Sveti Simun i Juda Tadej 28. 10.

Novozavjetni spisi dosta škrto opisuju ova dva apostola. Sveti Šimun je spomenut u Matejevom i Markovom Evandelju kao Kananejac, a u Lukinom kao revnitelj. Može se pretpostaviti kako je Šimun ljubeci svoj narod i teško podnoseci rimsku okupaciju bio pristalica antirimske sekte zeloti. Podnio je muceništvo presjecen pilom (testerom) pa se stoga na slikama prikazuje s pilom i zaštitnik je drvosjeca. U Novom zavjetu se spominje i starac Šimun kojem je Isus prikazan u hramu (veza blagdan Svijecnica). Ime Šimun tj. Simeon prevedeno s hebrejskog  znaci uslišanje.

Sveti Juda Tadej po svoj prilici je ista licnost s Judom Jakovljevim. Tako ga zove sveti Luka. Sveti Matej i Marko ga nazivaju Tadej, a Ivan docarava opisno: Juda, ne onaj Iškariotski.

To je onaj Isusov ucenik koji mu je postavio pitanje: Gospodine, kako to da ceš se objaviti nama, a ne svijetu? A Krist mu je odgovorio: Ako me tko ljubi, držat ce moju rijec... Dakle bit svega je ljubav. Kristovog nauka napose.

Sveti Juda Tadej je napisao i jednu poslanicu koja pocinje: «Juda, sluga Isusa Krista i brat Jakovljev». Iz toga se zakljucuje da mu je brat apostol Jakov. Tadej je nastavio njegovo djelo poslije Jakovljeve smrti oštro se suprostavljajuci krivovjerstvu i nemoralu. Stoga je i sam pretrpio muceništvo, prepiljen kao i sveti Šimun.

Rijec Juda s hebrejskog prevedena može znaciti Bogu hvala, uvazeni, odvazni, srcani, cijenjeni. Juda je inace cetvrti sin biblijskog Jakova. Otud se Izrael zove Judeja, a Židovi Judejci. Ime Juda je nosio i Isusov izdajnik.

U nas se uobicajilo ime Tadija, analogijom prema Matija. Ponegdje se cuje i ime Tadijan, analogijom prema latinskom Fabijan. Štovanje svetog Tadeja nam dolazi iz Austrije i Poljske. Poljaci imaju vrlo mnogo imena Taddeusz.

Ni veliki Mickiewicz nije odolio tom imenu davsi svom velikom romanticarskom epu naslov «Pan Taddeusz».

Svetom Judi Tadeju vjernici se utjecu u bezizlaznim situacijama

U našoj okolici ima prezimena Šimic, Tadic, a mi smo pak ove svece pocastili imenima svojih dragih sumještana:

Sima Dragicevic, pok.

Simica Blazanovic

Simo Blazanovic

Simo Bratic

Simo Bratic Breulja, pok.

Simo Esegovic Ive

Simo Esegovic Marka

Simo Matkovic, pog. u II. Svjetskom ratu

Simo Mescic Pere

Simo Petric Joze

Simo Saric Mate

Simo Saric, pok.

Simo Vuckovic Maria

Simo Vuckovic Mike, pok.

Simo Vuckovic, Obad, pok.

Tadija Matuzovic poginuo u II. svjetskom ratu

Tadija Pejic pok

Tadija Petric, pok

Tadija Tufekovic

Tadija Tufekovic poginuo u II. svjetskom ratu

Tadija Vuckovic

Tado Bjelobrk pok

Tado Evic

Tado Kljajic

Sada mogu i umrijeti

Vrijeme je Drugog Vatikanskog koncila. Televizija nema u selu. Ponetko ima radio. Ali vijesti s Koncila se i onako ne prenose na državnom radiju! Zna se zašto.

Ipak, svijet je kako tako informiran. Paroci ih za vrijeme nedjeljnih propovijedi obavještavaju o velikim promjenama u Crkvi. Novosti su svakojake. Ljudi nešto razumiju, nešto ne razumiju. Ono najvažnije za njih su culi i razumjeli. Od sada ce se misiti na materinskom jeziku.

Tomu se osobito veseli naš djed Šimo Saric. U njegovoj avliji sjede djed Peran, djed Niko, djed Pero Saric, djed Jozo Andric. I Pavo Evic im se pridružuje. Eto i Adžije i Mike Vuckovica. Svatko iznosi svoje videnje o tom velikom i prevažnom vjerskom, nacionalnom i jezicnom dogadaju. Djed Šimo se veseli poput djeteta. Govori da ce ubrzo svi «razumiti» paroka i cijelu misu. Svoje misli zakljucuje: E vala, kad sam to doživio, nek odslušam nekoliko misa pa mogu  i umrijeti.

Da, moj djede Šimo! Po svom jeziku smo to što jesmo. Treba znati strane jezike, ali jedino u materinjem jeziku miris dunje je opojan, vedrina nasmijanih djevojaka izražajna, u svom jeziku jedino osjecam žar kamena, momacki polet i mudrost oceva, ljepotu majcinstva i bol za izgubljenim.

Tu puninu rijeci ne može mi nikada ponuditi strani jezik.

Svakako ovdje treba spomenuti da je samo dio hrvatskog naroda u povijesti Crkve katolicke imao liturgiju na staroslavenskom jeziku. Glagoljaška liturgija je jedinstven slucaj narodne liturgije u Katolickoj crkvi do II. vatikanskog sabora (1962.-1965.).

Slavenska braca sv. Ciril i Metod su u 9.st. preveli na narodni jezik liturgijske knjige i Bibliju, te u bazilici Santa Maria Maggiore u Rimu od pape Hadrijana II dobili blagoslov i dopuštenje da ih rabe u liturgijske svrhe. Tijekom stoljeca Rim, koji je težio za unifikacijom i anacionalizmom, ukinuo je sve oblike narodne liturgije u katolickim crkvama i uveo jedinstveni obred i jedinstven jezik, latinski. Jedino hrvatski narod uspjeva preko svojih tzv «popova glagoljaša» u nekim biskupijama uz Jadransko more zadržati glagoljanje, odnosno liturgiju na narodnom, staroslavenskom jeziku, a od 14.st. i hrvatskom narodnom jeziku, tzv. šcavetu. Tek je II. vatikanski sabor prvi put službeno dopustio uporabu narodnih jezika u liturgiji.