Ljudska bica

Obitelj i pleme iscupani iz korijena 

Ostala je samo slika..

Isprika / Izvinjenje

Prije nekoliko dana, nakon mnogih godina odugovlačenja, Kanada je napokon odlučila i službeno priznati veliku nepravdu nad autohtonim Kanađanima koja je provođena punih stotinu godina, od 1870-tih do 1970-tih. Učinjeno je to ovim riječima:

"Ustajem ovdje kako bih se ispričao bivšim učenicima indijanskih škola. 

Postupak prema djeci u tim internatima tužno je poglavlje naše povijesti. 

Priznajemo da je ta politika asimilacije bila pogrešna i da je učinila mnogo zla i da joj nema mjesta u našoj zemlji" (Premijer Kanadske vlade)

U tom periodu više od 150.000 indijanske djece bilo je otkidano od svojih obitelji, svoje kulture, običaja te zatvarano u internate u kojima su bila podvrgnuta mnogim neljudskim tretmanima. Tjerali su ih na težak rad, psihički maltretirali  pa i seksualno iskorištavali.

Tadašnje kanadske vlasti uzimale su djecu od roditelja i sa samo četiri godine starosti pod krinkom tobožnjeg školovanja. No, krajnji cilj takvih postupaka bio je ASIMILACIJA - prisilno zatiranje kulture, vjere pa i same nacije istih. Sami starosjedioci su to doživjeli kao, kako to sami  znaju reći: "- Program za uništenje Indijanaca". 

Uprava nad internatima bila je povjerena različitim crkvama. Unatoč tome, provodila je rigorozne mjere koje su uvjete boravka u takvim 'školama' činile nepodnošljivim. Tuberkuloza je pokosila gotovo svakog drugog 'učenika'. Niko ih nije žalio, ta ionako su ih nazivali svinjama, pa i psima, tukli su ih i zabranjivali im govoriti maternji jezik, plašili ih paklenom vatrom. Silom su ih preobraćali na kršćanstvo. Oni koji su preživjeli, poslije više nisu mogli znati kako biti ljudi, bili su to u velikom broju propali životi - 80.000 njih!

IZVINJENJE / ISPRIKU  dao je kanadski premijer osobno / lično. Dodijelio im je i nekoliko milijardi dolara obeštećenja. Ne sumnjam da se premijer iskreno kaje, ali ima tu neka praznina koja zjapi a ipak jauče ispunjenim užasom. Ta jadna djeca, onako nježna u tako okrutnom svijetu, ko cvijeće u vulkanu kad huči prije nego što će izbaciti pepeo i lavu. Tko im je to mogao objasnit!? I opet, tako izgleda -sve se to novcem da platit. Lakše je bilo ne činiti štetu, tim više jer su inicijatori bili neki kršćani. Ne, nisu to bili  'neki kršćani'  -tako su se  samo zvali! Ustvari bio je to otpad od vjere, ljudsko smeće zajedno s onim istima na vlasti. I danas bi mogli mnogo toga spriječit, doduše pričaju samo i ne rade ništa, osim što mirišu svoje smrdljiva dupeta i čuvaju položaje, kunu se u Isusa i varaju narod, umjesto Dobrih pastira i vladara poštenih postaju vampiri krvi željni. I niko im ništa ne može. Poslije će se samo neki njihov predak izvinit i ... Znam da među njima ima onih koji bi htjeli štošta promijenit, poručujem im - krenite već jednom, pa ako ne grupno, onda jedan po jedan, barem iz toga izađi...  Zlo ne smije da se čini, a još uvijek se čini! Ako ne znamo gdje, pogledajmo vijesti!

I još jedna isprika, malo starija doduše...

No, ostavimo Kanadu i krenimo malo južnije, prijeđimo granicu  i uđimo u SAD. Danas je to visoko razvijena zemlja, tehnološki jaka, a i silna.  I moćna - najjača na svijetu.  Ali ipak nedostaje nešto, ona praznina o kojoj ovdje govorimo -otežala od nepravde i nanesene boli vuče dolje, ne da naprijed. Moral na niskom nivou, ubojstva, kriminal, beznađe.... A nekada, ne tako  davno na tim prostorima živjeli su ljudi koji jedni druge prepoznaše kao ljudska bića, tako su se i zvali. Zemlja im je bila majka. Vjetar i orao, životinje i drveće bili su im braća i sestre. I stigli su neki došljaci. Umjesto 'ljudskih bića' odjednom postadoše Indijanci, Crvenokošci, Divljaci...Opljačkaše ih, prevariše, pobiše! Na kraju krajeva neki od potomaka došljaka se i  izviniše. Evo kako!

Pomoćnik tajnika Ureda za indijanska pitanja pri američkom Ministarstvu unutarnjih poslovao držao je povodom 175. godišnjice osnivanja tog Ureda govor u kojem je podsjetio na ljudske patnje:

"Ova godišnjica nije vrijeme za slavlje, nego vrijeme da se govori o žalosnim istinama, vrijeme za kajanje". 

Zakašnjelo suosjećanje ili grižnja savjest dijela američkog naroda prouzročila je da u nastavku javno izgovori  i ovo užasno priznanje:

"Prvenstveni zadatak ovog Ureda u 1830-tim bio je maknuti jugoistočna plemena Cherokee, Creek, Choctaw, Chickasaw i Seminola iz njihove zemlje. Ta su velika plemena bila prevarena i prijetnjama prisiljena otići 1600 kilometara na zapad, a grobovi tisuća na brzinu pokopanih staraca, mladih i onemoćalih ostali su za njima na toj stazi suza. U ovo prosvijetljeno doba ipak moramo priznati da je svjesno prenošenje bolesti, istrebljivanje golemih krda bizona, upotreba štetnog alkohola kako bi se razorilo um i tijelo te kukavičko ubijanje žena i djece dovelo do strašne tragedije koju se ne može opravdati kao tek neizbježnu posljedicu sukoba dvaju načina života. Ovaj je Ured nastojao uništiti sve što je indijansko.  Zabranjivao je govorenje indijanskim jezicima, .... i natjerao Indijance da se stide onoga što jesu. A što je najgore, Ured za indijanska pitanja tako je postupao i s djecom za koju se trebao brinuti u svojim internatima, tiranizirajući ih u emocionalnom, duševnom, fizičkom i duhovnom pogledu. Počnimo pokazivati istinsko žaljenje za ono što je ovaj Ured učinio u prošlosti. ... Više nikada nećemo učestvovati u krađi indijanske imovine,... Više nikada nećemo napadati vašu religiju, jezik, običaje ili bilo što drugo što je dio vašeg plemenskog života.... Zajednički moramo izbrisati suze sedam gneracija. Zajednički moramo zaliječiti svoja slomljena srca" 

Kakvi samo licemjeri mogu biti ljudi! Tek kada su im oteli sve, učinivši ih manjim od zrna maka, ništavnima i bijednima!  I još srca onih koji su to počinili, kobajagi, -slomljena su i ona!

I tako je bilo kroz čitavu povijest: ljudi su upotrijebljavali silu da bi druge lišili života. Po nekim procjenama izgleda da je samo u 20. stoljeću 170 000 000  ljudi palo kao žrtve političkih režima pod kojima su živjeli. Stotinu i sedamdeset miliona!  Pa da je i pola od toga, da je samo jedan ... puno je brate - u to ime! Ljudi uistinu, kako stoji u Propovjedniku 8:9 (Biblija), vladaju nad drugima na njihovu nesreću.

Predrasude

Oduzeti narodima slobodu i podvrgnuti ih sebi, umišljati da to imamo pravo samo zato što smo jači, pametniji, zaslužniji, odabraniji, čistiji, posvećeniji.... Ne, nije ljudski, ne može biti ljudski!  Hoćemo li pokušati pronaći korijen koji je uzrok ovom zlu, raskopati malo oko njega te duboko zabiti svoje prste pa i po cijenu boli povući, trznuti i iščupati ga jednom zauvijek!

Evo ga, korijen je pronađen, ima i ime: PREDRASUDA se zove!

A tko to od nas nije donio sud o nekome ili nečemu a da nismo imali uvid u sve činjenice? Koliko smo samo puta izrekli svoje mišljenje a da nismo uzeli dovoljno vremena za poštenu procjenu, čak i ne pokazavši dovoljno interesa za to. Kako kod pojedinca ponekad se to desi i kod cijelih naroda. Nećemo navoditi koji su to narodi, ionako je to dobro poznato, sada govorimo o žrtvama. A žrtve smo svi! I upravo zbog toga što naprečac povjerujemo ili okrenemo leđa vjetru das nas gura -nastaje neprocjenjiva šteta. Tim veća što to duže traje. Odagnajmo odmah takve misli, takva djela. Ne vjerujmo i dalje da je neko pohlepan, lijen, glup, da nema ništa lijepo u sebi; da je cijela nacija kriva, da su svi zli, da su svi počinili zločin, da su naši bolji, da našega brata iako je ubojica tretiramo kao čovjeka poštena. To je laž, predrasuda! Ispitajmo, uvjerimo se. I opet ne mislimo da smo bolji. Kada  negativni stavovi prevladaju, u narodima dolazi i do nepravednog, uvredljivog, pa i nasilnog ponašanja. I do rata: - Nebrojenih milijuna žrtava u masakrima, genocidima. Riješimo se predrasuda i letit ćemo!  

"Teže je nadvladati predrasudu nego rascjepiti atom." Albert Einstein

Da, teško je, ali atome cijepamo, zašto ne i prederasude? Nije nemoguće! Postoji put, samo mi ne želimo njime!? Zato, vratimo se opet onim ljudima što sami sebe nazvaše 'ljudska bića', možda nam i pomognu da se makar osvrnemo prema cesti spasa što nam se nudi na prvom raskrižju sa strane.

Život u harmoniji

Američki starosjedioci ili Indijanci -kako su ih zvali kolonizatori, ustvari to im je ime dao K. Kolumbo 1492. u uvjerenju da je stigao u Indiju, ali još davno prije toga oni su jedni druge prepoznavali, kako već rekoh, kao 'ljudska bića', živili su jednostavnim načinom života. Lovili bizone po nepreglednim pašnjacima, jelene na obroncima šuma, divlje kokoši. Neizmjerno duboko poštivali su prirodu, koristili njena bogatstva imajući istančan osjećaj za mjeru i zahvalnost, trudili su se ne nanositi joj boli. Postojala su mnoga plemena u kojima se odvijao život prepun kreativnih djelatnosti koje su bile u uskoj svezi s njihovom kulturom i tradicijom. Životinje su također duboko poštovane, lovilo su samo za hranu i sve što je od lovine ostajalo, do najmanje sitnice -bilo je iskorišteno. S koljena na koljeno prenošena je svijest o vlastitom porijeklu, duboko su je utiskivali u nova pokoljenja, kao u žive sagove.

Zatvorimo oči, zamislimo: Plemenska svečanost, logorska vatra, magični zvuci pjesme i ritmička lupa bubnjeva prolaze kroz plamsaje vatre i  šire se dalje preko obala obližnje rijeke i travnatih dolina prelijevajući svoju čaroliju sve do vrhova obližnjih planina gdje se gubi njihova jeka a po svuda  mjesečina i obilje spokojnoga mira. 

I valjda je sve to zajedno bilo čvrsto spleteno s moćnim duhovnim silama - njihovim živućim rođacima s kojima su, kako su vjerovali, imali  'kontakt'. Da, vjerovanje u duhovni svijet bilo je veoma izraženo -za svaku važniju odluku za savjet su pitali duhovna bića. 

Sukob kultura

I onda su došli stranci, prvo malo njih a potom milioni. U početku su odnosi bili dobri, 'Ljudska bića' su pomagali pridošlima, ali ovi su se ubrzo osilili. Pokazali su svoje pravo lice i postali najgrabežljivije zvijeri s kojima su se u svojoj dugoj povijesti ikada prije suočila 'ljudska bića'.  Morali su se boriti sa beskrupuloznom fizičkom silom a ujedno i sa mnogim bolestima koje dotad nisu poznavali a koje je donio bijeli čovjek. Nesreća je bila u tome što 'ljudska bića' nisu imali imunitet koji su bijeli ljudi već bili stekli. Ne zna se što je bilo gore - nasilje ili bolest, i jedno i drugo kosilo je čitava sela ... 

Pored toga, između dviju strana je stvoren ogroman ponor nerazumijevanja. Doseljenici su  'ljudska bića' smatrali divljacima, nekršćanima, ravnim životinjama.

Dok su ljudska bića njih poimala sebi ravnima, samo nešto drugačijima -različitim od njih samih. A da se zemlja može kupiti i prodati, ograditi - tko bi to od 'ljudskih bića' mogao shvatit!? Sukob kultura je bio tako dubok da se ni teoretski nije mogao premostiti. Stotine godina harmonije između zemlje, prirode i čovjeka bilo je na svom izdisaju

.

A Blijedoliki su donijeli presudu: "Nebo ih nije stvorilo tako da bi se civilizirali, neophodno je da umru" Kolaps! Među takvim blijedolikima bilo je i onih sa Biblijom u ruci. Podlost bijelog čovjeka nije poznavala granice, i kada bismo ovdje navodili sve načine u kojima se ispoljavala, vjerujte mi  -nikad kraja. 'Ljudska bića' su bezbroj puta prevarena i konačno podmuklo dovedena do same granice istrijebljenja. Naposlijetku, one preostale su stavili  pod kontrolu. A danas samo što nisu nestali, to jest skoro da su asimilirani u društvo bijelih.  Jedina prepreka tome je obrazovanje preostalih potomaka i borba da se iščupaju iz alkohola, droge, kocke i neuredna života.

Pismo spomenik

Vrijeme će prekriti mnoge tragove prljave, ali ostat će još dugo da stoje velika uklesana lica bijelih predsjednika na Mount Rushmoreu u Black Hillsu -zlatnoj planini  koju su posjedovali Sijuksi, sve do zlatne groznice kada je oteše prokleti bijeli ljudi. Ali ostat će i još jedna, u usporedbi s ovom i znatno veća skulptura. Spomenik je to još jednom velikom  ratnom vođi -Ludom Konju, pripadniku Oglala Sijuksa, koji se već decenijama kleše u velikoj stijeni obližnje planine. Tako će oni skamenjeni podsticati maštu nekih dalekih pokoljenja -ljudi novih. Pitat će se i oni, ko i mi danas za nestale narode druge: Kakvi su to bili ljudi? Šta su radili, kako živjeli, u šta vjerovali, i zašto su tek tako -odjednom nestali!? 

Ako ništa ne naučimo o rasizmu, pohlepi, ugnjetavanju, okrutnim postupcima....

I dalje tražit ćemo smisao. On će nam biti tu pri ruci, no vidjeti ga nećemo moći...

Ali u Velikom  Duhu - Stvoritelju Bogu ostaje spomenik koji će vječan biti. I nikada, baš nikada, niko i ništa uništit ga neće moći. Uzmi ga i ti, i primi na znanje i bogat ćeš biti!

I da ne znam koliko ljepote još na svijetu bude,

i patnje, i boli, 

niko i ništa ih neće moći ovako lijepo sročit, 

k'o što to u pismu jednog od poglavica ljudskih bića stoji, 

što bi odgovor ustvari, 

na upit jednog predsjednika od ljudi bijelih da otkupi zemlju kobajagi, 

a njih u rezervat stavi, 

- bi to godine 1854-te

Pleme ljudskih bića zvaše se Činuk 

a poglavica bijelih glavom i bradom sam predjednik SAD. 

Evo pisma -spomenika živa:

Kako se može kupiti ili prodati nebo ili toplina zemlje? To ne razumijemo. Mi ne posjedujemo svježinu zraka ni bistrinu vode, pa kako ih možete kupiti? Svaki je djelić ove zemlje svet mom narodu. Svaka blistava borova iglica, svako zrnce pijeska na riječnom sprudu, svaka maglica u tami šume, svaki kukčić - sveti su u mislima i u životu mog naroda.

Sokovi u drveću prožeti su sjećanjima na crvenog covjeka. Kada mrtvi blijedoliki odšetaju među zvijezde zaboravljaju zemlju koja im je život dala. Naši mrtvi nikad ne zaborave svoju predivnu zemlju, jer ona je mati crvenog čovjeka. Dio smo zemlje, i ona je dio nas. 

Mirisave trave su nam sestre, jelen i orao braća su nam. 

Veliki poglavica poručuje da će nam naći mjesto na kojem ćemo lijepo živjeti. On da će nam biti otac, mi njemu djeca. Razmotrit ćemo tu ponudu da kupite našu zemlju. Ali neće to biti lako. Ova blistava voda sto teče brzacima i rijekama nije samo voda, već i krv naših predaka.

Prodamo li vam zemlju, ne smijete zaboraviti da je ova zemlja sveta, da svaki odraz u bistru jezeru kazuje događaje i uspomene iz života mog naroda. Žubor vode glas je oca mog oca. Rijeke su nam braća, utažuju nam žeđ. Rijeke nose naše kanue, hrane nam djecu.

Prodamo li vam ovu zemlju, morate učiti svoju djecu da su rijeke naša a i vaša braća. Zato rijekama morate pružati dobrotu kakvu biste bratu pružili. Znamo da nas bijeli čovjek ne razumije. Njemu je jedan dio zemlje kao i bilo koji drugi. On je stranac što dođe noću i oduzme zemlji sve što mu treba. Zemlja mu nije sestra već neprijateljica; kad je pokori on kreće dalje. Ostavlja za sobom grobove svojih otaca, i ne mari za njih. Oduzima zemlju svojoj djeci i nije ga briga. Grobovi njegovih otaca i zemlja što mu djecu rodi - ostaju zaboravljeni. Prema majci  -zemlji  i prema bratu - nebu  odnosi se kao prema stvarima što se mogu kupiti, opljačkati, prodati poput stoke ili blistava nakita.

Njegova će pohlepa uništiti zemlju i ostaviti samo pustoš za sobom. Ne znam. Naš  se način života razlikuje od vašega. Od pogleda na vaše gradove crvenog čovjeka zabole oči. To je možda zato što je crveni čovjek divljak i ne razumije stvari. U gradovima bijelog čovjeka nema mirna kutka. Nema mjesta na kojem bi se čulo kako se otvara lišće u proljeće,

ili kako trepću krila u mušice. Možda zato što sam divljak — naprosto ne shvaćam. Buka mi vrijeđa uši. Što vrijedi život ako čovjek ne može čuti usamljeni krik kozoroga, ili noćnu prepirku žaba u bari? 

Ja sam crveni čovjek i ne razumijem mnogo toga... Indijanac voli meki zvuk vjetra, kad se poigrava površinom močvare, i miris povjetarca, osvježen podnevnom kišom ill borovinom.

Najveće blago crvenog čovjeka jest zrak. Sve živo diše isti dah — životinja, drvo, čovjek. Svima je taj dah potreban. Bijeli čovjek kao da ne opaža zrak koji udiše. Poput nekoga tko je dugo na samrti, ravnodušan je na smrad. Prodamo li vam našu zemlju, ne smijete zaboraviti da nam je zrak dragocjen, da zrak dijeli svoj duh sa životom koji održava.Vjetar što je mome djedu dao prvi dah prihvatit će i njegov poslednji uzdah. Ako vam prodamo zemlju, morate je čuvati kao svetinju, kao mjesto na koje će i bijeli čovjek dolaziti da udahne vjetar, zaslađen mirisom poljskog cvijeća.

Razmotrit ćemo vašu ponudu da prodamo zemlju. Odlučimo li pristati, zahtjevat ću da ispunite ovaj uvjet. Bijeli čovjek mora se ophoditi prema životinjama ovog kraja kao prema svojoj braći! Divljak sam, i ne razumijem drukčiji život. Viđao sam po prerijama na tisuće bizona koje je bljedoliki ostavio, ustrijelivši ih iz jurećeg vlaka. Divljak sam, i ne razumijem kako željezni konj iz kojeg suklja dim može biti važniji od bizona, kojega mi ubijamo samo da bismo preživjeli. Što je čovjek bez životinje? Kad bi životinja nestalo, čovjek bi umro od velike usamljenosti duha. Što god zadesi životinje, ubrzo snađe i čovjeka. Sve je na svijetu povezano.

Morat ćete učiti svoju djecu da im je pod nogama pepeo naših djedova. Da biste poštivali zemlju, kazat ćete im da je zemlja bogata životom naših predaka. Morat ćete učiti svoju djecu isto što i mi učimo svoju — da nam je zemlja mati. Zemlja ne pripada čovjeku. Čovjek pripada zemlji. To dobro znamo. Sve je u međusobnoj vezi, kao što je obiteij sjedinjena krvlju. Sve je povezano.

Nije čovjek tvorac tkanice života, već je samo vlakno u njoj. Što učini s tkanicom, učinio je sa sobom. Čak ni bijeli čovjek čiji bog kroči i govori s njime kao prijateij sa prijateljem, neće izbjeći zajedničkoj sudbini. Možda smo ipak braća. Vidjet ćemo... Bijelih će ljudi nestati: možda čak i prije nego ostalih plemena. Prljajte samo svoj ležaj, pa ćete se jedne noći udaviti u vlastitom izmetu. U svom ćete nastojanju plamtjeti u ognju boga koji vas je doveo ovamo i nekom neobjašnjivom nakanom dao vam vlast nad ovom zemljom i crvenim čovjekom.Takva se sudbina nama čini bijednom.

Ne razumijem zašto se ubija bizon, zašto se krote divlji konji, zašto je u dubini šume toliko ljudskog zadaha, zašto je pogled na zelene brijegove rastrgan žicama što govore?

Gdje su gustiši? Nema ih više.! Gdje je orao? Otišao je. Pravom je življenju kraj. 

Nastupa borba za opstanak.

Iako bi se još puno toga moglo reći, ja naprosto više namam riječi. 

Ostavio sam ovaj tekst po strani prije nego što ga dam objavit, samo jednu noć - da se malo ohladi. Mislio sam s ovom temom završit, a već jutros vidim da je danas dan žalosti  na području Brčko Distrikta BiH, radi kolektivnog pokopa nevinih žrtava pronađenih u jednoj od masovnih grobnica. I ova tema ipak neće biti privedena kraju. 

Bez obzira tko su bile žrtve i na kojoj strani, jer bilo ih je u svim nacijama na našem prostoru, kao i onih koji su počinili zločin, ne smijemo ostati nijemi, ne smijemo zaboraviti. Neka nam i ova dženaza - pokop bude opomena da jednom zauvijek odbacimo mržnju i napokon jednom izađemo iz ovog kruga zla kako se slična događanja ne bi ponovila -NIKADA VIŠE! Što su skrivili svi ti ljudi? Bili su pripadnici jednog drugog naroda, jedne druge vjere. Bili su sasvim obični, nikome zlo nanijeli. Pa ljudi moji, dokle ćete zloupotrijebljavati vjeru i naciju i miješati je u politiku? Dokle ćete druge gledati kao nižu vrstu nedostojnu da živi? Vaša vas vjera tomu ne uči. A što vas je naučilo onda? Jesu li to vaše vođe zatrovane kojekakvim đavolskim ideologijama i vas zatrovali, ili je to vaša naivnost, glupost i primitivnost dala mjesta da zlo sjeme pusti korijenje i da raste, da vam zaslijepi razum kako ne bi vidjeli što činite!?

Vidim ovdje, odmah na početku ovog tužnog spiska: trinaestogodišnja curica novembra 1994. odvedena iz svoje kuće i ubijena. Nisam mogao dalje, tko zna na što bih sve naiš'o. Tko mi to može od vas dati odgovor na pitanje: kako je ona mogla biti kriva? Treba li reći da Elizabeta nije bila jedino ubijeno dijete u ovom najjačem orkanu mržnje koji je nedavno poharao naše prostore. Treba li pričati i o svim tragičnim posljedicama što ih  je iza sebe ostavio, o uništenim famlijama, selima, gradovima; ljudima, raseljenima, o poremećenom skladu života kojim smo živjeli...

I opet nešto ko da šuškamo, samo potiho, dozvoljavamo onim istim ideologijama da nam se ukorijenjuju u srcu. Prokleti da ste! Ako tako osjećate a ostajete lijeni da svoje srce motikom okopate: Idite i bacite se u Savu, jer bolje će biti tako! Svi vi, kao takvi - hrvati, srbi, muslimani ...

A oni što zločine počiniše neka ih ne taje više! Neka na pokop ovaj ili onaj što slijedi dođu da nevine žrtve za oprost mole -pustite suzu, bit će vam bolje! I još više: pronađite i one svoje žrtve žive, popričajte s njima i molite za oproštenje. Samo tako tvoje i njegovo dijete imat će šansu da gradi neko bolje pokoljenje. A i vi popovi, fratri, imami, političari! Pobogu, dajte urazumite se već jednom, učite svoju pastvu dobroti i poštenju, vladajte nad njima po pravdi, nisu ljudi stada ovaca da ih uzgajate za klanje, već su Božijih ruku djelo, na koje vi bacate blato. Koji će od vas i kada izreći izvinjenje, ili će to biti, kao u gore navedenoj tužnoj priči, ostavljeno za dolazeće pokoljenje? Zašto čekate? 

Očito da ovu temu nećemo stići završit, ostavimo za to prostor, jednim dijelom da se ne zaboravi sve ono što je bilo, a drugim, još većim, gdje ne smijemo štedjeti riječi za svijet bolji!

Sada skrušeno pognimo naše glave i u mislima pokušajmo osjetiti što su osjećale nevine žrtve što je i svako od nas mogao, s njima ili umjesto njih, biti. Molimo i Stvoritelja da nas oslobodi takvih kušnji i izvršitelja -neka im pomogne prosvjetliti razum ...

Josip V. 14.06.2008

Isprika / Izvinjenje

Prije nekoliko dana, nakon mnogih godina odugovlacenja, Kanada je napokon odlucila i službeno priznati veliku nepravdu nad autohtonim Kanadanima koja je provodena punih stotinu godina, od 1870-tih do 1970-tih. Ucinjeno je to ovim rijecima:

"Ustajem ovdje kako bih se ispricao bivšim ucenicima indijanskih škola. 

Postupak prema djeci u tim internatima tužno je poglavlje naše povijesti. 

Priznajemo da je ta politika asimilacije bila pogrešna i da je ucinila mnogo zla i da joj nema mjesta u našoj zemlji" (Premijer Kanadske vlade)

U tom periodu više od 150.000 indijanske djece bilo je otkidano od svojih obitelji, svoje kulture, obicaja te zatvarano u internate u kojima su bila podvrgnuta mnogim neljudskim tretmanima. Tjerali su ih na težak rad, psihicki maltretirali pa i seksualno iskorištavali.

Tadašnje kanadske vlasti uzimale su djecu od roditelja i sa samo cetiri godine starosti pod krinkom tobožnjeg školovanja. No, krajnji cilj takvih postupaka bio je ASIMILACIJA - prisilno zatiranje kulture, vjere pa i same nacije istih. Sami starosjedioci su to doživjeli kao, kako to sami znaju reci: "- Program za uništenje Indijanaca". 

Uprava nad internatima bila je povjerena razlicitim crkvama. Unatoc tome, provodila je rigorozne mjere koje su uvjete boravka u takvim 'školama' cinile nepodnošljivim. Tuberkuloza je pokosila gotovo svakog drugog 'ucenika'. Niko ih nije žalio, ta ionako su ih nazivali svinjama, pa i psima, tukli su ih i zabranjivali im govoriti maternji jezik, plašili ih paklenom vatrom. Silom su ih preobracali na kršcanstvo. Oni koji su preživjeli, poslije više nisu mogli znati kako biti ljudi, bili su to u velikom broju propali životi - 80.000 njih!

IZVINJENJE / ISPRIKU dao je kanadski premijer osobno / licno. Dodijelio im je i nekoliko milijardi dolara obeštecenja. Ne sumnjam da se premijer iskreno kaje, ali ima tu neka praznina koja zjapi a ipak jauce ispunjenim užasom. Ta jadna djeca, onako nježna u tako okrutnom svijetu, ko cvijece u vulkanu kad huci prije nego što ce izbaciti pepeo i lavu. Tko im je to mogao objasnit!? I opet, tako izgleda -sve se to novcem da platit. Lakše je bilo ne ciniti štetu, tim više jer su inicijatori bili neki kršcani. Ne, nisu to bili 'neki kršcani' -tako su se samo zvali! Ustvari bio je to otpad od vjere, ljudsko smece zajedno s onim istima na vlasti. I danas bi mogli mnogo toga sprijecit, doduše pricaju samo i ne rade ništa, osim što mirišu svoje smrdljiva dupeta i cuvaju položaje, kunu se u Isusa i varaju narod, umjesto Dobrih pastira i vladara poštenih postaju vampiri krvi željni. I niko im ništa ne može. Poslije ce se samo neki njihov predak izvinit i ... Znam da medu njima ima onih koji bi htjeli štošta promijenit, porucujem im - krenite vec jednom, pa ako ne grupno, onda jedan po jedan, barem iz toga izadi... Zlo ne smije da se cini, a još uvijek se cini! Ako ne znamo gdje, pogledajmo vijesti!

I još jedna isprika, malo starija doduše...

No, ostavimo Kanadu i krenimo malo južnije, prijedimo granicu i udimo u SAD. Danas je to visoko razvijena zemlja, tehnološki jaka, a i silna. I mocna - najjaca na svijetu. Ali ipak nedostaje nešto, ona praznina o kojoj ovdje govorimo -otežala od nepravde i nanesene boli vuce dolje, ne da naprijed. Moral na niskom nivou, ubojstva, kriminal, beznade.... A nekada, ne tako davno na tim prostorima živjeli su ljudi koji jedni druge prepoznaše kao ljudska bica, tako su se i zvali. Zemlja im je bila majka. Vjetar i orao, životinje i drvece bili su im braca i sestre. I stigli su neki došljaci. Umjesto 'ljudskih bica' odjednom postadoše Indijanci, Crvenokošci, Divljaci...Opljackaše ih, prevariše, pobiše! Na kraju krajeva neki od potomaka došljaka se i izviniše. Evo kako!

Pomocnik tajnika Ureda za indijanska pitanja pri americkom Ministarstvu unutarnjih poslovao držao je povodom 175. godišnjice osnivanja tog Ureda govor u kojem je podsjetio na ljudske patnje:

"Ova godišnjica nije vrijeme za slavlje, nego vrijeme da se govori o žalosnim istinama, vrijeme za kajanje". 

Zakašnjelo suosjecanje ili grižnja savjest dijela americkog naroda prouzrocila je da u nastavku javno izgovori i ovo užasno priznanje:

"Prvenstveni zadatak ovog Ureda u 1830-tim bio je maknuti jugoistocna plemena Cherokee, Creek, Choctaw, Chickasaw i Seminola iz njihove zemlje. Ta su velika plemena bila prevarena i prijetnjama prisiljena otici 1600 kilometara na zapad, a grobovi tisuca na brzinu pokopanih staraca, mladih i onemocalih ostali su za njima na toj stazi suza. U ovo prosvijetljeno doba ipak moramo priznati da je svjesno prenošenje bolesti, istrebljivanje golemih krda bizona, upotreba štetnog alkohola kako bi se razorilo um i tijelo te kukavicko ubijanje žena i djece dovelo do strašne tragedije koju se ne može opravdati kao tek neizbježnu posljedicu sukoba dvaju nacina života. Ovaj je Ured nastojao uništiti sve što je indijansko. Zabranjivao je govorenje indijanskim jezicima, .... i natjerao Indijance da se stide onoga što jesu. A što je najgore, Ured za indijanska pitanja tako je postupao i s djecom za koju se trebao brinuti u svojim internatima, tiranizirajuci ih u emocionalnom, duševnom, fizickom i duhovnom pogledu. Pocnimo pokazivati istinsko žaljenje za ono što je ovaj Ured ucinio u prošlosti. ... Više nikada necemo ucestvovati u kradi indijanske imovine,... Više nikada necemo napadati vašu religiju, jezik, obicaje ili bilo što drugo što je dio vašeg plemenskog života.... Zajednicki moramo izbrisati suze sedam gneracija. Zajednicki moramo zalijeciti svoja slomljena srca" 

Kakvi samo licemjeri mogu biti ljudi! Tek kada su im oteli sve, ucinivši ih manjim od zrna maka, ništavnima i bijednima! I još srca onih koji su to pocinili, kobajagi, -slomljena su i ona!

I tako je bilo kroz citavu povijest: ljudi su upotrijebljavali silu da bi druge lišili života. Po nekim procjenama izgleda da je samo u 20. stoljecu 170 000 000 ljudi palo kao žrtve politickih režima pod kojima su živjeli. Stotinu i sedamdeset miliona! Pa da je i pola od toga, da je samo jedan ... puno je brate - u to ime! Ljudi uistinu, kako stoji u Propovjedniku 8:9 (Biblija), vladaju nad drugima na njihovu nesrecu.

Predrasude

Oduzeti narodima slobodu i podvrgnuti ih sebi, umišljati da to imamo pravo samo zato što smo jaci, pametniji, zaslužniji, odabraniji, cistiji, posveceniji.... Ne, nije ljudski, ne može biti ljudski! Hocemo li pokušati pronaci korijen koji je uzrok ovom zlu, raskopati malo oko njega te duboko zabiti svoje prste pa i po cijenu boli povuci, trznuti i išcupati ga jednom zauvijek!

Evo ga, korijen je pronaden, ima i ime: PREDRASUDA se zove!

A tko to od nas nije donio sud o nekome ili necemu a da nismo imali uvid u sve cinjenice? Koliko smo samo puta izrekli svoje mišljenje a da nismo uzeli dovoljno vremena za poštenu procjenu, cak i ne pokazavši dovoljno interesa za to. Kako kod pojedinca ponekad se to desi i kod cijelih naroda. Necemo navoditi koji su to narodi, ionako je to dobro poznato, sada govorimo o žrtvama. A žrtve smo svi! I upravo zbog toga što naprecac povjerujemo ili okrenemo leda vjetru das nas gura -nastaje neprocjenjiva šteta. Tim veca što to duže traje. Odagnajmo odmah takve misli, takva djela. Ne vjerujmo i dalje da je neko pohlepan, lijen, glup, da nema ništa lijepo u sebi; da je cijela nacija kriva, da su svi zli, da su svi pocinili zlocin, da su naši bolji, da našega brata iako je ubojica tretiramo kao covjeka poštena. To je laž, predrasuda! Ispitajmo, uvjerimo se. I opet ne mislimo da smo bolji. Kada negativni stavovi prevladaju, u narodima dolazi i do nepravednog, uvredljivog, pa i nasilnog ponašanja. I do rata: - Nebrojenih milijuna žrtava u masakrima, genocidima. Riješimo se predrasuda i letit cemo! 

"Teže je nadvladati predrasudu nego rascjepiti atom." Albert Einstein

Da, teško je, ali atome cijepamo, zašto ne i prederasude? Nije nemoguce! Postoji put, samo mi ne želimo njime!? Zato, vratimo se opet onim ljudima što sami sebe nazvaše 'ljudska bica', možda nam i pomognu da se makar osvrnemo prema cesti spasa što nam se nudi na prvom raskrižju sa strane.

Život u harmoniji

Americki starosjedioci ili Indijanci -kako su ih zvali kolonizatori, ustvari to im je ime dao K. Kolumbo 1492. u uvjerenju da je stigao u Indiju, ali još davno prije toga oni su jedni druge prepoznavali, kako vec rekoh, kao 'ljudska bica', živili su jednostavnim nacinom života. Lovili bizone po nepreglednim pašnjacima, jelene na obroncima šuma, divlje kokoši. Neizmjerno duboko poštivali su prirodu, koristili njena bogatstva imajuci istancan osjecaj za mjeru i zahvalnost, trudili su se ne nanositi joj boli. Postojala su mnoga plemena u kojima se odvijao život prepun kreativnih djelatnosti koje su bile u uskoj svezi s njihovom kulturom i tradicijom. Životinje su takoder duboko poštovane, lovilo su samo za hranu i sve što je od lovine ostajalo, do najmanje sitnice -bilo je iskorišteno. S koljena na koljeno prenošena je svijest o vlastitom porijeklu, duboko su je utiskivali u nova pokoljenja, kao u žive sagove.

Zatvorimo oci, zamislimo: Plemenska svecanost, logorska vatra, magicni zvuci pjesme i ritmicka lupa bubnjeva prolaze kroz plamsaje vatre i šire se dalje preko obala obližnje rijeke i travnatih dolina prelijevajuci svoju caroliju sve do vrhova obližnjih planina gdje se gubi njihova jeka a po svuda mjesecina i obilje spokojnoga mira. 

I valjda je sve to zajedno bilo cvrsto spleteno s mocnim duhovnim silama - njihovim živucim rodacima s kojima su, kako su vjerovali, imali 'kontakt'. Da, vjerovanje u duhovni svijet bilo je veoma izraženo -za svaku važniju odluku za savjet su pitali duhovna bica.

Sukob kultura

I onda su došli stranci, prvo malo njih a potom milioni. U pocetku su odnosi bili dobri, 'Ljudska bica' su pomagali pridošlima, ali ovi su se ubrzo osilili. Pokazali su svoje pravo lice i postali najgrabežljivije zvijeri s kojima su se u svojoj dugoj povijesti ikada prije suocila 'ljudska bica'. Morali su se boriti sa beskrupuloznom fizickom silom a ujedno i sa mnogim bolestima koje dotad nisu poznavali a koje je donio bijeli covjek. Nesreca je bila u tome što 'ljudska bica' nisu imali imunitet koji su bijeli ljudi vec bili stekli. Ne zna se što je bilo gore - nasilje ili bolest, i jedno i drugo kosilo je citava sela ... 

Pored toga, izmedu dviju strana je stvoren ogroman ponor nerazumijevanja. Doseljenici su 'ljudska bica' smatrali divljacima, nekršcanima, ravnim životinjama.

Dok su ljudska bica njih poimala sebi ravnima, samo nešto drugacijima -razlicitim od njih samih. A da se zemlja može kupiti i prodati, ograditi - tko bi to od 'ljudskih bica' mogao shvatit!? Sukob kultura je bio tako dubok da se ni teoretski nije mogao premostiti. Stotine godina harmonije izmedu zemlje, prirode i covjeka bilo je na svom izdisaju

.

A Blijedoliki su donijeli presudu: "Nebo ih nije stvorilo tako da bi se civilizirali, neophodno je da umru" Kolaps! Medu takvim blijedolikima bilo je i onih sa Biblijom u ruci. Podlost bijelog covjeka nije poznavala granice, i kada bismo ovdje navodili sve nacine u kojima se ispoljavala, vjerujte mi -nikad kraja. 'Ljudska bica' su bezbroj puta prevarena i konacno podmuklo dovedena do same granice istrijebljenja. Naposlijetku, one preostale su stavili pod kontrolu. A danas samo što nisu nestali, to jest skoro da su asimilirani u društvo bijelih. Jedina prepreka tome je obrazovanje preostalih potomaka i borba da se išcupaju iz alkohola, droge, kocke i neuredna života.

Pismo spomenik

Vrijeme ce prekriti mnoge tragove prljave, ali ostat ce još dugo da stoje velika uklesana lica bijelih predsjednika na Mount Rushmoreu u Black Hillsu -zlatnoj planini koju su posjedovali Sijuksi, sve do zlatne groznice kada je oteše prokleti bijeli ljudi. Ali ostat ce i još jedna, u usporedbi s ovom i znatno veca skulptura. Spomenik je to još jednom velikom ratnom vodi -Ludom Konju, pripadniku Oglala Sijuksa, koji se vec decenijama kleše u velikoj stijeni obližnje planine. Tako ce oni skamenjeni podsticati maštu nekih dalekih pokoljenja -ljudi novih. Pitat ce se i oni, ko i mi danas za nestale narode druge: Kakvi su to bili ljudi? Šta su radili, kako živjeli, u šta vjerovali, i zašto su tek tako -odjednom nestali!? 

Ako ništa ne naucimo o rasizmu, pohlepi, ugnjetavanju, okrutnim postupcima....

I dalje tražit cemo smisao. On ce nam biti tu pri ruci, no vidjeti ga necemo moci...

Ali u Velikom Duhu - Stvoritelju Bogu ostaje spomenik koji ce vjecan biti. I nikada, baš nikada, niko i ništa uništit ga nece moci. Uzmi ga i ti, i primi na znanje i bogat ceš biti!

I da ne znam koliko ljepote još na svijetu bude,

i patnje, i boli, 

niko i ništa ih nece moci ovako lijepo srocit, 

k'o što to u pismu jednog od poglavica ljudskih bica stoji, 

što bi odgovor ustvari, 

na upit jednog predsjednika od ljudi bijelih da otkupi zemlju kobajagi, 

a njih u rezervat stavi, 

- bi to godine 1854-te

Pleme ljudskih bica zvaše se Cinuk 

a poglavica bijelih glavom i bradom sam predjednik SAD. 

Evo pisma -spomenika živa:

Kako se može kupiti ili prodati nebo ili toplina zemlje? To ne razumijemo. Mi ne posjedujemo svježinu zraka ni bistrinu vode, pa kako ih možete kupiti? Svaki je djelic ove zemlje svet mom narodu. Svaka blistava borova iglica, svako zrnce pijeska na rijecnom sprudu, svaka maglica u tami šume, svaki kukcic - sveti su u mislima i u životu mog naroda.

Sokovi u drvecu prožeti su sjecanjima na crvenog covjeka. Kada mrtvi blijedoliki odšetaju medu zvijezde zaboravljaju zemlju koja im je život dala. Naši mrtvi nikad ne zaborave svoju predivnu zemlju, jer ona je mati crvenog covjeka. Dio smo zemlje, i ona je dio nas. 

Mirisave trave su nam sestre, jelen i orao braca su nam. 

Veliki poglavica porucuje da ce nam naci mjesto na kojem cemo lijepo živjeti. On da ce nam biti otac, mi njemu djeca. Razmotrit cemo tu ponudu da kupite našu zemlju. Ali nece to biti lako. Ova blistava voda sto tece brzacima i rijekama nije samo voda, vec i krv naših predaka.

Prodamo li vam zemlju, ne smijete zaboraviti da je ova zemlja sveta, da svaki odraz u bistru jezeru kazuje dogadaje i uspomene iz života mog naroda. Žubor vode glas je oca mog oca. Rijeke su nam braca, utažuju nam žed. Rijeke nose naše kanue, hrane nam djecu.

Prodamo li vam ovu zemlju, morate uciti svoju djecu da su rijeke naša a i vaša braca. Zato rijekama morate pružati dobrotu kakvu biste bratu pružili. Znamo da nas bijeli covjek ne razumije. Njemu je jedan dio zemlje kao i bilo koji drugi. On je stranac što dode nocu i oduzme zemlji sve što mu treba. Zemlja mu nije sestra vec neprijateljica; kad je pokori on krece dalje. Ostavlja za sobom grobove svojih otaca, i ne mari za njih. Oduzima zemlju svojoj djeci i nije ga briga. Grobovi njegovih otaca i zemlja što mu djecu rodi - ostaju zaboravljeni. Prema majci -zemlji i prema bratu - nebu odnosi se kao prema stvarima što se mogu kupiti, opljackati, prodati poput stoke ili blistava nakita.

Njegova ce pohlepa uništiti zemlju i ostaviti samo pustoš za sobom. Ne znam. Naš se nacin života razlikuje od vašega. Od pogleda na vaše gradove crvenog covjeka zabole oci. To je možda zato što je crveni covjek divljak i ne razumije stvari. U gradovima bijelog covjeka nema mirna kutka. Nema mjesta na kojem bi se culo kako se otvara lišce u proljece,

ili kako trepcu krila u mušice. Možda zato što sam divljak — naprosto ne shvacam. Buka mi vrijeda uši. Što vrijedi život ako covjek ne može cuti usamljeni krik kozoroga, ili nocnu prepirku žaba u bari? 

Ja sam crveni covjek i ne razumijem mnogo toga... Indijanac voli meki zvuk vjetra, kad se poigrava površinom mocvare, i miris povjetarca, osvježen podnevnom kišom ill borovinom.

Najvece blago crvenog covjeka jest zrak. Sve živo diše isti dah — životinja, drvo, covjek. Svima je taj dah potreban. Bijeli covjek kao da ne opaža zrak koji udiše. Poput nekoga tko je dugo na samrti, ravnodušan je na smrad. Prodamo li vam našu zemlju, ne smijete zaboraviti da nam je zrak dragocjen, da zrak dijeli svoj duh sa životom koji održava.Vjetar što je mome djedu dao prvi dah prihvatit ce i njegov poslednji uzdah. Ako vam prodamo zemlju, morate je cuvati kao svetinju, kao mjesto na koje ce i bijeli covjek dolaziti da udahne vjetar, zasladen mirisom poljskog cvijeca.

Razmotrit cemo vašu ponudu da prodamo zemlju. Odlucimo li pristati, zahtjevat cu da ispunite ovaj uvjet. Bijeli covjek mora se ophoditi prema životinjama ovog kraja kao prema svojoj braci! Divljak sam, i ne razumijem drukciji život. Vidao sam po prerijama na tisuce bizona koje je bljedoliki ostavio, ustrijelivši ih iz jureceg vlaka. Divljak sam, i ne razumijem kako željezni konj iz kojeg suklja dim može biti važniji od bizona, kojega mi ubijamo samo da bismo preživjeli. Što je covjek bez životinje? Kad bi životinja nestalo, covjek bi umro od velike usamljenosti duha. Što god zadesi životinje, ubrzo snade i covjeka. Sve je na svijetu povezano.

Morat cete uciti svoju djecu da im je pod nogama pepeo naših djedova. Da biste poštivali zemlju, kazat cete im da je zemlja bogata životom naših predaka. Morat cete uciti svoju djecu isto što i mi ucimo svoju — da nam je zemlja mati. Zemlja ne pripada covjeku. Covjek pripada zemlji. To dobro znamo. Sve je u medusobnoj vezi, kao što je obiteij sjedinjena krvlju. Sve je povezano.

Nije covjek tvorac tkanice života, vec je samo vlakno u njoj. Što ucini s tkanicom, ucinio je sa sobom. Cak ni bijeli covjek ciji bog kroci i govori s njime kao prijateij sa prijateljem, nece izbjeci zajednickoj sudbini. Možda smo ipak braca. Vidjet cemo... Bijelih ce ljudi nestati: možda cak i prije nego ostalih plemena. Prljajte samo svoj ležaj, pa cete se jedne noci udaviti u vlastitom izmetu. U svom cete nastojanju plamtjeti u ognju boga koji vas je doveo ovamo

i nekom neobjašnjivom nakanom dao vam vlast nad ovom zemljom i crvenim covjekom.Takva se sudbina nama cini bijednom.

Ne razumijem zašto se ubija bizon, zašto se krote divlji konji, zašto je u dubini šume toliko ljudskog zadaha, zašto je pogled na zelene brijegove rastrgan žicama što govore?

Gdje su gustiši? Nema ih više.! Gdje je orao? Otišao je. Pravom je življenju kraj. Nastupa borba za opstanak.

Iako bi se još puno toga moglo reci, ja naprosto više namam rijeci. 

                                            .................................................................

Ostavio sam ovaj tekst po strani prije nego što ga dam objavit, samo jednu noc - da se malo ohladi. Mislio sam s ovom temom završit, a vec jutros vidim da je danas dan žalosti na podrucju Brcko Distrikta BiH, radi kolektivnog pokopa nevinih žrtava pronadenih u jednoj od masovnih grobnica. I ova tema ipak nece biti privedena kraju. 

Bez obzira tko su bile žrtve i na kojoj strani, jer bilo ih je u svim nacijama na našem prostoru, kao i onih koji su pocinili zlocin, ne smijemo ostati nijemi, ne smijemo zaboraviti. Neka nam i ova dženaza - pokop bude opomena da jednom zauvijek odbacimo mržnju i napokon jednom izademo iz ovog kruga zla kako se slicna dogadanja ne bi ponovila -NIKADA VIŠE! Što su skrivili svi ti ljudi? Bili su pripadnici jednog drugog naroda, jedne druge vjere. Bili su sasvim obicni, nikome zlo nanijeli. Pa ljudi moji, dokle cete zloupotrijebljavati vjeru i naciju i miješati je u politiku? Dokle cete druge gledati kao nižu vrstu nedostojnu da živi? Vaša vas vjera tomu ne uci. A što vas je naucilo onda? Jesu li to vaše vode zatrovane kojekakvim davolskim ideologijama i vas zatrovali, ili je to vaša naivnost, glupost i primitivnost dala mjesta da zlo sjeme pusti korijenje i da raste, da vam zaslijepi razum kako ne bi vidjeli što cinite!?

Vidim ovdje, odmah na pocetku ovog tužnog spiska: trinaestogodišnja curica novembra 1994. odvedena iz svoje kuce i ubijena. Nisam mogao dalje, tko zna na što bih sve naiš'o. Tko mi to može od vas dati odgovor na pitanje: kako je ona mogla biti kriva? Treba li reci da Elizabeta nije bila jedino ubijeno dijete u ovom najjacem orkanu mržnje koji je nedavno poharao naše prostore. Treba li pricati i o svim tragicnim posljedicama što ih je iza sebe ostavio, o uništenim famlijama, selima, gradovima; ljudima, raseljenima, o poremecenom skladu života kojim smo živjeli...

I opet nešto ko da šuškamo, samo potiho, dozvoljavamo onim istim ideologijama da nam se ukorijenjuju u srcu. Prokleti da ste! Ako tako osjecate a ostajete lijeni da svoje srce motikom okopate: Idite i bacite se u Savu, jer bolje ce biti tako! Svi vi, kao takvi - hrvati, srbi, muslimani ...

A oni što zlocine pociniše neka ih ne taje više! Neka na pokop ovaj ili onaj što slijedi dodu da nevine žrtve za oprost mole -pustite suzu, bit ce vam bolje! I još više: pronadite i one svoje žrtve žive, popricajte s njima i molite za oproštenje. Samo tako tvoje i njegovo dijete imat ce šansu da gradi neko bolje pokoljenje. A i vi popovi, fratri, imami, politicari! Pobogu, dajte urazumite se vec jednom, ucite svoju pastvu dobroti i poštenju, vladajte nad njima po pravdi, nisu ljudi stada ovaca da ih uzgajate za klanje, vec su Božijih ruku djelo, na koje vi bacate blato. Koji ce od vas i kada izreci izvinjenje, ili ce to biti, kao u gore navedenoj tužnoj prici, ostavljeno za dolazece pokoljenje? Zašto cekate? 

Ocito da ovu temu necemo stici završit, ostavimo za to prostor, jednim dijelom da se ne zaboravi sve ono što je bilo, a drugim, još vecim, gdje ne smijemo štedjeti rijeci za svijet bolji!

Sada skrušeno pognimo naše glave i u mislima pokušajmo osjetiti što su osjecale nevine žrtve što je i svako od nas mogao, s njima ili umjesto njih, biti. Molimo i Stvoritelja da nas oslobodi takvih kušnji i izvršitelja -neka im pomogne prosvjetliti razum ...

Josip Vuckovic