Kruv

Omiljena zabavno-rekreativna aktivnost hasicana je bila sjedenje (cucanje) na merajama ispred kuca ili na njevicama, posebno nedjeljom i svecima, kada su se misari vracali kuci. Iznosilo bi se i meze, pice, igrale karte, domine, za Božic noške (igra orasima bacanjem uz zaboden nož), za Uskrs tucala jaja...

Hasicke cure su oduvijek bile poznate i šire priznate kao veoma atraktivne, zgodne, inteligentne, lijepe, sve (za svoje vrijeme) lijepo obucene... Bile su jednostavno na cijeni, u Hasicu samom, ali i svim okolnim selima. Znalo se dobro da je odlazak na misu u Tišinu bila dobra prigoda, da se lijepo obuku, dotjeraju, pokažu, da ce svi gledati koja je kakva, s kim se vraca, ko ce se s kim uzeti, da svi pored puta, na merajama, ali i iz kuca, iz poluodškrinutih prozora ukrašenim svakojakim loncicima sa lozicama i cvijecem i uokvirenim divnim civkanim firangama od tri frtalja, gledaju, mjerkaju, kibicuju... I moji stricevi nisu bili izuzetak. Gledali su, kao po nekoj ustaljenoj nedjeljnoj ceremoniji, cure kako se vracaju iz crkve, kibicovali i komentirali.

Jedan od najzgodnijih i najljepših cura u to vrijeme bila je Mara Marka Katica. Malo je takvih bilo. Uvijek prelijepo obucena (Katici su slovili za imucnije hasicane). Ljepotica. Za njom se okretalo i uzdisalo. Ma ne ja, bio sam tada dijete, ni u školu nisam išao, ali svi drugi, hasicki momci. Naravno i moji stricevi, tada manje više njeni parosnici. Gledali bi oni tako i cekali da se pojavi Mara sa svojim gracioznim hodom. Kad god bi naišla, komentirali su: „Vidi kako je dobra – ko kruv!”. Ja, dijete, upijao sam svaku njihovu rijec. Ucio sam uvijek od njih gledajuci i slušajuci kako oni pišu školske zadace, nikada im ništa nisam ospopravao (to mi je i pomoglo da naucim i latinicu i cirilicu, i citati i pisati prije nego što sam uopce pošao u školu, a sa nepunih šest godina procitao sam svoju prvu knjigu u životu – „Djed som” od Mate Lovraka).

Jedne nedjelje, striceva nije bilo kod kuce, misari se vracaju, ja na prozoru, djed i baba u sobi (tada je bila u svakoj kuci samo „soba” i „kuca”, samo dvije prostorije), cekam da se pojavi Mara, nestrpljiv da pokažem djedu i babi šta ja znam, šta sam naucio. Pojavi se Mara, a ja cu ti djedu: „Odi djede dodi brzo na pendžer da ti nešto pokažem”, pa uperim prst i pokažem na testu: „Vidi je djede, dobra je ko kruv!”.

Djed Pejo prakatur. Baba Jaga trecorednica. Pobožni da ih je takvih malo bilo. Svako jutro, na podne i navece se dugo mole Bogu. Nema sjesti za siniju bez dugih litanija. Redovno u crkvi. Svijet na testi cuo šta sam lupio. Vidio i djeda na pendžeru. Bruka i sramota!

Moj djed, inace uvijek tih i miran covjek, povucen, uvijek teško radio da prehrani puno djece, vrlo malo pricao, nikada nije na mene galamio niti me tukao, nažao ucinio (za razliku od babe koja je imala malo drugaciju „politiku”), sav crven i uzrujan, nikada ga takvog nisam prije vidio, tako me tog puta izružio da mi je ostalo za citav život. I dan danas mi se koža naježi od toga i prožmu me žmarci. Nije me tukao, batine su me cekale kod kuce. Dugo potom, nedjeljom, kada se vracaju misari, stidio sam se biti i u avliji, bježao sam u Bulježevu šumicu i tamo se krio dok zadnji misari ne ostave iza sebe podignutu prašinu na testi pored Undragovice. Dugo vremena nisam izrekao rijec kruv, uvijek sam tražio da mi „namažu šnjitu...”, „odsjeku malo...”.

Ono našta se i dan danas ponosim to je da ni tada, kao dijete, nisam odao svoje striceve, nisam nikada djedu rekao istinu. Djed je, prerano, otputovao u Knineve, a da nikada nije saznao da takve rijeci, takvo „skrnavljenje kruha”, taku sramotu za njega i citavu familiju, nije napravio i izmislio njegov unuk – nego njegovi sinovi. Možda je tako najbolje – unucima se uvijek više oprašta i guta nego vlastitoj djeci.

                                                                                                                          P.Misic