Mali uvod za:  "Iz onih dana  po Ciginom sjecanju"

I zašto onda...

I pitaju me danas: - Zašto jaucem nocu? Zašto stenjem i jecim dok spavam? A kako i necu kad sanjam da hodamo Hasicem u mrkloj noci, a Nikic, malo popit, glasno prica sam sa sobom dok ide cestom prema svojoj kuci. Ili, dok spavam, naidu 'cetnici', a ja se zateko na cesti, brzo se sakrijem pod mostic u Tišini, cekam da oni produ, a kolona duga, nikad joj kraja, pješadija, pa tenkovi, pa....., ili negdje sam u Slatini, pricam s nekim dobrim ljudima, i opet naidu oni, vide me, a ja nit bježat nit ostat, ne znam šta cu.  I krenem da bježim a noge mi ko kamen, i cijelo tijelo, a oni vec trce prema meni....

I dok smo tako nastojali od Cige izvuci sto više, probuditi mu sjecanja, privolit ga da prica, dobacuje mu najmladi sin Luka kroz šalu: - A kako to da nikad ne usanjaš da si ti ko NEKI HEROJ, i da ih malo zaganjaš, da oni malo bježe, da se sve praši? Kroz smijeh i šalu, Marko odgovara: - Uvijek oni mene, nikad ja njih! Ima u tome i istine. Ne može srce poštena covjeka raditi nešto loše, pa ni u snu, a kamoli na javi ...

Ali nije bilo lako izvuci iz njega sve ove podatke. Sam Bog zna koliko ih je Marko namjerno skrio. A koliko tek zaboravio i nesvjesno preskocio. Cesto je ponavljo: - ma ne volim ja o ovome pricat.

Bilo je i strogih upozorenja, poput: - Ovo ne smije na internet u javnost. Ili: - ne spominji i imena!

Poštivao sam koliko sam mog'o. No, ni godine nisu više one. Pobrkalo se štošta, pomiješali se dani, dogadaji, isparili mnogi sati. I kad bih ga opet malo o svemu tome propitiv'o, siguran sam da bi izašle nove price i mnogi novi nepoznati detalji. Zato, uvijek dopuniti se može. Može se uklopiti i u neke kompletnije price, dogadaje. Pitajte svoje bliže i drage, neka vam se ispovide i neka ne cuvaju ovakve tajne. To nam samo pomoci može, i nama a i onoj drugoj strani, da se zla i nepravde ove vrste olakšaju kad se opet jave, ili Bože daj: - Više nikada ne pojave.

                                                  Iz onih dana  po Ciginom sjecanju

Odlazak

Otiš'o si!  Odjednom k’o  u zemlju prop’o. Nisam znao gdje si ni kad ceš se vratit. Nije bilo ni: Stanka, Andrije, Ante, Lukana, Mate, Brljka,  Drsle, Grge, Mike i mnogih drugih. A  bio je Uskrs.  Proljece je bilo na samom pragu, i umjesto radosti i veselja  nikada toliko zebnje u srcu. Rat je kucao i na naša vrata,  uzimao je zamah, postajao stvarnost  i sa svakim je novim satom dobivao na snazi. Nezadrživo je prodirao u moje misli, bez mogucnosti da ga izbijem, bez šanse da ga odbacim. Nisam ga tražio, još manje želio. A tko bi ga to normalan i želio? Ipak, bio je tu, prisutan i sirov, neumoljiv.  Nije bilo druge stvarnosti. Okolnosti su govorile same za sebe. Razmišljalo se drugacije. Nepoznati instinkt se budio i slao neke nove signale poticuci nagon za opstajanje. Bila je to teška noc. Prva u dugom, dugom nizu od kad se više nije spavalo u  krevetu, u kuci. Tek sutradan došao je glas da ste na sigurnom i bilo mi je lakše, za kratko samo. Duboko sam osjecao da nikome više nece bit lako…

Pretres

Mislili smo nece nas dirat. Ipak, dok prolazili su cestom, mi smo se krili. Spav’o sam i u Jozikinom podrumu, u podrumu stare kuce, sám… Ostali  -gdje ko, kojeguda, gdje su mislili da je sigurnije. Ponekad smo i zajedno spavali. Danju smo bili pri kucama, u blizini, na oprezu… Selom su kadtkad prolazile vojne kampanjole. Prolazili su dani. U vojnom kamionu dovezli su ekipu za pretres. Naše komšije kruškovljani i crkvinjani dobili su zadatak da  pretraže G. Hasic, a srpskotišinjani i škaricani D.Hasic. Kako su se oni osjecali? Da li je itko od njih i pomislio da radi krivu stvar, makar neko? Jedan, bar?

Dan prije kroz selo je prošao nalog da predamo svo naoružanje, vojnu opremu i sl.. Nije da se nije imalo, bilo je ponešto, sitno. Neko je morao kupiti ono što je trebalo da se podijeli, a neko je dobio dabe samo nekoliko dana uoci rata. ZNA SE i ko je prodavo. Ipak, bilo je malo! A naše komšije su dobili sve, najbolju opremu, kompletnu, i svu vojnu tehniku, mjesecima prije rata. Uvježbavali su se i pripremali za obranu Šamca. A  napadoše ga, i oslobodiše ga - OD SEBE SAMIH!

I evo ih, sada oslobadaju i Hasic, ulaze u avliju, nekoliko njih, vecinom svi poznati. Jedan od njih je upitao, onako ko u šali: - A gdje ti je traktor? Ostali su pretresali kucu i izvrcali sve pred sobom. Tražili su naoružanje, kobajagi.  Da li? Nadali se u potaji da ce naci i skrivene pare, zlatninu, cigare… Gledao sam, samo gledao… Teško je bilo vjerovati. Izgleda da se u covjeku, kad dobije vlast, probudi i neko zlo koje mu dadne snagu. I što je covjek gluplji i neobrazovaniji to zlo dobiva više na snazi. I više se trsi, narocito nad nemocnima, nekrivima. Što je žrtva nemocnija i manja, biva više mucená, pacena...  RAT MIJENJA LJUDE.

-Dolazi ovamo!  cuo se glas iz šupe na kraju avlije. 

-A što ti je ovo? Na zidu, odmah pored obora visio je stari debeli vojni šinjel zadužen jos od bivše T.O. 

-Šta ce to ovdje, zašto nisi pred’o!?  -dero se Laze poštara sin.

Otac mu je dugi niz godina bio vrijedan i priznat poštar  u našem selu, koliko je samo puta srdacno docekan ko neki važan gost i to baš ovdje u ovoj avliji, u ovoj kuci? Hasicani su ga cijenili i voljeli. Kada je otišao u penziju naslijedio ga je Giban, takoder veoma omiljen od svih. Sad je Lazin sin našo vojni šinjel.  Ej, -vojni šinjel.  Važna je to stvar -ŠINJEL. Tko bi reko da zbog šinjela može i da se pogine?  - Zamalo…! I sad je on silan i snažan, vlast mu je u šaci. Uživljen u ulogu osloboditelja, ispoljava svoj godinama gomilani gnjev na nemocnom starcu. U njegovim ocima sada sam: -bandit, ustaša...

-Ruke u vis i trci!

Upire mi pušku u leda. Repetira jednom, dvaput. Metci frkcu iz okvira.

-Trci!  -gura mi cijev pod rebra.

Potrcim pa stanem. I opet tako nekoliko puta. Još je par metaka izletjelo vani, srecom kroz otvor sanduka papovke, ne i kroz cijev.

-Pusti ga, ne rasipaj covjeku municiju po dvorištu!  -cuo sam glas jednog od prisutnih rezervista.

Vidim da medu njima ima i ljudi. I utjerali su me u kamion. Unutra je bilo još nekoliko hasicana pokupljenih pod sumnjivim okolnostima. Kratko zatim puštaju me vani. Komšija Mato Mikic je interveniro za me.

- Njegov sin je igrao za Crkvinu!  -rekao je jednom od njih.

- A zašto nisi predo šinjel? - pitao me glavni.

- Nisam, jer, sin ga je zadužio i on ce ga jednom morat i razdužit.

Još uvijek nisam razumio zašto je jedan šinjel bio toliko važan. Pustili su me.

Prolazili su mracni dani. Dani o kojima ne mogu pricat. I sunca kao da i nije bilo. Bližio se kraj proljecu i ljeto je bilo na samom pragu. A posvuda je bio mrak,  mrak i samo mrak…

Šuma

Nismo znali  da je organiziran proboj. Neki od naših, oni koji su to znali, nisu nam stigli reci, ili kao da nisu htjeli. Da li je to bio strah ili sebicnost, ne znam. Tako su kroz Matino dvorište protrcala dvojica. Mato ih je primjetio, vidili su i oni njega, ali ništa mu nisu rekli. Da li su mislili da ce lakše proci ako ih bude manje, ili u silnoj želji da se izvuku nisu imali kad pricat, ili je što drugo… ?

A….  je dobio nalog da nas obavijesti o izlazu. I iako je znao gdje smo se krili, nije stigao reci, ili je zaboravio. On je otišo! A mi… ? Mi smo ostali. Vidjevši da nikoga nema  otišli smo u djeda Marka šumu.

Ubrzo zatim, culi smo kako nas neko doziva. Bio je to jedan od onih hrabrih momaka koji su, da bi nas izvukli, stavili život na kocku. Zvao je i zvao, no nismo znali… Bojali smo se. Mislili smo da su to 'oni'. I otišao je. Ostali smo sami.

Probili su obruc. Svi! Prošli su linije ‘cetnicke’, citava jedna velika kolona.

Dvijestotineipedesetljudi. 250 CIVILA. Bilo je vatreno kažu… O tome ce se sigurno napisati jedna posebna prica, cudo je da vec i nije, možda ce jednom snimiti i film. Toliko ljudi bez ijedne žrtve u proboju kroz neprijateljske položaje. Samo je jedan ranjen, i to u debelo meso... cini mi se naš Dresko. Bolesni i nemocni voženi su u kolicima,  nošeni  na nosilima, i krkace. Pod silnom paljbom i nevidenim  vatrometom… USPJELI SU!

Mi smo ostali. E, onda se više nije smjelo ici u selo, osim kradom.

Povukli smo se u Matijaševica Sokak. Spavali smo u Pavinom štaglju.

Maj je vec u prolazu. Pocinje organizirana pljacka, prazne se kuce. Pljackáši su niko drugi nego naše komšije, opet: crkvinjani, škaricani, srpskotišinjani.

U isto vrijeme  dolaze i novi nepoznati ljudi, zauzimaju i useljavaju bolje kuce u selu. Mi se držimo po strani. Kako su glasovi koji su do nas dopirali bivali sve  brojniji i jaci morali smo još dublje u šume…

I  tada je pocela nova bitka: -borba za opstanak. Postajali  smo sve manje ljudi.  Kratko vrijeme je i išlo nekako, nadali smo se da ce sve ubrzo proci.

Rakija

A onda je iz šipražja,  zajedno s magluštinom i silnim isparavanjima iz tla, odnekuda iznjedrila i neobicno jaka nervoza, uvlacila  nam se duboko pod kožu, i postajala je naš dodatni teret s kojim se moralo nosit.

Naravno da nismo bili spremni za drasticnu promjenu okolnosti u kojima smo se našli. Nismo više bili u stanju kontrolirati misli, postupke, djela…

Više nismo bili jednaki. Jedni su postali malo veci, pametniji, važniji, ultimativniji. Moralo ih se slušat, bilo je galame i svade… Odvojio sam se od grupe i nekoliko noci prespavo u kanalu. Vrece od najlona poslužile su mi kao šator. Kiša je lila, i lila, i lila… Pitali su me poslije jel me bilo strah. Ma kakvi, nigdje nikog nema, nigdje žive duše. Bilo je samo nekoliko ‘slobodnih’ krava i jedno tek oteljeno tele, maleno, tek nekoliko dana staro. Životinje barem ništa nisu znale… I nebo kao da se urotilo protiv nas, cijeli juni.... Svakog dana, dolazila nam je kiša, dugotrajna i obilna. Pogodovala je komarcima. Iz dana u dan bilo ih je sve više.  K‘o neka neprijateljska vojska, rasli su i postajali sve veci, krvožedniji. Ubadali su nas i sisali nam krv, otežavali nam ionako tešku muku. Nismo mogli živit od njih. Ni spavat. Ni disat. Umotavali bismo se u krpe, deke, tako da bi ostao samo maleni otvor za usta. Bilo je užasno sparno. Imao sam osjecaj da smo negdje u dungli, u dubokoj amazonskoj šumi. Dobro je bilo dok smo bili budni. A kako je bilo kad je pocinulo umorno prljavo tijelo? Ne pitaj!

Neizvjesnost i pomanjkanje zdrava razuma, bol u duši, zasigurno su ostavljali duboke tragove  na nama, no mi to nismo znali. Polagano smo tonuli u tu grubu stvarnost, gubeci sve što smo imali. Ostalo je još samo malo ljudskosti  i život nam, jedino to…  Sloboda nam je bila ogranicena.  A svaki dan smo mogli izgubiti i to malo preostale ljudskosti, kao i  sam život. Imali smo dovoljno hrane i kave. 

Jedini spas i jedini trenutci kada smo sve zaboravljali i kada smo postajali uistinu hrabri i jaki, -najjaci, bili su kad je bilo dovoljno rakije. Ona nam je davala život, držala nas i cuvala zdravim. Bila je i najbolji lijek protiv svega. Zato smo je morali imat. No, nije bilo tako lako doci do nje. U prvu ruku, ponijeli smo iz kuca onoliko koliko smo mogli, hrane je bilo napretek, i rakije je bilo. Ali svemu dode kraj, zalihe se isprazne, popiju se i poslednji gutljaji. Kada tijelo pocne da drhti, od straha, nemira i neizvjesnosti pred nama,  kada se izgubi osjecaj za stvarnost i zaboravi na opasnost, saceka se prvi mracak i krene se na put.  Blatnjav i pun ljapavice,  prelijevajucih lokvi, nije vrijedilo birat, prije ili kasnije znali smo da cemo biti prljavi i mokri do kože, ko zvijeri,  k’o plahe životinje šumske, ko tumarajuce spodobe s neke druge planete, odsjecene,  zaboravljene, izgubljene.

Svaki od nas je svoja tajna mjesta poznav’o. Kuljen i rakija bili su skriveno blago. Ipak, dani su prolazili, trošilo se, i nestane opet. I tako, išlo se u selo dosta cesto. A da nesreca bude veca,  kad sam kuhao rucak, grah je bio pogust i u lonac na vatri trebalo je  dodati malo vode… Imali smo dvije plasticne pletare bijele, jedna je bila za vodu a u drugoj smo držali rakiju. Da, trebalo je razrijedit naš rucak. Uzeo sam pletaru s vodom i pokušao naliti malo. A omaknulo mi se i izlio sam malo više. Kad ono buknu. Vatreni plamen cijelom svojom dugom jezicinom obliza lonac. Trgoh se korak natrag i plamen me umalo zahvati. 

Rekoh iznenaden: - Ljudi moji, šta bi ovo!? 

Skociše uz psovke Nikic i Marcic, kroz zube promrstiše: -Rakiju si!  

I kao u nevjerici, ili da sami sebe ubijede da to možda i nije rakija u pitanju, naizmjence me svojim velikim ocima, kao puškama, pravo strijeljaju:

-Jel rakija!  I opet: -Je li to rakiju!? 

U isti mah, valjda kad više i nisu imali nikakve dileme, vrteci glavama uz muku i žaljenje, kao neko pomirenje, izustiše samo: -Ma šta to uradi? 

Kažem im: -A šta cu, ma ... nisam htjeo...

Jedva sam ih ubijedio da imam u selu još jednu pletaru i da cu je još veceras potražit. Bili su jako ljuti, sve dok nisu ispraznili i preostali ostatak iz one moje nesretne pletare bijele.  Cak su dobili i hrabrosti. Osladilo im se,  i odluciše i oni zajedno sa mnom opet u selo, po novu turu…

Izlet u selo

Došli smo do prvih kuca, noc je vec bila dobro zakoracila u dubinu, sokak je prazan, nigdje nikog. Svako ce krenuti svojoj kuci i u komšiluk, malo obic’ i pokušati  pronaci nešto.  Marcic ce potražit još hrane a i Nikic ce se potruditi da štogod nade. Rakija je bila moj zadatak. Otišao sam u podrum stare kuce. Zadnji kulen je bio na mjestu, netaknut, zamirio cijeli podrum. I pletara, puna! Kamen mi je sa srca spao. Ne znam kako bih se i  vratio bez njega. Nakon nekog vremena cujem glasove iz Pavanove kuce. Pitam se, tko bi to mogao biti? Samo da me ne ugledaju. Pritajim se još neko vrijeme.  Glasovi ne prestaju. I išuljam se oprezno, kroz avliju, pa preko puta, zatim kroz Mikica vrtlake, pored Matine kruške, te Ive Cosine kuce, i nastavim prema dogovorenom sastajalištu - Laniku. Cekao sam i više od jedan sat a njih nema pa nema. Kroz šumu su se probijali glasovi, cula se pjesma, ocito u našem Domu veselili su se neki nama strani ljudi. Nije me bilo strah, izmedu mene i njih bila je šuma, a ako i krenu Lanik je širok, a i u našim je rukama, nepokoren, još uvijek. Kad idu i oni. Vec izdaleka cujem ih kako  pricaju glasno, galame, ko da je to sasvim normalno, ko da nas niko ne može cuti. I cim su me ugledali, dovikuju mi:  -Jesil’ donioooo!

Smijem se i uzvracam im odvikujuci: -Jesaaaaammmm! Doduše pritajio sam to malo, onako ko kroz zube -stisnuto, ne tako glasno kao oni. A oni ništa nisu našli. Upitam ih zašto su se zadržali, i dodam kako sam cuo glasove u Pavanovoj kuci. Hrabri momci nasmijaše se slatko, rekavši mi: - Pa mi smo bili tamo!

(Kasnije, po našoj predaji, kad su nas u SUP-u ispitivali, cudili su se, jer po selu su bile nocne straže, posebno na Raskrscu, kako to da nas nikad nisu ugledali… )

Išli smo mi tako u selo i  još par puta, uvijek pod ‘gasom‘, i spavali smo jednom tamo. No, Nikic je kašlj'o, jako i morali smo opet dalje u šumu…

Proboj...?

U Lugu smo sreli i preostale grupice, u jednoj od njih bile su i dvije žene. Okupili su nas momci koji su nam došli u pomoc. Donijeli su odluku da nas sve izvuku i odvedu u Grebnice i Domaljevac. Sunce nas je lijepo grijalo tog dana  i raspoloženje je bilo na nivou. Napokon nam se ukazala mogucnost da sve ovo ostavimo iza sebe, -daleko, daleko. Zauvijek možda... I vecer je bila idealna. Topla i ugodna. Mirisala je na skoru slobodu. Optimizam je nezadrživo rasto, u toj mjeri da nije ostavljao prostor  mogucem neuspjehu. On, nakon svega, i ne bi mogao da se desi. Valjda smo i zaslužili vec jednom da se ova nepravedna, nicim zaslužena situacija i završi jednom …

Da, nada za prolaz bila je uistinu velika. U kucnuo je cas polaska! Došlo je vrijeme: - Ici cemo! 

I opet do Novog Sela, do crkve u groblju, zatim do kanala gdje smo dobro skriveni cekali priliku. Njihova vojna vozila prolazila su cestom. Cekali smo prilicno dugo, cinilo mi se vjecnost cijelu. I nada je kopnila polako. Klonilo je i tijelo i nadnaravna snaga koju smo imali na pocetku gubila se, više se nisam osjecao mladim, bio sam ponovo djed stari, i  stariji od toga još… I dobro sam cuo poznate lozinke na radio vezi kojima sam znacenje tek naslucivo. Sve u svemu kad su nam sve to otvoreno i rekli, prijevod je bio: Borbene linije su pomjerene i njihova  je vojska vec u  Abramovica sokaku. NISMO MOGLI DALJE.  Morali smo natrag. Opet istim putem, samo u neželjenom pravcu. Nije nam bilo lako! Klonuli smo u svakom pogledu. A da jedno zlo bez drugog ne ide, potvrdila je i nagla promjena vremena. Lijepa i ugodna vecer pretvorila se u tamnu, mokru noc.  Nebo se otvorilo i prolilo kišu a i vjetar nas je ljuljo, više nije bilo puta, samo blato i ljapavica... Kanal kojim smo išli napunio se vodom.  Probijali smo se u koloni jedan po jedan, osvajali smo metar za metrom, a zatim i livade, šume, i  drzeci se jedan za drugoga, padali smo i ustajali, do gole kože mokri, potpuno deorijentirani.  Hodali smo tako dugo i više nismo bili sigurni ni gdje smo. Da li smo u Lugu? Gdje su nam naši šatori? Kako bi nam bili dobro došli. Premoreni morali smo leci na zemlju, a kiša je i dalje lila, osjecao sam kao da ležim u nekoj velikoj bari. Tek ujutro, sa stidljivim probojima prvih suncanih zraka, primjetili smo da kiša više i ne pada, a i naše vidno polje povecalo se malo. U cudu smo se pogledali kada smo spoznali da smo došli do našeg logorišta. Bili smo blizu, jako blizu -tik uz njega, dijelila nas je samo šibljem zarasla meda. U šatorima je bilo suho i dobar dio noci mogao nam je i ugodan biti, ležali smo u skoro samoj vodi, a tako blizu… O kako je okrutan život. Šta smo to skrivili? Zar u tolikoj mjeri da nas ovako pate. Zašto su nas istjerali? Kako to da smo ko životinje? Zašto se moramo kriti, kako to da nas više i ne smatraju za ljude? Bezbroj pitanja bez odgovora.

Slijedecih dana smo sušili naše krpe. I odjednom, u pol dana, još izdaleka, brzo nam se približila helikopterska jeka. Naša po zemlji rasprostrta odjeca i šatori od najlona bili su im lako vidljiv prizor. Pogledali smo jedni druge, a šta smo drugo mogli -za sve je ionako bilo kasno. I opet smo gledali u nevjerici  helikopter u niskom letu što je nestajao u vrhovima obližnje šume, to je bilo  sve što smo mogli, još nekoliko trenutaka cula se i jeka a potom mrtva tišina. I ne bi dugo, dan ili dva, eto ti i prve granate. Dobro su izracunali koordinate, i samo stotinjak metra iza nas  neke su snažne krtice rovale nevinu zemlju, razbacivale je u prasku praveci duboke jame. Rotirajuci metalni komadi pretvarali su u cjepanice na putu svako isprijeceno im drvo, i rastove. A onda krace zatišje pa opet novi val, ovaj put neposredno ispred nas…. Imali smo srecu! Znali smo da smo otkriveni. Morali smo u proboj, opet.  I ponovo smo došli do groblja u Novom Selu, pa cemo malo više udesno, prema Brvniku, izgleda da cemo morati i izmedu rovova… I došli smo im veoma blizu. I ponovo nepovoljna vijest: U Lijskovcu su. Nismo mogli dalje. Bilo je i treci put, samo tada nisam htio ici. Probali su neki i na Kornicu. Ni tamo nisu mogli. I zadnji put, dok sam skupljao drva za vatru,  odluceno je da se krene opet. Neki su otišli a neki smo ostali… Oni što su otišli nisu se više vratili, napokon su i uspjeli. Hvala Bogu!

Anteša

Razdvojili smo se u dvije grupe. U jednoj su bili Jelasari i otišli su bliže selu. I mi smo, samo na drugu stranu, u šumu Djeda Marka, u blizini našeg groblja. Nismo bili dugo tamo i prešli smo u topole Marka Katica. Još jednom sam tokom noci došao blizu Raskršca, oprezno, brzinom zeca i pretrcao sam preko njega, na samom ulazu doceka me neka nova ograda od željeza, (mnogo godina kasnije doznao sam da je bila Pejina, novi gazda ju je posudio valjda), prošao sam kroz kapicu avlije i virnio malo u kucu i oko kuce: stara kuca je bila u nedirnutom stanju, niko u nju nije uselio. Na prozorima nove kuce nisu više bile one poznate store, nego neke nove nepoznate. Na vratima cirilicnim je slovima pisalo: 'zauzeto', izmedu kuce i koša  vidim  tragove koji ukazuju na to  da je još sinoc na tom mjestu peceno prase… U kuci se zacuo plac dijeteta, morao sam bježat. Bilo je brzo, kratko i slatko;  pomalo cudno, neobicno, nestvarno...

Tek nekoliko dana odkako smo došli u Matijin Topolik i vec smo bili otkriveni. U rane jutarnje sate cujem nešto tapa, lomi granje, jasno raspoznajem hod covjeka. Pomislih - Eto ih!  I samo što je prvi val krvi što ga je u tom trenu istisnulo srce, ko neki tsunami (plimni val), brzinom munje zapljusnuo mozak, grunuvši tako snažno u moje tjeme da umalo se ne onesvijestih, kad ono -Anteša! Uh, kako me bio prepao! Bio je sam. Radostan što nas ponovo vidi rece da su nam ga doveli tragovi naših stopa. Anteša je, nakon što su oni koji su otiši u poslednji proboj uspjeli prijeci, otišao s onom drugom grupom u blizinu Jelasa. Tamo je bilo i više hrane, mjesili su i kruh. Sada smo blizu uz kuce naše, a opet smo daleko, tako daleko... I potrajalo je to još neko vrijeme, ali nije moglo dalje, prijelomni dan bio je sve bliži, mada niko to nije htio reci...

I ponovo jedno jutro u prvoj polovini augusta, došao je Anteša opet. Isto onako u rane jutarnje sate, i opet me bio uplašio, ali ni blizu onako. I dugo dozrijevana tajna konacno je sazrela, nekako je i izrecena i odmah je bila prihvacena, barem kod njih. A i kod nas samo što nije, i naši pupoljci cvijeta što odluka se zove, vec su dobro nabubrili, samo što nisu procvjetali. Kad nam je proljece i ljeto bilo ovakvo, kakva li ce tek biti jesen, a o zimi ne smijemo ni mislit. Oni su odlucili predati se, tj. javiti se vlastima u Šamcu pa što bude da bude,  mislili su da valjda od ovog sada gore bit ne more. Ni mi nismo bili daleko. S nekom nadom u glasu, tiho nam je rekao: -Idem ja s njima (Jelasarima) i valjda ništa nece biti. Pozdravili smo se i poljubili. Nije nam bilo lako. Cijelu noc oko se zaklopiti nije htjelo, glavom su strujile mnoge misli, razne moguce varijante: A nismo ništa krivi, nikome zlo nanijeli, stariji i jesmo, nece nas valjda dirat, malo ce ispitivat, i ajde -idite tražiti svoje. Da šta ce! A kako ce drugacije!? I cijelu noc tako. Kad opet nešto ide, samo ko u žurbi -nešto bržim korakom. Nije valjda Anteša opet? A da šta je!? Eto ga opet.

Primjecujem da je uznemiren, nesiguran, bojažljiv… Kao da je predosjecao. Ocito, nije ni on spavo. Prilazi mi i kaže: 

-Eto, zaboravio sam ti reci... Ako slucajno… Znaš...? 

Vidim da mu je teško prevaliti te rijeci, no tjeralo ga je nešto, moro je… 

- Ako bi se šta desilo.... ako meni nešto bude…

Lice mu se grcilo, osjecao sam koliko ga boli; ipak isijavalo je blagost, i sva ona prljavština, umor i neizvjesnost kao da su za tren bili nestali, njegovo lice ucinilo mi se jako lijepim. 

- Pozdravi mi moje unuce najviše ....  I dodao je još da i šešir dam tom u srce mu sraslom dijetu malom..... Tko bi mogao znati da ga od tad necu vidjeti nikad više.  Eh, da sam samo znao da nije bio u dobrim odnosima s Stevom.

I tako su oni otišli u predaju.

Škaric

Više nismo mogli biti u Topoliku, prešli smo u Mate Dadina šumu. Bilo je to naše posljednje slobodno logorište. Nismo mogli naslutiti da nas jedan novi logor, sasvim drugacije vrste, vec spremno ceka.

Ostali smo ja, Marcic, Nikic i Pavo. Cetvorica nas.  Predali smo se otprilike tridesetak dana poslije jelasarske grupe: 14. 09. 2002. Na cestu smo izašli iz Pacinog sokaka i išli  smo cestom sve do Škarica, do njihove citaone. Lijepo je bilo ici cestom -konacno, onako neoptereceno, jer odluka je pala, ali i neizvjesnosti je bilo, no otrnuli smo bili vec dobro. Ocekivali smo da cemo sresti neke stražare ili nekog, nešto ili nekoga komu bismo se mogli prijavit. Nikoga nije bilo. Sjeli smo ispred doma i cekali. Ugledala nas je neka žena, bili smo joj sumnjivi i otišla je reci Marku R. - Ispred doma su neki stariji ljudi, možda su i hasicani. Marko nas je odvezao do policije u Crkvinu a odatle su nas sproveli u SUP u Bos. Šamcu. Tu su nas ispitali. U prva dvadesetcetiri sata dobili smo caj i krišku kruha........

Ako budeš dobro govorio bice ti bolje!

Još nas nisu pravo tukli, iživljavali su se samo i sprdali s nama.  I dode nam neki vojnik, iz Obudovca je, zvali su ga 'harmonikaš', kaže nam:  - Ici cete na novo saslušanje, doci ce jedna novinarka, govorit cete na  radiju. I drugu noc od našeg dolaska dode nam i ona. Izlazili smo jedan po jedan, bio sam drugi ili treci.. Bila je ozbiljna, dosta službena, rece mi : - Ako budeš dobro govorio bice ti bolje. Ja cu te pitati, ovo i ovo, bla- bla - bla..., a ti ces mi odgovarati... Ma, ko ce je razumiti, ionako smo svi bili potpuno pobrkani. I snimanje je krenulo: -Imate li dovoljno hrane?  - Ima! Dobra je! Samo da je malo više...  (A jok, ba, svaki dan jedan caj i šnita kruva, i to je sve... ništa više.)  Ipak slijedi i drugo, vec unaprijed pripremljeno pitanje: - Hrvatska kaže da vam ništa ne dajemo, da ste gladni, itd., itd...  A meni nešto pridošlo, postalo mi svejedno, ko okuražio sam se malo, ohrabrio valjda, ta za radio pricam, ja ovako mali, možda ce me cijeli svijet cuti -mene jadnika iz šume, sitnog  i bezznacajnog, manjeg od makova zrna. Ta, šta imaju još od mene izvuci?  Šta im to ja još mogu dati, kad su mi sve, ama baš sve, osim života, oduzeli. Ipak, još sam im izgleda dobar, ako za ništa drugo a ono barem za propagandu.

I rekoh: - Svi su krivi: i Zagreb, i Beograd i Sarajevo!  - Zavadiše narode!  Vidim ona poce da mijenja boje lica, malo se uzvrzmala, zbunila; ko mrko me pogleda, bora joj se i lice... Nije ocekivala da cu spomenuti i Beograd. Ta nije Beograd kriv, a kako bi bio? Slijedila su pitanja o djeci, gdje su sinovi, jesu li imali oružje, i dr..... Kad je završilo snimanje pitam je: - Kako sam prico? Ama, ni rijeci mi ne rece, i ne pogleda me. Bi'ce da nije dobro, mislim u sebi dok su me vracali u sobu. I prošla je prva noc, u miru. Ponado sam se dobru.  Ali kad bi druga noc poslije toga!? Valjda su emitirali na radiju. Cujemo u hodniku vika, jedan je sat ili mozda dva... tri...  - Ustaše, majku vam...! Bilo ih je više, neke i znam....
 
Izvodili su nas jednog po jednog, bio sam treci po redu... -Uu..uh...!

Pa zar covjek može udarati tako krvnicki? Ko životinju! (Ovdje Marko malo ko promijeni glas i kao kroz hropac ispusti neki neopisiv zvuk, ali brzo i odsjecno te nastavi): -Ma kak'i životinju, ni životinja se ne udara tako, kamoli co'ek. Nisam to vidio ni na filmu a gledo sam ih puno, puno... Savijali smo se pod udarcima, stenjali, zapomagali, otpuhivali... i kako su oni postajali žešci boljeli su sve manje, naposlijetku skoro da ih nismo ni osjecali, tijelo se grcilo sve manje, dok bi i to prestalo. Da li su i poslije toga tukli dalje? E, ne znam. A kad smo došli k sebi, kako smo izgledali? U prvo vrijeme nismo se vidjeli, poslije smo se tek trebali prepoznati. To su tek bile vanjske rane. A unutarnje i one duševne, kakve su bile one? E, o tome ne mogu...

Znam samo da shvatio sam: -covjek je ko, ma kak'i cuko, šta sve izdržati more...

Skakanje

Naša soba je bila u blizini kancelarije gdje se izdaju pasoši, licne karte i ostali dokumenti. Taj dio je jako prometan, tu stalno neko prolazi. D. je bio neki šef valjda. Da bi nas više patio i niže ponizio, naredio nam je da smo dužni u bilo koje doba dana ili noci kada neko prode odmah ustati. Sad kada bolje razmislim možda je to bilo i dobro, valjalo nam je za gimnastiku, poboljšavalo nam je i cirkulaciju... Joj, koliko smo se puta digli s poda i  opet na nj. sjeli. Ponekad nismo znali da li se isplati i spuštati prema njemu, kad bi vec slijedeceg trena odmah morali skociti na noge. Kadkad bi neko i dobro procjenio  -ostao bi u stavu mirno, pa bi tako ponešto i uštedio u tom suludom projektu. Bilo je to izgleda i za vijuge dobro, jer, eto, morali smo misliti - nismo poludjeli...

Potom su uveli da jednom sedmicno jedan sat  izlazimo u šetnju. Cesto nam navracali nezvani nocni gosti, Boga smo molili da ne budu Šešeljovi ili Beli Orlovi... A kakve smo tek pjesme znali, i molitve...

Onda je jedne noci upao neki iz Gradacca, i jedan iz Slatine ili Brvnika, bio je i D. s njima. On je samo gledao. Trojica su tukla sprijeda. I dok sam tako, ko cvarak skvrcen bio, s  koljenima na zemlji ocekujuci udarce sprijeda, prišao mi je i D. otpozadi, osjetio sam kako koljeno njegove desne noge sklizni pored mojih desnih rebara, promašio je.... a vec drugi udarac u bubreg lijevi, srecom ne bi tako snažan.... okrenio sam se prema njemu baš kada je slijedio udarac treci.  E, taj treci je...  -Jeboga! Naki malen, ali kad me opali.... I tu je bio kraj, ne sjecam se dalje.... 

No, dobro znam, vec dugo mucila me migrena i cesto me bolila glava. Te noci sam dobio jak udarac šakom u glavu, mašio me neko od njih s lijeve strane baš na slijepoocnicu, baš na to mjesto, udarali su i pendrekom, i ko zna sve cim....  Ali taj udarac - izlijecio me glavobolje, zauvijek!  Od tada me više ne boli glava. 

I vidio sam D. jednom poslije svega ovog (poslije rata) u Šamcu. Mara po nesreci parkirala baš u blizini nj. stana. Završio sam poslove ranije i cekao je kratko vrijeme. Kad eto D. -izlazi iz svog stana. Marino auto ispred njegovog stoji. - Izvini, rekoh mu, evo Mara samo što nije, odmah ce maknuti auto da možeš izaci. - Ma, ne treba, ništa ti ne brini! s osmijehom mi veli -ne planiram nigdje s autom ici. Glumili smo da smo stranci. A što li nam je sve bilo u glavi? Znam da ništa loše nisam pomislio, bio sam zatecen, iznenaden. A on? Da li je i kod njega bilo tako?

Pa šta sad...?

Marcic je najviše dobij'o. Tako jednog dana dok je bio vec dobro plav i oteko od prethodnog tretmana, doš'o nam je u sobu  jedan iz Osijeka. Cuo je da je neki Saric ovdje. Ispricao nam je kako su ga u Osijeku istjerali. I obrativši se Marcicu upita ga  -Znaš li ih? Hrabar je Marcic bio. Pogledao ga ravno u oci i rekao: -Pa šta sad, šta ja tu mogu?  To je bilo dovoljno da u ovom vojniku izazove bijes. Što je slijedilo? Ajd, da ne kazujem...

U te price o tim stvarima u Osijeku nisam mogao vjerovati tada. Danas znamo što je i tamo bilo? To da su i tamo harale dvonoge ljudske zvijeri, zaslijepljene nekim nepravednim nacionalizmom, i razlike od tu i tamo skoro da i nije bilo. I tamo su bacali ljude u Savu i sudili po prijekom sudu, pljackali i ubijali, istjerivali... Sprovodili silu i na Hrvatskoj strani. Vecinom su stradali nevini ljudi. Ali zašto je Marcic bio kriv? Zaista, u ratu prvo na mjesto ISTINE zasjednu LAŽI i umjesto krivog strada NEVIN.

I kažem im: - Sagnite glavu, nemojte im u oci gledat, nemojte im ništa pricat...

... naše rastove

Posjetio nas je i jedan bivši inspektor, sada je dobio nova zaduženja, imao je i cin neki, bio je pristojan, mogli smo mu gledati u oci. A gdje ste sve bili u šumi? Jeste li zalazili dublje u LUG ili dalje. Ima li još koga tamo? Redala su se pitanja, jedno za drugim. Rekao sam mu da tamo nismo išli.  Tek tada zagledao se u nas malo bolje: - Jesu li vas tukli?  Osjetio sam da mu smijem reci: -Ma nisu, samo malo... I opet je pogledao po svima u sobi. Ta, vidilo se itekako... I nije prošlo dugo, zašli su u naše šume, gazili sitno bagremovo drvo, rušili rastove.... sve u Srbiju.

Žilet

Nije bilo vode pa ni kupanja, nismo se umivali, bili smo prljavi. Mogu zamisliti kako smo vonjali. Bili smo navikli. Brijanje? Ma kakvi, bili smo pravi 'cete'. I dode nam jednom neki iz Tramošnice, rekli su nam da su mu tamo zaklali brata. A kako bismo mi to mogli znati? Bojali smo se. Pravo smo zabradatili. Gleda nas i odlazi do Marcica: - Zapamti, ako ne budeš obrijan do sutra u ovo doba ja dolazim i koljem te licno. I ništa, ko da nam je došo reci dobar dan, kako dode tako i ode. Jedan od zarobljenih muslimana kod sebe je imao dobro skriven žilet. Samo jedan žilet. A vec smo bili ubijedeni da ce nas sve poklati. Dobar neki covjek, nesebicno nam je udijelio taj jedan žilet. Cudno je da u ratu i o žiletu život može da ovisi. Obrijali smo se svi. Obrijali!? Daleko je to od brijanja. Ne nismo se brijali. Sjekli smo. Cupali.... I preživjeli smo! Bože moj, šta sve covjek prezivjeti more!?

Anteša -nastavak

Bilo je i tragova krvi, na zidu, podu...

Kroz prozor sobe u kojoj smo bili zatoceni, na ulici prepoznao sam Simu, inace Antešinog dobrog znanca. Naglas rekoh i ostalima u nadi da je Anteša možda i dobro proš'o, t.j. da ne prolazi sve ovo .... I nakon desetak dana prilazi mi Marcic i kaže da Antese više nema, da je ubijen u ovoj istoj sobi. Odmah po predaji odveden je u fiskulturnu salu u školi, ubrzo zatim prebacen je u SUP. Krvnik je, po svemu sudeci, bio S. T. i još neki.  Sve se znade.  Antešin prsluk naden je u SUP-u, a i njegove cipele pripale su meni.

Bili smo svi preko šezdeset i nismo bili registrirani, dugo su nas krili. Na kraju su malo i omekšali. Tako i D.  Prije nego sto cemo otici za Batkovice, pojavio se na vratima sobe i reko: - Više ne morate 'skakat' kad neko naide. Osjetio sam veliko olakšanje. Ne samo zbog te 'skake', nego i zbog nadolazecih boljih vremena. U sebi pomislih: -postaju dobri, preživjet cemo! Nasmijao sam se. A i on je. Da, znacilo je to nešto. U SUP-u smo bili od 14.09.2002. do polovine novembra 2002.

... i molila je Boga

U Batkovicima smo bili nepun mjesec, dobili smo potvrdu da ništa nismo krivi i da smo SLOBODNI, s tim da u roku od tri dana moramo biti prijavljeni u Šamcu.  Nikica su zadržali, zbog prezimena, valjda. Ostao je tamo još mjesec dana i na kraju je bio i razmijenjen. Ubrzo nakon razmjene je i umro. S nama je bio i Juro iz Balegovca, nepokretan covjek, invalid. Dali su nam stolicu kako bismo ga mogli nositi.  Stari ljudi u jadnom stanju, svi po tridesetak kilograma ispod normale.  Ipak sloboda je sloboda i imala je  krila. I unijeli smo ga u autobus, gužva je bila. I iznijeli smo ga i opet unosili i iznosili više puta. Stigli smo do Bijeljine, na autobusku stanicu. -Za Šamac danas nema više ništa! -kažu nam na šalteru. Marcic se ipak uspio ugurat u zadnji autobus i još neki. Ostali smo ja i Pavo, Juro iz Dubice, Marijan iz Dervente i Ivo iz Balegovca. Noc se bližila, dali su nam do znanja da tu ne možemo nocit, da idemo u crveni križ ili socijalno. Potražio sam i jedno i drugo. Ništa nije radilo. Poslali su me u komandu. Stražar je kontaktirao glavnog. I prvi put sam cuo onog s druge strane a da ne moram prisloniti na slušalicu uvo. Grmio je : - Ma šta, Ustaše da mi noce ovdje! Marš!  Vratio sam se u cekaonu i rekao: - Znate li šta je novo?  I prije nego što su mogli upitati odgovorio sam samom sebi, a i njima: - NIŠTA!  Vidjeli su ovi što rade na šalterima u kakvom smo stanju i dozvolili nam da ostanemo unutra preko noci. Smjestili smo se na klupe i pokušavali zaspati. No nismo mogli: Cijelu noc je jedna mlada muslimanka po cekaoni hodala, ocito je bilo da više nije bila svoja.  Od nje nismo mogli spavat. Ko da su na nju vec svi  bili svikli, niko je nije diro. Pjevala je one njihove lijepe vjerske pjesme i molila je Boga, pjevala i molila, ni za tren nije stala...  Njena je pojava bila nešto nestvarno lijepo, iako u dronjcima izgledala je poput zalutalog andela u pakao ovog svijeta, a ipak od njega najdalje daleko. Tko zna što su joj sve ucinile zvijeri. Nisam siguran, možda sam tada i plako...

Gdje si Cigo!?

I sjeli smo u autobus. Kondukter je tražio karte. Pokazali smo naše papire.

Gundo je, protestiro. A mi oguglali, ma svejedno nam je više bilo. I nije nas puno zafrkavo.  Došli smo do Crkvine. Autobus je krenio prema Modrici, ne prema Šamcu. Skocio sam i reko: - pa ljudi mi trebamo u Šamac, moramo se prijavit. I autobus je stao. Izašli smo i iznijeli Ivu vani.  Tu na raskrsnici prepozna me Jovo Krstin: -Gdje si Cigo, i zagrli me. O Bože mili! Naide i Janko Ristic. Rekoh opet: -moramo se prijavit. -Ništa ne brini, ja cu vas odvest, dobronamjerno se ponudio Janko. I odveo nas je svojoj kuci. Na stolu krompir, meso, rakija.

-Hm, hmmm,  Ma ne možemo jesti. Doduše, rade to oci, pasu onu hranu što je mjesecima nismo imali. Ne, ne može se jesti i gotovo! Usta ne mogu, u grlu cvor -dvostruki, trostruki. Uzmem cašicu rakije, uzme i Juro. I hoce još.....

A mi?

Nekako smo uspjeli javiti se u SUP, cak smo bili i crvenom križu, dobili smo nešto hrane, kruh i nekoliko konzervi.  Sretno smo stigli u Zasavicu, gdje je bilo dosta našeg svijeta. Okrenuli su nam i prase, ne znam da li sam i okusio išta... bilo je i rakije. Uslijedila je razmjena a nas nigdje na spisku. A rekli su nam da cemo biti prvi koji ce ici... Prozvali su sve a nas nigdje. Prišao sam ucctelju, kako li se ono zvao..., i upitao ga: - A mi?  - Da, i vi idete!

I zašto onda...

I pitaju me danas zasto jaucem nocu? Zašto stenjem i jecim dok spavam?

A kako i necu kad sanjam da hodamo Hasicem u mrkloj noci a Nikic malo popit glasno prica sam sa sobom dok ide cestom prema svojoj kuci. Ili, dok spavam, naidu cetnici, a ja se zateko na cesti, brzo se sakrijem pod mostic u Tišini, dok oni produ, kolona duga, nikad joj kraja, pješadija, pa tenkovi , pa.....

Ili sam negdje u Slatini, pricam s nekim dobrim ljudima, i opet naidu oni, vide me, a ja nit bježat nit ostat, ne znam šta cu.  I krenem da bježim a noge mi ko kamen, i cijelo tijelo, a oni sve bliži i bliži....

- A kako to da nikad ne usanjaš da si ti ko neki heroj i da ih malo zaganjaš, da oni malo bježe da se sve praši?

- Uvijek oni mene, nikad ja njih!

Ima u tome i istine. Ne može srce poštena covjeka raditi nešto loše, pa ni u snu, a kamoli na javi...

............    i neka ne cuvaju ovakve tajne. To nam samo pomoci može, I NAMA a i ONOJ DRUGOJ STRANI, da se zla i nepravde ove vrste olakšaju kad se jave ili Bože daj više nikada ne pojave.

Mnogih ovdje spomenutih ljudi više nema. Možda je Marko jedan od rijetkih koje još uvijek možete sresti, pronaci. Svejedno, ako postoje junaci, svima im to treba reci. Oni to i jesu. Njima ništa više ne treba, pa cak ni to priznanje. Možda najviše od svega voljeli bi oni da se pomire ljudi i da svak živi u svojoj kuci, ko pravi co'ek, ko pravi ljudi; da grade povjerenje, da se vesele i žive život u miru, i svi pomažu, kao prije, i hasicani, i crkvinjani, kruškovljani, škaricani... ali ne cini li nam se to vec nekako poznato, ko da je to vec nekada davno jednom bilo...?

Ajmo crkvinjani, škaricani, kruškovljani, ajmo hasicani, ajmo svi ljudi volje dobre: -Ajmo, držimo ko neki zavjet, barem ovo: - da se zla i nepravde ove vrste olakšaju kad se jave ili Bože daj više nikada ne pojave.

- po kazivanju Marka Vuckovic-Cige, zabilježio i djelimicno svoje sugestije ugradio, te za objavu priredio njegov sin Josip                                   Februar 2008.

Tekst mozete procitati i ovdje: www.domaljevac.com