Komaljike

Kako bi mi naše stare bake, hasicanke rekle: „o jebote kote”, otkud o komaljikama da pišeš? Da baš o njima. O komaljikama, ili komušikama, paturini, o okrunjenim klipovima kukuruza, žita kako se to ranije kod nas, pogrešno, zvalo. Te komaljike su možda ponajbolji primjer kako se ranije sve moralo iskoristiti, ništa se nije bacalo, sve je imalo svoju uporabnu vrijednost.

Komaljike, one prave, mogu se dobiti samo na jedan nacin – rucnim komanjem kukuruza. Nije to lagan posao. Pogotovo kada je trebalo nakomati vece kolicine i voziti zrno u vrecama, onim velikim, jutanim, žujarama, u vodenicu na Sauljama, na Ucajku, da se samelje, sitno, najradje bijelic, za provu i puru (palentu). A brašno vrati kuci u vrecama brašnarama ili torbama, kratkim vrecama sa ili bez uprtaca. Sam odlazak u pravu, na vodeni tocak pokretanu, plovecu vodenicu ispod mosta na Savi, prema Tursinovcu, bio je svojevrstan dogadjaj. Danima se pripremalo, donosilo vrece sa žitom kod onih koji su zaprežnim drvenim kolima vozili

„na meljaju”. Mi djeca, jedva smo cekali da nam se dopusti da idemo da vidimo Savu i da nam pokažu gdje je to „Prijeko”, kako se Slavonija kod nas tada zvala. Zavaljeni preko vreca žujara sa žitom, naslonjeni na šarage, voljeli smo se okolobjesiti preko lijevce i uživati u glazbi drvenih kolskih tockova, mirisati zagrijanu kolomast koja je obilno curila iz ležišta osovina ili jedostavno leci, gledati u plavo hasicko nebo koje lagano ostaje za nama, pogadjati i za tren se podizati i provjeravati dokle su teško natovarena kola stigla. Bilo je to naše veliko putovanje, tamo, skoro do kraja svijeta, gdje ljudi iz svih okolnih sela, sa zapregama, cekaju u redu da svoje vrece preko klimavog, uskog, improviziranog mostica unesu u mlin.

A tek mlin! Sa, u našim djecjim ocima, tada ogromnim kamenim tockovima, drvenim ruckama, sitima i vagom, onom pravom vagom sa crnim i sjajnim givitima, gdje su mnogi od nas djece po prvi put saznali koliko su teški i polako shvatali da i mi odrastamo. Jedva smo cekali da nam se dopusti da zavucemo ruke u toplo, tek samljeveno brašno, liznemo, da objerucke zagrlimo isto tako tople vrece sa žutim i bijelim zlatom, debelom plavom kredom ispisane: težina, odbijeni ušur, koje su se na povratku, usput, istovarivale kod njihovih vlasnika koji su, još jednom morali platiti i odvoz na meljaju, najcešce tako da su odmah na cesti odvezivali te iste vrece i drvenim kašikama odgrabljivali, presipali placu za kirijaša ...

Komalo se golim rukama. Žuljevi zu bili neizbježni. Neki su se kasnije domislili i poceli kod seoskih kovaca praviti komace, metalnu «narukvicu» koja je s jedne strane bila nazubljena i umatala se prethodno u kakvu krpu da ne žulja. Ni ti komaci medutim nisu bili dobri za ono najbolje, najzdravije, neošteceno zrno, za provino brašno koje najljepše miriše. Pri komanju žita, odvoji se zrno, a ono što ostane, sršika, klip sam, bijel ili žuckasto-crven, u ovisnosti da li se koma bijeli ili žuti kukuruz, zove s komaljika.

Komaljike su imale svestrane primjenu. Najcešce kao gorivo u nepecenim ciglama i blatom zidanim pecima, u bijelo okrecenim ili, kasnije, u metalnim šporetima sa nogarama – fijakerima. Pojavom modernijih štednjaka „Plamen” i „Smederevo”, prestalo se komaljikama ložiti, prešlo se na prljavi ugalj iz Kreke i Banovica, a nestao je i onaj divni ugodjaj  pucketanja vatre, granjica i komaljika koje uz to još i lijepo mirišu. Nema tog light-show-a na svijetu koji nocu, po bijelim, rucno zagašenim krecom omalanim zidovima sobe, može ispisati ljepše price i uspavanke, nego vesela igra svjetla, plamicaka koji radoznalo proviruju kroz rupice na vratašcima za loženje ili ližu odškrinuto koleso na tablji, jednog zidanog ili metalnog šporeta.

Nestala je još jedna idila, nestalo je lijepo isjecenih i razabranih visokih kamara granja i drva koje se uz peci sušilo, seoske macke su izgubile svoje najdraže mjesto na vrhu zidane peci, a i prestala je potreba da roditelji, da bi mogli uživati u tek skuvanoj kavi iz džezve i findžana, otkidaju komadic kocke šecera i bacaju ga u granje pored šporeta. Dok ga, i obicnog šecera željna, djeca pronadju i uslast pojedu i kava se na miru popije.

Komaljike su se nastavile koristiti samo ponekad, za potpalu. Ali i nadalje djeci kao igracke, pravile se od toga kuce, slagale unakrst ko ce višlje. Komaljikama su se cepili galoni i flaše sa rakijom. Služile su kao cepovi na buradima i kacama. U nuždi kao plovci za udice štukarke. Jedna namjena, ostat ce zapisana kao autohtoni hasicki tehnicki pronalazak. Naime, elektrifikacijom sela, vrlo brzo nije bilo kuce da barem jednu sijalicu nije imala, unutra, ali i još jednu, onu obaveznu, vanjsku, da se vidi doci kuci, ali i da drugi vide da je i u toj kuci uvedena struja. Od vecih potrošaca elektricne energije, uz rijetke radio-aparate, vrlo brzo su se raširili elektricni rešoi, oni prvi, mali, lagani, crveni, okrugli, sa metalnim emajliranim kucištem i nožicama, šarenim prikljucnim kablom, šamotnom plocom i golim, spiralnim, kao zmija uvijenim žicama grijaca. Bili su brzi, za tren oka se zagriju, moralo se paziti, termostata nije bilo, znali su zacas pregorjeti, ali se na njima kava kuhala, mlijeko podgrijavalo, jaja pržila, i purilo prste - za tren oka.

Mnoge obitelji nisu bile u stanju da niti pri takoj maloj potrošnji, plate skupu struju. I onda, zna se, dolaze radnici šamacke elektrodistribucije u kontrolu, pregledaju plave duguljaste knjižice sa uplatnicama, ocitavaju brojila, racunaju dug, priprijete, daju rokove, vracaju se ponovo i svima koji nisu platili – iskljucuju struju. Znalo je pola sela ostati u mraku. Ali ne zadugo. Struja se tehnicki iskljucivala tako da su elektricari vadili osigurace (obicno je u kuci bio samo jedan, rijetko dva ili tri) i odnosili ih sa sobom.

Komajuci kukuruz i gledajuci baš te komaljike, nekome se vrlo brzo „upalila lampica”, probrao je komaljiku odgovarajuce debljine, na vrh presavio par licni (tanke žice) ili pricvrstio aluminijski dvodinar i ugurao, „zacepio” osigurac prepariranom komaljikom. Ma opasno je to naravno bilo, sijevalo je na sve strane, pušilo se, ali je funkcioniralo. Gasile su se lampe petrolejke koju je svaka kuca imala kao rezervu, ponovo cilindri cistili pljuvackom i novinskim papirom, uspremale se i uživalo u žuckastom, treperavom svjetlu nestabilnom strujom pogonjenih golih sijalica. Pri sljedecim kontrolama, iznenadeni elektricari morali su se pentrati po krovovima i takvima odsjecati žice. Pošto se struja vodila kroz selo obicno samo sa jedne strane teste, a cesto prevodila preko nje sa kuce na kucu, znalo se dešavati da su tako bili kažnjavani i redovne platiše, oni koji su preko kuce dužnika dobijali struju.  Ali, i tome se vrlo brzo našlo rješenje, izmišljeni su „kradljivci”. Tako su se besplatno osvjetljavale šatre za svadbe, pogonile mješalice za beton pri gradnji novih kuca. „Kradljivac” nije bio ništa drugo nego drvena motka sa kablom za struju i kukom na kraju kabla, koja se nabacivala na žice na štenderima ili banderama. Opasan sport, nema šta. Posle je tehnika napredovala, znalo se i satove (brojila) preparirati, zaobici ih još kod tavanskog osiguraca, tako da su knjigovode u elktrodistribuciji cesto dobijale veliku razliku izmedju zbroja potrošene struje po kucnim brojilima i onoga što je zabilježio glavni brojac potrošnje u trafostanici u obliku velikog slova A, na Žendragu, kod škaricke cuprije.

Tako je komaljika odigrala znacajnu ulogu u provodenju elektrifikacije u selu. Kasnije, pojavom rucnih mašina, krunjaca za kukuruz, još kasnije elektricnih, komaljike su izgubile svoju draž, izlazile su iz tih velikih usta sa pokretnim nazubljenim plocama obicno iskomadane, izdrobljene i nisu mogle, kao prije služiti svojoj svrsi.

Ono što se i nadalje održalo u tradiciji hasicana, pa cak i do današnjih dana, jeste da se za novorodjenu djecu, za bebe, prave najljepši i najzdraviji dušeci na svijetu. Hasicki dušeci za djecje krevece i bešike, tradicionalno su punjeni zdravom mirisnom, najfinijom kukuruznom šuškom! Te ekološki zdrave, BIO-dušeke može i dan danas svako sebi priuštiti i sam napraviti. Isplati se probati. Svaki hasicanin bi trebao barem jednom u životu na tome spavati.

Za one poduzimljivije, eto poslovne ideje. Bio-produktima gladnom zapadnom tržištu, mogle bi se ponuditi hasicke bubare sa šuškom, isto onako kao što bajernski seljaci unovcavaju seoski turizam, „kupanje” u sijenu, kaljužanje u blatu ili balegi...

A i komaljike! Biološki ciste. 100% natur. Kao nezamnjiva pomagala za masažu! Ma nicim se ne može bolje pocešati, kada zasvrbi, nego jednom pravom, tek otkomanom komaljikom!                    P. Misic