Kapetan Andro prica

Naš ratni brod s osam stotina momaka posade, pošto je napustio veliki ocean i provukao se kroz gusto posijane japanske otoke, plovio je sada Kineskim morem i primicao se Šangaju. Trebalo je još samo dva sata vožnje punom parom pa da ugledamo prvi kineski grad na našem putovanju kroz žute vode. A onda, što je najinteresantnije, slijedovao je osmodnevni odmor, u luci, prije polaska u podrucje Japana.

Moj drug Tomaš Žiška, Ceh, drži mi vec drugi dan citav niz predavanja o Kini, o Japanu, o Kolumbiji i skoro o svim dijelovima svijeta. Uhvatio me kao žrtvu i zapoceo covjek bez predaha i bez milosrda. Sve mislim kako da mu doskocim i da ga ušutkam, neka mi ne kvari više raspoloženje što sam ga nagomilao u sebu za taj istocni svijet. A on nastavio pa trabunja li trabunja.

- A otkuda ti to sve znaš, Žiška ? - pitam ga.                                                                                                              - E, pa mi Cesi znamo sve – odgovara mi on sa sigurnošcu da uistinu sve zna.

- Nece valjda baš tako biti, Žiška ? – izazivam ja njega.

- Jest, mi živimo po cijelome svijetu i znamo sve.

- Zar baš sve zate ?

- Sve.

- Dobro – kažem ja njemu. – Reci ti meni tko je bio sveti Savo ?

Žiška se zamisli. Vidim da se preznojava, došao od prve u nepriliku.

- Ne znaš, je li ? – pitam ga ponovo.

- To vidiš ne znam – priznao je on pobjeden u svom hvalisanju.

- A ja vidiš znam tko je bio vaš Jan Hus, - i okrenem mu leda.

Na palubi su vec vršili zadnje pripreme za isticanje zastave i za sve ostalo što je u takvim prilikama potrebno. Komande su padale, a Tomas Žiška mi je s drugog kraja palube dolazio u susret sav ozaren od nekog zadovoljstva. Osjecam ja dobro da mi sprema neku podvalu, ali ne mogu da se prisjetim u cemu bi se ona mogla sastojati. Sabrao sam sve okolnosti, koje su za jedan ovakav slucaj mogle doci u obzir i nisam u brzini ništa našao cime bi mi Žiška mogao doskociti. U pomoc mi je došla i brodska sirena. Dugacki, reski, pisak otklonio je mogucnost da se nastavi ovo neizbježno, više puta neugodno ali vazda drugarsko zadirkivanje medu moreplovcima. Svi smo poletjeli na svoje mjesto. Šangaj je bio na vidiku. Naš brod punom parom približio se kopnu.

Prostor u luci bio je pretrpan radoznalim svijetom. Primjetio sam da su Europljani dobro zastupljeni pri doceku, ali ih je nadmašio ogroman, možda deset i dvadeset puta toliki broj Kineza. Jedna oveca grupa Kineza odvajala se po spoljašnjosti, urednim i cistim kaftanima, a narocito svojim dobro odnjegovanim dugim percinima, od ostalih. Mahali su nam rupcicima kao i toliki drugi. Dakle, još uvijek ništa narocito nije bilo, u njihovom ponašanju, za vrijeme dok je brod manevrirao i u elegantnom luku pristajao uz mol. Ali tada se dogodilo nešto što ce mi vazda ostati u pamcenju. Ta elitna grupa Kineza graknula je skoro jednoglasno:

- Nazad ! Nazad !

Zgranuo sam se. Nema sumnje, to su vikali pravi pravcati Kinezi. Na palubi je nastalo komešanje. Cesi mornari, a njih je bilo preko dvije stotine, nastojali su da se docepaju željezne ograde i cim su u tome uspjeli prolomi se iz njihovih grla:       

- Nazad ! Nazad !

Žiška se stvorio kraj mene.

- Tko su vam oni Kinezi davoli ? – upitam ga.

- To nisu Kinezi, - odgovori on a obješenjacki se smije.

- Nego ?

- Oni su Cesi, muzikanti bivše dvorske muzike. Sada su u službi vlade.

- Baš vas svuda ima.

- I sve znamo – dobaci on napuštajuci brzo moju blizinu.

Sutradan sam stajao pred izlogom neke radnje u ulici Žutog Zmaja. Jedna kineska glava, s percinom, promaljala se svakoga casa kroz vrata i pratila pokrete mojih pogleda po izloženoj robi. U jedan mah, ta glava oslovila me nekim meni stranim jezikom. Ja sam se osmjehnuo. Tada se na vratima pojavio citav Kinez upravivši mi još nekoliko puta pitanje na jezicima koje nisam razumio. Zatim je došlo pitanje na njemackom jeziku. Kinez me je zvao u radnju. Nisam imao razloga da odbijem ponudu koju sam uostalom jedva docekao, pa udem.

- Sigurno ste skoro došli vi u Šangaj ? – oslovi me on odmah pitanjem, koje je cudnom mješavinom dosta licilo njemackom govoru, a usta mu se razvuku u lukav smiješak koji je otkrivao sve drugo osim iskrene namjere da mi svojim razgovorom pruži besplatnu razonodu.

- Vi German ?

Kažem da sam Slaven s Balkana i da sam jucer prvi put došao u Kinu.

- Hi, hi ! – nasmija se on. – Ja bio Europa i Balkan. Nosim prodam kineske vaze, perle, i tako gledam malo militer. Ja jako voli militer.

- Pa vi ste onda u neku ruku – htio sam reci uhoda, ali se brzo ispravim – politicki covjek.

- Hi, hi ! Da. Maršal Sang Su bio je moj prijatelj. Mi bili zajedno u Europi. On sada naš diktator.

Zagolicalo me da cujem iz usta jednog Kineza o Kini i da vidim koliko me je Žiška lagao. I, da znate, nisam se pokajao. Nastala je tako prica o Kineskim diktatorima:

- General Fu Ci Jung bio je medu prvim generalima kineskog carstva. Fu Ci Jung se slijepo pokoravao svome caru i, kada je ovaj morao da napusti Kinu, našao se on pred teškom neizvjesnošcu: koga da sluša on sada ? Ponos mu nije dozvoljavao da se potcini drugim generalima, a kako je po prirodi svoga odgoja morao da vazda nekoga sluša, on se oženio sa dražesnom Li Lu.

Li Lu se dobro snašla u svome položaju i na njenu želju preuzme on ponovo komandu jedne armije, a za svoga adutanta postavi Sang Sua. Li Lu i Sang Su osjecali su medusobno simpatije i život bi tekao lijepo da Li Lu nije poželjela da postane diktatorka samo da bi svoga ljubimca, Sang Sua, mogla obasuti pocastima.

Jadni Fu Ci Jung nije više mogao odolijevati navalama svoje Li Lu i on pristane da se proglasi diktatorom. Jedne noci zarobi on sa svojim vojnicima diktatora i cijelu vladu, a rano ujuto su veliki plakati objavili da je za novoga, brižnoga, oca domovine došao plemeniti Fu Ci Jung.

Li Lu bila je sretna i zadovoljna, ali kratko vrijeme. Sang Su se zaljubi u jednu mladu nepoznatu djevojku koju je sreo u nekoj ulici i slijedio je u stopu do njene kuce. Bila je to kcerka jednoga generala, protivnika Fu Ci Junga.

U to vrijeme Japan se ozbiljno spremao da potcini Mandžuriju svome uticaju. Rat je mogao da bukne svakoga casa. Nezadovoljni upravom Fu Ci Junga, koji je ustvari bio pod papucom Li Lu, generali jedne noci zarobe Fu Ci Junga i proglase diktatorom Sang Sua, da on spremi zemlju za obranu od Japana i da uzme za ženu onu nepoznatu djevojku, kcerku generala Cu Pi Jua.

- A šta je bilo s lijepom Li Lu ? – upitam ja.

- Ona je sretno pobjegla ovamo u Šangaj i sada je moja supruga – odgovori blaženo moj domacin. – Hocete da je upoznate ? Ona govori dobro jezikom Germana.

Pristao sam. Kinez me je poveo kroz radnju i na jedna vrata u dnu lokala propustio u odjeljenje svoga privatnoga stana.

Li Lu je uistinu bila dražesna. Uzela me je za ruku i posadila na svilene dušeke. Kinez se neprimjetno vratio u radnju.

- Pa šta sada namjeravate, božanstvena Li Lu ? – upitam je milujuci njenu odnjegovanu ruku kojom me je držala.

- Šta namjeravam ? Proglasiti mudroga Cang Cua, moga sadašnjeg supruga, diktatorom. Onaj zaljubljeni macak, Sang Su, nije sposoban da vodi zemlju u jedan rat s Japanom. Njemu su prece lijepe nožice one bjelosvjetske kcerke generala Cu Pi Jua.

Dva puna sata sam proveo u ugodnom društvu s Li Lu. Doznao sam, eto, da je moj uvaženi domacin Cing Cu buduci diktator i tako se upoznao sa državnim tajnama velike Kine.

Na polasku mi Cang Cu povjeri da ima za svoje prijatelje dobrog i jeftinog kokaina na prodaju.

Tri tjedna kasnije pristali smo u velikoj japanskoj luci Nagasaki na ulazu u korejsku morsku stazu.

Za to vrijeme dogodile su se mnoge važne stvari. Japan je istupio iz društva naroda i poveo borbu s kineskim armijama koje su predvodili buduci diktatori. Ratna psihoza osjecala se na svim stranama i mi smo nastojali da se što brže izvucemo iz opasne zone u žutim vodama.

U pristaništu Nagasaki stojalo je usidreno bezbroj praznih brodova, a na kopnu kraj obale sleglo se nekoliko divizija japanske pješadije u potpunoj ratnoj opremi, spremnih da se ukrcaju i budu prebaceni na bojište. Naš boravak u luci bio je uvjetovan. Za šest sati morali smo otploviti dalje.

Nisam htio propustiti ovu priliku a da izbliže ne upoznam ove cuvene žute ratnike s kosim ocima i izidem na kopno. Ogromno lucno pristanište obloženo asfaltom prekrivali su japanski vojnici zabavljeni šetnjom ispred pušaka poredanih u stožce. Iza pristaništa nalazilo se isto tako veliko neizgradeno zemljište s bezbroj malih, razapetih šatora. Bilo ih je više stotina. Pošao sam i ja u tom pravcu. Usput mi se nametne jedan Japanac u gradanskom odijelu. Bio je po zanimanju vodic i tumac.

Gledao sam kako dolaze vojnici i nestaju pod šatorima. Za vrijeme dok su se oni zadržavali unutra, dotle je pred svakim ulazom na prostiracu sjedjela neka postarija žena a pred nekima i pokoji muškarac.

- Šta se nalazi pod ovim šatorima ? – pitam svoga slucajnoga pratioca.

- To su šatori djevojacke ratne žrtve, - odgovori mi on.

Iz njegova odgovora nisam mogao dobiti potpuno objašnjenje. On je to primjetio.

- Oni vojnici odlaze na bojište i veliko je pitanje hoce li se koji od njih živ vratiti kuci – objasni mi on. – Oni žrtvuju živote za domovinu i mi ih vec od danas smatramo mrtvima. Djevojke koje ostaju kod kuce, poštedene rata, imaju dužnost da svaka donese na svijet zamjenu za život jednoga ratnika. To je njihova žrtva za domovinu.

Postalo mi je jasno u cemu leži neiscrpna snaga japanskog naroda i uklonio sam se na drugu stranu.

- Vama je to neobicno ? – upita moj pratilac slijedeci me.

- Pa da – odgovorim mu ja. – To se kod nas ne bi podudaralo s nacelima morala.

- Morala ? – zacudi se on. – Pa zar je ono moral što se kod vas naziva tim imenom ?

Ostao sam mu dužan odgovor, a on je nastavio:

- Uostalom ja vjerujem da se vi, u nacelu gledanja na život, ne možete pomiriti s našim stajalištem. Mi smo dva svijeta. Dva posve suprotna svijeta. Eto ! Što je kod nas moralno, to je kod vas nemoralno. Mi stanujemo u lakim kucicama, da nam do ušiju može doprijeti cvrkut ptica, da se nauživamo mirisa cvijeta, zelenila, sunca i svježega zraka, a vi život provodite u tamnim zgradama, koje su za naš pojam slicne ledenim grobnicama. U vas je životno pitanje ishrane meso raznih životinja, a kod nas riža i drugi zemaljski plodovi. Pa i sve drugo što vi smatrate lijepim kod nas je to ružno i nedostojno. Mi se necemo nikada razumjeti.

Rika sirene mog broda prekinula je naš dalji razgovor, - završio je svoju pricu iskusni moreplovac kapetan Andro.