Male narodne umotvorine naseg kraja

Najdugotrajniji oblik stvaranja, usmena književnost, ima svoje, književne oblike od dramskoga stvaralaštva, poezije, pripovijetke i dakako krace prozne forme. Ti kraci oblici duže žive u narodu, lako su pamtljivi, prenose se,  uz možda koju doradu. Neke varijante malih epskih formi, koje ovdje iznosimo, možda su negdje zapisane,

medjutim, vecina se prvi puta objavljuje. Sigurno nema osobe koja  prigodice  ne bi znala upotrijebiti koju poslovicu,  zagonetku, pitalicu, brzalicu, pošalicu ili zdravicu, ispripovijediti kakvu bajku, anegdotu, vic.  Bilo je kod nas ljudi koji su to umjeli ciniti vrlo duhovito pa su bili poželjni na svakome sijelu, svatovima i drugim društvenim druženjima. Kraci prozni oblici su rado zapisivani u svakome kraju, a najceše su prenošeni s koljena na koljeno.

Naš Matoš je za andegdotu rekao da je ”kao kljucanica kroz koju se više vidi nego kroz širom razjapljena vrata“. To je pricica, zgoda iz obicnoga života o nekim poznatome covjeku i poucnom dogadjaju. Duhovita, ironicna, ponekad sarkasticna i zajedljiva. Jednako tako žive su legende, price o neobicnim dogadjajima ili životu neke, obicno svete osobe.

Poruka ili pouka je najvažnija u narodnim umotvorinama. I sami naslovi na to ukazuju. Primjerice ”Dat, dat ne lagat“ sa zornom porukom da se obecanje mora izvršiti, svejedno radi li se o obecanju Bogu, svecu ili covjeku. Ne smije covjekom prevladati samo materijalno . Ne smije se ponašati  tako da zaboravi obiccno ljudsko ”hvala“. Lijenost i uzdizanje samoga sebe narod žigoše u legendama ”Pod kruškom“  i ”Nenapredni  ženski rad“, kao i prici simbolicna naslova ”Stana potkresana“. Na toj crti je i kratka umotvorina ”Mucave“. Cistocu, najprije materijalnu, pa onda i duhovnu narod je istaknuo u anegdoti ”Šaka šljiva za šaku smeca“.

Tursko vrijeme je ostavilo traga u našoj usmenoj i pisanoj književnosti. U nas se cesto prepricavala  anegdota ”Molitva za okrutnoga bega“. Pouka je ocita. I tu bi poruku narod  možda izrazio poslovicom ”Tiha voda brijeg dere a nazor ne mere!“, ili po onoj evandjeoskoj ”kucajte i otvorit ce Vam se.“ Starica je molila i domolila Boga. Beg se obratio i postao bolji napacenomu narodu.

Sudbina (kao fraza cesto ponavljana ”tako nam je sudjeno“)  bila  je vrlo  cesta  tema u razmišljanju našega covjeka. Nešto od cega se ne može pobjeci, motiv je i u pricici ”Sudbina“. Bliska tema sudbini je i smrt i cežnja za pokojnikom u ”Klupku“ i  ”Moj ce Josip za mnom doci“ Sve ove umotvorine sam cula od svoje pokojne majke. Možda netko zna koju više, pa neka se oglasi.

DAT DAT NE LAGAT

Išao umoran covjek žedan i gladan, a sunce nemilosrdno žeglo.Neuobicajena vrucina pred blagdan sv. Ante razlijegala se ravnicom. Trešnje su bile u blizini, a jedna je  posebno mamila svojim rumenilom i zrelošcu.

‘- E moj sv. Anto, kada bi mi pomogao popeti se na ovu trešnju zapalio bih Ti svijecu ko ruka debelu. To rece i pocne se pentrati trešnjom. Lijepo se ugnijezdio i najeo trešanja. Prestade glad i žedj. Tada on na glas pomisli. - E moj sv. Anto, imaš ti dosta svijeca i bez moje. Tko ce i za to trošiti! I ne dorece rijec a poce se kotrljati onako sit niz trešnju pod kojom je rasla žara (koprive). -Dat, dat, ne lagat! – vikao je padajuci

POD KRUŠKOM

Šetao Isus sa sv. Petrom. Dodjoše pod jednu krušku s koje su padali zreli plodovi. Kad tamo ispod kruške leži mladic i jauce. -Gladan sam, umrijeti cu od gladi! Petar mu rece: - Kako gladan, a oko tebe tolike kruške?

- Da, ali tko ce pružiti ruku do njih, odgovori mladic. Idu dalje, kad tamo vrijedna djevojka ženje za dvije žetelice i to pjevajuci. - Vrijedne li djevojke – rece sveti Petar. A Isus dometne: -Vidiš Petre, ta ce se djevojka udati za onoga

pod kruškom. - Ne može to biti, nije pošteno, ljutio se Petar. -Može Petre, jer tko bi hranio djecu kada bi oboje

ležali pod kruškom, pouci ga Isus.

PŠENICA

(Obicno se pripovijeda djeci za vrijeme Došašca, a posebno za sv. Luciju, kada se pšenica sije u zdjelice da do Božica  iznikne i ukrasi božicni stol)

Sijao seljak pšenicu baš kada je sv. Obitelj bježala u Egipat. Bjegunci mu rekoše: -Kada te naši progonitelji budu pitali kada smo ovuda prošli, ti nemoj lagati nego reci istinu. Tako se i dogodi. Dodjoše Herodovci i upitaše kada je vidio bjegunce jer da oni znadu da su zasigurno prošli ovim putem. -Da vidio sam ih kada su prošli. Upravo sam tada sijao pšenicu. Progonitelji se zagledaše jedan u drugog i okrenuše natrag. Naime, pšenica bijaše upravo stasala za košnju. Seljak je rekao istinu, iako su bjegunci prošli koji sat prije progonitelja, a Bog jeucinio sve da zaštiti dijete Isusa, pa da i pšenica tako brzo izraste i sazrije.

NENAPREDNI ŽENSKI RAD

Kada je naš gospodin Isukrst sa svojim apostolima

hodao zemljom, vidje covjeka kako izoravši jednu

brazdu, vracajuci se na pocetak njive,

nosi ralo da opet izore brazdu. I sve tako.

Isus ga pouci da, i kada se vraca, ralom izore još

jednu brazdu ne muceci se prenašati ga.

Tako ce mu biti brže i lakše. Covjek veseo

zahvali Isusu i brzo izore svu njivu.

Sretne Isus potom ženu koja je tkala.

Kako provuce cunak kroz predu, otkine nit,

pa opet uvuce u cunak,  provlaci opet

kroz predu,  kida  i sve tako. 

Isus i nju pouci da ne kida niti, nego samo vraca

cunak u suprotnome smjeru.

Tako ona ucini i rad joj bi napredniji.

Upitaše prijatelji oraca kako je tako brzo izorao njivu.

-Tako što mi dobri ljudi  pokazaše, a ja evo

kazujuci vama vracam im dug.

Upitaše pak ženu njezine prijateljice kako je tako

brzo otkala ponjavu i je li i nju netko tomu poucio

-Nitko - odgovori žena. Ja sam sve to sama naucila.

Zbog sebicnosti, kaže anegdota, ženski rad je

(p)ostao nenapredan (uvijek radi jedno te isto),

a muški napredan.

STANA POTKRESANA

Bila lijena žena i svaki put kada bi ju muž poslao na

njivu kopati, ona bi pojela svoju porciju i legla

spavati ispod ogromnoga hrasta nasred njive. I tako bi

njiva ostala  neokopana. Podje  stoga muž jednoga

dana vidjeti što mu žena po vas dan radi. Uze sobom,

kako je bio krojac, i škare. Našavši je gdje

spava, izreza na njoj suknju u širite (širit- turcizam, znaci vrpca, traka). Kada se ona probudi i pogleda oko sebe i na sebe rece.

-Jesam li Stana? Ako sam Stana, zašto sam potkresana?

Idem kuci pa cu vidjeti ima li tamo druga Stana.

Dodje pred kucu i povika: -Stano, o Stano!

Izidje njezin muž i rece da njegova Stana u

njivi  okopava kukuruze. Stana shvati sve u isti mah.

Popravi se i postade najvrednija žena u selu.

ŠAKA ŠLJIVA ZA ŠAKU SMECA

Odluci bogati seljak šljivar oženiti sina.

Neka je sirotinja, samo neka je vrijedna i cista.

Uze kola i konje, natovari šljive i podje vikati

iduci kroz sela:

-Šaka šljiva za šaku smeca!

Svijet se cudio, pa ipak kada vidje da zbilja

daje šljive za smece odluciše se hrpimice

nositi ga.

Žurile cure i mlade snaše sa sepetima smeca i

zauzvrat dobivale pune sepete šljiva.

Jedna mladica iz kuce nije izlazila jer nije

imala smeca, a majka joj bolesna baš zaželjela

šljive.  -Hajde kceri pometi još jednom kucu možda

ce se nešto skupiti.

Jedva je skupila pola šake smeca i izašla

sramežljivo sa svojim zavežljajem.

Gazda joj rece:

-Pridji.

Na cudjenje sviju dade joj sepet šljiva i

zaprosi je za  svoga sina.

MOLITVA ZA OKRUTNOGA BEGA

Svakoga dana, za turskoga zemana,  molila se jedna starica za gospodara života i smrti – bega. A on je bio zlo nad zlima i svatko ga je proklinjao.Kad on docu da se za njega netko cak  i Bogu moli, dade dozvati staricu te je upita.

-Znaš da sam krut i ljutit covjek, nepravedan ljudima i neposlušan Alahu. Zašto ti onda moliš Boga za mene?

- Zato sinko, što sam upamtila Tvoga pradjeda koji je bio vrlo nemilosrdan covjek, Tvoga djeda koji je bio još nemilosrdniji, Tvoga oca koji je nadmašio onu dvojicu. Nije bilo nemilosrdnijeg i svirepijeg covjeka od njega. Sada dode Ti,  pa velim, bolje da ostaneš Ti takav, kakav jesi, nego da poslije Tebe dode Tvoj sin.. Nastavi li i on ovako biti ce još gori od tebe, a jadna raja ce poskapati.

Otpusti beg staricu, razmisli o njezin rijecima  i popravi se.
 

SUDBINA

Moj djed mi je cesto pripovijedao ovu  pricicu:

Umorni putnik zakuca na nekoliko vrata, ali ga nigdje ne primiše na konak. Izgubivši svaku nadu u tmuštoj noci,  nabasa na posljednju kucicu u selu. Pokuca na vrata. Domacin se odazva, a ovaj  ga zamoli za konak.

- Rado bih te primio, dobri covjece, ali evo žena mi rada, a imam samo jednu jedinu prostoriju. Jedino ti mogu ponuditi kolaru za prenocište.

Covjek sretan i presretan odgovori da je noc ionako ljetna, a njemu je važno da samo malo predahne i negdje nasloni glavu.

Nije došljak još ni oka sklopio kadli evo cuje neki razogovor.

To je Sudbina sa svojim drugama razgovarala. Izmedu ostologa rekla je nešto vrlo važno,  na što je naš gost ostao bez daha.

- Eto, drage moje druge, ovaj djecak, što se ovoga casa rodio u ovoj kuci, umrijet ce na da svoje svadbe.

To rece i nestade, a putniku san više nije dolazio na oci.

Ujutro se putnik zahvali domacinu za gostoprimstvo i svakako zaželi biti kum djetetu. Tako i bude. Što je još važnije sklopi s domacinom prijateljstvo i vec se ”nazove i svadbenim kumom biti“ svome vec krsnome kumu.

Dijete je raslo i postajao stasit momak. Sve to vrijeme njegov kum je cuvao tajnu u svome srcu.

Dode i doba svadbe. Kum, sada vjencani, ne micaše se od svoga kumceta. Gdje god mladoženja tu i kum. Isporobava svako jelo prije njega, sjeda na stolicu prije njega, pregledava mjesto u kolima, provjerava kocijaše, sve onako neupadljivo. Svoju ženu moli da provjeri mladu i njezine druge.

Protece svadbeni dan u miru, eto i veceri. Maldenci odlaze u kljer  na spavanje. A kum zapeo da hoce ovu noc prespavati baš u kolari. Domacinu neugodno. Ta sada ima veliku i udobnu kucu, gdje cu mu tako castan gost spavati baš u kolari i to onoj staroj od prije više od  nekoliko desetljeca gradenoj, zapuštenoj jer postoji nova, ljepša kolara.

Domacin negoduje, ali kum ne popušta. Misli u sebi, neka samo noc prode pa ce sutra sve objasniti svome prijatelju.

Evo polnoci, samo što nije veselio se kum. A kada ponoc prode, prošao je i  nagovještaj sudbine.

U taj cas izlazi mladoženja. Žedan je. Ide prema bunaru. Ali i kum je tu. Docekuje ga. Grabi mu vodu iz bunara. Nudi mu je. Mladic  ”s merakom“ pije. A onda u hip zagrcnu se, nesta mu zraka i pade mrtav.

Eto, dijete moje, zakljucio bi djed. Od sudbine uteci ne moreš.

LIJENE I MUCAVE

Ovu anegdotu  su  cesto  zenskoj djeci za pouku pripovijedale i naše  bake i majke:

Imao domacin tri kceri, lijene ružne i mucave. Ipak trebalo ih je negdje ”utrpati“ tj. udati. Zato ih otac sazva  i rece.:

- Sutra ce doci prosci, ali vas tri ne govorite ništa. Sjedite samo, pristojno se osmjehujte  radeci svoje vezivo, predivo i pletivo.

Tako i bi. Sjede prosci pricaju i pijuckaju. U to u kucu dode pas.

-.Prva djevojka rece:

- Dodo pat da oblide drvanj.(Došo pas da obliže žrvanj).

- Druga doda :

- Idi pa ga otedaj.(Idi pa ga otjeraj)

A treca dometnu:

- Ta tutite, znate da smo mutave. (Šutite , znate da smo mucave).

Prosci se pogledaše i kašljucajuci napustiše kucu, a posramljeni otac ostade sa svojim jadom i svoje tri nerazborite i lijene kceri.

KLUPKO

Nestao zarucnik u boju, a zarucnica svaki dan plakala i molila:

- Daj mi Bože, vidjeti moga sudenoga živa ili mrtva!

Jedne noci pokuca neki konjanik, sav mokar i nekako proziran , na prozor. Ona je upravo namatala kudjelju na klupko.

Ucini joj se covjek nešto drugaciji, ali ipak prepznade svoga zarucnika.

On joj rece:

- Mrtav covjek ja, je l’ te draga sa mnom poci stra’!

Ona odgovori da nije. Sjedne na konja i krenu.

S njom je ”išlo“ i njeno klupko odmotavajuci se. Put je ravno vodio k nekome nepoznatome groblju. Dodoše do grobnice. Njega nestade, a djevojka u smrtnome strahu nagna u bijeg. Klupko ju je spasilo. Njegove niti su je na pol živu, na pol mrtvu dovele kuci.

MOJ CE JOSIP ZA MNOM DOCI

(Dogadaj je pricala moja pokojna majka, rijec je o njezinoj tetki Ivki, a koji je postao legenda koja se prepricavala)

Udala se Ivka u Svilaj u bogatu kucu. Ali, svekrva, štono narod kaže, živi vrag. Ne daje dovoljno ni jesti ni piti, a kamo li što drugo.

U tom ozracju Ivka rodi sina. Maloga Josipa. Iza poroda Ivka nikako se dignuti s postelje, a svekrva svejednako prigovara. Izvlaci slamu ispod nje nocu, a danju postelju ureduje i pravi lijepo lice. Jer, naide ponetko da posjeti Ivku, pa valja licemjerno izigravati kako u kuci tece med i mlijeko.

Ali, zlu ne trebalo, domislila se svekrvai trenutno svekrvino odsudstvo.  Zamoli Ivkinu zaovicu:

-De, živa bila, donesi mi malo ladne vode s bunara. Ova u bardaku ti je vec vruca.

Cim ona izade, Ivka pokaže majci rane  po tijelu i isprica kako joj se život pretvorio u pakao. Mužu ne može nikako ništa reci, jer radi po cijeli dan na njivi s ocem, a uvijek je netko s njim kada je navecer kratko u kuci.

-Umrijet cu ti, majko, brzo.

-Gluvo bilo, što to govoriš dijete moje. A Tvoj mali Josip?- upita nesretna majka.

-On ce za mnom doci - rece Ivka.

Ne caseci casa, Luja se oprosti od domacice  i požuri kuci.

Na ulasku u kovacku radnju, (Ivkin  je otac bio  kovac),  rece  svome mužu da mu žurno ima nešto važno reci. Njemu  cekic ispadne iz ruke. Znao je da je s Ivkom nešto loše.

-Slutio sam zlo – govorio je. Opremi konje i odmah pode po kcerku u Svilaj. Da makar umre na mekanome, mislio je otac.

Domacini se bunili što otac vodi Ivku kuci, ali ne zbog žalosti za njom (makar to svekrvi nije ni padalo na pamet), vec jer je to bila velika sramota za kucu. Znalo bi  se da nešto u toj kuci ne valja.

Dijete ipak nisu dali.

Tri dana poslije cijelo selo je tužilo za mladom Ivkom (ta devetnaest je godina imala tek!). a pet dana poslije djed i otac su nosili mali Josipov lijes da pociva uz svoju majku.