Luka Evic (Kas)

Izgleda da su sve lijepe uspomene u našoj svijesti pohranjene na nekom vidnom i lako dostupnom mjestu, tako da nam i nije baš teško prizvati ih kad smo u potrebi. Katkad se one i same pojave...

A kad se to desi, obuzme nas nostalgicna prijatnost koja probudi sjetu; požalimo što tu ljepotu nismo proživljavali punije i radosnije, što je nismo upijali u vecoj mjeri, svom onom puninom kojom nam se i nudila, i snazi....

Živio je na rubu krajnosti, uvijek nekako daleko od centralne niti koja se protezala hasickom sredinom. Samo bi joj se nakratko približio i onda bi je naglo prešao, i  netragom nestao.... Neko bi vrijeme tamo i ostao, tko bi znao što je sve radio, cime se bavio, kako živio? Za mene je to bila tajna. Znam samo da se uvijek vracao u Hasic. I sada je tamo!

Hazarder u pravom smislu rijeci. Politicki nepodoban. Dobar ko kruh. Ponekad nepredvidiv i opasan. Ovu drugu njegovu stranu mnogi od vas nisu nikada upoznali; imao sam priliku osjetiti obadvije...

Hrabar i uporan, bio je spreman na žrtvu kakvu je malo tko od nas mogao podnijeti. Možda je to bila i ludost, ali bilo je tako...

Pricao je nekoliko jezika: njemacki, engleski, ceski ... Kažu da je jednom prilikom na Raskrsu u Hasicu bacao pare. Svoje je greške ispaštao do kraja života. Ali, kako vec rekoh -oni ljepsi trenutci uvijek su nam pri ruci, evo ih, jasno se vide:

Slika prva

U svom dvorištu cica Ivo (Adzija) priprema platon, vec je poredao  daske i upravo upreza konja. Pogled mu cesto odluta preko puta prema prodavnici gdje su okupljena  djeca. Kas stoji na vratima, u ruci su mu usne harmonike, cokolade, bombone, žvake... Razdragana djecja vika, muzika ori na sve strane -sto jace to bolje,  naduvani su i baloni,  i puna su usta cokolade.

Iz sveg grla uvježbavaju se vec znani refreni: "Hasic je najbolji, Hasic je slavan, niko u drzavi njemu nije ravan..." Vazna je utakmica u novom Selu. I ubrzo je platon prepun djece -s Kasom na celu. Samo jedan spretni trzaj kajasa i u isti cas onaj  kratki, oštri, a neopisivi zvuk cica Ivinih napucenih usana - ccppppcc,  i krecemo! Zaori se i pjesma iz sveg glasa. I cijelim putem tako, kroz cijeli D. Hasic i pola H.Tišine, i skoro duž cijelog N. Sela. Mnogi, vidjevši nas, iako im nije bilo u planu, krenuše za nama i napuniše malo seosko igralitše u Novom Selu. Nije važno kako smo prošli, i kako je bilo dok smo se vracali kuci? Pa šta ako nismo i pjevali, nije nikakvo cudo: ta, bridjeli su krajevi usana, a i grla nam nisu bila baš u redu; boljeli su i dlanovi, tko zna -možda je i sudija bio kriv... (izgubili smo!)

Slika.druga

Na vratima prodavnice je pisalo, krupnim slovima: INVENTURA! Pribojavali smo se! Niko nije pit'o da li ce biti manjak, nego -koliki ce on biti? Ne, nije to samo zbog usnih harmonika i slatkiša, davao je dobri Kas i na papir -na veresiju (povjerenje ili lijepa rijec), koliko je puta samo kruh dao i za 'djabe'. Narod ko narod koristio bi povoljan kredit -kad treba i ne treba... Šta ceš! A kad sam išao skupljati prazne gajbe i flaše od piva i soka, znate li što sam skupio? Imali smo platon, a u njeg smo utovarili samo tri pune gajbe praznih pivskih flaša i dvije od soka –prazne (bez ijedne flaške)! Eto, to je bilo Kasu hvala! Dragi moj dobri Kas! Ipak, dug je namiren, otišlo je valjda nekoliko dukata i dobro je bilo da je bilo punca Cige!

Slika treca

Jednom je pokušao ilegalno prijeci austrijsku granicu, ona vlast mu nije dala pasoš, nije mu bila naklonjena, uhvacen je i poslan na 'ispiranje mozga'. Mjesecima je kljukan tabletama, i odjednom -pojavio se u selu. Bio je to drugi covjek. Nestala je ona lijepa vitka figura, poprimila je neprirodan oblik: okrupnjao, usporena hoda, motorika slaba, ruke obješene niz tijelo, poguren malo -hodao je tako selom. Vec odavno narušeni brak se nije dao spasit.

Poslije je malo došao k sebi, djogirao je trceci selom -borio se tako da se vrati u normalu. Malo je bilo onih koji su mu pomogli, ili ih i nije bilo! -ne znam. Smatran je cudakom! Volio sam ga, bilo mi ga je žao, a nedostaje mi i sada... I još takav, pokušavao je nešto radit. Ugovorio je posao u jednoj kuci (preko puta današnje Kljivceve kuce, malo više prema Škaricu). Trebali smo staviti plocice na vanjskoj terasi. Angažirao je i mene kao pomocnika (irgeta), a bio je majstor, pravi! -nekada...

Namucili smo se dobro prvog dana, a sutradan smo došli da završimo pos'o. Sve što smo mukom stavili prvog dana, razbacano je bilo naokolo... Vidio sam i sam da mu je bilo teško -još jucer! Borio se i trudio koliko je mog'o, ali sve teškoce kroz koje je proš'o, ostavile su traga, valjda... Naravno, gazdu nismo ni vidili. A za pare? Ta jasno nam je bilo da od toga nema vajde... Pognutih glava uputili smo se kuci Blažanovica Sokakom.

Slika cetvrta

A još prije, dok je bio u snazi, preko školskog raspusta, ljeti, zamolio sam ga da me povede u Zagreb, da zaradim 'Dinar' koji. Nekako je pristao, ali teško... Stanovali smo u jednoj praznoj kuci kod Djure Mešcic. Nakon nekoliko dana oglas iz Vecernjaka je urodio plodom, dobili smo pos'o. I krenuli smo vec sutra ujutro, rano. Završili smo brzo kuhinju jednu, zatim jedno kupatilo, pa još jedno. Zadovoljno smo trljali ruke, krenuo je po'so, novcanici su nešto teži.

I jednog jutra, navratimo u neku kavanu na kavu, bilo je to na Maksimiru, nedaleko je bio DINAMO. Ma tek što smo narucili, na vratima dva milicajca i direktno prema nama. -Licne karte, molim!  Mislio sam sve ce bit u redu. Jest vraga! U kamen su me pretvorile rijeci: -Znaš li da on ima zabranjen ulaz u Zagreb?  A kako bi znao? I odvedoše ga -njega koji je Zagreb toliko volio, a i Dinamo. Svi smo navijali za Dinamo, baš zato što nam je Kas tako rek'o! Ostao sam sam i pogled mi je odlutao na stadion, na tribine i zelenu travu...

Vratio sam se kod Majstora Djure M.. (On takodjer nije više s nama, a zaslužio je da i njemu ispricamo pricu, ja ili Kajcon, Mirkec, Bijelko- Zec, Puljo ili neko drugi, a bilo nas je puno koji smo kroz njegove redove prošli, po Mikulicima, Lukšicima.... Nocu smo sjetno gledali na Zagreb. Gledajuci odozgo s Medvjednice sva ta silna nocna svjetla velegrada, znali smo reci, u šali: -To je vašer u Samcu!)

Slika peta

I dok su praskale 'plašljive' dimne granate, visoko nad selom,  u svoj toj zbrci i vrevi, medju mnogima, preplašinima, susreo sam i njega -Kasa! -Josipe,  šta misliš, što ce to s nama biti!?  A što sam mu mogao reci? I sam znadem da nije dobro, no velim: -ma bi'ce dobro, snaci cemo se valjda...!  Bio je uznimiren, vidno. A tko  to bio nije?

Slika šesta

I nakon mnogo godina sretnem ga u H. Kostajnici -kod doktora, sjedi na klupi u cekaoni, tih i mio. Skrusen, sabran, miran... Razgovarali smo malo duže. Poslije sam ga posjetio u njegovoj privremenoj kuci, svi su govorili -Kasova Kuca ! I naposlijetku, cujem da je umro....

Moglo bi se još puno toga reci. Kas je prica za sebe, jedan od onih koji obilježiše svoje vrijeme dubokim tragom u hasickoj zbilji, tako bogatoj sukobljenim razlicitostima koje su iznjedrile karaktere izvanredne i ispredale nevjerojatne price. I sve na tako malom placu -od svega nekoliko stotina kuca...

Sahranjen je na našem groblju, podignut mu je i spomenik, na njemu je i slika. I svaki put zastanem na kratko i razmislim malo. Nije li to sve što je od njega ostalo? Ne, ni u kom slucaju! Ništa to nije u usporedbi sa svime što je utkano u svijest moju, možda i tvoju, a što je vrijedno i što mnogo znaci... Drago mi je da sam ga poznav'o, žao mi je što se nisam potrudio pomoci mu više...

Nikome od nas, ne duguje ništa, a sve ono što je drugima dugovao, to je ispostio -oni su mu oprostili! Ono što boli je spoznaja da smo mu mnogi ostali dužni! Da li nam je i oprostio? Vjerujem da jest! Ipak, ostaje nesto!?  -Ne, necu reci! Neka to bude tajna koja se nikada nece otkrit, svima nama za nauk!? No, možda je ipak dokuci neko....  Josip

Slika sedma: Mladi Kas