Iz životopisa moje pokojne majke Luje Saric

Mom dragom djedu Peranu, baki Ruži i svima onima iz naše obitelji koji su na hasickom groblju ”Kninevi“ i onima koji bi u njemu trebali pocivati a ne pocivaju.

”Vita fugit, fugiuntque tempora non redeunt“  (život i vrijeme bježe, više se ne vracaju)

Jesen 1949. godine! A jesen je inace bilo doba svadbi kada je posavski seljak vec nešto ubrao na njivi i kada se kroz ljeto pripremio za brojne svatove. A posavska, citaj hasicka svadba bi bila na sramotu domacinu kada se u nju ne bi pozvala sva, baž sva rodbina, susjedi i znanci, stariji u kuvaciluk, mladji u svatove po mladu. A djeca, Bože moj, zna se, sretna cija da su i o cijoj god se svadbi radilo. Na djecjim sinijicama (djecja sinijica su se zvali ruckovi za djecu na svadbama; sinija - mali okrugli niski stol). Nije se štedjelo, jer se vjerovalo da ce i plodnost mladog bracnog para biti veca sto se vise bude naklonjeno djeci.

 
Kako je najbolje mogao pripremao se za svadbu svoga jedinca i Pero, zvani Peran Saric iz Gornjeg Hasica. Nadimak Peran djed je dobio jer je u sokaku Saric bio jos jedan djedov rodjak Pero Saric, stolar, nešto stariji od moga djeda (njegovi sinovi i danas živi su Anto zvani Arkeša, Franjo, kcerke Ruža, Ivka). Pero Saric je 12. dijete Marka i Mande rodjene Vuckovic – Ambrožic, (kuca Marka Rodjana). Godište je prvo. Završava 4 razreda osnovne škole što je za ono vrijeme vrlo mnogo znacilo. Za njega se govorilo da je ”suha inteligencija“, covjek vrlo mudar, nacitan i poznavatelj povijesti, zemljopisa i vjerskih tema i narodne književnosti. Kao bistrom sinu seoskoga kneza, seoski aga i župnik predvidjali su mu pravo školovanje. - Neka ide u Saraj’vo u školu, govorio bi aga. - Neka ide za paroka, govorio bi župnik.

Sve nade i snovi srušili su se kao kule od karata 1914. godine. I. svjetski rat. Bolest, glad, španjolka (smrtonosna gripa). Sve zlo palo je na mlada i nedorasla pleca Perana Sarica. Dvojica brace, Ivan i Joso odlaze u rat. Kao vojnici austrougarske monarhije negdje na ratište u Srbiju. Obojica teško ranjena prebacena su u Peštansku bolnicu. Do zadnjeg casa nisu znali jedan za drugoga, a kad su saznali umiru jedan za drugim na Pestanskom groblju.  Uvijek me mucila misao prolazeci kolima ili zrakoplovom preko Budimpešte, gdje li se nalaze grobovi djedova Ivana i Joze.

Djed mi je cesto govorio o njima s dubokim uzdasima i pogledom uprtim u daljinu i prazninu. Govorio je kao o necem nedohvatljivom, nedorecenom, dalekom. Moj djed je preuzeo brigu o djeci svoje pokojne brace. (Ruže udate Šinko, pok. Matu Sarica, ubijenog od partizana 1945....). Djedova sestra Anka se udala u Srebrice i imala djecu Maru i Mandu udatu Varzic, Matu ubijenog od cetnika, Niku i Adama. Duge godine je prelezala prije smrti šlagirana i cesto sam je sa svojom majkom posjecivala.

Kako je rat poceo djed je po austrougarskom zakonu kao najmladji sin trebao brinuti za obitelj pa ni tijekom rata nije bio unovacen, a vjerojatno i zbog godina jer je tek završetkom rata imao 18 godina. S punoljetnošcu se postavilo i pitanje njegove ženidbe. Kako je on bacio oko na djevojku Andjeliju iz Oteze kod Modrice nije mu bilo teško i iza najnapornijeg rada poci pješke i prevaliti oko 18 kilometara.

I kad su svi obicaji prije svadbe bili ispoštovani i kada se svadba uvelike pripremila došla je iz Oteze pretužna vijest. Andjeliju je ugrizla zmija otrovnica i umrla je u punoj mladosti na pocetku 18. godine zivota. Nije teško zamisliti kako je tada bilo djedu, ali je sada, u ovo doba, teško zamisliti ono što slijedi. Kako su svadbene pripreme bile u tijeku trebalo je naci prikladnu mladu. Djed je ponetšo poznavao moju baku jer je i ona dva razreda osnovne škole završila u Šamcu. Šalio se s njom. Ali Andjelija je trebala biti njegova životna družica.

Bilo kako bilo sve se nekako na brzinu dogovorilo i svatovi umjesto u Otezu po Andjeliju, krenuše u Prud po Ružu Barukcic. Baka Ruža Barukcic (majka joj je Mara Paradzik iz Pruda). Imala je sestru Anu koja se udala u Balegovac (a za njenog sina se udala kasnije sestra moje majke). Uz tu sestru imala je brata Marka i Miku koji su ubijeni 1945., Jozu, Barišu ciji je sin Ivo takodjer ubijen od partizana. Njihove kuce su bile prve iza mosta u Prudu. Ne znam kako se moj dragi djed a i baka osjecaše, ali tradicionalni vjerski odgoj nije dozvoljavao drugo do poštivanja Boga i starijih. Uglavnom je brak ”štimao“ iako su bili oprecni karakteri. Djed živa vatra za rad, zato ce se kasnije složiti s buducom snahom, mojom majkom jer su oboje radoholicari, baka nešto usporenija. U bitnijim zivotnim stvarima su se slagali a svoj su altruizam iskazivali do maksimuma kada je trebalo prihvacati sirocad pokojne brace i njihovih udovica. Pokapajuci roditelje, bracu sestre i koje li tuge, vlastitu djecu, celicili su se Peran i Ruža. Od petero rodjene djece umiru Marija u cetvrtoj godini, Jozo u sedmoj godini i opet cetveromjesecna Marija. Na životu ostaje moj otac Marko, sada jedini živ, jer je i njegova najmladja sestra, teta Manda udana Lukic umrla prije desetak godina i pokopana kao izbjeglica na Kostajnickom groblju.

U Candjica kraju, kako se još zove Sarica sokak, kuca Perana Sarica bila je za njegova života cetvrta po redu od raskršca dolazeci iz pravca Bosanskoga Šamca na desno. Bijelo okrecena prizemnica s pogledom u dvorište sastojala se od kuhinje zvane kuca, velike sobe, sobice i nastrešnice za kuhanje ljeti. Nekoliko metara od kuce bio je kokošinjac, svinjac i ”cenifa“. Nastavljalo se s vrtlakom i ”Mlakom“. Ulaz u dvorište resila su dva velika duda, a u kutu dvorišta mirisao je cvijetnjak s podaljim ”drvoslanom“. Tu u toj kuci živjela je ranije velika obitelj, a kasnije zbog smrti najbližih zivio je moj djed s bakom, mojim ocem i  tetom. U tu kucu doci ce moja mama.

Ženi Peran svoga jedinca

Moj otac, Marko Saric, rodjen l6. veljace 193O., zamomcio se, punio je l9. g. Po obicajima sela i okolice trebalo ga je ženiti. Kažem namjerno“trebalo je“, ne ”trebao se“ da ne promijenim tradicionalni smisao te rijeci. Do svoje dvadesete godine Marko Saric djetinstvo  i djecaštvo uglavnom provodi u svojem rodnom selu, da ne kažem sokaku. Cuva goveda, guske, patke, svinje na Candzicki, kupa se s vršnjacima u Žendragu, s majkom i ocem radi u njivama Budro(v)ki, i Gornjem polju. Igra se sa svojim vršnjacima, imenjacima i rodjacima iz Sarica kraja Marcicem, Culkanom (Markom Andrica ), Vuckovicima, Markom, zvanim Cigo, te Šimom, Evicima iz Donjega Hasica...

Moram ovdje napraviti malu digresiju i reci otkuda Andrici u nasemu kraju, jer sam netom spomenula pok. Marka Andrica, zidara, s nadimkom Culkan. Naša tetka Anka Saric, koja je imala nekoliko sestara, a ja se sjecam tetke Mande udate u Jelas (njena kci Ruža udata je za Šimu Blažanovica), tetke Ruže udate u Mikice (sin joj Mato oženjen Stanom Galic živio u Donjem Hasicu,  kcerke Mara, Janja udate u Tišinu, sin Mika živio u Zasavici, a sin Marko mora da je još negdje živ i zdrav), udala se u Garevec za djed Jozu Andrica. Kako bab’ Anka nije imala brata djed Jozo se naselio na Sarica imanje. Priženio se što bismo rekli.

Imali su dosta djece od kojih mnogi još živi Mato(Lekin otac je ubijen od partizana), Marko mlad umro, Tunjo,  (otac pok. Ilje.) Pavo, Ivo (catija ili babo) , te Mara, Kata i Ruška. Ovo napisah i zato jer je bab’ Anka cesto da nitko ne vidi znala nama djeci dati koji slatkisši vocku, te jer je Ruška izuzetno poštovala našu pokojnu majku. Dakle, moj otac živi životom svih mladih toga doba. Par puta odlazi u Bosankski Šamac, tocnije kroz njega prolazi, iduci u posjet rodbini svoje majke u Prud. Osobito za blagoslov sela Prud ”sv. Marka“ i ”sv.Roka“ Slavio se i sv. Antun pustinjak “zimušnji“, zimski, ali zbog zime se tada rjedje išlo.

Uz blagoslov ”sv. Rok“ ostala je u narodu uzrecica “Sv. Rok u Prud jok“. Zašto? Zato jer je ovo selo zahvaljujuci svojim vjernim djedovima imalo 3 zaštitnika a obicaj je  bio (uz patron župe)  imati jednoga . Trebalo se dobro pripremiti i po obicajima prastarim nitko tko je bio na sv. Misi nije smio ostati bez rucka ma otkud došao. Kako se sv. Marko slavio i u Balegovcu i Novom selu (Šupljenovcima), a sv. Anto  Zimski i u Donjem Hasicu, Prudjani su sami morali ”otraciti“ sv. Roka. Svi gosti iz susjednih sela slijevali su u Prud, pa je doista bilo teško zadovoljiti sve dolaznike ..

Vracamo se opet Hasicu iz Pruda i Marku Saricu koji, uz odlaske u Prud, obilazi cesto na Urijama (predio oko kapelice sv. Ante) svoju tetku Anku Srebric. Nedjeljom odlazi u tišinsku (tinšjansku crkvu), popdne na raskršce i to bi bilo sve. Uvijek dobrocudan, ponekad i previeš dobricina živi izmedju malih životnih radosti i smrti svojeg mladjeg brata Jose i sestara., baka i djedova. Dosta povuceno dijete docekuje rat razrogacenih ociju. Kao djecarac pravo ni ne zna koje je koja vojska. 1943.g. igrajuci se na Candzicki skuplja metke i cahure, vojnici ga za to hvatuju i tuku na mrtvo ime. Tko zna kako bi sve zavrsilo da nije naišao djed Peran. Pred djedom su ustuknuli, cak se ispricali, ali to mojem ocu nije ništa pomoglo. Uvijek se klonio politike, nikada se nije petljao u nikave vlasti. Nije volio ni onda kada je znao da na nešto ima pravo puno upirati prstom u to pravo. Govorio je da tko u vlast upire prst, ostane bez prsta, a možda i bez glave.

S tom filozofijom života povlaci se u sebe. Sušta suprotnost svome ocu, djedu Peranu! Kao zakašnjeli prvasac upisuje 1., pa 2. razred i tu staje. Djed naglo osiromašuje. Od nekadanšjega imanja kneza Marka Sarica ostaje malo ili ništa. Ratovi, smrti brace u najboljim godinama, njihova sirocad, ”obaveze“ nove vlasti.... Marko je s ocem išao u Šamac i radio kod Šamacke gospode sve što se našlo: uredjenje vrtlaka, cijepanje drva, utovari i pretovari robe na željeznickoj stanici, berba mahuna po Škaricu, okopavanje kukuruza, nadnicarenje svake vrste. Uz ono malo zemlje, ali Bogu hvala plodne, nekako se živjelo.

Za Perana je svo ovo ipak bilo poniženje, makar mu nijedan posao nije težak. ”Na što sam spao Bože moj“ govorio je cesto. Ipak, praznih dzepova nikada nije dolazio kuci.Volio je svoju unucad i ponudjenu kavu kod ”šamackijh gospoja“ bi ispijao bez grudice šecera, a tu grudicu je onda nama dijelio na troje. (Te GRUDICE šecera se sjeca i Cigin Josip - pokretac ove hasicke internet stranice!)

U takvome ozracju teku pripreme za svadbu. Bilo kako bilo, ženi Peran svoga jedinca. Snahi se najvise veseli pet godina mladja sestra Manda. Sakupljena je sva rodbina: Prudjani, Jelasani, Srebrici, Šinkovi, Andrici, (V)uckovici... Cnadjicani – Sarici se pripremaju na poseban nacin. Spremaju „prinos”: peceni veliki kruh, pite, kolace, živad, rakiju.... Ovisno o bližem srodstvu. Za”prikazivanje” (darivanje) mladoj spremaju se marame, peškiri, ponjave, prekrivaci, caršafi.... A bliža rodbina zlato ili novac. Strina Ružica Saric, Antunovica (mlada snaha djeda Nike Sarica) tek udata u Hasic iz Slatine bila je jenga. Kako tata nije imao mladjeg brata djever je bio Ivica, takodjer sin djeda Nike Sarica, Svadba je bila za one prilike brojna i bogata. Ta ženi se sin jedinac! Zaduzilo se za svadbu i poslije svadbe trebalo je ici odradjivati zaduženo. Ta je zadaca pala mladencima i djedu u obavezu. Ali, po onoj narodnoj, „Bolje da propadne selo nego obicaj” i ovdje se obicaj morao ispoštovati.

Moram ovdje reci koju rijec o izuzetnom covjeku, rodjaku moga djeda, Niki Saricu. Njegova mala bijela kucica nalazila se na mjestu gdje sada Anto Saric (Arkeša) obnavlja svoju kucu. On je taj teren kupio od djed Nike ranije. Njegova kucica se bijelila, druga po redu od djedove (izmedu je bila kuca tetke Marte, kojoj je  stroj odrezao ruku u mladosti, pa je do kraja života ostala sa svojom sestrom Janjom Dragicevic, udovicom pokojnog Šime, koja se eto prva vratila u naš sokak iza rata i živi tamo sa svojim sinom Vladom. Sin Jozo, Nurko i kci Mara žive u Švicarskoj,

a sin Ivo je mlad poginuo u nesreci u Šamcu). Djed Niko je bio oženjen bakom Maricom, Garevljankom vrlo rijetke ljepote. Prica kaže da u ratu bježi ispod vješala i otada malo zamuckuje. To njegovo zamuckivanje je meni uvijek bilo simpaticno. Cim bi došao u našu kucu prikrala bih mu se, okrenula klupicu naopako, jer je on tako volio sjediti. I tada bi on pricao sve dogodovštine svoga života, a ja upijala svaku rijec. Jednom sam ga pred njim pocela oponašati. Mama me htjela malo otraga cušnuti, ali on nije dao, njemu je bilo simpaticno kako ponavljam njegove rijeci. Sjecam se kada sam s djedom išla na zlatnu Misu fra Petra Evica u Tolisu (išli su svi njegovi prijatelji iz Sarica kraja), išao je i djed Niko. Pricao je cijelim putem o ratu, nepravdi, teškom životu...Pitao me da ponovim što je pricao.  Znala sam, a moj pokojni djed je toliko na mene bio ponosan da sam zaradila cijelu – „banku”. Osobito me se dojmila njegova ispovijed kako je znao po cijeli dan, a to znaci od ujutro, u praskozorje, a znamo da je to ljeti oko cetiri ujutro, pa sve dok se vidjelo na njivi, a i to znamo da je do skoro iza devet sati navecer, znao kopati, samo o jednom  kuhanom jajetu, malo prove  koju rajcicu i pletenku vode. Vremena su bila iza rata preteška osobito za one koji se nisu svidali novim vladarima.

Bab' Marica je drugovala s mojom bakom i ponekad i zapalile po koju cigaretu kradomice. I od nje sam zaradila jedanput neki novcic i jaje da pazim iz prikrajka s kime tetka Andja, njihova najmlada kci ašikuje.(Tetka Andja inace sada živi u Donjim Kukuruzarima sa suprugom Dragicevicem (Galibom), posjetim ju kad god idem u posjet svojemu bratu Mati koji takodjer kao izbjeglica još tamo živi. Djed Niko je imao uglavnom sinove. Trojica pogibaju u drugome svjetskome ratu, a od druge trojice još je živ cic' Antun s kojim sam se, kao i strinom Ružicom i ovo ljeto vidjela u Šamcu iduci mami na groblje kod cica Peje i strine Ankice Saric.  Strine Ružica i Ankica su naime sestre. Ivica i Jozo su umrli. Strina Ružica, spominjana mamina jenga rece mi na maminom sprovodu, kada smo joj zahvaljivali što je iz Opatije na žegi potegla s cic' Antunom na sprovod „Ovim putem smo je doveli prvi puta u Hasic, ovim putem ju zauvijek vracamo u Dubicu”. Hvala im i opet! Inace oni imaju dva sina, Pericu u Opatiji i Zlatka u Sao Francisku.

                                                                                        Ružica ŠuŠnjara Saric

Nastavak slijedi  .....