Zivotinjska farma (George Orwell)

IX Poglavlje

Bokser je dugo lijecio povrijedeno kopito. Dan nakon završetka pobjedonosnog slavlja životinje su pocele graditi vjetrenjacu. Bokser nije htio uzeti ni dan odmora; smatrao je pitanjem casti da ostali ne primijete bol koju je osjecao. Navecer bi nasamo prijateljici Klover priznao da ga kopito jako boli. Klover mu je njegovala ranu oblogom od trava koje je prethodno sažvakala, i nagovorila ga, zajedno s Bendžaminom, da se manje napreže. „Konjska pluca nisu vjecna“, rekla mu je. Ali Bokser nije slušao. Ima, tvrdio je, još samo jednu istinsku ambiciju — da prije nego što napuni godine potrebne za mirovinu, vidi kako vjetrenjaca napreduje.

U pocetku, kada su prvi put formulirani zakoni Životinjske farme, bilo je odluceno da konji i svinje mogu ici u mirovinu s dvanaest godina, krave sa cetrnaest, psi s devet, ovce sa sedam, a kokoši i guske s pet. Za sada se još ni jedna životinja nije povukla u mirovinu, ali o tome se raspravljalo sve cešce. S obzirom da je malo polje pored vocnjaka vec bilo odvojeno za jecam, sada se proculo da ce kut velikog pašnjaka biti odijeljen ogradom i pretvoren u ispašu za ostarjele životinje. Receno je da ce za konje mirovina iznositi dva i pol kilograma žita dnevno, a zimi sedam i pol kilograma sijena, k tome mrkva ili po mogucnosti jabuka na javne praznike. Bokserov dvanaesti rodendan padao je slijedece godine.

Medutim, živjelo se teško. Zima je bila oštra poput prijašnje, a hrane je bilo još manje. Ponovo su, osim psima i svinjarna, svima smanjeni obroci. Suviše kruto pridržavanje jednakosti u obrocima, objasnio je Skviler, suprotno je principima animalizma. Bez vecih poteškoca rastumacio je ostalim životinjama da ne postoji nestašica hrane; ma što se nekima pricinjalo. Trenutacno, to je izvjesno, našli su za potrebno da obroke prilagode situaciji (Skviler je uvijek govorio o „prilagodavanju“ a nikada o „smanjivanju“), ali u usporedbi s Džonsovim vremenom napredak je ogroman. Brzo citajuci brojke, kricavim glasom, podacima im je dokazivao da sada imaju više zobi, više sijena, više repe nego u Džonsovo vrijeme; da manje rade, da je voda koju piju bolja, da žive dulje, da preživljuje veci broj mladuncadi, da u njihovim stajama ima više slame i da manje pate od buha. Životinje su vjerovale svakoj rijeci. Istini za volju, Džons i sve ono što je predstavljao, gotovo im je išcezlo iz sjecanja. Znale su da je sadašnji život mukotrpan i oskudan, da su cesto gladne, da im je hladno i da rade kad god ne spavaju. Ali, nema sumnje da je prije bilo gore. Bile su sretne što u to vjeruju. Pored toga, nekada su bile robovi, a sada su slobodne; i Skviler nije propustio istaknuti da je to bitna razlika.

Sada je trebalo hraniti mnogo više usta. U jesen su se u isto vrijeme oprasile cetiri krmace i donijele na svijet trideset i jedno mladunce. Prasad su bila šarena, a s obzirom na to da je Napoleon bio jedini nerast na Farmi, moglo se pretpostaviti od koga potjecu. Objavljeno je da ce kasnije, kada kupe opeke i drvenu gradu, u vrtu pored kuce izgraditi ucionicu. Za sada je mlade prašcice poducavao sam Napoleon u kuhinji. Vježbali su u vrtu, a ucili su ih da ne treba da se igraju s mladuncadi ostalih životinja. Otprilike u to doba propisano je slijedece pravilo ponašanja: Sretnu li se na stazi svinja i neka druga životinja, potonja se mora skloniti u stranu; takoder je odluceno da sve svinje, bez obzira na položaj, nedjeljom smiju na repovima nositi zelene vrpce.

Ta godina bila je prilicno uspješna, ali je još uvijek nedostajalo novaca. Trebalo je kupiti opeke, pijesak i vapno za ucionicu, te poceti sa štednjom radi nabavke postrojenja za vjetrenjacu. Tu su još bili troškovi za petrolej i svijece, šecer za Napoleonovu trpezu (drugim svinjama zabranio je šecer tvrdeci da od njega debljaju), te za sav uobicajeni materijal: alat, cavle, užad, ugljen, žice, staro željezo i dvopek za pse. Prodali su dio sijena i dio krumpira, a isporuka jaja povecana je na šest stotina tjedno, pa su te godine kokoši jedva izlegle dovoljno pilica da se održe u istom broju. Nakon što su bili smanjem u prosincu, obroci su ponovo u veljaci umanjeni, a u stajama je zabranjena upotreba svjetiljki da bi se uštedio petrolej. Medutim, svinjama je, po svemu sudeci, bilo prilicno dobro; one su zaista dobivale na težini. Jednog poslijepodneva potkraj veljace dvorištem se širio zanosan i bogat miris kakav životinje nikada prije nisu osjetile. Miris je budio želju za jelom. Dolazio je iz male pivovare koja se nalazila iza kuhinje i koju su prestali upotrebljavati još u Džonsovo doba. Netko rece da je to miris kuhanog jecma. Životinje su glasno njuškale po zraku i pitale se ne sprema li se to za veceru topla kaša. Ali se topla kaša nije pojavila, a slijedece je nedjelje objavljeno da ce od sada sav jecam biti rezerviran za svinje. Polje iza vocnjaka vec je bilo zasijano jecmom. Uskoro se proculo da svaka svinja dnevno dobiva kriglu piva, a sam Napoleon dvije litre koje mu se serviraju u „Kraun Derbi“ zdjeli za juhu.

Ako je i bilo tegoba koje je trebalo izdržati, utješno je djelovala cinjenica što je sadašnji život bio dostojanstveniji od prijašnjeg. Bilo je više pjesama, više govora, više povorki. Napoleon je naredio da se jednom tjedno moraju održavati takozvane Spontane manifestacije, na kojima ce se slaviti bitke i pobjede Životinjske farme. U odredeno vrijeme životinje bi napustile posao i u vojnoj formaciji stupale Farmom; na celu su bile svinje, iza njih su išli konji, zatim krave, a na kraju perad. Psi su bili bocna zaštitnica povorke, a ispred svih stupao je Napoleonov crni pjetlic. Bokser i Klover u toj su prilici zajedno nosili zeleni transparent na kojem su bili potkova i rog, te natpis „Živio drug Napoleon!“.

Zatim su se recitirale pjesme napisane u Napoleonovu cast, a Skviler bi u svom govoru iznosio detalje o najnovijem povecanju proizvodnje hrane. Povremeno, u svecanim trenucima, pucalo se iz puške. Spontanim demonstracijama ovce su bile najprivrženije, i, ako bi netko protestirao da se gubi vrijeme i stoji na hladnoci (a to bi se ponekad dogodilo kad svinje ili psi nisu bili u blizini), ovce bi ga odmah ušutkale blejanjem „Cetiri noge dobre, dvije noge loše!“ Ali, životinje su uglavnom uživale u tim proslavama. Smatrale su utješnim što se, nakon svega, podsjecaju da su zaista svoji vlastiti gospodari i da rade za sebe. Tako su, zahvaljujuci pjesmama, povorci, Skvilerovim brojkama, pucanju puške, kukurijekanju pjetlica i vijorenju zastave, bar na neko vrijeme mogle zaboraviti na prazne želuce.

U travnju je Životinjska farma proglašena Republikom, pa je trebalo izabrati predsjednika. Postojao je samo jedan kandidat — Napoleon — koji je izabran jednoglasno. Istog je dana objavljeno da su otkriveni novi dokumenti o Snoubolovoj suradnji s Džonsom. Sada se pokazalo da Snoubol nije samo pokušao pomocu ratnog lukavstva izgubiti Bitku kod staje za krave, kako su to životinje prije mislile, vec da se otvoreno borio na Džonsovoj strani. Zapravo je on bio stvarni voda ljudskih snaga, on ih je poveo u bitku s poklikom „Živjelo Covjecanstvo“. Rane na Snoubolovim ledima, kojih su se neke životinje još sjecale, potjecale su od Napoleonovih zuba.

Sredinom ljeta, nakon višegodišnjeg odsustva, na Farmi se iznenada ponovo pojavio gavran Mojsije. Uopce se nije promijenio; još uvijek nije radio i pricao je o Slatkoj Gori na isti nacin. Spustio bi se na panj, zalepršao crnim krilima i satima pricao svakome tko ga je htio slušati. „Tamo gore, drugovi“, rekao bi svecano, pokazujuci velikim kljunom prema nebu, „tamo gore, upravo s druge strane ovog tamnog oblaka što ga vidite — tamo leži Slatka Gora, sretna zemlja u kojoj cemo se mi, jadne životinje, zauvijek odmarati od naših napora.“ Cak je tvrdio da je jednom digavši se u veliku visinu, bio tamo i vidio vjecna polja djeteline, lanenu kominu i kocke šecera kako rastu po živicama. Mnoge životinje su mu povjerovale. Njihov sadašnji život, razmišljale su, tegoban je i oskudan; nije li pošteno i pravedno da negdje drugdje postoji bolji svijet? Bilo je medutim teško odgonetnuti kakav je odnos svinja prema Mojsiju. Sve su doduše prezrivo izjavljivale da su njegove price o Slatkoj Gori laž, ali su mu dopustile da ostane na Farmi, da ne radi ništa, i cak odobrile da dobiva cašu piva dnevno.

Nakon što mu je zacijelilo kopito, Bokser je radio više nego ikada. Zaista, te su godine sve životinje radile kao robovi. Uz redoviti posao na Farmi i ponovnu gradnju vjetrenjace, tu je još bila i ucionica za mlade svinje, koju su pocele graditi u ožujku. Ponekad je bilo teško izdržati duge casove s nedovoljno hrane, ali Bokser nikada nije uzmaknuo. Iz onoga što je govorio ili kako je radio nije se moglo naslutiti da više nije jak kao nekada. Jedino mu se izgled malo promijenio; dlaka mu više nije bila sjajna kao ranije, a velika bedra kao da su se smanjila. Ostali su govorili: „Bokser ce se oporaviti u proljece, kad zazeleni“; ali došlo je i proljece, a Bokser se nije popunio. Kada bi na strmini koja je vodila na vrh kamenoloma pod teretom neke velike stijene napeo mišice, cinilo se da ga na nogama još jedino održava upornost. Vidjelo se da mu u tim trenucima usne izgovaraju rijeci „radit cu više“, ali glas se nije cuo. Klover i Bendžamin ponovo su ga upozorili da pripazi na zdravlje, ali Bokser se nije na to osvrtao. Približavao se njegov dvanaesti rodendan. Nije se brinuo što ce se dogoditi; jedino je želio skupiti dovoljnu zalihu kamenja prije nego što ode u mirovinu.

Kasno jedne ljetne veceri na Farmi se iznenada pocelo šuškati da se Bokseru nešto dogodilo. Otišao je sam da odvuce tovar kamenja do vjetrenjace. Odmah se pokazalo da su glasine zaista bile tacne. Nekoliko minuta kasnije doletjela su dva goluba s viješcu: „Bokser je pao! Leži na boku i ne može se dici!“

Životinje su potrcale do brežuljka na kojem se nalazila vjetrenjaca. Tamo je, izmedu ruda od kola, ležao Bokser: vrat mu se zaglavio tako da cak nije mogao podici glavu. Oci su mu bile staklenaste, a bedra sva u znoju. Iz usta mu je tekao tanak mlaz krvi. Klover kleknu pored njega.

„Bokser!“, zavika, „kako ti je?“

„To su pluca“, rece Bokser slabim glasom. „Nije važno. Mislim da cete moci završiti vjetrenjacu bez mene. Skupljena je povelika zaliha kamenja. Ionako sam trebao raditi još samo mjesec dana. Iskreno da ti kažem, jedva sam cekao mirovinu. Buduci da je i Bendžamin ostario, možda ce mu dopustiti da se povuce zajedno sa mnom i pravi mi društvo.“

„Moramo odmah dovesti pomoc“, kaza Klover. „Neka netko otrci i kaže Skvileru što se dogodilo...“

Životinje odmah potrcaše da obavijeste Skvilera o novosti. Ostali su samo Klover i Bendžamin, koji je legao pored Boksera i bez rijeci mu svojim dugim repom rastjerivao muhe. Otprilike nakon cetvrt sata pojavio se Skviler pun suosjecanja i razumijevanja. Rece da je drug Napoleon s najdubljom tugom primio vijest o nesreci jednog od najodanijih radnika na Farmi i da se vec dogovara o slanju Boksera na lijecenje u bolnicu u Vilingdonu. Cuvši to, životinje su osjecale malu nelagodnost. Osim Moli i Snoubola nijedna druga životinja nikada nije napustila Farmu i nije im bila draga pomisao da ce se njihov bolesni drug naci u rukama ljudskih stvorenja. Medutim, Skviler ih je lako uvjerio da veterinar iz Vilingdona može bolje izlijeciti Boksera nego bilo tko na Farmi. Nakon pola sata, kada se malo oporavio, Bokser se teškom mukom digao na noge i odvukao do svoje staje, gdje su mu Klover i Bendžamin priredili udoban ležaj od slame.

Slijedeca dva dana Bokser je ostao u staji. Svinje su mu poslale veliku bocu lijeka ružicaste boje koji su pronašle u kupaonici, a Klover je pazila da ga uzima dva puta dnevno poslije jela. Uvece je legla pored njega i dok je Bendžamin rastjerivao muhe, oni su razgovarali. Bokser je tvrdio da mu nije žao što se to dogodilo. Ako se dobro oporavi, moci ce poživjeti još tri godine. Nadao se provesti mirne dane u kutu velikog pašnjaka; bilo bi mu to prvi put u životu da ima slobodnog vremena za ucenje i razvijanje duha. Rece da ostatak života namjerava posvetiti ucenju preostala dvadeset i dva slova abecede.

Medutim, Bendžamin i Klover mogli su biti pored Boksera jedino nakon završenog posla. Jednog dana u podne pojavila su se natkrivena kola da odvezu Boksera. Sve su životinje radile — plijevile su repu pod nadzorom jedne svinje — i ostadoše zapanjene ugledavši Bendžamina kako galopira od gospodarskih zgrada i reve iz sveg glasa. Bilo je to prvi put da je netko vidio Bendžamina uzbudena — zaista, prvi put se dogodilo da netko vidi kako Bendžamin galopira. „Brzo, brzo!“, vikao je. „Dodite odmah! Odvode Boksera!“ Ne cekajuci da im svinje to dopuste, životinje ostaviše posao i potrcaše prema gospodarskim zgradama. Uistinu, u dvorištu su stajala velika, zatvorena kola u koja su bila upregnuta dva konja. Kola su sa strane imala nekakav natpis, a sprijeda je u njima sjedio covjek lukava izgleda s nisko nabijenim pustenim šeširom. Bokserov ležaj u staji bio je prazan.

Životinje su se okupile oko kola. „Zbogom, Bokseru!“, vikale su u zboru, „zbogom!“

„Budale! Budale!“, zaurla Bendžamin, propinjuci se i topcuci svojim malim kopitima po tlu. „Budale! zar ne vidite što piše na ovim kolima?“

Životinje su na trenutak zastale, a onda se umirile. Mjurijel poce sricati rijeci. Ali Bendžamin je gurnu u stranu i usred grobne tišine procita:

„‚Alfred Simons (Alfred Simmonds), živoder. Klaonica konja. Proizvodac tutkala, Vilingdon. Trgovac kožom i koštanim brašnom.’ Shvacate li što to znaci? Boksera odvode živoderu!“

Krik užasa prolomi se iz grla svih životinja. Uto covjek ošinu bicem svoje konje i kola krenuše iz dvorišta laganim kasom; za njima podoše sve životinje, vapijuci iz sveg glasa. Klover napregne svoje velike udove i pocne galopirati. „Bokser!“, vikala je, „Bokser! Bokser! Bokser!“ Kao da je cuo galamu izvana, na malom prozorcicu stražnjeg dijela kola pojavi se Bokserova glava s bijelom prugom.

„Bokser“, vikala je Klover užasnutim glasom. „Bokser! Izidi! Izidi brzo! Odvode te u smrt!“

Sve su životinje pocele zaklinjati: „Izidi, Bokser, izidi!“ Ali kola su vec jurila i udaljavala se. Nije bilo sigurno je li Bokser razumio što mu je Klover dovikivala. Ali, trenutak kasnije glava mu je nestala s prozorcica, a iz kola se zaculo snažno udaranje kopita. Pokušavao se probiti napolje. Bilo je dana kada bi nekoliko udaraca Bokserovih kopita raznijelo ovakva kola u iverje. Ali avaj, snaga ga je napustila; zvuk kopita postajao je sve slabiji a onda posve nestade. U ocajanju životinje poceše pozivati konje koji su vukli kola da stanu. „Drugovi, drugovi!“ zapomagale su. „Ne odvodite svog brata u smrt!“ Ali glupe beštije, isuviše neuke da bi shvatile što se dogada, samo su strignule ušima i ubrzale kas. Bokserova glava više se nije pojavila na prozorcicu. Netko se prekasno sjetio da potrci naprijed i zatvori glavna vrata s pet zasuna. Slijedeceg trena kola su prošla kroz kapiju i brzo nestala niz cestu. Boksera više nikada nisu vidjele.

Tri dana kasnije objavljeno je da je umro u bolnici u Vilingdonu, usprkos svoj njezi koja se može pružiti jednom konju. Vijest je saopcio Skviler. Prisustvovao je, rece, posljednjim Bokserovim casovima.

„Bio je to najpotresniji prizor koji sam ikada vidio“, zapoceo je Skviler, podigavši nogu da obriše suzu. „Bio sam uz njegovo uzglavlje do poslednjeg casa. Na kraju, gotovo preslab da govori, šaptao mi je na uho da je tužan jedino stoga što odlazi prije negoli je vjetrenjaca završena. ‚Naprijed, drugovi’, šaptao je. ‚Naprijed u ime Pobune. Živjela Životinjska farma! Živio drug Napoleon! Napoleon je uvijek u pravu.’ To su bile njegove posljednje rijeci, drugovi.“

Ovdje se Skvilerovo držanje odjednom promijenilo. za trenutak je zašutio, a prije nego što je nastavio, svojim malim ocicama sumnjicavo je prostrijelio sve prisutne.

Saznao je, rece, da su povodom Bokserova odlaska farmom kružile glupe i podmukle glasine. Neke su životinje primijetile da je na kolima koja su odvezla Boksera bio natpis „Klaonica konja“ i brzopleto zakljucile da je poslan živoderu. Gotovo je nevjerojatno, rece Skviler, da ijedna životinja može biti toliko glupa. Sigurno, urlao je zgražajuci se, vrteci repom i poskakujuci s jedne noge na drugu, sigurno poznaju voljenog Vodu, druga Napoleona u boljem svjetlu? Objašnjenje je doista vrlo jednostavno. Kola su prethodno pripadala živoderu, a onda ih je kupio veterinar koji još nije premazao stari natpis. Tako je došlo do te pogreške.

Kad su to cule, životinjama je odlaknulo. A kad je Skviler nastavio sa živopisnim opisivanjem pojedinosti o Bokserovoj samrtnoj postelji, zadivljujucoj pažnji kojim je bio okružen i skupim lijekovima koje je Napoleon platio ne razmišljajuci o njihovoj cijeni, nestala je i posljednja trunka sumnje, a tuga koju su osjecale zbog smrti svog prijatelja bila je ublažena mišlju da je barem umro sretan.

Na sastanku slijedece nedjelje pojavio se sam Napoleon i održao kratak govor u Bokserovu cast. Nije bilo moguce, rece, prenijeti posmrtne ostatke njihovog oplakivanog prijatelja i pokopati ih na Farmi, ali on je naredio da se od lovora koji je rastao u vrtu napravi velik vijenac i pošalje na Bokserov grob. Za nekoliko dana svinje su namjeravale održati karmine Bokseru u pocast. Napoleon je završio govor podsjetajuci na dvije omiljene Bokserove izreke: „Radit cu više“ i „Drug Napoleon je uvijek u pravu“ — izreke, rece, koje bi svaka životinja trebala usvojiti kao vlastite.

Na dan odreden za karmine iz Vilingdona su došla trgovceva kola i svinjama je urucen velik drven sanduk. Farma se tu noc orila od glasnog pjevanja, nakon cega je slijedilo nešto nalik na žestoku svadu, a sve se završilo glasnim razbijanjem stakla. U kuci se nitko nije pomakao prije podneva slijedeceg dana, a na Farmi se pricalo da su svinje odnekuda nabavile novac i kupile još jedan sanduk viskija.