Krso

Kao i posvuda u našim krajevima, u vrijeme prije Drugog svjetskog rata, ali i neposredno nakon njega, vrijeme se u Hasicu mjerilo od oka: ustajalo se i odlazilo na njive u osvit dana, dolazilo u sumrak i vrlo rano lijegalo spavati. Teški rad i umor cinili su svoje. Meni nažalost nije poznato da li je i ko je u Hasicu, od u Hasicu živecih, prije rata posjedovao sat! Nakon rata oni imucniji su poceli nabavljati satove. Vecina medutim nije mogla sebi priuštiti taj luksuz. U rijetkim prigodama, kada je nekome bilo vrlo važno da zna koliko je sati, da se ne zakasni na vlak npr., znalo se ici i na kraj sela i pitati za tocno vrijeme one sretnike koji su sat imali (kako su ga oni navijali i podešavali tocno vrijeme, ostalo je i do današnjih dana neistraženo i nepojašnjeno!). U redu, za ici na njivu i teško raditi sat nije bio niti potreban, bitno je da je svanulo, da se vidi. Ali, veliki problem su imali oni Hasicani koji su bili uposleni u tadašnjim šamackim poduzecima, a gdje bi drugdje nego gdje je bilo najteže: u Ingrapu, na ciglani, betonjari, šljunkari, kao pružni radnici „šleperaši”...

Preko Bosne

Vecina je odlazila na posao od oka, kada zapjevaju seoski pijetlovi. Znalo se dešavati tako da su mnogi stizali i par sati prije na posao, jer taj prirodni sat nije uvijek bio pouzdan. Ali, nikada nijedan od tih prvih hasickih radnika, za svog radnog vijeka nije zakasnio na posao! Rijetki koji su još u životu (?), za svoj pošteni rad, leda ostavljena u šamackim poduzecima koja su nakon zadnjeg rata od šamackih ratnih profitera i pljackaša pokupovana za šaku (obicno nepostojecih, fiktivnih) maraka i „privatizirana”, primaju mirovine ne vece od 100 bosanskohercegovackih „konvertibilnih” maraka. Dakle, neki od hasickih uposlenika su problemu kako ne zakasniti na posao, doskocili vrlo jednostavno. Mnogi hasicki momci su poslije rata bili rado videni gosti u selima preko Bosne (Dubica, Balegovac...) što je imalo i svoje povijesno-sociološke determinante. Upravo u tim hrvatskim selima (nekadašnja opcina Odžak) nakon svršetka rata i pocinjenih odmazdi nad muškim hrvatskim življem, mnoge kuce su ostale bez muške glave, puno „starih cura”, udovica... Muških se moglo na prste prebrojati. Dakle, naši hasicki momci bi išli tamo obicno petkom odmah s posla iz Šamca, razumljivo pješice i, opet razumljivo, sa flašom rakije u džepu, u sela preko Bosne, provodili tamo sa curama vikend, na kratko se nocu izmedu nedjelje i ponedjeljka, opet pješice, vracali do Hasica da se jave svojima i odmah, ne spavajuci, produživali u Šamac raditi najteže poslove.

Mucenica

Današnjim mladicima i djevojkama, umaženim svim ljepotama i blagodetima dostignutog životnog standarda, takve stvare su nezamislive. Bolje što ne znju. Ali, bilo je tako. I bilo se ipak veselo. I zadovoljno. Moralo se tada i popiti, potegnuti „mucenice” malo više. „Zagrijavanje” je pocinjalo još po fajrontu, odmah u „Šaranu” i drugim gostionama na izlazu iz Šamca, a završavalo se, kasnije kada je otvorena, u Markanovoj gostioni. Znala je u gostionama ostatajati i citava placa, crvene „stoje” uvijene u svijetlobraon kuvertu sa vecini nerazumljivim, rukom pisanim obracunom na poledini. Eto koliko se puno zaradivalo, da se moglo usput potrošiti i još ne napiti se kako treba. Do kuce, gdje su cekali žena i djeca, znala je ponekad stici samo izgužvana kuverta sa obracunom place… Otriježnjeni, sutradan su groznicavo tražili po džepovima izlizanih, prljavih i znojavih, jeftinih plavih radnickih odijela po koju preostalu crkvacu. A nalazili su nažalost samo, od nošenja eksera davno proderane, rupe tamo gdje su nekada džepovi bili... I sutradan, šta ce drugo, tražili su u poduzecu akontaciju. Da djeca prežive do sljedece place. A opet se pjevalo:

U jednoj maloj tijanoh meani

sjedili smo sami, pili smo caj

Jedna nam mala donijela caja

niko joj ne veli: fala ti mala.

Jaoj moja i mila i draga

kupi svoje, pa idi do vraga.

Iz tog razdoblja hasicke povijesti ostalo je zapamceno kako su se Anto Dragicevic Galib i Ðura Mišic Ðurica, vracajuci se s posla sa mostogradnje, svakog dana usput pjevali jednu te istu pjesmu, koju nikada nisu završili do kraja (zato su valjda i zapocinjali svaki dan ponovo!):

Bila jedna djevojcica mala

u Rakovcu ljepotica prava.

Crne oci a usta joj mala

po imenu Verica se zvala.

Kada imade 16 godinica

isprosi se za jednog jedinca....

Kožara od slanine

Tako je teklo hasicko vrijeme bez štresa, bez trke za svakom minutom.

Oni rijetki sretnici koji su u Šamcu našli za njih vec rezervirane, najteže poslove, odlazili bi tako izjutra sa svojim prednim torbicama ili više puta pokrpanim, prošivenim i žicom uštopanim, otrcanim djecjim školskim tašnama od jeftine svinjske kože, sa brižno upakiranom užinom koja je svaki dan bila ista: komadic slanine, pokoji cvarak ili par šnjita dimljene krvavice, glavica crvenog luka, komad kruva i obavezna drvena cakija (škloja). To im je bilo za citav dan, dok se ne vrate kuci i mrtvi umorni sa svojom obitelji pojedu nešto toplo, vecinom grah ili kupus bez icega... A ja, vrlo važno za ne zaboraviti, taj komadic slanine bez peke kojeg su nosili i u slast pojeli na pauzi za užinu nije time završavao svoju funkciju u prehrani hasicana. Kožara koja ostane, brižno se zamatala u masni, više puta upotrebljavani papir od cimentnih vreca i – vracala kuci. Sutradan se kuvala u grahu! Da ga zamiriši i „zamrsi”. Kuvana, onako nabubrena, znala se ponovo umatati i opet odnositi na posao, užinati sljedeceg dana. Teška su to vremena bila.

Ali, mnoga hasicka djeca, na rijetkim odlascima u Šamac u „šoping”, obicno po nove sive „batine” tene, jer se to bez njih nije moglo kupiti (kod kuce uzete mjere drvenim klipicama bile su obicno nepouzdane), sa materama, pješice, preko polja, velikog kanala, pored dakica šume i Šaševice, pa pored pruge, preko šljake, jedva su cekala da ih majke odvedu na betonjaru, ciglanu, šljunkaru, kod njihovih oceva, da skupa s njima u slast jedu slaninu i crveni luk. Još ako otac za tu prigodu kupi desetak deka „kupovnih” cvaraka! Pa još trokutasti papirni fišek keksa! Bilo je to prava fešta i nezaboravne uspomene.

Keks

Usput, tada smo mi djeca razlikovali samo tri vrste keksa. Bio je „keks” (najobicnije slatko peceno tijesto, kasnije raznih oblika, najjcešce pravljen kao male razne životinjice ili u obliku slova i brojeva, kao današnji butterkeks ali bez buttera!), napolitanke i cajni kolutici. Nešto kasnije je, prvo u zadrugu kod Joce u Tišini, došla prava poslastica. Ma bio je to isti obicni keks, ali manji, okrugli, pakiran u role od prozirne crvene folije. Ma to sebi moci kupiti - pa gdje bio bio kraj djecjoj sreci. Samo oni imucniji mogli su kupovati taj keks, drobiti ga u mlijeko i time hraniti bebe. Oni kojima je to skupo bili, radili su kako se to oduvijek upražnjavalo, pržili su pšenicno brašno, miješali ga sa mlijekom, cesto razrijedenim vodom da bude dosta za sve (!) i time punili prazne flašice od soka sa debelim dudama od jeftine gume i time hranili svoje bebe. Dude su bile tako lošeg kvaliteta da se dešavalo da djeca u nešto poodmakloj dobi, kada dobiju zubice, pregrizu i progutaju dudu. Nigdje tako sretnih roditelja kada sutradan, naravno nesvarenu, pronadju pregriženu gumenu dudu! , Hvala prženom brašnu, mnogi od nas hasicana su time othranjeni.

Karamele

A tek karamele! To nije mogao kupiti svako. Jednu ili dvije, možda. Znala se i poloviti! Koliko puta su se, na povratku iz tišinske osnovne škole, potukla hasicka djeca sa škaricanima rovareci po smecu iz Jocine zadruge, odmah preko puta uz Žendrag, tražeci slucajno prosute karamele pometene sa poda zadružne prodavnice. Sretniji su nalazili karamele još uvijek umotane u papir, onim drugim, manje vještim, dopadale su vec odmotane i zaprljane, ali obrišu se od glotene gace i prijaju jednako. Ili, koja sreca za nas djecu kada smo jednog dana saznali da se na škarickoj cuprijici, onoj staroj drvenoj, na Žendragu, preko koje se moralo pažljivo ici da se izmedu trulih dasaka ne propadne u hladnu i, u to vrijeme, duboku vodu, da se dakle na toj i takvoj cuprijici prevrnuo kamion „FAP” prepun robe za tišinsku zadrugu: marmelada, brašno, šecer, karamele, oblizala... Pa još kada smo saznali da su „vlasti” odustale od spašavanje nakvašene robe i da je kupljenje slobodno! Danima se povracalo od previše pojedenih medusobno izmiješanih, u drezgu i lopoc namocenih „poslastica”. Stomacici nenavikli na takve blagodeti odmah su reagirali i pridonijeli tome da su svi „javni klozeti” iza vrbica, jošika, trstike i stabljika „bate” bili danima zauzeti.

Uvažavajuci opasnost da sve pišem bez posebnog reda i da se citalac u tome nece moci najbolje snaci, sjetih se jedne zgode kada je Luca Brandic Seka (rodena Mišic) kao mala curica išla prvi puta za Šamac sa roditeljima u drvenim zaprežnim kolima, po povratku, stežuci u rucici svijetlomodri fišek sa „keksom”, pitali su je: „Luco, jesi li vidjela Šamac? Kako je tamo?”, a ona kao iz topa: „Ma nisam – ne vidi se Šamac od kuca!”.

Kutije za sat

Elem, vratimo se mi našoj temi – satu i mjerenju vremena u Hasicu. Negdje 60-tig godina, sve više je hasickih obitelji nabavljalo satove. Vekere na navijanje zemunske marke „Insa” sa ili bez vanjskog zvona. A to je bila tehnika! Tikali su kao vijare za grah, a efekt se još više pojacavao jer je s ulaskom satova-vekera u hasicki život odmah ušlo u modu kupovanje kutija za sat, koje su rezonirale otkucaje sata, pa kada se lijepo otvori prozor i sat postavi na prozorsku dasku, susjedi su mogli odmah cuti da u toj kuci ima sat. Da se ponovilo. („Ma. Otkud im samo pare za to?”). Kutije za sat su pravljene od ofarbane, eksercicima spojene šperploce, sa staklenim vratašcima sprijeda koja su su izvlacila na gore da bi se sat mogao vaditi i navijati.

A navijanje satova se radilo svake veceri, uvijek u isto vrijeme (da ne ode feder!). oprezno i pobožno kao da se radi o najvecoj svetinji. Staklo je imalo u sredini kružnu rupu za sat, a okolo prelijepe vašarske crtarije, cvijece kakvo nije uspjevalo niti u jednoj bašti na svijetu. Kutija se kacila na zid, obicno tako visoko da djeca ne mogu njihov dragocjeni sadržaj dohvatiti, a samim tim niti vidjeti koliko je sati. To uopce nije bilo važno, jer su se svakako samo rijetki razumili u sat i znali ocitati tocno vrijeme. Ne rijetko su neki kupovali sat, samo prestiža radi, a da se nikada nisi „naucili u sat”, niti znali koliko je sati.

Marko Krat

A navijanje? E zato se moralo nositi sat sa sobom i ici kod Marka Mešcic (Krata), Ševkinog oca, bolnicara, znate onoga što je „primao” injekcije po selima, obicno nedjeljom kada je Marko svoj (prvi u selu!) radio prijemnik marke Ei-Niš (onaj sa divnim ispoliranom drvenom kutijom, žutom spiralnom bakrenom antenom, šarenim „zmijskim” platnom presvucenim kablom za struju, fascinirajucim zelenim „macjim okom”, nizom plasticnih šaltera i rožnatim tockicima sa zlatnim obrubom) postavljao na prozor svoje kuce, prema testi, odvrcao dugmad do daske, sjedio na hoklici sa kavom i rakicom pred sobom i uživao u zavisti i cudenju misara koji su se žurno vracali kuci sa rane mise, ali zastajkivali da vide „kutiju koja svira i govori”. I, tada cuveno, Markovo mijenjanje stanica svakih par minuta (a bilo ih je samo dvije-tri koje su se iz hasica mogle dohvatiti)...

O tom, drugom prigodom, vratimo se ponovo satovima. Dakle cekalo se da gong na radiju Marka Krata oznaci tocno vrijeme, dotjerivao bi se sat i zadovoljno odlazilo kuci. Poznata je i druga „tehnika” navijanja satova, koja do danas još nije potvrdena kao sasvim egzaktna. Odlazilo se kod Marka Krata cekati na znak tocnog vremena, a onda se trcalo kuci, ne rijetko na drugi kraj sela, da se namjesti „tocno vrijeme” na satu. Koliko je to dotjerivanje insinog vekera (i samog vrlo netocnog) bilo precizno, možete si sami pretpostaviti! Eto tako, sa satovima, malo pomalo, na danas nezamisliv nacin, ulazio je u Hasic korak po korak štres, trka za vremenom... Idilicnom, mirnom životu i „prirodnim satovima” neumitno je dolazio kraj, a nekadašnji „vekeri”, seoski pijetlovi, sve cešce su završavali u loncu.

Od Roskopa do Omege

Radnici u šamackim poduzecima koju su shvatili da se bez sata više ne može, ali i svi koji su to sebi mogli priuštiti, poceli su za cuvene „trinaeste place” kupovati rucne satove sa obveznom širokom kožicom. Tako se na rucnim zglobovima hasicana sve cešce mogla vidjeti ruska Raketa, Start ili Slava, ali i legendarni Darwil iz Trsta. Oni manje informirani su pocesto od vještih seoskih švercera za velike pare kupovali „roskope” – šrot-satove za koje se govorilo da imaju drvene tockice jer su, kupljeni za Božic, rijetko kada ispravni docekivali Novu Godinu, a do Svetog Ante su vec bivali rastoceni na sastavne dijelove i davani radoznaloj djeci koja su time nenadano dobijala visokointeresantnu tehnicku igracku.

A onda, senzacija! Mato Marka Katica (neka mi Mato oprosti ako to nije bio on i neka ispravi podatak), kao prvi u Hasicu, donosi na ruci elektricni (digitalni) sat! Sat na struju! Onaj tanki, cetvorokutni sa svijetlecim crvenim digitalnim brojevima. Kao „macje oci”. I sjajnom metalnom „sklopicom”. Ma kakva Meka i Medina. Kakav Lurd. Kakvo Medugorje. Trcalo se, noge se lomilo, do seoske citaone vidjeti to cudo od tehnike, koje je Mato ponosno pokazivao. Ko je u to vrijeme mogao pretpostaviti, pa vjerujem niti Mato sam, da ce se tadašnji, tada basnoslovno skupi i nedostižni digitalni satovi moci u današnje vrijeme kupovati za samo nekoliko Euro – za kilu! A da ce se ponovo, kao stvar prestiža i nešto što ne može svako sebi kupiti, vratiti mehanicki satovi?

Potom, odlaskom naših ljudi na rad u inozemstvo, vrlo brzo nije bilo niti djeteta u selu, a da nije imalo rucni sat. Stigle su i prve vrijedne Omege, Junghansi... Imati sat nije više bilo nedostižno, ali niti atraktivno. Jedan vrijedni isjecak hasicke povijesti izgubio je svoju carobnu moc. Osim, nadam se, u ovim redovima, pisanim za sve one koji se tog predivnog vremena sa nostalgijom sjecaju, ali ponajviše za one koji za to nisu znali, da pricaju svojoj djeci, kao sjecanje na naš Hasic. Tadašnja velika želja mnogih hasicana, najviše djece, da se jednom kupi i u seoskoj citaoni okaci veliki sat, da svi mogu znati koliko je sati, koliko mi je poznato, do današnjih dana nije ostvarena?

Pola dvanaest

Uj, a šta bi sa našeg naslova?! Otkud za naslov price o hasickim satovima „Kršo”?

E zato što je „Kršo” bila najpoznatija marka satova u Hasicu svih vremena! I ne samo Hasicu, Taj sat je ušao u legendu. Kršo je Krsta Gluvacevic iz Crkvine, bio je u to vrijeme „svjetski putnik”, potucao se po našim, vecinom hrvatskim selima, jer je tu bivao uvijek bolje i milosrdnije docekivan nego drugdje, više su ga razumijevali u Hasicu nego u rodnoj Crkvini, bio je zadovoljan dobiti koricu prove ili kruha, loncic vode, prkljuciti se negdje za rucak... Preživjeti još jedan dan. I muku mucio sa svojim teškim bolestima, prostatom i bruhom. Šta cete, svijet tada nije niti znao da je on u stvari bio bolestan covjek. Pošto je bio i mentalno zaostao, veseli hasicki momci su, za par ondašnjih dinara, „tocno vrijeme” saznavali od Krše koji je, jadan, raskopcavao svoje obicno upišane pantalone, uz urnebesan smijeh i komentare prisutnih vadio i pokazivao svoj poveliki „sat” (u stvari veliki trbušni bruh) i glasno priopcavao tocno vrijeme – uvijek isto! Pola dvanaest! Tako je za sve one koji se ne drže termina i dogovora, koji kasne, ostala izreka u narodu da žive i rade prema „Kršinom satu”.

Prem najnovijim zdravstvenim statistickim podacima, samo u Njemackoj svake godine se operira 170.000 pretežno muškaraca, ali i žena od „leistenbrucha”. Racunajte i procjenjute sami koji je procenat ukupnog stanovništva time pogoden. Nažalost jadni Kršo je i umro a da to nikada nije saznao, a mi, ondašnji hasicani nismo ni pretpostavljali koliko miliona „Krša” na svijetu ima. Zato i okoncavam pricu o hasickim satovima sa dužnim pomenom na Kršu i njegov „sat”.

I ovdje prestajem – vec je „pola dvanaest”!