Zivotinjska farma (George Orwell)

IV Poglavlje

Do kasna ljeta novosti o dogadajima na Životinjskoj farmi proširile su se okrugom. Svakog su dana Snoubol i Napoleon slali jata golubova da životinjama susjednih farmi govore o povijesti Pobune i da ih nauce pjevati „Životinje Engleske“.

Za to je vrijeme gospodin Džons provodio dane sjedeci u tocionici „Crveni lav“ u Vilingdonu, žaleci se svakome tko je bio spreman slušati ga na strašnu nepravdu koju je pretrpio od gomile ništavnih životinja koje su ga protjerale s posjeda. Drugi su farmeri uglavnom suosjecali s njim, ali mu u prvo vrijeme nisu mnogo pomogli. U dnu srca svaki se od njih potajno pitao ne bi li mogao Džonsovu nesrecu okrenuti u vlastitu korist. Na srecu, vlasnici dviju susjednih farmi bili su stalno u lošim odnosima. Jedna od tih farmi, po imenu Foksvud (Foxwood), bila je velika, zapuštena, obrasla šikarom, sa zapuštenim pašnjacima i neurednom živicom. Njen vlasnik, gospodin Pilkington (Pilkington), bio je lakomislen covjek, farmer koji je, ovisno o sezoni, veci dio vremena provodio u lovu i ribolovu. Druga farma, po imenu Pincfild (Pinchfield), bila je manja i bolje obradivana. Njen je vlasnik bio gospodin Frederik (Frederick), grub i lukav covjek, stalno upetljan u parnice i poznat po upornosti kod cjenkanja. Njih su se dvojica toliko mrzila da su se teško sporazumijevala cak i onda kad se radilo o cuvanju njihovih vlastitih interesa.

Pa ipak bili su dobrano prestrašeni Pobunom na Životinjskoj farmi i veoma zainteresovani da sprijece svoje životinje da saznaju o njoj nešto više. Isprva su joj se, doduše, podrugivali i smijali se i samoj pomisli da bi životinje same upravljale Farmom. Govorili su da ce sve to biti gotovo za dva tjedna. Širili su glasine da se životinje na „Vlastelinskoj farmi“ (inzistirali su na tome da je zovu „Vlastelinska farma“, jer nisu trpjeli naziv „Životinjska farma“) stalno medusobno glože i skapavaju od gladi. Nakon izvjesnog vremena kada je postalo ocito da životinje ne skapavaju od gladi, Frederik i Pilkington promijenili su pjesmu i poceli govoriti da na Životinjskoj farmi cvjeta strašna pokvarenost. Razglasili su da su se životinje odale kanibalizmu, da muce jedna drugu usijanim gvoždem i da su im žene zajednicke. Eto do cega dolazi kad se netko buni protiv zakona Prirode, govorili su Frederik i Pilkington.

Tim se pricama, medutim, nikada nije vjerovalo do kraja. Govorkanja o divnoj farmi s koje su izbaceni ljudi i na kojoj životinje same upravljaju svojim poslovima pocela su poprimati najfantasticnije oblike i te je godine val pobuna zahvatio citav kraj. Bikovi koji su oduvijek bili poslušni, postali su odjednom divlji, ovce su kidale živicu i uništavale djetelinu, krave su prevrtale vedra ispod sebe, a lovacki konji nisu preskakivali ograde, nego su zbacivali jahace. Štoviše, melodija, pa cak i rijeci „Životinje Engleske“, znale su se posvuda. Širile su se zapanjujucom brzinom. Kad bi culi tu pjesmu, ljudi nisu mogli suzdržati svoj bijes, ali su se pretvarali da pjesmu drže pukom besmislicom. Ne možemo razumjeti, govorili su, kako se cak i životinje mogu spustiti na to da pjevaju tu glupost koja je vrijedna jedino prezira. Svaku životinju koju bi uhvatili da to pjeva, izbicevali bi na licu mjesta. Ipak, pjesma se širila: kosovi su je ficukali po živicama, golubovi gugutali po brijestovima; uvukla se cak u zveket kovacnica i zvonjavu crkvenih zvona. A kada bi je osluškivali, ljudi su potajno drhtali, naslucujuci u njoj prorocanstvo svoje skore propasti.

Pocetkom listopada, kada su životinje vec požnjele žito i spremile ga, a dio vec i ovršile, sletjelo je u dvorište Životinjske farme strahovito uzbudeno jato golubova. Džons i njegovi nadnicari s nekolicinom ljudi s Foksvuda i Pincfilda uspjeli su proci kroz glavna vrata s pet zasuna i kolskim putem približavali su se Farmi. Osim Džonsa, koji je imao pušku i stupao na celu grupe, svi ostali su bili naoružani štapovima. Ocito su željeli ponovo preuzeti Farmu.

To se ocekivalo vec odavno i bile su izvršene sve pripreme. za obrambene operacije bio je zadužen Snoubol, koji je proucio staru knjigu o ratnickim pohodima Julija Cezara što ju je našao u kuci. Brzo je izdao naredenja i za nekoliko minuta svaka je životinja bila na svom mjestu.

Dok su se ljudi približavali gospodarskim zgradama, Snoubol je zapoceo prvi napad. Svi golubovi, njih trideset i pet, nadlijetali su ljude i gadali ih izmetinama; dok su se ljudi baktali s njima, navalile su guske, koje su se skrivale iza živice i oštrim kljunovima grizle im listove nogu. Medutim, to je bio samo blag manevarski okršaj koji je trebao unijeti malo nereda, i ljudi su se štapovima lako oduprli. Snoubol tada pusti u napad drugu liniju. Mjurijel, Bendžamin i sve ovce, sa Snoubolom na celu, nasrnuli su na ljude, boli ih i udarali sa svih strana, dok se Bendžamin okrenuo i ritao svojim malim kopitima. Ali ljudi sa štapovima i okovanim cizmama bili su ipak jaci od njih, i iznenada, na Snoubolovo skvicanje, što je bio znak za povlacenje, sve se životinje okrenu i kroz vrata uteknu u dvorište.

Ljudi su pobjednicki i glasno likovali. Vidjeli su, kao što su i ocekivali, svoje neprijatelje u bijegu i navališe na njih kako je tko stigao. To je bilo upravo ono što je Snoubol želio. Kad su ljudi upali u dvorište, iznenada se iza njih pojaviše tri konja, tri krave i one svinje koje su se skrivale u staji za krave, te im presjekoše put za povlacenje. Sada Snoubol dade znak za napad. On sam jurnu pravo na Džonsa. Džons vidje da mu se približava, podigne pušku i opali. Meci ostave krvav trag na Snoubolovim ledima, a jedna ovca padne mrtva. Ne zaustavljajuci se ni za tren, Snoubol se sa svojih stotinjak kila obori na Džonsa, odbaci ga na gomilu dubreta, te Džonsu puška ispadne iz ruku. Ali je najstravicnije bilo vidjeti Boksera kako se propinje na stražnje noge i udara svojim ogromnim potkovanim kopitima kao kakav pastuh. Prvi udarac pogodi konjušara iz Foksvuda u lubanju i obori ga u blato, gdje je ostao ležati kao da je mrtav. Vidjevši to, nekolicina ljudi baci štapove i pokuša pobjeci. Zahvatila ih je panika, i u slijedecem trenutku životinje su ih vec pocele goniti uokolo dvorišta. Bole su ih rogovima, udarale nogama, gazile i grizle. Nije bilo nijedne životinje na farmi koja im se nije osvecivala na svoj nacin. Cak je i macka s krova iznenada skocila jednom covjeku na rame i zarila mu pandže u vrat na što je ovaj strahovito zaurlao. Kada je prolaz nacas bio slobodan, ljudi su glavom bez obzira pobjegli iz dvorišta prema glavnoj cesti. Svega pet minuta poslije napada ljudi su se sramno povlacili istim putem kojim su i došli; za petama im je bilo jato gusaka gacuci i grizuci ih citavo vrijeme.

Svi su pobjegli osim jednog. U dnu dvorišta Bokser je kopitom pokušao okrenuti konjušara koji je potrbuške ležao u blatu. Momak se nije micao.

„Mrtav je“, žalosno rece Bokser. „To nisam namjeravao uciniti. Zaboravio sam da imam željezne potkove. Tko ce mi vjerovati da to nisam uradio namjerno?“

„Bez sentimentalnosti, druže!“ povice Snoubol, iz cijih je rana još curila krv. „Rat je rat. Jedini dobar covjek je mrtav covjek.“

„Nisam želio nikoga ubiti, cak ni covjeka“, ponovio je Bokser, a oci su mu bile pune suza.

„Gdje je Moli?“ uzviknu netko.

Zaista, nje nije bilo. Na trenutak nastala je velika uzbuna. Bojali su se da su je ljudi ranili ili cak odveli sa sobom. Medutim, na kraju su je pronašli sakrivenu u staji, glave zarivene u jasle. Pobjegla je cim je pukla puška. Kada su se iz potrage za Moli životinje vratile u dvorište ustanovile su da se konjušar, koji je bio samo omamljen, osvijestio i da je pobjegao.

Sve su se životinje sada ponovo okupile i vrlo uzbudeno, iz svega glasa prepricavale svoje podvige. Odmah su proslavile pobjedu. Podigle su zastavu, više puta otpjevale „Životinje Engleske“, a onda svecano sahranile ubijenu ovcu i na grob zasadile lovorov grm. Nad grobom je Snoubol održao kratak govor naglašavajuci da, bude li potrebno, svaka životinja mora biti spremna umrijeti za Životinjsku farmu.

Životinje jednoglasno odluciše da ustanove vojno odlikovanje „Životinjski heroj prvog reda“, koje odmah dodijeliše Snoubolu i Bokseru. Bila je to broncana medalja (u stvari, to je bio broncan ukras za konje što su ga pronašle u spremištu) koja ce se nositi nedjeljom i praznicima. Uvele su i odlikovanje „Životinjski heroj drugog reda“, koje su posmrtno dodijelile poginuloj ovci.

Dosta su raspravljale o tome kako nazvati bitku. Na kraju je nazvaše Bitkom kod staje za krave, jer su tamo postavile zasjedu. U blatu su pronašle pušku gospodina Džonsa, a znale su da u kuci ima municije. Odlucile su da pušku postave uz podnožje jarbola za zastavu, kao artiljerijsko naoružanje, i da iz nje pucaju dva puta godišnje — jedanput 12. listopada, na godišnjicu Bitke kod staje za krave, a drugi put na Ivanje, godišnjicu Pobune.