo.

Ženskih imena nismo imali osim Mihaele Stanic Mije, ali nismo bili bez imena Mijo:

Mijo (Mišo) Blažanovic

Mijo Andric Duca

Mijo Brandic

Mijo Dragicevic

Mijo Kljajic

Mijo Lubina (ubijen 1992. u Donjem Hasicu)

Mijo MEšcic Ðure

Mijo Stanic (bab’ Ivke)

Mijo Stanic Bartola

Mijo Stanic Mate

Mijo Tufekovic

Gabrijel Brandic

Gabrijel Mikic

U pricama moje majke cesto se spominjala Ruža Mije Milkica. Pretpostavljam da je ta obitelj živjela u dijelu gornjohasickog Jelasa. Vjerojatno je to bila samo jedna kuca odnekud doseljenih ljudi u naše selo.

Svim našim mještanima, nositeljima imena ovog svetog arkandela srdacne cestitke i sve najbolje ovdje na zemlji a mir u vjecnim dverima.

Ipak nek mi bude dopušteno posebno spomenuti rodaka Miju Andrica Culkanova. Svi smo ga zvali, a ni sada ne znam zašto, Duca. Pokojni Iljo, Duca i ja išli smo zajedno u školu. Njih dvojica su me svako jutro naizmjence ”vikali“ da idem u školu. Škola nam je bila daleko i zato smo se uvijek sporili s Bjelobrcima kome je dalje.

Kada sam imala pravu loptu tj. gumenu, njome su za vrijeme školskog odmora ”sudili“ Iljo i Duca. Cuvali su je da se ne probije i borili s nestašnim djecacima da ne šutiraju daleko.

Ilje odavno nema. Duca je s obitelji u nekoj europskoj zemlji. Toplo ga pozdravljam. Kad god ovo procita, sjetit ce se Hasica i našeg djetinjstva.