Sv. Stanislav Kostka 13. 11.

Rodio se 1550. u plemickoj obitelji Kostka u Rostowu (Poljska).

Majka mu je dala ime svetog krakovskog biskupa Stanislava, zaštitnika katolicke Poljske, ciji ostaci pocivaju u krakovskoj katedrali.

Tog biskupa, koji se rodio nakon 30. g cekanja njegovih roditelja, koji je nakon studija u Parizu, razdavši sve svoje imanje sirotinji, postao krakovski biskup, ubio je sam kralj Boleslav II, jer ga je prekoravao zbog sablažnjiva brakolomstva (kao sv. Ivan Krstitelj Heroda).

Stanislav s bratom Pavlom odlazi u isusovacki konvikt u Bec na studij, ali se carevim reformama isusovci raspuštaju te su se braca našla na vjetrometini loših utjecaja, kojima stariji brat i podliježe. Stanislav se nekako probije do provincijala isusovackoga reda u Dillingenu, a ovaj ga posla u Rim u isusovacki samostan. Njegov otac je reagirao vrlo žestoko, zaprijetivši izgonom Isusovaca iz Poljske. No sve je teklo tako brzo. Stanislavov je život dogorio u 18. godini. Slovi kao zaštitnik studenta, a uz svetog Alojzija i zaštinik mladih.

Mi smo u našem selu imali više ženskih imena Stana. Medutim imali smo lijepi broj obitelji s prezimenom Stanic. Tim obiteljima i svim onima koji svojim imenom caste svetog Stanislava posebne cestitke. Kako se na svetog Stanislava u kalendaru spominje i ime Edo, Eduard i mi se prisjecamo našeg mještanina Ede Evica, želeci mu svako dobro.

Parte superior do formulário

Parte inferior do formulário

Stana Bjelobrk r Pejic

Stana Blažanovic Aldumaševa

Stana Blažanovic Bulježeva

Stana Blažanovic, Šimenica, pok.

Stana Bratic Jokenica

Stana Bratic pok

Stana Bratic Simenica

Stanislav Ešegovic Ive

Stana Mikic Ovnicevica

Stana Mikic r Galic

Stana Petric Franjenica

Stana Saric Pejina, r. Agatic, pok.

Stana Vuckovic Antunova

Stanislav Saric Franje

Stanislava Vuckovic Brljkova

Stanko Vuckovic Mate

Na kraju sela "kucica u cvijecu"

S jedne strane Žendrag sa svojim dosadnim vecernjim zujanjem komaraca i pitomijim kreketom žaba, koje su uspavljivale djecu; s druge strane bijela prašnjava kolna cesta, koja vodi prema našim Budro(v)kama, Šinkovim kucama, pruzi pa Crkvini. S ostale dvije strane pogled puca prema kukuruzištima naših Knineva, Žendraguša, Gornjeg polja, sve do zadnjih kuca Bjelobrka s druge strane našeg Hasica.

Tu na kraju sela, a na pocetku naših njiva bijaše nekada kuca Mikica, oca Mate, Mike, Ruže, Mare, Janje i Marka. Mi smo ih jednostavno zvali po majci Ruški Saric ud. Mikic Ruškini. Mika se oženi to jest priženi i ode na «ženinstvo» u Zasavicu. Sestre se poudaše. Mato sa strinom Stanom, rodenom Galic iz Tišine, osta na kucištu s najmladim bratom. Sagradiše novu kucicu od crvene cigle, koju je strina Stana doslovno držala u cvijecu.

Uvijek je bila «docekana» i veselila se svakom prolazniku. Bilo je važno znati da ceš za ljetnih žega naici na «ladnu vodu iz bardaka» i toplo srce domacice. Mi djeca smo znali da cemo kod naše strine Stane  dobiti i nešto više od vode. Cesto je podijelila sve što je bilo zgotovljeno. Ne znam koliko puta smo pojeli i rucak namijenjen cici Mati, ali znam da je on bio dobricina i nikada se nije ljutio. A njihov jedinac Marijan se veselio društvu i nikada nije sebicno cuvao igracke vec dijelio s drugom djecom. Za jednog susreta na kapiji vidjeh strinu Stanu tužnu. Govorila je mojoj majci da joj je teško, ali da su odlucili seliti. Nije nju bilo strah što je daleko od kuca, ali joj je bilo ružno zimi kada ljudi nisu išci toliko na njive. Pomislili smo da ce odseliti u Slavoniju, ali kada je rekla da su kupili plac u Donjem Hasicu bilo nam je lakše. Sagradivši kucu, svracala nas je sebi po povratku sa svete mise ili iz Tišinske zadruge.

Strina Stana se dakle odselila. Nije docekala susjede mojeg brata i moje roditelje te Jozu Šime Dragicevica. Za nju su došli prekasno. Nažalost ni njih više tamo nema. Zjape samo spaljene kuce! Ostala je tek u našim sjecanjima ta kucica u cvijecu kao u bajci opisana, kucica u kojoj je nekad stanovala jedna sretna obitelj, a kojoj je ljepotu i materijalnu i duhovnu davala naša strina Stana Mate Ruškina..