Ljudi su to

         Siva maglovita noc kasne jeseni pritisla je planinu. Pritisla je kao mora, pa sve živo što se u planini zateklo samo dahce i puni na brzinu pluca zrakom da ugrabi potrebnu kolicinu i održi život. A magla se povija, gonjena vjetrom, izmedu starih stogodišnjih bukava, kao da teži samo njoj poznatim stazama do uvala i potocina da se u njima skloni od njegova snažnog zamaha.

         Grohot pušaka je umukao. Branitelji planine, pošto su obavili zadatak da zaustave neprijatelja, povukli se kroz šumu u noc i sada je tišina, samo što vjetar vitla planinom pa se na mahove izviju glasovi tajanstvenog urlanja i zavijanja, što u ušima napadaca odzvanja kao prijetnja šume, koja je sklonila branioce. To šuma govori svojim jezikom. Nisu to prvi okršaji na padinama i vrhovima njene planine. Stare stogodišnje bukve pricaju svome podmlatku o krvavim bitkama što su se na tome mjestu i ranije vodile i o stasitim junacima što su nekada planinom ponosito jezdili.

         A vojska, umorna od borbe, jedna za drugom promice. Težak topot koraka tutnji planinom. Ljudi pod teretom opreme i oružja prometnuli odmjereno disanje i hroptanje. Ali naprijed se mora. A mrka planina puna neizvjesnosti.

         - Samo da iz nje izademo, - govore vode ceta i tjeraju vojnike naprijed.

         A cete se prorjeduju. Jedan po jedan skrene u stranu i sruši se iznemogao pod najbliže stablo.

         Manji broj boraca, što je izdržao napor, stigao je do mjesta s kojeg se spuštao obronak u mracnu i maglom zastrtu dolinu. Tu su stali. Branilac se poput vidre izvukao i nestao u nepoznatom pravcu.

         U dolini je na nekoliko mjesta planula svjetlost. Sa planine su istoga casa nastavili spuštanje niz padinu u selo što je ležalo pod njima. Vojnici veseli, u nadi da ce poslije dugo vremena osjetiti krov nad glavom, ne malo su bili razocarani zaustavljanjem na sredini obronka gdje je udaren i bivak za prenocište.

         Malo zatim vatre su zaplamsale i osvijetlile mrke likove Bosanaca koji su sabirali suvarke i mimogred pregledavali svako pojedino stablo nije li se priroda, u sretan cas, smilovala da ih pocasti s malo gljivica, koje bi, koliko toliko, zavarale praznu utrobu. Možda bi se nesnosna glad lakše otrpjela da do njih nije, odozdo iz sela, dopirala vika i gruba psovka na nekom stranom jeziku ciju narodnost nisu nikako mogli odrediti.

         - Bit ce da je to tako sudeno – javi se jedna prilika iz tame – mi vazda nocujemo u šumi i planini pod vedrim nebom, a oni drugi dobiju opet vazda krov nad glavom.

         Nitko mu ne odgovori. Ljudi, i oni što su sjedili oko vatre, i oni što su se nalazili u potjeri za gljivama, zastadoše u svojim kretnjama. Iz sela se, kroz viku i galamu, prolomi ženski krik. Samo jedan, usamljen, ali jeziv. Šum vjetra ga zagušivao, a planina ga je ipak prihvatila i raznijela.

         - Šta je to ? – upita narednik Aljic potresen.

         Prije nego je tko od prisutnih dospio da mu odgovori, vjetar je donio drugi, pa treci, stravican uzvik, a odmah iza toga se razleglo iz sela zapomaganje i kuknjava izmješana s tankom cikom sitne djece.

         - Pa znaš valjda šta je. Napadaju na rz, - odgovori istom sada netko naredniku, sa strane.

         Mucan tajac zavladao je oko razasutih vatri. Lelek i krici bivali su sve jaci i žalosniji. Vojnike je zahvatila uznemirenost.

         - Pobiti bi trebalo gadove – zaculo se jedno mišljenje iz mraka.

         - A zašto da ih pobiješ ? – odgovara netko drugi. – Neka ih.

         - Ma jesi li ti covjek ? – upita i opsova jedan od obližnje vatrice i ne gledajuci s kime govori.

         - Kaplare Zindo ! – viknu oštro narednik Aljic. – Dovedi mi toga deliju što tako odobrava, da mu pogledam u pasje oci.

         Pred narednika je stupio kaplar Zindo s vojnikom ciji je izgled pri odsjaju vatre bio rijetko ružan, skoro sablastan. Nizak, zdepastog lica sa spljoštenim nosom i klopavim ušima što su mu perjale ispod umotane glave u neku krpu, licio je prije na sve, no na covjeka s plemenitim osjecajima.

         - Pa to si ti, Zvrndo ? – predusrete ga Aljic ustajuci s panja na kojem je do tada sjedio. – I ti, ko biva, veliš da je dobro i lijepo ono, što oni skotovi rade dole u selu ?

         Zvrndo je šutio ne gledajuci naredniku u oci.

         - Zašto sada ne odgovaraš ?

         Vojnik je ostao nijem i nepomican.

         Narednik se malo izmakne i snagom zrela covjeka udari Zvrndu po licu.

         - Je li ono pošteno ? – upita ga ponovo pokazujuci rukom na dolinu odakle je neprestano dolazio vrisak i zapomaganje.

         - Ja sam ... k'o mislio ... – promuca udareni.

         - Šta si mislio, kopile gadno ? ... Odakle si ti ?

         - Od Goražda.

         - A imaš li ti kod kuce ženu, imaš li majku, sestru ili koje drugo žensko celjade na domu ?

         - Imam. A što se to tebe tice ? – odupre se sada Zvrndo drsko.

         - Tice me se ... . Je li do vas lane dolazila vojska ?

         Zvrndo je sada pogledao narednika u oci.

         - Jest. – odgovori on.

         - Pa jesu li vam oni napadali na rz, na ženskinje, na kucu ?

         - Nisu, ne daj Bože.

         - A kako bi tebi bilo da su, kao oni gadovi, to cinili ?

         Zvrndo je ponovo oborio pogled i šutio.

         Za vrijeme ovog razgovora skupilo se oko vatre narednika Hasana Aljica preko pedeset vojnika. Svi su bili s puškama i drugim oružjem, osim teških telecaka na ledima i svi su glasno odobravali narednikov postupak sa Zvrndom.

         - Grijehota je ono, bolan bio. Stidi se, Zvrndo, kopile jedno ! – dobacivali su oni ogorceno.

         A iz doline je dopirao lelek.

         - Da ih obranimo od zuluma ? – predloži netko.

         - Pravo bi bilo. Hocemo, - prihvati gomila ratnika.

         Vatre su opustjele, a niz strminu je odjekovao tutanj. Ljudi su hrlili da obrane obraz porodicama onih s kojima su još prije malo vremena vodili bitku.

         Vatre iz doline i siva maglovita mjesecina osvjetljavala im je put.

         Kao olujina provalila je dosta brojna ceta Bosanaca u selo upadajuci od reda u kuce.

         Zaplašeni i svojoj sudbini prepušteni stanovnici, zanijemili su od straha pred novim napadacima, cija su lica bila strašna i nemilosrdna.

         - Ne plašite se nas ! – bodrili su ih Bosanci upadajuci medu njih i cisteci pred sobom napasnike.

         Lelek i zapomaganje je prestalo, a zamjenilo ga dozivanje po mracnim prostorima oko nezašticenih domova, dozivanje koje su za cudo svi, i žene i djeca i starci, mogli razumjeti.

         - Drži ga !

         - Ne daj da promakne !

         - Udri !

         A mukli udarci kundaka padali su nemilice na sve strane po siledžijama koji su bježali u pravcu svoga zajednickog bivka.

         - Bog vam, braco, platio ! – dolazio je blagoslov s pragova skromnih kucica.

         Nekoliko oštrih zvižduka podoficirskih pištaljki pozivali su Bosance na povratak i odmor od napora toga dana. Mnogi je nosio zavežljaj u ruci što mu ga je utisnula, u narucje, koja dobra ruka u selu.

         Vatre na padini planine povrh sela ponovo su oživjele. O dogadaju se pricalo i cekalo na povratak Zvrnde koji je jedini negdje zastao od družine.

         Ali Zvrndo se više nikada nije vratio iz sela u dolini, svojoj ceti.