DOBRICINA CICA TOMA

-osvrt je napisan za ono vrijeme kada je cica Toma slavio

imendan, tj. Sv. Tomu apostola

1964.g. Odlazim u svijet. Prate me do raskršca  i  sa mnom se pozdravlja cica Toma (V)uckovic. Place.

-Sigurno je malo pini(j)o – kaže moja tetka Manda.

-Nisam Mando, duše mi – veli on. Teško mi je što naša mladost

odlazi,  ne iz ceifa vec zbog sirotinje. Daje mi novcanicu za poklon, za put, za oproštaj, da mi se nadje.

Opet place. -Dao bi cic’ Toma i više  Ružo moja, dijete moje, samo kad  bi imo.

Pogledala sam ga. Taj covjek izudaran životom (rano je ostao bez roditelja,  uz svoju bracu  Šimu, Miku i Ifu,

sestre Ružu i Maru, što ih iz nekih socijalnih razloga podrugljivo nazvaše Ružiš i Mariš; siromaštvom, smrti djece,

teškim radom za mrvu kruha...) stajao je preda mnom u kaljacama, vetoj košulji i iznosanim hlacama. Ipak, sve je bilo cisto i pokrpano.

Pomislila sam kako on meni, kao ona udovica iz Evandjelja, od svoga NICEGA daje ”novcic;“. Ali taj novcic je za mene i za njega bio bogatstvo.

Zagrlila sam ga, poljubila i jedva progovorila  HVALA.

Najradije ne bih uzela od njega taj novac, ali razum je govorio da bih tek onda  uvrijedila i ponizila, ucinila njegovu bol vecom i dubljom.

Dragi cica Toma, nije velik tko se velik rodi, vec onaj tko to kroz patnju postane. Ne svojom fizickom vec duhovnom velicinom te nadvisi one pred svijetom velikima.

Hvala Ti cica Toma što si me poucio ovim primjerom cijeniti sitno i nevrijedno u ocima ljudskim, a veliko u ocima Božjim.

Uz cica Tomu znam da je u Hasicu bilo malo, ali ipak  bilo je mještana s imenom Toma, Tomo...

Tomo Bjelobrk

Tomo Dragicevic

Tomo Božic (Bitun), moja tetka Ruža Saric, djed Pere, njegova  je supruga.