Tradicija se nastavlja - Josip mu je ime

Ljeto l96l .g. bilo je uzavrelo. Vecernja zalijevanja povrca bila su nama djeci i radost i muka. Vukli smo iz bunara ili s cesme tj. pumpe (što je tko imao) „ampere”, kove s vodom  i nosili u vrtlak. Tamo smo se malo rashladili zalijevajuci povrce i osvježavajuci se šljivama ili jabukama cije su se grane svijale od zrelih plodova. I sad su mi pred ocima slabašna ledja, koja su se povijala pod tim teretom kove i vode. Radilo se do vrlo kasnih nocnih sati, a ujutro opet je trebalo poraniti i ici s kravama na ispašu dok ne „udare vrucine” pa se stoka pocne obadati.

Naša Candžicka, i meraja i bara sa Žendragom, bile su spas za stoku. Krave bi se napile vode u tada vrlo cistom ŽANDRAGU ili ŽENDRAGU (u svakom slucaju na kraju rijeci je G, nikako K), a mi djeca u njemu kupali. Momci su se u njemu dotjerivali svake subote, osobito se sjecam našega Lukace kako je rado pjevušio i pripremao se za Kladare u „ašik” njegovoj sadašnjoj supruzi Mari. Oni sada žive u Dugom Selu (njihova djeca su Blaž i Zlatko Saric, te Ružica i Vjeka). Svinje su imale svoj „bazen” u Candžicki. Kokoši, patke i guske su dolazile iz svih domacinstava kasnije, da ne bude rata izmedu živadi i svinja, jer nije bio nepoznat slucaj da su svinje rado pojele pile ili pace. Zbog toga je moja majka cesto kuburila sa susjedima.

Uz navijene maline na duge travke, pregršt poljskoga cvijeca, svježe ubranoga svijetlog zelja, slatkovine i ostale trave za stoku vracale smo se oko podneva kuci. Bile smo umorne, ali valjalo se prihvatiti poradivanja po kuci jer je majka bila u visokoj trudnoci. Poslije rucka smo u hladovini djedovih dudova trle lan. Bio mi je to drag posao. Ali, to ljeto, taj posao mi je teško padao. Moje noge su bile pune prišteva. Jedan još nije zarastao, javljao se drugi. Majka je kuhala razne trave, imala je i neku „pomadu”, ali slabo je to išlo naprijed. Puzder (otpaci od lana) koji se trlicanjem proizvodio, bio je veliko zlo za mene. Ipak, bilo me je stid kukati, jer je moja majka cak i u toj trudnoci  tukla lan, radeci na stupi, što je puno, puno teži posao. Težak i za muške kamo li trudnu ženu!

Kako je majka znala da volim citati, a bilo joj je teško gledati me kako se mucim, zamolila je moju tetu da me zamijeni na trlici. Mogla sam tako na toj sparini nešto procitati i uspavati Katu i Matu. Citala sam dakako naglas da to cuje i Marija i mama. Valjda je moj glas, a prije svega ta velika omarina, pasala djeci pa su brzo zaspali. Kada sam mislila da cu i ja moci malo zakunjati, Marija bi rekla; „Citaj još, lijepo je.” I tako smo svi zajedno uživali u lijepoj pripovijetci po nekoliko puta. Majka je vjecito nešto prekrajala. Htjela je svojim kcerkicama napraviti nešto da se „ponove” za novu školsku  godinu. Od materijala koji je tata njoj kupio „dar za nasljednika” da može sašiti reklju i  suknju   majka je nama napravila haljinice. (Kasnije joj je kupio od honorarno zaradenog novca lijepi zeleni „štofic” od kojega joj je tetka Stana Blažanovic sašila lijepu suknju i reklju). Ipak, nije bilo baš previše materijala pa nije mogla napraviti prave rukave, vec samo „leptirice”, tj. volancice oko ramena. Platno je bilo lijepo, crveno s cvjeticima, pa se djed tako veselio svojemu „ženskinju u vrtlacicu”. Ti „fistanici” su nam bili pravo bogastvo i „asile smo s njima po komšiluku”. Ali, zato je sa zgražanjem gledala na njih jedna seljanka, iz bolje stojece kuce. U obranu javnoga reda i morala ustala je napavši nas kako smijemo u toj golotinji, tj. golih ruku hodati kroz selo, onako bez rukava. Kasnije sam saznala koje je sve frustracije doživljavala u svojoj kuci. Fra Valerije Juric bi rekao, neka prvo „srikta svoje”, a ja joj opraštam suze koje nam je svojim ponašanjem prouzrocila. Ma rekla sam ovo jer se uvijek s gorcinom sjetim cestih ponižavanja i „potvoranja” (panjkanja, lažnog govorenja pa i klevetanja) sirotinjske djece, te da su krali voce, te da su napravili ovo ili ono. Ti koji su tu sirotinju napadali bili su duhom siromašni. Eto, nije baš ni u ono doba sve bilo savršeno, ali i to je dio naše povijesti.

Svo ljeto smo pripremali zimnicu; soseve od rajcica, pekmeze od šljiva, jabuka pa i glogova, turšiju (kiselo povrce) od paprika,  patlidžana,  krastavica, mrkve, kupusa... Sušile su se feferonke, voce i mahune. Majka se bojala zime, jer je prošla bila hladna i duga. Dane i veceri djeci je prikracivala uz špice (bundavine, morkinjine..), pecene morkinje, varicu (kuhani slani kukuruz) orašce (što je tata donosio iz Savulja), sušene trnjine, malinovac... Sve je to bilo dobro, ali premalao, a tavan i trap pri kraju s rezervama. Najveca  poslastica nam je bila pokljukuša. Ta velika, deblja palacinjka spravljana  je od mlijeka (u nuždi od same vode), pšenicnoga brašna i jaja. Rumena, ispecena, prelivana je s kajmakom ili cešnjakom s mašcu. I dandanas je rado napravim, a naša djeca su je u djetinjstvu rado jela i nazivala „kolac za mazanje”. Ne znam je li zato što sam pokljukušu prelivala vrhnjem ili zato što se vrhnje na vrucoj pokljukuši rastopilo pa je to mogao biti i kolac od kojega se „zamazalo”, isprljalo. Uz cvarke i slaninu majka je  cesto pripravljala naše pogace. Spašavala se s njima „dok kruh nadode”. A taj kruh  kada bi se ispekao i bio „pomastit” mirisao je sokakom u ruci svakoga djeteta. Nosili smo ga svagdje osim u crkvu, da ne zamastimo „misnu” robu i u školu, da ne zamastimo knjige i teke.

Te godine majka je posijala neko posebno sjeme za pecenjke. Pecenjci su bili tako ukusni i izdašni. Svaki dan smo ih u avliji uvecer pekli. Korist je bila dvostruka. Ukusan vecernji zalogaj i vatra što razgoni komarce, koji su dolazili s Candžicke. Tata je tu i tamo pricuvao bostan kod (V)uckovica ili Mikica, ne sjecam se tocno, ali se sjecam slasnih  zalogaja lubenica i dinja. Uz nedjeljne pite bundevare od sakresaka, peceno pile s „kompjerom na tevsiju”, kokošju juhu, svježe rajcice i „krastsvice”, nedjelje su nam, uz odlaske na sv. misu u župsku tišinsku (tišnjansku) crkvu bile velika  radost. Ja sam vec pjevala u crkvenome zboru, što je mojim roditeljima i djedu i baki bila posebna cast. Time više kada bi me naš zborovoda cic' Mirko Ambrožic pohvalio i to javno.

Nedjeljna popodneva su takodjer za naš sokak bila vrlo zanimljiva. Naime, iza naših kuca, desno od Candžicke je nogomentno igralište. Bilo je vrlo živo. Dolazili su ljudi iz obadvije Tišine, oba Hasica, Brvnika, Kladara, Domaljevca, Grebnica, Bazika, Oštre Luke i dalje iz Vidovica, Cardaka, Boka pa i Tramošnice. Momci, uglavnom na biciklima, ali i zaprežnim kolima, ovisno odakle je protivnicka ekipa dolazila. Kako sva sela nisu imala igrališta, a naše je bilo, za to vrijeme, dobro uredeno, dolazile su i druge momcadi igrati na našem igralištu. Stizala je i gospoda iz Šamca, a i sudac je uglavnom bio iz opcinskoga sjedišta. 

Nezaobilazan je bio i poznati sladoledar stari Albanac „Šimšir”, s bijelim drvenim kolicima. Svoje proizvode je slao i njegov zemljak s nadimkom „Coro”, cija je slasticarnica bila najpoznatija u Šamcu (hladne boze, šecerlame, sladoledi, šampite, ormašice....) Našim sokakom, kao i inace selom, prolazili su seljaci, muslimani uglavnom iz okolice Gradacca  koji su na svojim brdskim konjicima dovozili i prodavali voce kojega je kod nas bilo manje; oko sv. Ante trešnje, a kasnije brdske kruške, te mušmule s jeseni. Hasicani, i oni koji su imali voce, nisu prodavali osim bostana.

Pri spominjaju utakmice sjecam se kako su  poraženi oslovljavali suca (možda se to i danas tako radi?!) držeci ga krivim za izgubljenu utakmicu. Htijuci ga nazvati svinjom vikali su mu „Pujc sudija”!(sudija-sudac). Pozivom „puj(i)c” su  svinjari zvali svinju da se vrati u krdo ili da dodje „na valov” jesti. Ne znam jesu li tako kada nazvali moja dva brata koji su bili suci na utakmicama, ovoga cije rodjenje smo ocekivali i onoga što ce 3 godina iza njega doci na svijet. Jer, nije lako sudac biti! Naravno, ulaznice za utakmicu je trebalo placati, ali mi djeca, koji smo cuvali krave na Candžicki prolazili smo bez placanja. Tako se jednim okom gledalo stoku, drugim utakmicu. Spajalo se ugodno i korisno.

Ipak, curicama je bilo zazorno gledati „kako se muški nogataju” pa je na nedjeljnu ispašu išao tata sa „svojim muškinjem”. Ne jednom su se majke ljutile na curice koje su samo i upitale mogu li ici na utakmicu. Da baš ne bude sve onako kako su u sokaku željeli potrudile su se neke naše starije žene. Otišle su na „Evica” Žendrag, u Lujinin vrtlak i gledale nogometni susret, naravno besplatno. Kada su jednu pitali što ce joj „coek reci”, rekla je da i ona ima njemu što šta reci i neka joj stavi soli na rep.

Ne znam je li tada vec baš Lujinin Kudro bio u nogometnom timu. Znam samo da su svi govorili da je bio jako dobar golman. A što se Kudre tice, ispripovijedit cu nešto što je u mojoj svijesti ostalo kao rijetki primjer sestrinske ljubavi. Naime, Kudro se spremao u vojsku. I to u Travnik. Njegove sestre Ana, zvana Ance i Manda su radile, mislim u „Korpari”. Pripremale su sve što treba njihovome Baci, kako su ga zvale, za vojsku. U  jednome trenutku su primjetile da manjka pisama. Jer, kako ce im se Baco javljati?! Ance je, bez puno price, na kiši koja je lijevala  kao iz  kabla, sjela na bicikl (znam da je bio muški, automatski i teži joj za voziti) te krenula u udaljeni Šamac po pisma s kovertama. Tada je Lujina rekla mojoj majci „Fala Bogu da imam taku djecu”.

Što se utakmica i odlaska na njih tice ubrzo su se stvari modernizirale. Pocele su ici najprije sestre, pa neke majke, a kasnije i djevojke momaka iz odabranih timova. Igralište je dobilo i redara i svlacionicu te bilo ugodno mjesto za susret ljudi. Iako je i prije uredenoga igrališta bio obicaj u našem sokaku svaku sobotu ili „prid svetac” pomesti avliju i cestu ispred svoje kuce, ocistiti kanalic i sokacic izmedu kucne ograde i kanala, posjeci živiku sa suprotne strane (ako uz nju nije nitko stanovao), sada, prolaskom tolikoga svijeta kroz naš kraj, to je bila velika obaveza. To je bio posao cura i curica, te mladih snaha. I ne samo svoj „tal”, nego pomesti i ispred onih kuca u blizini koji nisu imali mladog ženskoga  celjadeta u kuci. A bilo je i takvih (npr. djed' Nike kuca iza udaje tetke Ande). A velika je sramota bilo ne imati pometenu avliju. Govorilo se: „U kucu ne svrati svatko, ali avliju vidi tko god hoce”. I kada je sve tako bilo lijepo i cisto bilo je i ugodno sjesti na klupe uz tarabe i ruže penjacice, te u hladovini nedjeljnoga popodneva gledati „kako svijet prolazi”.

Išao je taj svijet i ostalih dana u tjednu ovim sokakom. Radilo se u „Korpari” kod agine kuce. Ali, to je bilo žurno u ranim jutarnim satima, a ovo nedjeljno je bilo opuštenije i svecanije. Bilo je i vrlo tužnih prolazaka. Našim sokakom  se išlo na posljednje pocivalište, Knineve. A u hasicko groblje su pokapani žitelji oba Hasica, Šupljenovaca (Novoga Sela), Jelasa i mislim dijela Tišine.

I jezero izmedu Škarica i Hasica nosilo je svoje žrtve kao npr. pokojnog Bebe (imena se i prezimena ne sjecam), koji je bio šegrt kod cic' Mate Sarica. Bio je bez roditelja, rodom iz Novoga sela. Znam da je strin' Janja uvijek govorila da je sevap da ga ponudi onim što i oni imaju za rucak. Njegova sestra, žaleci za njim, mladicem od 20 i koje godine, rasplakala je cijeli Hasic, a posebno naš sokak. Sve se selo tada sjatilo  u naš kraj cekajuci hoce li ga iz jezerskoga vrtloga izbaviti..

U našemu kraju je bilo blata i prašine uvijek više nego na glavnoj cesti kroz selo. Sve njive Sarica, neke Vuckovica i Mikica bile su iza našega sokaka prema pruzi, i iza Šinkovih kuca do Crkvine. Platoni natovareni sjenom, pšenicom, klasurom i kukuruzom stalno su manevrirali. S proljeca, ljeti i jeseni uz prvi pjev pijetlova, zimi manje, tandrkala su kola uz povike kocijaša „Ojs – stu- curik”. Bilo je to nekada glasnije od ne znam koje vrste trube današnjih automobila. Koliki su ti stogovi sijena bili govori cinjenica da si teško mogao vidjeti kocijaša. Jedne godine sam bila kod roditelja u posjetu. Naš sin Frano, ljubitelj inace životinja, vrlo komunikativan, sreo se s cic' Ivom Adžijom. Ovaj mu ponudio da ide s njim na njivu. Otišli su da nisam znala. Jedno vrijeme sam mislila da se igra s djecom u sokaku, ali kada mi je to izgledalo predugo pocela sam ga tražiti. Išla sam od kuce do kuce, a njega nigdje. U jednom trenutku netko je od nekuda vikao: „Mama ovdje sam”. Nisam vidjela ništa i nikoga.. Tada je sa velikoga stoga zovnuo cica Ivo „Ružo, ne brini mali je sa mnom! A stog sijena je bio toliko visok da sam samo u obrisima primjecivala Franinu glavicu.

1961.g.! Nastava je kasnila. Ucitelji Ljeposava i Dimitrije Vasovic su odselili u njegovo rodno mjesto, tada Ivangrad, sada ( i prije Jugoslavije) Berane u Crnogj Gori. Iza njih je ostao njihov brat Sele, ne znam mu pravo ime. Možda Svetozar! Znam da je bio ucitelj u Tišini, a u ratu, kako kažu, radio na zamjeni zarobljenika. Uciteljica je voljela svoju Bosnu i ne znam je li rado otišla iz nje. Pod kraj rujna nastava je nekako zapocela. Došla je uciteljica Zora sa suprugom Jovicom, koji nije bio ucitelj, ali se pravio da jest. Svi smo se grozno bojali njegovoga psa a i njega. Uciteljica je ucila niže razrede, a onda je došao ucitelj Ivo Stanic iz Zasavice. Kako sam tada mislila da su svi Stanici rod, potvrdu  tomu sam dobila i u tomu što mu je Draga Joze Stanica nekada dolazila pomoci oko stana, tj. jedne sobe koju je imao za smještaj u školi. Ali, naravno nema Stanica samo u Hasicu i Zasavici.

Ucitelj je bio mlad i lijep. Sve su se curice u njega „zaljubile”. Njegova kolonjska voda je mirisala nadaleko. Grabile smo se koja ce mu posuditi olovku kada bi zatražio, jer je i ta olovka poslije mirisala. Kasnije, mnogo godina kasnije, kada je vec radio u Prudu pricala sam mu te detalje. Ne znam sjeca li se njegova supruga tih razgovora. Ucitelj Ivica je bio korektan, tražio je znanje, ali je bio covjek prije svega. Razumio je sirotinju i pokušavao uvijek pomoci. Medutim, njega spomenuti drug Jovica nije podnosio. Na žalost, zbog muža djeca nisu voljela ni uciteljicu pa su je s nepravom prozvali „Gura”, jer je bila nešto pognute tjelesne grade. Ona je brzo prestala s radom u našem selu, bila je trudna. Odselila je ne sjecam se gdje. Na njezino mjesto je došao opet Zasavicanin Mato Pekic. Moja majka je poznavala njegovu majku, a kada bismo išli u posjet rodbini uvijek smo prolazili kraj njegove kuce.To je bila zadnja kuca u Zasavici iduci od Crkvine prema balegovackoj kompi. Bila je to siva visokoprizemnica. Ucitelj Pekic je ucio našu Mariju.

Ipak, zbog stambenih prilika trebala je Hasicu uciteljska obitelj. Došao je opet Zasavicanin Pero Jelavic sa suprugom Radmilom, Vojvodankom  i djecom Sinišom i Marijanom. Uciteljica Radmila je imala dobro srce. I po mojem odlasku u svijet bila sam s njom u vezi do trenutka njene pogibije, kada ju je pregazio vlak izmedu Crkvine i Hasica. Brzo zatim je poginuo i njezin sin. Kasnije sam o njima znala razgovarati s pokojnim mu necakom Matom Krajinovicem, novinarom  u Donjim Kukuruzarima.

No, vratimo se naslovu. „Josip mu je ime” rekao je moj djed, a potom i moj otac, kada se u opisanome ozracju rodio naš drugi brat. „Ponavljam ime svoga brata” govorio je otac. „Ponavljam ime svoga brata i sina” govorio je djed. Njihova imena su, doduše, bila Joso, a tata je najljutio mamu zapisavši ga u maticnom uredu kao Jozu. Ona je štovala sv. Josipa i htjela je da se zove tim imenom. Bitno je primjetiti ovo nastavljanje tradicije, ponavljanja imena, koja zamire pred naletom nekih drugih, u ovo doba, nepoznatih imena.

Naš rodjeni mališ je bio mirna beba, dok ga nisu pocele muciti kolike-grcevi u trbuhu. Naše žene su to zvale „djecinja” bolest. Dijete bi poplavilo „ zakocenivši se” od placa i gubeci dah. Brata nam je bilo žao, pa smo ga po svu noc nosale, jer mu je tako bilo lakše. Voljele smo ga neizmjerno, a Mato je bio sretan što, uz sestre, ima i brata. Medutim, svi zajedno smo ubrzo pretrpjeli šok, kada su naši roditelji popustili velikoj molbi tete Mare i tetka Ive, Šecera i pristali im dati Josipa na usvojenje. Njima su od sedmero djece ostale  samo dvije kcerke Stana i Ana. Muško dijete, hranitelja nisu imali. Uzimajuci Josipa „olakšali” bi mojim roditeljima financijske poteškoce, mislili su oni. Ali, tako nismo mislile i mi sestre, a i Mato kolikogod je bio premali osjecao je gubitak.

Nas je bilo petero djece, jer tadašnje žene nisu znale za „cuvanje”. A Bože sacuvaj za abortuse. Ipak, culo se ponekad  kako je neka žena išla doktoru „utrošiti” dijete što je bio sinonim za abortus. Naša majka je nama curicama s puno pažnje i opreza, straha Božjeg i ljudskoga govorila o tome savjetujuci nam kako je umjela i znala, da „cuvamo svoju dušu i tijelo”.

Prošlo je više od 40 g. a ja nikada necu zaboraviti dan kada su odnijeli Josipa u Balegovac. Sve je u nama sestricama pucalo od boli. Majka i Mato su bili kao okamenjeni. Djed, tata i teta, ujutro, prije odlaska na posao, došli su ga poljubiti. Mi smo se pravile da spavamo, a zapravo smo zagrljene grcale u suzama pod ponjavom. Baka se posvadjala s majkom i otišla u selo „da to njezine oci ne gledaju”. Mi smo Josipa pratile do Crkvine, a zatim, kao sa sprovoda, se vratile kuci.

Nije važno što je u jednom smjeru trebalo pješaciti i po 10 km mi smo bili cesti gosti tetke Mare. Cim su se povukle struke rijeke Bosne uputile smo se tetki, poprijeko. Plan je bio pošto-poto vratiti brata kuci. Kada smo cule da on tetkine kcerke zove seke, mazi se s njima, a nas jedva poznaje, tetu zove mama, tetka tata e tada je svakom na njegov nacin prekipjelo. Jedino je Mato bio poštedjen. On je naime i dalje ostao „baco”. Bile smo ljute na tetku, tetka, Stanu, Anu i sve po redu. I na svoje roditelje, dakako! Još kada mu tetka rekla „Jozipe”, a naše rodice ga zovnule „Josko” rekle smo ljutito „E nije ni Jozip ni Josko, nego Josip, naš brat, a ne vaš i gotovo”.

Oni nam ga moraju vratiti, to se zna. Ali kako? To nismo znale. Odlucile smo da necemo bez brata kuci. Tetak je rekao da ce nam ga donijeti. Nismo mu vjerovale. Moji roditelji su pristali da ja ostanem, da budem tako sigurna, te da se vratim s Josipom i nekim od tetkine obitelji. Istina jest, Josipa je tetka tako dotjerala da se plavio poput lana. Plava kapica, plavi džemperic, plave rukavce, plavi šal i pape (djecja pletena obuca)..... I doista, ja sam ostala par dana. Ni sada ne znam zašto smo cekali. Krenuli smo izmjenjujuci se nositi Josipa Stana i ja. Kod rastajanja mi je bilo žao tetke i Ane. Tetak je vec bio na poslu. Stana je par dana ostala kod nas. Vratila se s mojim ocem. Jer žensku celjad se nije puštalo samu na dulji put osobito ako uz put nije bilo kuca. Josip se pak od Stane nije odvajao, a tata kaže da je ona do Zasavice plakala. Ta epizoda u našem životu i životu mojih rodakinja ostavila je traga do današnjih dana. One i dan danas našeg brata zovu „bajo Josip”, a i on njih doživljava drugacije od ostalih rodjakinja.

U ljetu l962.g. dogodila se gotovo tragedija. Ponekad se i sama smatram za to kriva. Bila je još vrucina, oko 3 popodne u kolovozu, a ljudi su vec išli na utakmicu. Ja sam se dogovorila s Ivkom djed' Šime ici cuvati krave na Candžicki. Tata je na moje insistiranje odgovorao da je još prevruce. Ipak, izveo je Peravu i htio ju uputati. Ona se medutim tako zaobadala, pojurila i povukla tatu na betonske temelje nove kuce. Tata je udario glavom o beton i ostao ležati. Saletjeli su se ljudi koji su išli na utakmicu., a sudac nogometne utakmice je davao tati umjetno disanje. Došla su kola hitne pomoci. Odvezli su tatu, ja nisam znala je li živ ili mrtav. Djed je bio strašno zabrinut i uplašen, nesigurnoga govora i sa suzama u ocima. On je otišao s tatom u kolima hitne pomoci, a baka i teta ostale s djecom.

Ja sam s Ivkom požurila  u susret majci koja je baš tu nedjelju bila u svojti. Prepoznali smo na daleko u Donjoj Crkvini našu nošnju. Majka se iznenadila i uplašila kada nas je vidjela. Pitala je što se dogodilo, mislila je da nije nešto u redu s djecom. Uhvatila se za glavu kada smo joj rekli o cemu se radi. Žurile smo kuci. Djed se vec bio vratio. Tatu su odvezli u Slavonski Brod. Išla sam s majkom posjetiti ga. Tada mi se Brod cinio na kraj svijeta. Tata se oporavio, vratio kuci, a u bolnicu je otišao moj djed. Bio je u bolnici u Banja Luci, upravo kod trapistickog samostana.  Imao je neuroloških problema s rukom. Tata se brzo snašao, zaradio nešto novaca honorarno i kupio kartu za vlak i za mene. Ni sam ne zna koliko je tada razveselio djeda i mene.

Zapisivala sam sve vlakovne postaje Miloševac, Modrica, Rudanka...Doboj, Stanovi, Stanari... sve do Banja Luke. To je bio moj poklon djedu. Uvijek me je ucio da idem otvorenim ocima, gledam i pamtim. Djed inace ozbiljan covjek, zaplakao je kada me ugledao. Tati se i nadao, ali meni nije i to ga je jako dirunulo. Izašo je s nama taj dan iz bolnice i prošetao Banja Lukom. Zadržali smo se u prekrasnome samostanu trapista, koji je tada još brojio pristojan broj redovnika. U zadnje vrijeme citam alarmantne vijesti da je samostan na rubu propadanja.

Zbog nekih dokumenata tata je morao u glavni grad Bosne i Hercegovine, Sarajevo. Išla sam opet s njim, sada je djed bio moj financijer. Oduševila sam se Etnografskim muzejom, Marindvorom, crkvom sv. Ante na Bistriku, vrelom Bosne, Trebevicem... Netko je rekao tati da me odvede na  Principov most. Tamo su jednoj grupi izletnika pricali o sarajevskom atentatu.

Vracajuci se kuci puna prekrasnih dojmova bila sam, zaokupljena ljepotom brdovite Bosne i mirisa ugljena, kojeg su rudari vadili iz utrobe zemlje. Tim ugljenom su se grijala naša ognjišta, tim ugljenom nas je vukla lokomotiva vijugajuci uz rijeku Bosnu. Naviru mi sjecanja na maloga Uckarica (djecaka s planine Ucke) kako je po gradicima Istre i u Rijeci prodavao svoj „karbun” (ugalj). Bio je tužan što ne može dovoljno zaraditi prodajuci ga, a još tužniji što su mu se gospoštijska djeca rugala.

Puno ljudi iz Bosne radilo je i u labinskim rudnicima, a slušala sam naše siromašne oceve kada su razgovarali o sudbini svoje brojne djece. Zemlje malo, sva isparcelirana, posla nema. U opcini su im nudili da šalju svoje mlade sinove u rudnike. Gotovo nitko nije pristajao. „Zar ga živoga turati u zemlju” bio bi suhi komentar. A nesreca po rudnicima je bilo cesto da ni oni koji su ih tamo slali nisu ni odgovarali na komentare.

Moj brat Josip nije završio u rudniku. Nakon gimnazije i dilomiranja na DIF-u, radio je kao odgajatelj i upravitelj popravnog doma. Magistrirao je defektologiju. Radi u Ministarstvu soc. skrbi. Supruga Manda  je „naše gore list”, Nedicka iz Novoga Sela, dipl ekonomist, djelatnica MF.

Imaju dvije kcerke i sina. Zive u Zagrebu.