Jutro u logoru

( tekst je preuzet sa domaljevac.com, uz dozvolu autora )

Neka ovo bude kao jedan mali uvod za ’Jutro u logoru’

Nekoliko minuta samo, petnaestak najvise.

Petnaestak  minuta, naizgled mirnih, obicnih, ne tako vaznih.

A svaka sekunda je imala svoju dubinu i svoje drugacije trajanje.

Ne kao sto je kada bismo rekli ’jedan’.

Ne! Trajala je ona i citav minut, mozda i vise…

Zna to ovaj covjek, znaju to i svi oni…

Toliko njih, ni krivih ni duznih. 

A koliko je bilo takvih sekunda?

Koliko minuta, sati, dana, mjeseci…

Koliko je bilo takvih i jos slicnih razmisljanja?

Sam Bog zna!

Ovo su samo neka, a sva su bila slicna…

I to kad ih niko nije tuk’o, ubij’o…

O, Boze  sto su im to radili?

Koliko agonije i mraka u samo ovih nekoliko ’obicnih’ minuta?

Kad su one bile ovakve, kakve su tek bile one onakve?

Kad se poslije “jebem vam ljeb“ islo na pisanje,

sto su radili nakon “sad cemo klati“ ?

Ljudi ljudima!

I to posvuda  i na svakoj strani…     J.V. 13.10.2007

Jutro u logoru

Ponovo Tišina.

Ponovo boli. I tišina boli!

Ko je danas u smjeni?

Hocemo li danas jesti?

Hoce li nam dati vode? Dopustiti da prozracimo salu?

Hocemo li smjeti gledati kroz prozor? Saptati?

Hoce li nas oni tuci?

Hoce li to dopustiti drugima?

Uvijek ista pitanja. I slutnje. I zebnje. I nade.

Obicno i odgovori.

Osluškujemo.

Smjena straže. Nema procedure. Bez rijeci.

I stražari malo govore. Izgleda da je i njima sve dozlogrdilo.

I oni bi radije da nas nema. Zato se valjda i trude. Da nas nema. Revnosno, nema šta.

Cujemo odlazi auto sa nocnom smjenom. Ponovo zvuk repetiranja zatvaraca.

Tajac.

Cekamo.

Oni vani ne žure. Kao da nam citaju misli.

Kao da znaju da nas to ubija više od batina. Šta li ne ulaze?

Šta li rade?

Šta nam spremaju?

Neko se zakašlja. Ošinuli smo ga pogledima. Ne sada. Strpi se.

Ne smijemo ih iritirati. Ko zna ko je napolju.

Cini nam se da prolaze sati.

Vrijeme se sledilo od straha.

I onda opet Zvuk. Stražar se proteže. Glasno zijeva.

Teški koraci prema vratima.

Struže. To odvezuju žicom svezana klimava vrata.

Ljudska tjelesa u sali prave još jedan trzaj prema zidu.

Sklupcavaju se.

Svi bi htjeli da su nevidljivi. Da ih nema.

 Ponovo koraci po škripavom, crvljivom podu hodnika.

Kljuc ulazi u katanac. Ne ide. Stražar psuje.

Nervozno udara nogom u vrata.

Katanac škljocnu. Vrata se sa škripom otvaraju.

Grobna tišina.

U nozdrvama osjecamo kako u salu kulja svježi zrak.

Niko ne smije gledati prema vratima.

Duboko pognut, ispod vijeda razaznajem teške vojnicke cizme. Kaljave.

Iz jedne viri drvena drška dugackog lovackog noža. Masna i prljava.

Vidim o pod oslonjenu cijev automatske puške.

Dupli okvir spojen žutom ljepljivom trakom. Još se klati kožni remen.

Maskirna uniforma. Opet „šareni”!

Stoji i cuti. Cujemo kako diše. Koga gleda? Šta namjerava? Muk.

„Jebem vam ‘ljeb”,

poput golog sjeciva prolomi tišinu hrapav glas stražara,

„diži se bando i jedan po jedan na pišanje!”

Dobro je, danas cemo smjeti ici na nužnik.