KOJE SI VJERE?

         Neki novi poznanik me nagovori da odem k Vasi Petrovicu u blizini Bašcaršije, gdje bih mogao dobiti bolje zaposlenje. Odem. Našao sam se s prijaznim covjekom lijepa stasa i opuštenih crnih brkova preko gornje usnice. Radnja se nalazila na uglu Cemaluše i Predimaret ulice, skromno namještena, svijetla i prostrana. Postavi mi neka površna pitanja, medu kojima i ono obligatno: koje sam vjere, ali kako je u ono doba bio obicaj da se to pita, nisam se osvrtao na to.

         Vec iduceg dana nastupim na posao, a od majstora Vase doznam da cu imati potpunu opskrbu, stan, i osam kruna mjesecno. Vec drugoga dana dao mi je do znanja da mi placu povisuje na deset kruna, a na kraju mjeseca mi je isplatio dvanaest kruna. Osjecao sam zahvalnost, a bio sam sit i zadovoljan. Tada me majstor poceo upucivati u pravila ponašanja u njegovoj radnji. Kad dodu neki ljudi, rece, pa sjednu na kožno kanape, neka pazim na njegove znakove koje ce mi dati. Pokaže li mi ocima da se udaljim izvan radnje, tada imam citav sat slobodnoga kretanja izvan radnje, a inace što vidim neka ne vidim, a što cujem kao da nisam cuo.

         Cesto sam primao ugovorene znakove, ljudi su dolazili i sjedali na kožno kanape, a ja izlazio u šetnju. Kad bih se vratio nisam ih više nalazio. Dugo vremena nisam znao tko su ti tajanstveni posjetioci, a dvojicu sam ipak dobro upamtio, jer su dolazili gotovo svaki dan. Jedan je bio star, nizak, obucen u salonski kaput i s crvenim fesom na glavi, prijazan i vazda natovaren citavim snopom knjiga i listova u rukama, drugi je bio visok, krupan, crnih, gustih, podrezanih brkova, koji su radi duljine stršali naprijed i prekrivali mu skoro potpuno usta. Skromno obucen, cesto s knjigom u ruci, davao je utisak oporog covjeka, a iz tamnih ociju sijevalo bi mu kao munja. Glasa mekog, ali je govorio malo. U pocetku me plašilo njegovo prisustvo, dok sam kasnije upoznao njegovu široku dušu i postali smo dobri prijatelji. Donosio mi je knjižice za citanje, i toliko puta sam mu vidio smiješak na usnama što je inace kod njega bila rijetkost. Ubrzo sam doznao tko su ta dva covjeka iako njihove važnosti u društvu nisam znao. Prvi je bio Nikola Kašikovic, vlasnih i urednik "Bosanske vile", a drugi Petar Kocic, književnik. Sastanci njih dvojice sa Gligorijem Jeftanovicem, S. Damjanovicem, Trncicem, starim, Dr. Vladom Andricem, Srškicem i mnogim drugima, koje nisam još poznavao ili ih rijetko vidao, bili su svakodnevni, ali nikada više od trojice zajedno u istom vremenu. Nije ostao ni jedan videniji Srbin Sarajeva, koji nije prošao kroz vrata ove radnje, pa cak i viši policijski cinovnik Ilija Mandic, koji je držao mnoge konce u svojim rukama, nije izostao. Taj cijeli splet sastanaka ne bi bio potpun da nije bio povezan s politickim ljudima sa strane. Dolazio je tu Spalajkovic i drugi, a prišaptavalo se i princ Ðorde Karadordevic.

         Nakon protekle prve godine nisam više bio podozriv, prenašao sam poruke i po koje pisamce od jednih drugima, cesto puta ostajao preko noci na spavanju na kožnom kanapetu. U takvim prilikama roleta na ulaznim vratima ostala bi upola spuštena, u neko doba noci netko bi oprezno otvorio krilo vrata, a onda bi velikom brzinom kroz otvor uslijedilo veliko ubacivanje snopova nekih novina i štampanih stvari, koje sam, onako u mraku, opet u brzini, prenosio i slagao u odredeno skrovište u dnu radnje.

         Iza takvih noci dolazilo bi vrlo mnogo ljudi, i svaki bi dobio pune džepove toga materijala.

         Jednoga dana, nekako odmah iza veleizdajnickoga procesa u Zagrebu, lokal neobicno oživi. Kocic i Kašikovic su dolazili i odlazili, s Vasom Petrovicem izmjenjivali rijeci, o necem šaputali. Kada su prostorije ostale prazne unide neki strani gospodin, ako bi ga covjek sudeci po njegovoj skromnoj odjeci mogao tako nazvati. Na glavi mu crni, prilicno pohabani šešir sa širokim obodom, lice mu prekrivala kratka bradica, a preko gornje odjece vidljivo iznošeni proljetni kaput tamne boje. Primjetim da mu vezica na jednoj cipeli nije povezana. Pozdravim ga kao i svakog drugog gosta, a on bez oklijevanja zauze jedno prazno mjesto i zaželi da mu se bradica uredi. Njegov strani prizvuk nije mi bio neobican u ono doba kad je po Sarajevu vrvilo na hiljade stranaca. Majstor Vaso pretvorio se u oko pa samo prati kako radim, a noge nemirno poigravaju pod njim. Kad sam završio, stari gospodin mi zahvali, pogleda oko sebe i sjedne na kožno kanape. Tada primjetim znak da se udaljim. Ovaj put ostanem dva sata, a kad sam se vratio majstor Vaso se nalazio u narocitom raspoloženju, desni brk mu neprestano poigravao pod osmijehom koji se jedva zamjecivao.

         - Znaš li tko je bio onaj stari gospodin ? – upita me.

         - Ne sjecam se da sam ga ikada ranije vidio – odgovorim mu.

         - Znam to, ali šta misliš tko je on ? Možda si mu vidio sliku ?

         - Ne znam.

         - To ti je, vidiš, profesor Tomo Masarik. Onaj isti Masarik što je branio Srbe u Zagrebu.

         Ocevidno da je to bio veliki dan za majstora Vasu, a i meni se usjekao u pamcenje kroz cijeli život.

         Tri godine sam tako živio kod majstora Vase u društvu najvidenijih ljudi Bosne i Hercegovine, kažem i Hercegovine, jer je i Aleksa Šantic bio cesti gost kožnoga kanapeta male zanatske radnje. Tri godine sam slušao o patnjama našega naroda, živio s nosiocima protesta i revolucije, i polagano upijao u sebe njihov revolt protiv sile i silnika u našoj Bosni, a onda sam ga napustio, osjecajuci potrebu strucnog usavršavanja na drugim mjestima.

         Usporedo s opisanim, a moguce i podstrekom toga, moj život izvan dnevnoga reda krenuo je lagano jednim drugim pravcem.